Geopolitika bez savjesti. Snažni čine što mogu, slabi trpe što moraju

Ukrajina je prema ocjenama mnogih odavno poligon za geopolitičke kalkulacije, a posljednji Trumpov pritisak na Zelenskog potvrđuje, čini se, staru istinu: u svjetskoj areni moć određuje pravila, a moral vrijedi samo dok je koristan. piše Domagoj Juričić.

• Naslovna fotografija: Američki vojni zrakoplovi snimljeni za vrijeme operacije Desert Storm (CC0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Kada su atenski izaslanici u 5. stoljeću prije Krista stigli na otok Melos i zatražili njegovu predaju, stanovnici otoka su zazivali pravdu. “Zar ne shvaćate kako je nepravedno da jači tlače slabije?” pitali su. Atenski odgovor bio je surov, ali iskren: “Snažni čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju.” Nedugo zatim, Melos je sravnjen sa zemljom.

Ova epizoda iz Tukididove Povijesti Peloponeskog rata nije tek drevni kuriozitet; ona je esencija geopolitičke realnosti kroz stoljeća. Moć oblikuje svijet, dok je etika, koliko god zazivana, često tek sporedni faktor. Ponekad slučajan, ponekad izgovor, a nerijetko i puka racionalizacija vlastitih interesa.

U vremenu kada se svijet ponovo nalazi u vrtlogu geopolitičkih previranja, pitanje moralnosti u međunarodnim odnosima postaje akutnije nego ikada. Kada velike sile govore o “pravu” i “pravdi”, govore li o istinskim principima ili tek o alatima moći?

Tijekom Hladnog rata, SAD su podržavale niz autoritarnih režima, od Pinochetovog Čilea, do Reze Pahlavija u Iranu. (CC0)

Nakon Drugog svjetskog rata svijet je pokušao stvoriti moralni okvir međunarodnih odnosa. Ujedinjeni narodi, Povelja o ljudskim pravima, niz konvencija i sporazuma – svi su oni trebali biti temelji novog, pravednijeg svijeta. No, stvarnost je pokazala da su ti ideali često podložni interesima velikih sila.

Hladni rat donio je podjelu u kojoj su i Istok i Zapad tvrdili da zastupaju “prave vrijednosti”, dok su u praksi podržavali režime i pokrete koji su najbolje služili njihovim interesima. Sjedinjene Američke Države su promovirale slobodu, ali nisu imale problem s autoritarnim saveznicima. Tijekom Hladnog rata podržavale su niz autoritarnih režima, sve dok su služili američkim interesima u suzbijanju komunizma i održavanju globalne stabilnosti. Tako su Pinochetov Čile, vojna hunta u Argentini, Marcosov režim na Filipinima i Pahlavijev Iran uživali američku potporu, unatoč represiji i gušenju političkih sloboda.

Sličan obrazac vidljiv je i danas: Saudijska Arabija ostaje ključni američki partner unatoč brutalnoj unutarnjoj politici i vođenju rata u Jemenu, dok se Egipat, unatoč vojnim udarima i zatvaranju opozicije, i dalje smatra strateški važnim saveznikom. Erdoganova Turska, iako sve autoritarnija, ostaje članica NATO-a i korisnik američkih vojnih sustava jer je njezin geopolitički položaj suviše značajan da bi se Washington odrekao tog partnerstva. Nekoć je Sovjetski Savez govorio o jednakosti, ali je gušio pobune u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. No, i nakon završetka Hladnog rata, geopolitički interesi nastavili su nadvladavati deklarirane vrijednosti. Iako su demokracija i ljudska prava promovirani kao univerzalni ciljevi, pragmatizam je i dalje oblikovao međunarodne odnose. Isto kao što je Washington nekoć tolerirao autokratske saveznike u ime suzbijanja komunizma, danas isto čini u ime stabilnosti i strateških interesa.

Fukuyamin “Kraj povijesti” trebao je donijeti trijumf demokracije i ljudskih prava, no svijet je ponovno ušao u eru bespoštedne realpolitike. (Richard Meares)

Nakon pada Berlinskog zida, mnogi su povjerovali da će moralnost konačno prevladati u geopolitici. “Kraj povijesti”, kako ga je predvidio Francis Fukuyama, trebao je donijeti trijumf demokracije i ljudskih prava. No, umjesto toga, svijet je ponovno ušao u eru bespoštedne realpolitike.

Filozofi poput Immanuela Kanta i Johna Rawlsa pokušali su postaviti principe univerzalne etike i pravednosti, temeljene na racionalnom pristanku i jednakosti svih ljudi. No, kako je isticao Machiavelli, politika nije aritmetika morala. U Raspravi o prvoj dekadi Tita Livija Machiavelli zaključuje da se politički lideri ne mogu oslanjati na moral, već na snagu i lukavstvo. Kada politika postane borba za moć i opstanak, moral postaje luksuz.

To objašnjava zašto autokratski režimi poput Putinove Rusije i Xi Jinpingove Kine mogu voditi politiku bez moralnih ograničenja, dok i zapadne demokracije često gaze vlastite principe kada im je to oportuno.

Moć je fragmentirana, a moralnost se interpretira kroz prizmu nacionalnih interesa

Svijet danas više nije bipolaran; moć je fragmentirana, a moralnost se interpretira kroz prizmu nacionalnih interesa. On više ne funkcionira unutar jednostavne podjele na dvije suprotstavljene sfere utjecaja, kao u vrijeme Hladnog rata, niti pod neospornom dominacijom jedne sile, kao u desetljećima nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ono što se donedavno činilo stabilnim globalnim poretkom sada sve više izgleda kao razgranata mreža suparničkih centara moći, pri čemu više ne postoji niti jedan entitet koji može samostalno diktirati pravila igre. Dok su se nekada ključni savezi temeljili na jasnim ideološkim podjelama, današnje partnerstvo sve više određuju ekonomski interesi, vojni kapaciteti i regionalne ambicije.

Živimo u multipolarnom sustavu u kojem se nekoliko centara moći natječe za globalni utjecaj. Sjedinjene Američke Države i dalje su vodeća vojna i tehnološka sila, ali njihova unutarnja podjela i rastući protekcionizam smanjuju sposobnost djelovanja na međunarodnoj sceni. Kina je glavni izazivač američke moći, koristeći ekonomske instrumente poput inicijative “Pojas i put” kako bi proširila svoj utjecaj u Africi, Aziji i Europi. Europska unija, iako snažna ekonomska sila, politički je podijeljena i nesposobna za jedinstvenu vanjsku politiku, dok Rusija, unatoč ekonomskoj slabosti, koristi vojnu silu i energetske resurse kako bi osigurala vlastito mjesto među globalnim igračima. Indija se pokušava pozicionirati kao balans između Istoka i Zapada, dok regionalne sile poput Turske, Irana i Saudijske Arabije koriste prilike nastale slabljenjem dosadašnjih globalnih normi kako bi proširile vlastite sfere utjecaja. Svaka velika sila oblikuje vlastitu verziju pravde, dok mali igrači – poput Melosa nekad davno – ostaju prepušteni volji moćnih.

Ako međunarodni poredak zasnovan na pravilima oslabi do točke pucanja, moć će se redistribuirati među onima koji mogu održati globalni utjecaj i onima koji će dominirati regionalno, uz patronat većih sila. Iako će Sjedinjene Američke Države i Kina ostati vodeći geopolitički igrači, njihov utjecaj više neće biti neupitan. Sve snažnija konkurencija dolazi ne samo iz tradicionalnih sfera moći, već i od regionalnih aktera koji sve manje ovise o podršci velikih sila. Europska unija mogla bi igrati stabilizacijsku ulogu, no njezina sposobnost da ostane relevantan geopolitički igrač ovisit će o političkoj koheziji i vojnoj autonomiji, koje su zasad upitne. Indija ima potencijal da izgradi ulogu ključnog igrača globalnog Juga, balansirajući između Istoka i Zapada, dok će Rusija, iako oslabljena, nastojati očuvati status sile kroz energetsku i vojnu moć.

­
Saudijska Arabija i dalje će koristiti svoje resurse kao polugu moći, birajući između SAD-a i Kine kao glavnog patrona.

Paralelno s time, određene države će se pozicionirati kao regionalne sile, oslanjajući se na podršku moćnijih saveznika. Turska će nastojati uspostaviti dominaciju u istočnom Mediteranu i na Balkanu, balansirajući između NATO-a, Rusije i Kine. Iran će proširiti utjecaj na Bliskom istoku putem mreže proxy organizacija, dok će Saudijska Arabija i dalje koristiti svoje energetske resurse kao ključni polugu moći, birajući između SAD-a i Kine kao glavnog patrona. Brazil bi, ako stabilizira unutarnje političke prilike, mogao preuzeti vodeću ulogu u Južnoj Americi, dok će afričke sile, poput Nigerije i Južne Afrike, težiti većem međunarodnom utjecaju u uvjetima multipolarnog svijeta. U takvom scenariju, globalni kaos neće značiti potpuni raspad sustava, već tranziciju prema svijetu u kojem neće postojati jasni pobjednici, već skupina snažnih igrača koji će nastojati redefinirati pravila prema vlastitim interesima.

No, u takvom svijetu nestabilnosti i redefiniranja moći, ne mijenja se samo geopolitika – mijenja se i način na koji društva percipiraju vlastite lidere i opravdavaju njihove odluke. Socijalna psihologija nudi objašnjenja za ovakvo ponašanje. Ljudi su skloni motiviranom rezoniranju – prihvaćanju moralnih opravdanja kada im to odgovara. Kada se osjećaju ugroženo, lakše toleriraju nemoralne odluke svojih lidera pod izlikom “višeg cilja”. Ovaj fenomen jasno je vidljiv u podršci liderima poput Trumpa, Orbána, Vučića ili Erdogana.

Još jedan faktor je kognitivna disonanca: kada se stvarnost ne poklapa s idealima, ljudi prilagođavaju moralna uvjerenja kako bi izbjegli psihološku nelagodu. Primjerice, mnogi Amerikanci koji su nekada smatrali Rusiju neprijateljem danas opravdavaju Putinove poteze jer se uklapaju u anti-establišmentski narativ.

Sjedinjene Američke Države, samoproglašeni globalni zaštitnik demokracije, bez problema podržavaju autoritarne saveznike ako su korisni u geopolitičkoj igri. Kina, pod krinkom “win-win suradnje”, zanemaruje ljudska prava, dok se Europa sve teže nosi s ravnotežom između vlastitih vrijednosti i pragmatičnih interesa.

Rat u Ukrajini pokazao je svu surovost geopolitike. Iako se Ukrajini pruža golem financijski i vojni paket pomoći, ključno je razumjeti da većina te pomoći dolazi u obliku zajmova. A zajmovi se kad-tad moraju vratiti. Ukrajina će to činiti kroz privatizaciju strateških sektora, koncesije na rudna bogatstva i dugoročne energetske aranžmane. Povijest nas uči da ovakvi procesi rijetko idu u korist zemlje dužnika. Slučaj Grčke nakon financijske krize 2008. godine dobar je primjer: pod pritiskom MMF-a i Europske unije, država je bila prisiljena prodati vitalne infrastrukturne resurse, uključujući luke, energetske kompanije i transportne mreže. Ukrajina, bogata rijetkim mineralima i poljoprivrednim zemljištem, suočava se s istom sudbinom. Ovo pokazuje licemjerje međunarodne politike – dok se javno govori o solidarnosti i pomoći, u praksi vrijedi staro pravilo: nema besplatnog ručka. Oni koji danas Ukrajini daju novac, sutra će naplatiti svoju investiciju, ne nužno u gotovini, već kroz dugoročnu kontrolu njenih resursa i ekonomske politike. Zapad je ujedinjen u osudi ruske agresije, ali spreman na kompromise u drugim sukobima koji ne zadiru u njegove neposredne interese. Svaka velika sila oblikuje svoj moralni narativ, a globalni poredak ostaje igra moći.

­
Trump, Orbán i Meloni redefiniraju granice demokracije i populizma.

Svjedoci smo novog vala autokratskih tendencija, ne samo u tradicionalnim diktaturama, već i unutar demokracija. Trump, Orbán i Meloni redefiniraju granice demokracije i populizma. Putin koristi “moralni imperativ” za opravdanje agresije, dok Kina promovira “harmonično društvo” kako bi ugušila unutarnje neslaganje.

Je li svijet osuđen na beskrajnu igru moći u kojoj je moralnost samo alat? Možda. No, povijest pokazuje da povremeno dolazi do pomaka. Primjeri u kojima su moć i moral bili usklađeni, barem privremeno, nisu rijetki. Proces dekolonizacije u drugoj polovici 20. stoljeća, iako često vođen geopolitičkim interesima, rezultirao je stvaranjem niza novih država u Africi i Aziji koje su stekle političku autonomiju. Pad apartheida u Južnoj Africi također je pokazao kako međunarodni pritisak i unutarnji otpor mogu prisiliti moćne sile na promjenu kursa.

U svim tim i inim slučajevima moralna dimenzija dolazila je tek onda kada se poklapala s interesima velikih igrača – bilo kroz ekonomske račune, stratešku stabilnost ili pritisak javnosti. Povijest nam jasno pokazuje da se pravda rijetko ostvaruje sama po sebi – ona je često posljedica odnosa snaga i promjenjivih interesa moćnih država. Idealizam i moral mogu imati ulogu u međunarodnim odnosima, ali samo kada su potkrijepljeni konkretnim geopolitičkim ili ekonomskim koristima. A do tada, svijet ostaje arena u kojoj jači ne samo da čine ono što mogu, već istovremeno oblikuju narativ koji opravdava njihove postupke.