Kako u najbogatijoj zemlji na svijetu uopće ima siromašnih, i to još toliko puno: 1 od 9

Ivo Škorić prikazuje knjigu "Poverty, by America" sociologa Matthewa Desmonda sa Sveučilišta Princeton prema kojoj su pomoć bogatima i izrabljivanje siromašnih ugrađeni u američko društvo i kulturu.

• Naslovna ilustracija: Matthew Desmond, sociolog s Princetona, i naslovnica njegove knjige o siromaštvu u Sjedinjenim Državama. (Creative Commons)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar. Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Prvi put u povijesti SAD-a vidimo bivšeg predsjednika pred sudom za kazneno djelo. To obično očekujemo u diktaturama i autokracijama, da se nova vlast sveti staroj. U našoj idealnoj demokraciji takve se stvari ne događaju. Donald Trump, naravno, uživa u spektaklu. Doživljava svoje hapšenje kao besplatnu predizbornu kampanju. No, dok mu to zaista može pomoći u izborima za kandidata unutar Republikanske stranke, u općim izborima praktički garantira da neće dobiti više od 30 posto glasova. Politički je dakle sasvim jasno zašto Demokratima ovakav razvoj događaja odgovara. Iako su optužbe tehnički minorne – varanje u vođenju poslovnih knjiga, nešto što gotovo svaki newyorški kapitalist svakodnevno radi – tako je i Al Capone pao: na poreznom izvještavanju. To međutim uopće nije najvažnija vijest iz SAD-a. Dapače, dok se narod valja po ulicama, a jedni se zaklinju u Trumpa, a drugi vrište “u zatvor s njim” (kao što su nekad vikali za Hillary Clinton), elite mirno smišljaju kako da okrenu trenutnu inflacijsku krizu u svoju korist. Građani su počeli naime misliti opasne misli – da siromaštvo i bijeda nisu tek neizbježne, neželjene, nesretne posljedice izrabljivačkog sustava, nego njegove integralne, strukturalne komponente, namjerne i nužne za njegovo preživljavanje.

Zahvaljujući covidu, rad se počeo ponovno više cijeniti, radničke plaće su napokon porasle i broj Amerikanaca koji žive siromaštvu je bio 2021. manji 16 milijuna nego 2018. godine. A to nije uzrokovalo nezaposlenost, kako nas već uče da zakoni tržišta zahtijevaju. Naprotiv. Prošlog mjeseca broj zaposlenih porastao je još 310,000. Radnicima je postalo predobro. Ponovno se usuđuju štrajkati. Upravo je završio trodnevni štrajk 30,000 učitelja u Los Angelesu. Natjerali su poslodavca da pregovara. Sindikati su se toliko uzoholili da je Chris Smalls (kojeg pratimo već neko vrijeme kao inicijatora sindikalizacije Amazonovog skladišta na Staten Islandu) zaključio da mu sindikat, koji je osnovao, više nije dovoljno radikalan. On, kao Trocki, misli da revoluciju treba širiti. Njegovi kolege se žele posvetiti skladištu na Staten Islandu. Investitori, dioničari na to reagiraju užasavanjem.

Guverner centralne banke Paul Volcker je 1980-tih sindikalno organiziranje radnika vidio kao glavnu prepreku njegovoj borbi protiv, tada dvoznamenkaste, inflacije: kad je predsjednik Reagan nasilno razbio štrajk kontrolora leta, i time pokrenuo desetljeća stagnacije plaća, Volcker je to nazvao velikom pobjedom u ratu protiv inflacije. Rast nezaposlenosti uzrokovan njegovim visokim kamatnim stopama toplo je pozdravljen na sastanku Federal Open Market Committee-a 1982. jer je usporio rast plaća. Otprilike od tada plaće zaostaju za produktivnosti. Tijekom štrajka Teamsters sindikata u UPS-u 1997. predsjednik Federal Reserve Banke iz Dallasa (TX), Robert McTeer, zabrinuto je izjavio da bi dogovor sa sindikatom mogao “otići predaleko u podrivanju fleksibilnosti plaća, koju smo napokon izvojevali na tržištu rada nakon štrajka kontrolora leta.” Uostalom, još je Dr Joseph Townsend 1786. u knjizi A dissertation on the poor laws, by a well-wisher of mankind primijetio da je glad najbolji motivator da natjera sirotinju raditi. Federalnoj Banci je to glavni zadatak: proizvesti glad zaustavljanjem rasta plaća.

Robert Reich piše da 10 posto najbogatijih Amerikanaca ima u vlasništvu 92 posto dionica na tržištu. Tri giga-firme – Black Rock, Vanguard, i State Street – kontroliraju 20 tisuća milijardi dolara i među S&P 500 kompanija dioničari su u njih 96 posto, piše Bernie Sanders prikladno naslovljenoj knjizi, It’s Ok to Be Angry About Capitalism. Obradovalo ij je da je rast plaća na sat usporio prošli mjesec, sa 30 na 20 centi. Oni vide rast plaća kao primarni pokretač inflacije i Federalnu Banku kao oruđe da se taj rast po svaku cijenu zaustavi. I Jerome Powell guverner centralne banke (Federal Reserve) plaho je izjavio da nije još gotovo, da se inflacija i dalje mora suzbijati, i da će i dalje dizati kamatnu stopu, dignuvši je za još 0,25 posto.

Prosvjed  pokreta za poštene plaće (One Fair Wage Twitter)

Dakle, Federalna Banka želi niske plaće. Što je dobro za njih, bankare, nije dobro za nas, radnike, i obrnuto. To je uglavnom tema nove knjige sociologa s Princetona, Matthewa Desmonda, Poverty, By America (Siromaštvo, od Amerike): zamislimo si koliko je siromaštvo siromašnih Amerikanaca velik benefit njenim bogatima da su si mogli 2021. isplatiti 1,8 tisuće milijardi dolara u poreznim olakšicama! A koliko je samo jeftinije biti bogat! Banke su 2019.  ubrale 11,68 milijardi dolara u naknadama za odlazak u minus: 84 posto tih pristojbi platilo je 9 posto mušterija. Tko su nesretnici? Oni s u prosjeku manje od 350 dolara na računu. Prosječna cijena mjesečnog najma stana je 900 dolara a prosječna cijena mjesečnog hipotekarnog zajma za kuću je 573 dolara (podatak za Kentucky, 2019). Hipoteke mogu dobiti samo kreditno sposobni, dakle ne sirotinja koja svaki mjesec ide u minus. U većini američkih gradova (izuzetak su najskuplji gradovi kao New York i San Francisco), kućevlasnici generiraju dva puta veću dobit od iznajmljivanja stanova u ‘lošim’, tj. siromašnim četvrtima, nego u elitnim, bogatim. Siromašni su rizik. I to im se naplaćuje. Čineći ih još siromašnijima. Cijena najma raste brže od cijena hipoteka i od plaća. Od 2000. do 2022. medijalna cijena najma u SAD-u je porasla sa 483 dolara na 1216 dolara mjesečno, dakle skoro trostruko. Na užitak federalnih bankara, istovremeno, savezni minimalac se nije pomaknuo od 2009. sa 7,25 dolara na sat. Nije dakle čudno da se “svake minute podnosi 7 novih zahtjeva za deložaciju u SAD-u,” kako piše Desmond, koji je i sam preživio deložaciju kao dijete, i koji je ranije napisao knjigu “Deložacija”, za koju je dobio Pulitzerovu nagradu. I tu je Covid bio dobar za sirotinju: tijekom izvanrednog stanja, uslijed pandemije, broj deložacija je bio najmanji u povijesti.

Kad je tijekom kasnih šezdesetih postalo nepristojno i protuzakonito provoditi rasnu i klasnu diskriminaciju u izdavanju stanova, investitori u nekretnine su lobirali da se u cijelim četvrtima zabrani gradnja stambenih zgrada, financijski dostupnih siromašnima i manjinama. Umjesto da zabrane određeni tip ljudi, počeli su zabranjivati određeni tip zgrada, u kojima takvi ljudi žive. Tako je Amerika postala veliko selo s milijunima kućica za po jednu (imućniju) obitelj. New Jersey je to oborio kroz nekoliko sudskih odluka (New Jersey je najgušće naseljena država, pa tu baš i nisu imali puno izbora). Kad se prva takva zgrada sa 29 stanova za potrebite otvorila u bogatom gradiću Cherry Hill, 9.309 ljudi je apliciralo. Potražnja je tu. Ponuda kaska. Amerika pruža oskudicu siromašnima, blagostanje bogatima. Desmond, čije su se prve dvije knjige u suradnji s Mustafom Emirbayerom (Race in America, The Racial Order) bavile rasnom nejednakošću ne propušta niti ovdje naglasiti koliko je zapravo crncima još gore.

Godine 2019., 154 godine nakon ukidanja ropstva, neto bogatstvo medijalnog bijelog kućanstva je gotovo osmerostruko veće od neto bogatstva medijalno crnog kućanstva: 188,200 dolara nasuprot 24,100 dolara (Čisto usput, tolika – osmerostruka – je također bila i razlika 1989. između BNP po glavi stanovnika SR Slovenije i SAP Kosova). Rasizam je, primjećuje Desmond, dosta kriv što Amerikanci nemaju normalnu socijalnu državu. Sindikati su otvoreno diskriminirali protiv crnih radnika tijekom 1940.-tih i 1950.-tih i provodili segregaciju u 1960.-tima, što je oslabilo radničko, klasno jedinstvo i spriječilo američki radnički pokret da ostvari svoj puni potencijal. Što je rezultiralo pola stoljeća dugačkom stagnacijom plaća.

Osim toga, rasizam prema crncima je osnovni razlog okorjelog antagonizma prema socijalnim davanjima i javnim uslugama. U studiji iz 1990. godine 44 posto ispitanika je izjavilo da su crnci lijenčine. Primanje socijalne pomoći je asocirano sa siromaštvom, lijenošću i crncima. Iako su većina korisnika ipak bijelci. Prema tome, doživljava se negativno i sramotno, te nema političku podršku ni među onima koji bi od te pomoći mogli imati koristi. Posebno ne među njima. Radije oni sami neimali nego da i crnci imaju! Također, oslanjanje na javne servise, kao npr. na javni prijevoz, vlakove i autobuse, očit je dokaz siromaštva i sramote, te ih svatko, tko ikako može, izbjegava, pa zato nemamo kvalitetan javni prijevoz. Stvari, objekti, institucije koje kolektivno dijelimo, posebno ako ih dijelimo svi zajedno, pripadnici svih klasa, pripadnici svih rasa, doživljavaju se kao manje vrijedne. I svatko tko imalo drži do sebe, čim se dočepa malo love, šalje djecu da se igraju u privatne kampove, a ne u gradski park, gdje se motaju crnci, i prodaje droga. Javno se dobro smišljeno zanemaruje, budući da je nepotrebno elitama, koje su za sebe i svoje organizirale privatne škole i country klubove. I što se više jaz produbljuje, to programi, od kojih samo siromašni imaju neke koristi, postaju sve slabiji.

Anne Case i Angus Deaton izložili su u knjizi Deaths of Despair kako američki sustav utječe na mentalno zdravlje radnika. (YouTube)

Knjiga se bavi s dva pitanja. BNP SAD-a je jedak kombiniranom BNP-u Japana, Njemačke, Velike Britanije, Indije, Francuske i Italije. Kako je moguće da u najbogatijoj zemlji na svijetu, koja k tome toliko izdvaja za pomoć siromašnima (36,1 milijardi dolara), 1 od 9 ljudi živi u siromaštvu? Nobelovac Angus Deaton, ekonomist s Princetona, napisao je 2018. da 5,3 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu po globalnim standardima, s manje od 4 dolara na dan. I zašto je to moguće? U odgovoru na ‘kako?’, Desmond pronalazi prvo da od 36,1 milijardi dolara socijalne pomoći tek 7.1 milijarda dolara završava u rukama siromašnih. Kao što uništenje sindikata i desetljećima dugu stagnaciju rasta radničkih plaća možemo zahvaliti Ronaldu Reaganu, uništenje pomoći za siromašne i nastalu bijedu možemo zahvaliti Billu Clintonu i njegovoj reformi socijalne pomoći 1996. Što je do tada bila gotovinska pomoć na ruke siromašnih obitelji, postalo je TANF – Privremena Pomoć za Potrebite Obitelji – novac se više ne daje na ruke potrebitima, nego se daje državama neka one odluče kako će ga potrošiti da potrebitima zaista pomognu. Jer sirotinja, zna se, baca novac na drogu i alkohol (što je, također, tek naučena i netočna predrasuda: u stvari gornjih prihodovnih 20 posto troši na alkohol dva puta više nego donjih 20 posto). Pa su države odlučile da, umjesto da ga dadu direktno potrebitima, potroše novac na njihovu edukaciju – o recimo prednostima predbračne seksualne apstinencije i financijskoj pismenosti. Džabe će sirotinji financijska pismenost ako nemaju prebite pare. “Gladni hoće kruha, bogati sazovu panel stručnjaka,” piše Desmond.

Drugo, Desmond je izračunao 2020. da je dovoljno ‘samo’ 177 milijardi dolara da se sve digne iz siromaštva – da nitko u Americi više ne živi ispod granice siromaštva. Što je sitnica u usporedbi s tisuću milijardi dolara u neplaćenom porezu: samo gornjih 1 posto duguje 175 milijardi dolara poreza, skoro dovoljno da se ukine siromaštvo u zemlji. Desmond stoga argumentira da on ne zagovara nikakvu redistribuciju i da ga pogrešno kleveću da je nekakav marksist, nego da samo želi da bogati pošteno plaćaju svoj porez i da se IRS (Služba unutarnjih prihoda – američka savezna porezna uprava) ovlasti i osposobi utjerati ga: što je vrlo američki zahtjev za poštenom igrom. Koju ovo društvo itekako očekuje od siromašnih.

Knjiga počinje pričom o 55-godišnjem ocu troje djece, lučkom radniku u noćnoj smjeni, koji koristi kokain da bi ostao budan, i heroin da ublaži bol, pred sudom, koji treba odlučiti o njegovoj sposobnosti da bude roditelj i zadrži djecu. Radnici ne dobiju bonus kad ih prime posao, ni otpremninu kad ih otpuste. Takav postupak je rezerviran za direktore. Od njih društvo ne očekuje puno: sretni smo ako previše ne opljačkaju. Chief Administrative Officer nedavno propale Silicon Valley Bank, Joseph Gentile, na to je mjesto došao 2007. s mjesta Chief Financial Officera Lehman Brothers banke, propale 2008., a tamo, tamo je došao iz Arthur Anderson firme, gdje je karijeru započeo u vrijeme Enron skandala. Unutar sljedećih deset godina sigurno ćemo još čuti o tom vrlo talentiranom kadru. Takvima firme plaćaju bonuse da bi pristali raditi i milijune otpremnine da bi šutjeli kad odu, milijune u bonusima svake godine, povrh šesteroznamenkastih placa, i opcije da kupe dionice po besramno nižoj cijeni od tržišne. Da bi to bilo održivo, netko mora platiti. I to je zašto siromaštvo postoji u Americi.

Norfolk Southern zabilježio je rekordne prihode 2022., nakon otpuštanja trećine radnika. Umjesto na popravak pruge, novac je potrošen na kupnju vlastitih dionica. (NBC News)

Prošle godine Norfolk Southern Railway zabilježio je rekordne prihode, 13 posto više od prethodne godine, 3.2 milijarde dolara samo u zadnjem tromjesečju. To su ostvarili otpuštanjem 10,000 radnika, trećine radne snage, i pogonom manjeg broja znatno dužih vlakova (vlakovi su u prosjeku 3 kilometra dugi), te pritiskom na preostale radnike da rade više i nepružanjem plaćenog bolovanja, usprkos upozorenjima da je takav pristup sigurnosno rizičan. I nisu uložili svoju rekordnu dobit u nove vlakove ili u popravak pruge ili u bolju signalizaciju. Ne. Potrošili su 4.7 milijardi dolara da kupe svoje vlastite dionice i učine svoje dioničare/investitore, kao što je Warren Buffet, sretnim i još bogatijim (u zadnjih 20 godina, dividende dioničarima porasle su 4500 posto). Na račun javne sigurnosti. I onda im se jedan tako dugačak vlak, krcat vinil-kloridom, izvalio ranije ove godine u gradiću East Palestine u državi Ohio, i zapalio, ugrozivši sigurnost i živote desetke tisuća ljudi otrovnim dimom.

Treće, porezi su inače daleko premali. Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska ubiru poreza u visini 38 posto BNP, SAD 25 posto. I nikada u povijesti nisu bili tako mali kao danas. Porez na dobit korporacija je danas 21posto., bio je 35 posto od 1993. do 2017. a 46posto od 1979. do 1986. Marginalna porezna stopa na prihode najbogatijih je danas 37 posto, 1986. bila je 50 posto, a 1975. godine 70 posto. Amerika subvencionira bogate na leđima siromašnih. Niski porezi osiguravaju nisku socijalnu mobilnost. Studija objavljena 2019. u The Quarterly Journal of Economics pronašla je da djeca iz bogatih obitelji imaju 10 puta veće šanse da izume nešto novo nego djeca iz siromašnih obitelji. Imaju vremena. Nisu opterećena preživljavanjem. Koliko talenta tako ostaje neotkriveno i koliko takav pristup dugoročno unazađuje kompetitivnost društva, koje ne ulaže u sebe kolektivno, na svjetskom tržištu talenta i znanja!

Desmondovi kolege ekonomisti s Princetona napisali su prije dvije godine knjigu Deaths of Despair (“Smrti iz očaja”, o kojoj sam pisao za Ideje), u kojoj izlažu kako sustav utječe na mentalno zdravlje izrabljivanih. Članak u magazinu Preventive Medicine tvrdi da su niske plaće opasne za zdravlje poput azbesta. Dovode čovjeka pod neprestani stres. Desmond piše: “viši minimalac bio bi najbolji antidepresant… …najefikasnija pilula za spavanje.” U članku Talking to Ourselves u New Yorker magazinu Dhruv Khullar piše kako više od polovice američkih općina nema psihijatra, a 60 posto američkih radnika u mentalnom zdravlju nema kapaciteta primiti nove pacijente, tako da se američko mentalno zdravlje za siromašne svodi na to da pacijent svaka dva mjeseca vidi medicinsku sestru na 20 minuta, koliko ona ima vremena da mu prepiše pilule i odredi dozu.

Samoubojstva su, naravno, u porastu. Toliko da će moja država Vermont ovog ljeta otvoriti ured za sprječavanje samoubojstava. Nije Kafka. Nije Alan Ford. Nego, kako Desmond kaže, kad “gladni hoće kruha, bogati sazovu panel stručnjaka.” Khullar u svom eseju spominje kako su pisma samoubojica često neemocionalna i uglavnom sadrže upute što učiniti s imovinom počinioca samoubojstva. Khullar primjećuje da je u slučaju veterana, prema izvješću socijalnih radnika iz Reach Vet organizacije, materijalno najefikasniji način da se spriječi tragedija, pomoći očajnom čovjeku doći do novca. Dakle zna se što treba činiti, samo neće se. Jer odakle? Kako bi bogati onda ostali bogati?

Osim individualno, takav sustav ostavlja i kolektivno negativne posljedice  za zdravlje javne sfere i demokracije. Toliko smo nesigurni oko naše vlastite pozicije u društvu, toliko nam je strah utjeran u kosti, da više nismo u stanju ni zamisliti alternativu, nismo samo materijalno orobljeni, nego i spiritualno, jer više i nemamo hrabrosti misliti van okvira danog ekonomskog sustava, kako primjećuje teolog Walter Brueggemann 1978. I sve je politički podređeno održavanju tog statusa quo. Ljudi, koji ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe ne sudjeluju racionalno u političkom procesu. Političko zdravlje svake demokracije ovisi o ekonomskoj sigurnosti njenih građana. Antičke demokracije su to rješavale jednostavno: robovi nisu glasali. Danas roblje glasa. Heather McGee, u knjizi The Sum of Us 2021., piše koliko je Amerika siromašnija i manje demokratska nego što bi mogla biti zbog ostavštine rasizma, koja i dalje dominira diskursom. Kanada i europske zemlje recimo pružaju bolji životni standard većem broju ljudi uz manje uloženog novca. Pružiti jedinstveno zdravstveno osiguranje svakom američkom građaninu koštalo bi, izračunala je 4000 dolara godišnje po glavi stanovnika. Tako i skućiti svakog američkog beskućnika i podići svakog američkog građanina iznad linije siromaštva: to uopće nije ni nedostižno ni neizvedivo za ekonomiju tako bogatu kao što je američka.

Ovog mjeseca istječu i posljednje beneficije koje su siromašni uživali uslijed pandemije. Skresat će se bonovi za hranu, a 15 milijuna ljudi će najednom ostati bez zdravstvene zaštite. U kombinaciji s tendencijom pada plaća i zapošljavanja, uslijed nemilosrdne borbe Federalne banke protiv radničke klase, nezadovoljstvo naroda će sigurno porasti u sljedećih godinu dana. Taman do predsjedničkih izbora. Samo da se ne uzbuđujemo previše kad mainstream politički establishment opet izgubi zbog toga: oni i ne žele pobijediti, njihova zadaća je da izgube.

Knjiga je pisana kao manifest, ne komunistički, nego manifest za pravdu, za ekonomsku pravdu prema radnom čovjeku. Koje ovdje već predugo nema. Ne poziva na revoluciju. Poziva na poštenu primjenu zakona. Uhićenje Trumpa je dobar prvi korak. No, zloslutim da se dalje od toga i neće ići.