Glasači su glupi, preziru stručnije od sebe i što sad s demokracijom.

U prikazu 'prve međunarodne publikacije o epistemologiji demokracije', kako stoji u njezinu uvodu, Božo Kovačević zapaža da je zanemarena duga i bogata misaona tradicija koja je već razmjerno plodno obrađivala pitanja koja se u knjizi raspravljaju. Uz sve kritike demokraciji zbog toga što joj glasači nisu dorasli, nekolicina autora brani taj politički sustav, možda po logici da je ipak 'najmanje loš'

• Naslovna fotografija: Urednici Hana Samaržija i Quassin Cassam, a u sredini naslovnica njihove knjige.

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

I

Kriza liberalne demokracije, polarizacija, populizam – to su problemi koji zaokupljaju politologe, sociologe i, kako nam ova knjiga pokazuje, filozofe na Zapadu. Trump, Orban, Marine Le Pen, Brexit i AfD osobe su, stranke i događaji koji iz zabrinjavaju. Što je uzrok krize suvremenih liberalno-demokratskih društava i država? Filozofi tu krizu povezuju sa spoznajnim sposobnostima građana. Neki od njih implicitno ili eksplicitno pretpostavljaju da velik broj ili čak većina građana u nekim državama nisu dostatno sposobni ili kompetentni donositi odluke koje bi bile u skladu s njihovim interesima i interesima društva u cjelini. Tim problemom zaokupljeno je petero autora čiji prilozi su objavljeni pod općim naslovom Demokratski pesimizam, u prvom dijelu zbornika Epistemologija demokracije (Samaržija, Hana; Cassam, Quassin (ed)(2023), The Epistemology of Democracy, London and New York: Routledge). Drugi dio zbornika, naslovljen Demokratski optimizam, obuhvaća priloge usmjerene na pokušaje obnove demokracije iznalaženjem načina za prevladavanjem pristranosti, a ujedno kritiziraju epistokratski pristup sadržan u radovima u prvom dijelu zbornika. Radovi u trećem dijelu, naslovljenom Demokratski realizam, propituju moguće načine uređivanja odnosa u krajnje polariziranim društvima kako bi se osigurao opstanak demokracije kao političkog sustava.

Suurednica zbornika Hana Samaržija s ponosom ističe da je ova knjiga „prva međunarodna publikacija posvećena isključivo novom području epistemologije demokracije“. (1) Usprkos pionirskom karakteru ovog uredničkog poduhvata, urednici i autori se ipak ne kreću na potpuno neispitanom terenu. Termini epistemički subjekt, epistemička zajednica, epistemičke vrline i poroci, epistokracija (alternativo: epistemokracija) već su uvelike u upotrebi. Štoviše, postoje već i zbornici posvećeni epistemičkoj nepravednosti i načinima njezina prevladavanja. Osnovu za bavljenje epistemologijom demokracije svakako je moguće naći u nizu djela koja su posvećena bilo socijalnoj bilo političkoj epistemologiji. Neki od autora čiji su radovi uvršteni u ovaj zbornik u svojim su ranije objavljenim knjigama ili člancima tretirali problematiku koja se može podvesti pod termin epistemologija demokracije. Ono što hrvatskoj akademskoj zajednici može biti osobito zanimljivo je činjenica da je u ostvarivanje ovog pionirskog poduhvata u međunarodnim razmjerima uključeno nekoliko njezinih pripadnika različitih naraštaja: osim suurednice Hane Samaržije tu su Nenad Miščević, Snježana Prijić Samaržija, Marko Luka Zubčić i Ivan Cerovac.

Zastupnicima demokratskog pesimizma zajedničko je stajalište da su za krizu demokracije odgovorni spoznajno nedorasli građani. Kao epistemički subjekti, dakle kao bića koja bi trebala raspolagati sposobnošću razumskog spoznavanja, oni nisu dorasli rješavanju problema s kojima se susreću društvo i država. Populističke vlade i pogrešne politike posljedica su njihovih loših odluka na izborima. Jedan od odgovora na pitanje što treba učiniti da bi se izbjegle loše posljedice neodgovornih odluka birača na izborima svodi se na smanjivanje broja onih koji imaju pravo odlučivati na izborima. Umjesto svih punoljetnih građana – od kojih većina, zapravo, nema predodžbu o načinu funkcioniranja državnih institucija ni o složenosti odluka koje vlast mora donositi – pravo odlučivanja o političkim pitanjima treba povjeriti onima koji su ovladali epistemičkim vrlinama, koji stječu točne spoznaje i sposobni su donositi kvalificirane odluke.

Najradikalniji epistemički antidemokrat Jason Brennan (The Collector)

Nimalo iznenađujuće, najradikalnija antidemokratska stajališta iznosi Jason Brennan, autor čuvene knjige Against Democracy. Dok je u toj knjizi opširno opovrgavao sva tri poznata teorema o prednosti demokratskog u odnosu na nedemokratsko odlučivanje – teorem čuda gomilanja, Condorcetov teorem porote i Hong-Pageov teorem – u ovom zborniku elaborirao je samo razloge za odbacivanje Hong-Pageovog teorema. Najjednostavnije rečeno, taj teorem tvrdi da, u određenim okolnostima, spoznajna raznolikost sudionika u procesu kolektivnog odlučivanja više pridonosi postizanju ispravnih ishoda nego oslanjanje na pouzdanost te provjerenu stručnost i sposobnosti pojedinih sudionika. To bi trebao biti argument u korist demokratskog odlučivanja nasuprot prepuštanju donošenja odluka stručnjacima.

Osnovni problem je u tome što u stvarnom životu nikad ne postoje okolnosti u kojima bi se mogla dokazati točnost tog teorema. Jedna od pretpostavki Hong-Pageovog teorema je da građani koji raspravljaju i trebaju donijeti odluku dijele iste vrijednosti. Znamo da je u politici upravo suprotno. Sučeljavaju se različiti ideološki i vrijednosni koncepti. Hong i Page su neopravdano pretpostavili da je svaki problem o rješenju kojega se treba raspravljati tako težak da ga nijedan akter ne može riješiti sam, a jasno je da to nije uvijek tako. Nadalje, oni pretpostavljaju da svaki sudionik u procesu odlučivanja ima samo jednu ´spoznaju´ ili metodu za rješavanje problema, što ne mora biti točno. Ako se uvjeri da jedan pristup ne donosi očekivane učinke, ista osoba može pribjeći primjeni drukčijeg pristupa. Njihov je teorem zasnovan i na pretpostavci da svaki put kad jedan akter zastane, drugi ga dopuni svojom spoznajom ili metodom i tako ostvari napredak. Budući da iskustvo političkog života ukazuje na to da tražena četiri preduvjeta uglavnom nisu ostvarena, jasno je da ni taj teorem ne može biti dokaz u prilog demokratskom načinu odlučivanja nasuprot epistokraciji.

No, koji je Brennanov argument protiv demokracije? On jednostavno tvrdi da su „većina građana koji glasaju na izborima nesofisticirani i uglavnom neznalice.(…) Općenito, glasači znaju vrlo malo osnovnih političkih informacija o tome tko su njihovi predstavnici, što njihovi predstavnici rade dok su na funkciji, što mogu učiniti, što predlažu činiti ili što su očekivani učinci njihovih prijedloga.“ (25) Privoljeti obične građane da raspravljaju o politici nije isto što i navesti fizičara, inženjera i kemičara da razmotre moguće načine popravka satelita. “To je više kao da tri srednjoškolca raspravljaju o tome kako izgraditi kvantni kompjutor.” (26) Tu nimalo superlativnu predodžbu o glasačkom tijelu Brennan upotpunjuje slijedećim opisom: “Glasači su, zapravo, plemenski, svinjoglavi, konformistički, spoznajno pristrani, neprofinjeni i ograničeni. Kad glasaju, oni ne nastoje riješiti problem, nego izražavaju svoje identitete ili se bave javnim signaliziranjem.” (30) Dakle, može se zaključiti da Brennan misli kako je potpuno neosnovano očekivati da bi rasprava s građanima o ozbiljnim političkim problemima mogla biti smislena jer oni gotovo ništa ne znaju o predmetu rasprave. Isto tako, kad odlučuju na izborima, oni ne rješavaju stvarne probleme.

Točno je da izjašnjavanjem na izborima glasači ne rješavaju sve probleme. Zar je doista nužno da svi glasači budu stručnjaci za vanjsku i unutrašnju, financijsku, ekonomsku, socijalnu, zdravstvenu, znanstvenu i kulturnu politiku? Na izborima oni se ne izjašnjavaju o tehničkim pojedinostima rješavanja pojedinih problema ni o načinima provedbe pojedinih politika. Oni odlučuju koga žele vidjeti na mjestu predsjednika i/ili premijera te o zastupnicima koji će u njihovo ime odlučivati o prihvaćanju zakona. Problem koji oni rješavaju je tko će voditi državu. Glasači se opredjeljuju na osnovi svoje procjene – koja može biti točna i netočna, zasnovana racionalno ili emocionalno – da će upravo osobe za koje glasaju pronaći prave stručne savjetnike na osnovi čijih prijedloga će donositi odluke. Premda nerijetko unaprijed disponirani da glasaju za stranke ili osobe uz koje su vezani a da ni sami katkad ne znaju zašto, ipak isti glasači ne glasaju uvijek isto. Ako zbog nečeg nisu zadovoljni ponašanjem onih za koje su glasali na prošlim izborima, na novim izborima glasaju za druge stranke i kandidate.

Posjedovanje epistemičkih vrlina ne bi se trebalo iskazivati samo konstatacijom da su glasači glupi

Pretpostavljam da Brennan, kao zagovornik epistokracije, sebe smatra pripadnikom one manjine unutar glasačkog tijela koja razumije politiku i zna o čemu odlučuje. Ako bi se većina epistemički inferiornih glasača uvijek povodila za istim lošim strankama i nekompetentnim vođama, rezultati izbora bi uvijek bili isti i uvijek suprotni onome što Brennan i drugi epistokrati smatraju poželjnim. Da li je uvijek tako? Zar nijedan izabrani političar nikad nije donosio razumske odluke kojima je ispunjavao predizborna obećanja i čiji su učinci bili u skladu s predviđanjima? Ne bi li zagovornici epistokracije trebali dokazati da posjeduju takve epistemičke vrline koje ih osposobljavaju da brojne glasače opterećene epistemičkim porocima uvjere, da im na njima prihvatljiv način objasne kako i zašto trebaju glasati na izborima? Posjedovanje epistemičkih vrlina ne bi se trebalo iskazivati samo konstatacijom da su glasači glupi, nego i demonstracijom vještina pridobivanja glasača i pomaganjem glasačima opterećenim epistemičkim porocima da se opredijele  za kandidate i politike koje će biti u interesu općeg dobra .

Zabrinuta činjenicom da su demokracije i na Zapadu i na Istoku generirale epistemički neodgovorne režime, Hana Samaržija pokušava objasniti zašto je to tako. Dio odgovora ona pronalazi u netočnosti Condorcetovog teorema porote. Taj teorem tvrdi da će ishod većinskog glasanja grupe građana, koji će točno glasati češće nego da glasaju nasumično, biti točniji od zasebnog glasa bilo kojega od spomenutih glasača. I dalje, kako se broj takvih glasača približava beskonačnosti, vjerojatnost da će njihova kolektivna odluka biti točna – dakle, empirijski poduprta i sukladna recentnim znanstvenim spoznajama – približava se stopostotnoj.

Sve tri apriorne pretpostavke na kojima je teorem zasnovan pogrešne su. Prvo, u stvarnom političkom životu nisu svi koji sudjeluju u odlučivanju toliko kompetentni da je u vezi sa svakim predmetom odlučivanja vjerojatnije da će svaki sudionik donijeti ispravnu odluku, a ne pogrešnu. Drugo, u stvarnom životu mnogi ljudi odluke ne donose potpuno neovisno i samo na osnovi vlastite prosudbe raspoloživih dokaza, nego nerijetko pod utjecajem nagovaranja ili neprovjerenih informacija i interpretacija. Treća je pretpostavka da su glasači uvijek iskreni, što znači da će glasati u skladu s kriterijima epistemičke i eitčke prihvatljivosti, a ne u skladu s nekim svojim parcijalnim interesom ili po liniji oportuniteta s ciljem izbjegavanja otpora i negodovanja.

Treba reći da konačni zaključak Hane Samaržije nije u potpunosti na liniji demokratskog pesimizma, odnosno odbacivanja demokracije kao načina odlučivanja. Ona kaže:

„Međutim, čak i ako je epistemički deficijentno, demokratsko donošenje odluka neosporno je i dalje najpravednije i najviše uključivo od svih iskušanih procedura političkog odlučivanja. A ako, kao netko tko  čvrsto vjeruje u nužnost epistemičkog opravdanja demokracije, iz epistemičkih razloga prosudimo da je jedini valjani zaključak cinični demokratski pesimizam, preostaje nam nastaviti promišljati barem o nacrtu procedure donošenja odluka koja bi zadovoljila i naše epistemičke i etičke kriterije.“ (47-48)

Ona, dakle, naglašava da je demokracija procedura političkog odlučivanja, što znači da to nije znanstvena metoda provjeravanja valjanosti hipoteza u laboratorijskim uvjetima. U vidljivom otklonu od epistokratskog elitizma i demokratskog pesimizma ona na kraju svog članka naglašava da epistemičko opovrgavanje Condorcetova teorema porote nije konačni sud o neprihvatljivosti demokratskog načina odlučivanja, nego „tek početak temeljitog rada na kultiviranju procedura odlučivanja koje su usklađene sa suvremenim epistemičkim uvjetima“.(48) Zapravo, ona je demokratska optimistica, a ne pesimistica.

Očito pod dojmom odluke mađarskog premijera Orbana o ukidanju Central European University u Budimpešti, Nenad Miščević pokušava objasniti kakvi psihološki mehanizmi dovode do toga da mađarski glasači podržavaju premijerovu populističku politiku. On objašnjava da je “središnji element političke epistemologije proučavanje kognitivnih ili epistemičkih prepreka ispravnom epistemičkom funkcioniranju i pravednoj organizaciji društva, prvenstveno u njegovom današnjem obliku.” (53) Odluke birača o izboru ne samo mađarskog populističkog premijera, nego i populističkih snaga širom svijeta od Venezuele preko Amerike, Filipina i Turske do Poljske, Miščević smatra pogrešnima i suprotnima načelima pravedne organizacije društva. Upuštajući se u opisivanje fizioloških aspekata procesa spoznaje i donošenja odluka, on konstatira da “epistemički poroci povezani s oskudnim kognitivnim procesuiranjem stvaraju i podržavaju populističku karikaturu demokratske rasprave ugrožavajući stvarnu demokraciju.” (67)  Na koncu zaključuje: “Demokratsko razmatranje bitno ovisi o racionalnosti onih koji raspravljaju i o racionalnosti njihovog slušateljstva.” (67)

Time je, dakako, samo potvrdio općeprihvaćeno mišljenje da se demokratska rasprava ne svodi samo na iznošenje provjerljivih i provjerenih tvrdnji o činjenicama i na eksplikaciju logički zasnovanih zaključaka u okviru jasno definiranih teorija kao i to da se političke preferencije i odluke glasača ne formiraju samo na osnovi racionalnih uvida, nego i emotivnih čimbenika. Oni koji se bave politikom kao pozivom to trebaju znati i, da bi mogli biti uspješni, trebaju tako oblikovati svoje poruke da one kod glasača pobude pozitivne emocije i potaknu ih da prihvate određeni politički program kao svoj ili određenu osobu kao svog predstavnika u vlasti. To je, zapravo, smisao izbornih kampanja. Ako su političari poduzetnici koji za sebe kao osobe i za svoje programe pokušavaju pridobiti i što veći broj glasača s epistemičkim porocima, nije jasno zašto bi u tome uspijevali samo oni čiji programi su društveno štetni. Vještina dobrih političara trebala bi, između ostalog, obuhvaćati sposobnost da se – ne odstupajući od strogih epistemičkih i etičkih kriterija – na emocije epistemički insuficijentnih glasača djeluje tako da oni prihvate njihove programe. Ako tako pristupimo problemu političke epistemiologije i epistemologije demokracije, onda se ključnim problemom ne pokazuju epistemički poroci glasača, nego epistemičke i osobito etičke vrline političara, odnosno njihov izostanak.

“Jedna od ključnih sastavnica ´kulture ignorancije´ je aktivno svjesno i strasno suprotstavljanje mišljenjima stručnjaka”. Snježana Prijić Samaržija i njezina knjiga Demokracija i istina.

Snježana Prijić Samaržija kritizira nekritičko prihvaćanje svake kritike kao relevantne, uključujući i onu koja je – za razliku od stajališta koje kritizira – neutemeljena na činjenicama i lišena elementarnog poznavanja predmeta rasprave. Današnja  kultura ignorancije posljedica je inzistiranja obrazovnog sustava na razvoju kritičkog pristupa, s jedne strane, i – s druge strane – postmodernističke relativizacije spoznaje, koja tvrdi da je utjecaj distribucije moći u društvu za stjecanje svake spoznaje uvijek jednako relevantan kao i dosljedna provedba metoda znanstvenog istraživanja i intersubjektivne provjerljivosti dobivenih rezultata. Zbog toga se često događa da se kao jednakovrijedna tretiraju stajališta stručnjaka i nestručnjaka, a pozivanje na znanstveno utvrđene istine smatra se nekritičkim pristupom i dogmatizmom. “Jedna od ključnih sastavnica ´kulture ignorancije´ je aktivno svjesno i strasno suprotstavljanje mišljenjima stručnjaka. Ta opozicija izvorno odražava samoobrambeno stajalište u vezi s pravom na neobaviješteno mišljenje ili na obranu svojih teorija i interesa.” (74) Ne propitujući mogućnost da dio razloga za vidljivu devalvaciju povjerenja u institucionaliziranu znanost treba tražiti i na strani epistemičke zajednice, među znanstvenicima i stručnjacima, autorica iznosi pedagoški intoniranu pouku: “Ne postajemo manje kritični, nezavisni ili autonomni ako odlučimo da je poštovanje stručnjaka opravdano. Ne postajemo automatski nezavisniji ili autonomniji odbijanjem da razumijemo definiciju povjerenja i epistemičke ovisnosti o stručnjacima.” (84) Kao odgovor na populističku praksu odbacivanja znanstvenih istina u ime volje naroda, odnosno, epistemički poročnih glasača, autorica iznosi poziv za uvažavanje stajališta stručnjaka koje krase epistemičke vrline: “Kada epistemički opravdavamo demokraciju i odlučivanje korištenjem demokratskog razmatranja, moramo prihvatiti poštivanje stručnog znanja kao ključnu sastavnicu kritičkog mišljenja i intelektualne autonomije.” (85)

Asa Wikforss bavi se ispitivanjem štetnog utjecaja pogrešnih i netočnih informacija na demokraciju. Opasnost uvećava sve jači utjecaj novih medija i društvenih mreža kojima se nerijetko šire neprovjerene glasine ili čak svjesne izmišljotine. Tako se učvršćuju unaprijed formirana vjerovanja i prevlast stranačkih preferencija nad spremnošću uvažavanja javno provjerljivih činjenica. “Kad ljudi prihvaćaju činjenična vjerovanja zasnovana na političkoj pripadnosti umjesto na dokazima, više nije moguće premostiti neslaganje korištenjem razuma i obrazloženja.” (105)  To dovodi do nagrizanja povjerenje u demokratske institucije i stvara uvjete za promicanje autokracije. Ova autorica stoga pokušava alarmirati političku javnost upozorenjem da “dok nešto ne bude učinjeno u vezi s našim sadašnjim zatrovanim informacijskim okolišem, bit će izazovno zaustaviti propast demokracije” (107)

II

U dijelu zbornika naslovljenom Democratic optimism sabrani su članci koji kao moguće uzroke aktualne krize demokracije u manjoj mjeri vide epistemičke poroke glasača, a naglašavaju važnost institucionalnih aranžmana te potrebu preispitivanja stanja epistemičke zajednice koja postojanje epistemičkih poroka pripisuje samo glasačima, a ne vidi ih i u svojem dvorištu. Tako Alessandra Tanesini zaključuje “da je bavljenje rastućim ekonomskim nejednakostima u SAD-u i Europi ključan korak za poboljšanje afektivne polarizacije”. (129) Rast ekonomske nejednakosti u zemljama zapadne demokracije neprekinuto traje više desetljeća. Zar te nejednakosti ne bi trebalo preispitati kao mogući uzrok porasta frustracije onih koji su osiromašeni i posljedičnog intenziviranja afektivne polarizacije u društvu? Epistemički poroci glasača u tom kontekstu posljedica su, a ne uzrok, nezadovoljavajućeg stanja demokracije.

Teze izravno suprotne nekim stajalištima iznesenima u prvom dijelu knjige iznio je Marko Luka Zubčić. Njegov prilog naslovljen je Protiv pristupa individualnih vrlina u epistemiologiji demokracije. On upozorava da suvremeni epistokrati žele “ograničavanje ili umanjivanje prava glasa da bi se smanjio utjecaj neinformirane i iracionalne javnosti na političko odlučivanje.” (135) Pretpostavljajući odgovornost elita za uspostavu funkcionalnih institucija problemima epistemičkih poroka glasača Zubčić se nedvosmisleno opredjeljuje za osnaživanje demokratskih prava građana. Protivljenje prijedlozima da se demokracija zamijeni epistokracijom on obrazlaže ne samo potrebom obrane demokracije, nego i obranom znanosti od dogmatizma. “U postojećoj epistemičkoj panici koja je zahvatila akademiju, medije i političke klase, epistemički zahvat maskiran kao vlast stručnjaka ili epistemički perfekcionizam predstavlja najznačajniju suvremenu prijetnju našoj potrazi za znanjem.” (148) Iz episotkracije bi – u slučaju kad bi bila uspostavljena – mogla proisteći opasnost i za samu znanost, za slobodu u propitivanju postignutih rezultata kao i za iznošenje novih teorija i predlaganje načina njihove provjere.

Ian James Kidd afirmira cinizam kao potencijalno poželjan pristup institucijama. Cinizam omogućuje misaoni odmak od prešutno prihvaćenih pravila i normi te potiče na njihovo kritičko preispitivanje. U Brechtovom stilu on konstatira: “Institucionalni cinizam nije nužno antidemokratski čak i kad nagriza određenu neodrživu i naivnu vjeru u demokratske institucije.  Institucionalni cinik ima kritičniji, lucidniji, skeptičniji i pametniji pristup koji nam pomaže da budemo bolji i angažiraniji građani.” (166) Štoviše, on je uvjeren da će “budućnost demokratskih društava ovisiti o našoj sposobnosti da operacionaliziramo određene vrste cinizma” (167)

Keith E. Stanovich bavi se pojavom pristranosti u svoju korist (myside bias) kod pojedinaca i u institucijama. Osobit predmet njegove pažnje je pojava takve pristranosti na akademiji, dakle, među pripadnicima epistemičke zajednice, koji su uvjereni da oni – za razliku od prosječnih građana – ne podliježu tom epistemičkom poroku. Oslanjajući se na svoje veliko iskustvo u provedbi psiholoških istraživanja, Stanovich ukazuje na to da su “uvjerenja koja pokreću pristranost u svoju korist djelomično uzrokovana biološkim ustrojem, a djelomično društvenim učenjem od roditelja, prijatelja i u školi.” (175) Dijelom ih, dakle, određuje nature, a drugim dijelom nurture. Kad se netko tko je pod utjecajem pristranosti u svoju korist susretne s dokazima, bit će skloniji prihvatiti ih ako su oni usklađeni s njegovim prethodnim vjerovanjima, a odbaciti ih ako dokazi proturječe tim vjerovanjima. Kad se dogodi da se u ime utvrđenih političkih uvjerenja odbijaju razmotriti činjenice koje ukazuju na to da bi ta uvjerenja mogla biti pogrešna, dolazi do političke polarizacije. “Kad dobiju nove dokaze, problematične vrste pristranosti u svoju korist izvode se iz projektiranih uvjerenja ljudi više nego iz vjerovanja zasnovanih na činjenicama. Tako dolazimo do društva koje izgleda kao da se ne može složiti o iskustveno dokazivim činjenicama.” (174)

Ali odgovornost za takvo stanje nije samo na epistemički poročnim građanima. Veliku ulogu u stvaranju takvog stanja ima akademska zajednica. Na sveučilištima prevladavaju ljudi lijevo-liberalnih uvjerenja i oni s tih pozicija ocjenjuju politička zbivanja. Vjerujući da su njihove prosudbe nepristrane, oni mnoge političke pojave – osobito desni populizam – ne sagledavaju uvažavajući sve relevantne okolnosti nego su nerijetko pristrani. Stanovich to objašnjava ovako:

“Zbog pristranosti koju istraživač A možda ne dijeli s istraživačem B ovaj će zbog toga pažljivo pogledati rezultate skeptičnim okom. Slično, kad istraživač B pokaže svoj rezultat, istraživač A nastoji biti kritičan i gleda na njega skeptično. Ipak, ono što može narušiti taj znanstveni proces uočavanja pogrešaka i uzajamnih provjera trebalo bi biti očito. Ono što ga narušava je kad svi istraživači dijele upravo istu pristranost.” (177)

A upravo to je problem kod onih koji, uvjereni u epistemičke vrline pripadnika epistemičke zajednice, kritiziraju epistemički poročne građane zbog njihove pristranosti u svoju korist. Pozivajući se na svoja istraživanja kao i na istraživanja drugih autora, Stanovich konstatira da ta istraživanja pokazuju “da ideologija kognitivne elite nije manje sklona pristranosti u svoju korist nego ideologije građana kojima se akademičari suprotstavljaju”. (177) Prosječni građani možda neće uvijek moći objasniti prave razloge za svoj osjećaj nezadovoljstva, možda neće moći opisati stvarne uzroke nastanka svoje frustracije. No, dobar dio uzroka treba vidjeti u djelovanju pristranosti u svoju korist kod navodno nepristranih pripadnika epistemičke zajednice kao i kod izabranih političara i postavljenih činovnika koji bi zakone trebali primjenjivati jednako na sve, a praksa pokazuje da to nije tako. Zbog toga je Stanovicheva konačna poruka suprotna porukama zagovornika epistokracije:

“Konačna reforma mora biti na razini institucija – točnije, onih institucija (mediji i sveučilišta) koje su izgubile svoj status kao neutralni suci o istinitim tvrdnjama posljednjih godina. Odgovor ne može biti da se narodu kaže da se snažnije okrene istim institucijama koje su nas iznevjerile. To se ne može učiniti dok se institucije ne promijene.” (184)

Stajalište kompatibilno Stanovichevom zastupa i Hanna Kiri Gunn. Ona se bavi problemom slušanja. Nesposobnost da se sluša i čuje ono što drugi govore karakterizira ne samo javni prostor određen na najopćenitiji način, nego i epistemičku zajednicu. Autorica je iskreno zabrinuta za sudbinu demokracije ako ne budu poduzete mjere u cilju prevladavanja apriornih animoziteta zbog kojih stranke i pojedinci uopće ne slušaju jedni druge. Da bi demokracija funkcionirala, nije dovoljno zajamčiti pravo govora. Govor je uzaludan ako ga nitko ne sluša ili, još gore, ako ga druga strana kojoj je ponajprije upućen uopće ne želi čuti. “Govoriti a da vas nitko ne sluša u demokratskom društvu je isto kao biti uskraćen i neučinkovit. Doista, to znači da vas se ne smatra jednakim.” (200) Mislim da bi bolnu točnost te konstatacije mogli potvrditi opozicijski zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru kojima na njihova pitanja o činjenicama, motivima i namjerama premijer i pripadnici parlamentarne većina odgovaraju osobnim uvredama. Rješenje, dakako, nije u prepuštanju pravorijeku pripadnicima epistemičke zajednice jer su i oni zahvaćeni tom bolešću. Potrebna je reforma epistemičke zajednice jer se izvorno radi upravo o njezinoj krizi:

“Sadašnja epistemička kriza, koja se često smatra političkim problemom, je u osnovi kriza epistemičke zajednice. Zdrava epistemička zajednica zahtijeva promicanje epistemičkog djelovanja. Epistemičko djelovanje, zauzvrat, zahtijeva sposobnost govorenja i slušanja drugih. Polarizacija i stupidifikacija često dovode do epistemičke marginalizacije, odbijanja da se sluša i tako do frustracija epistemičkog djelovanja. Ako želimo promicati zdravlje epistemičke zajednice, trebamo potpunije razumjeti što su naše obveze da slušamo.” (208);

Ne samo stoga što se izravno poziva na američkog filozofa i pedagoga Johna Dewyja, nego po naravi njezinih intencija, mogli bismo reći da su nastojanja ove autorice, kao i u slučaju Snježane Prijić Samaržija, zapravo pedagoška. S obzirom da kriza povjerenja u demokratske institucije i vrijednosni sustav prosvjetiteljstva podrazumijeva i krizu povjerenja u pedagoge i pedagogiju, ne znam hoće li Hanna Kiri Gunn postići da je čuju oni kojima su njezine pouke ponajprije upućene.

III

Prvi prilog u trećem dijelu knjige, naslovljenom Demokratski realizam, napisao je suurednik zbornika Quassim Cassam. On polemizira s postavkom da kao protutežu političkoj polarizaciji treba postaviti suosjećanje, emocionalnu empatiju s političkim oponentima. Razumjeti kakav smisao pojedine postavke iz repertoara političkih oponenata imaju za njih ne mora podrazumijevati emocionalno poistovjećivanje s njima. Za održavanje i razvoj demokracije važnije je razvijati aktivno slušanje onoga što oponenti govore negoli suosjećati s njima. Pažljivo slušanje i razumijevanje suprotnih stajališta ne mora nužno dovesti do pomirenja i prevladavanja razlika do čega bi emocionalna empatija mogla dovesti. Katkad je, da bismo razumjeli zašto određena društvena skupina podržava politike koje su suprotne njeyinim ekonomskim interesima, potrebno posegnuti za pojmom lažne ili iskrivljene svijesti iz marksističkog pojmovnog arsenala, naglašava Cassam. Bez koncepta lažne svijesti nije moguće objasniti veliku podršku obespravljenih u društvima velike ekonomske nejednakosti upravo onim politikama koje ih obespravljuju i marginaliziraju. Za detektiranje pravih problema u takvim društvima i za iznalaženje mogućih rješenja bavljenje samo epistemičkim porocima pojedinaca nije dostatno. Potrebno je posegnuti za spoznajama društvenih znanosti: sociologije, socijalne psihologije, ekonomije i politologije. Empatija, emocionalno poistovjećivanje s političkim oponentima nije pravi put za iznalaženje demokratskih rješenja: “Ne bismo smjeli fetišizirati empatiju kad tražimo smisao u političkim preferencijama ljudi. Individualna psihologija nije zamjena za društvenu znanost.” (229)

Aktualizirajući probleme pristranosti, epistemičku korupciju i epistemičku kolonizaciju Michael P. Lynch odbacuje epistokratski pristup rješavanju tih problema. I on, poput ostalih koje su urednici zbornika svrstali u demokratske optimiste, drži da se problemi suvremene demokracije ne mogu uspješno riješiti isključivo bavljenjem epistemičkim porocima glasača. I on misli da “ako se želimo boriti protiv epistemičke korupcije, usredotočenost samo na pojedinačnog epistemičkog igrača pogrešna je. Potrebno nam je više demokratskih društveno-epistemičkih praksi i institucija – praksi koje ispravljaju, a ne samo ponavljaju, učinke epistemičke korupcije.” (246) Nešto manje žargonskim rječnikom rečeno, potrebno je da se u raspravama omogući sudjelovanje i onima koji o nečemu drukčije misle; isto tako institucije trebaju raditi onako kako je to određeno zakonom i u svakom trenutku trebaju biti spremne podastrijeti dokumente o načinima svog postupanja te objašnjenja o razlozima za takvo postupanje. Načinom svog rada institucije trebaju pokazati da će promijeniti svoj nedovoljno dobar rad kad netko na to ukaže, a neće se dogoditi da onaj koji je upozorio na propuste odbije otkaz.

Lynch je svjestan da utvrđivanje istine, definiranje točnih podataka o određenim događajima i osobama nije u interesu svih igrača. Stoga on nastojanje subjekata s epistemičkim vrlinama da i u politici utvrde istinu ne vidi kao način za postizanje konsenzusa. Upravo suprotno:

“Ono što moramo shvatiti na osnovi rasta dezinformacija i globalnog fašizma je da zahtjev za istinom u politici nije najbolje vidjeti kao jamstvo konsenzusa nego kao obrambeni bedem protiv antidemokratskih sila i zbog toga je borba protiv epistemičke kolonizacije putem konstrukcije boljih društveno-epistemičkih praksi ključna.” (246)

Ako dobro razumijem taj pojam, epistemička kolonizacija je nametanje predodžbi o epistemičkim vrlinama jedne epistemičke zajednice drugim epistemičkim zajednicama i društvu u cjelini. To je nametanje određenog načina mišljenja i određene – osviještene ili neosviještene – pristranosti u vrednovanju činjenica i onemogućavanje pristupa javnosti zagovornicima drukčijih stajališta. To je isto tako odbijanje da se sluša i čuje ono o čemu je unaprijed stvorena negativna predodžba. Epistemička kolonizacija podrazumijeva i onemogućavanje formiranja epistemičkih zajednica koje su drukčije od dominantne ili jedino postojeće. A epistemička korupcija bi se sastojala u tome da se pristane ne pravila dominantne epistemičke zajednice unatoč jasnim dokazima o postojanju njezinih ozbiljnih epistemičkih poroka, da se svjesno prešućuje njihovo postojanje. Lynchova konačna poruka poziva na odbacivanje zamisli o epistokraciji:

“…daleko od toga da potkopavam relevantnost političke istine, svijest o mehanizmima epistemičke korupcije potaknut će nas da prihvatimo blaži, angažirani skepticizam prema sebi i svojim praksama.(…) Borba protiv sila epistemičke kolonizacije borba je za demokraciju.” (247)

Ivan Cerovac upozorava na važnost postojanja ekonomskih razlika i s njima povezanih razlika u stupnju ostvarivanja moći i utjecaja, čime se dovodi u pitanje uvjerljivost ustavom proklamirane ravnopravnosti građana te legitimnost demokratskih institucija i formaliziranih načina odlučivanja. I njegova poruka razlikuje se od onoga što predlažu zagovornici epistokracije. On, naime, zaključuje: “S obzirom na bolne učinke koje nejednakosti u neformalnoj političkoj sferi imaju na moral i epistemičke kvalitete demokratskih procedura (i dosljedno na njihov potencijal za generiranje legitimnosti), postoji jaka potreba za reformama koje mogu ublažiti političke nejednakosti.” (264) Težište je, dakle, na reformama institucija i na njihovoj većoj uključivosti, a ne na mogućem oduzimanju glasačkih prava epistemički deficijentnim građanima.

U skladu s već spomenutim prijedlozima za moguće pedagoško djelovanje s namjerom da se pokaže opravdanim savjetovanje sa stručnjacima i da se nauči slušati druge, dakle, i one za koje unaprijed znamo da se s njima ne slažemo, Robert M. Talisse poziva da i one s kojima se ne slažemo tretiramo s poštovanjem jer “to građanima daje moralni razlog da nastave kao da njihovi politički neprijatelji zaslužuju poštovanje; nada je u tome da će građani, nastavljajući tako, možda razviti autentično građansko poštovanje za svoje neprijatelje.” (281)

Premda je suglasan s ocjenom da su glasači neobaviješteni i nekompetentni za donošenje odluka, Ilya Somin ne prihvaća epistokratska rješenja. Takvo odlučivanje odozgo prema dolje, misli on, stvari će učiniti još gorim. Somin konstatira da glasači, zapravo, imaju dobre razloge da budu neznalice, da se ne bave pojedinostima institucionalnog ustroja i odnosima moći unutar države jer njihov glas ne jamči da će ono zbog čega su ga dali imati ikakav utjecaj na buduće odlučivanje unutar institucija vlasti. Čak i da se razina poznavanja načina funkcioniranja državnog mehanizma znatno poveća, to ne bi znatno pridonijelo sposobnosti građana da nadziru sve što država, odnosno vlast koju su izabrali, doista radi:

“U većini modernih demokracija troškovi vlade dostižu jednu trećinu ili više GDP-ja, i država regulira gotovo svako značajnije ljudsko djelovanje, barem do nekog stupnja. Ta stvarnost osigurava da čak i znatno povećanje znanja birača možda ne bi bilo dovoljno da osposobi elektorat da učinkovito nadzire više od malog dijela vladinih aktivnosti. To isto tako stvara mnogo prilika za elite i interesne skupine da iskorištavaju sustav.” (290)

Obrazlažući svoje antiepistokratsko stajalište Somin ističe da se niska razina poznavanja načina funkcioniranja političkog života ne može pripisati utjecaju novih medija jer je građanska ignorancija detektirana još davno prije pojave tih medija. “U konačnici, glavni problem nije isporuka pogrešnih informacija na specifičnim medijima nego potražnja za njima među političkim navijačima koji traže potvrdu svojih unaprijed postavljenih pristranosti, a ne traže istinu.” (297) Da bi iznašao pravo rješenje za krizu suvremen demokracije i za problem epistemičkih poroka glasača, Somin je razmotrio nekoliko mogućih prijedloga.

Prvi je plaćanje glasačima da se upoznaju s relevantnim aspektima političkog života i funkcioniranjem državnih institucija kako bi mogli donositi kompetentne odluke na izborima. U civilizaciji u kojoj se za obrazovanje moraju godišnje izdvojiti deseci tisuća dolara takav prijedlog čini se apsurdnim. Zašto bi neki plaćali obrazovanje dok bi se drugima plaćalo da se obrazuju? Ako bi se pokazalo da netko nije usvojio dovoljno znanja, da li bi mu opet bilo plaćeno da se obrazuje? Koliko puta bi jedna osoba mogla dobiti naknadu za to glasačko osposobljavanje? Slomin ne postavlja ta pitanja. Glavni problem koji njega zabrinjava je moguća pristranost aktualne vlasti koja bi od ispitanika mogla očekivati politički korektne odgovore. Razmotrio je mogućnost izbora kockom, izvlačenjem imena poput brojeva lota. Nije našao dovoljno argumenata u prilog takvom rješavanju problema epistemičkih poroka glasača.

‘Glasanje nogama’ izvedivo je u Sjedinjenim Državama ali u drugim dijelovima svijeta nije tako jednostavno. (Wikimedia Commons)

Opredijelio se za glasanje nogama (foot voting) kao najbolje rješenje. Glasači trebaju biti slobodni da odu ako im se život u jednoj zajednici ili državi ne sviđa. To je u Americi moguće, ali na globalnom planu bi mogućnost to be free to move trebala biti popraćena otvorenom dobrodošlicom svima koji žele doći. Na neki način, globalizacijski neoliberalni kapitalizam je poticao mobilnost ljudi deklarativno ističući slobodu kretanja novca, roba i ljudi. Kad su ljudi u nerazvijenim dijelovima svijeta odlučili iskoristiti navodno postojeću mogućnost da slobodno odluče u kojoj će državi živjeti i raditi, izbila je emigrantska kriza jer želji mnogih milijuna da odu nije odgovoreno spremnošću starosjedilaca bogatih država da ih prime. Kao da nije svjestan tog problema, Somin samouvjereno tvrdi: “Glasanje nogama može učinkovito riješiti i problem neznanja i pristranost u vrednovanju informacija. U tom smislu, on više obećava nego bilo koja druga strategija.” (303)

Kao što nepoznavanje političkog sustava u zemlji iz koje emigranti odlaze nije njihov glavni problem, tako ih njihov dolazak u novu zemlju neće učiniti epistemički osposobljenijima nego što su bili. No, moguće je da im u novoj zemlji, o čijem političkom sustavu znaju manje nego o sustavu zemlje iz koje su pobjegli, život bude bolji. Ako se integriraju, ako se odreknu svojih običaja i ako ih nova lokalna zajednica i društvo u cjelini prihvate, doista bi mogli sebi i svojim  potomcima osigurati svijetlu budućnost. Kako nam je poznato, u velikom broju slučajeva te pretpostavke se ne ostvaruju u potpunosti i migranti se nerijetko susreću s problemom izostanka dobrodošlice ili s problemom društvene integracije.

K tome, odluka de se iz neke zemlje ode ne mora biti samo ostvarenje načela free to move, nego može biti posljedica sustavne diskriminacije i prisile. Pozivanjem na to navodno najbolje rješenje za rješavanje problema u funkcioniranju demokracije vlasti nedemokratskih režima bi se mogli rješavati političkih suparnika, neželjenih etničkih skupina ili naprosto siromašnih za koje se država odbija brinuti. Ignorirajući tu mračnu stranu koncepcije free to move Somin uvjerava čitatelje da je upravo to najbolje rješenje za obespravljene i potlačene: “Daleko od toga da bi promicalo nejednakost, čega se neki boje, proširene mogućnosti za glasanje nogama značajan su dobitak za siromašne, obespravljene i potlačene.” (305) Pravi odgovor na tu njegovu tvrdnju dao je predsjednik Trump kad je pred kamerama rekao da su bogati plavokosi Norvežani dobrodošli useljenici, ali ne i Latinoamerikanci.

O pravoj vrijednosti Sominovog prijedloga ne može se odnositi konačni sud bez čitanja njegove knjige Free to Move u kojoj je detaljno obrazložio svoj prijedlog. No, to više nije predmet ovoga prikaza.

IV

Riječ je o zanimljivom i ambicioznom poduhvatu da se afirmira nova disciplina unutar društvenih znanosti. Urednici i većina autora vladaju žargonom te nove discipline. Doduše, katkad nije jasno čime bi se epistemička korupcija razlikovala od ´obične´ korupcije, epistemička kolonizacija od drugih vrsta kolonizacije ili epistokracija od meritokracije. Svaki ljudski subjekt je i epistemički subjekt, biće koje ima genetički zadane sposobnosti koje se razvijaju u okviru više ili manje poticajnih procesa socijalizacije.

Poppera (na slici) nitko nije ni spomenuo, niti se ogradio od Platonove verzije epistokracije

Ako epistokratski prijedlozi asociraju na nešto iz filozofske tradicije, to je nedvojbeno Platonova koncepcija države u kojoj bi trebali vladati filozofi, posjednici znanja o idejama. Ako postoji uvjerljiva kritika Platonove epistokracije, onda je to Popperova knjiga Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Gotovo mi je nevjerojatno da se suvremeni zagovornici epistokracije ne ograđuju od kastinskog karaktera društva koje je zagovarao njihov idejni začetnik Platon, a još mi je nevjerojatnije da se nijedan autor – ni epistokrat ni protivnik epistokracije – nije pozvao na Karla Poppera i njegovo kanonsko djelo.

Na sociološki relevantan način o politici je govorio Max Weber u svom poznatom spisu Politika kao poziv. Njegovo je ime u ovoj knjizi spomenuto samo jedanput. Meni se čini da bi temeljitije upoznavanje s njegovim uvidima pokazalo da su neke dvojbe o odnosu politike i znanosti (epistemičke zajednice) koji zaokupljaju autore u ovom zborniku načelno još davno riješene.

Oni čitatelji koji nešto znaju o socijalnoj psihologiji, o bogatom iskustvenom materijalu istraživanja grupnih procesa, unutargrupnih procesa, iterpersonalnih i intraindividualnih procesa, uočit će da na mnoga pitanja koja postavljaju epistemolozi demokracije već postoje odgovori. Možda oni njima nisu zadovoljni, ali trebali bi pokazati da su im ti odgovori poznati i objasniti zašto su nedostatni. Budu li autori ubuduće u većoj mjeri zaokupljeni detektiranjem problema i intenzivnijom razmjenom ideja s drugim epistmeičkim zajednicama negoli smišljanjem termina čije značenje se poklapa s već postojećim filozofskim, sociološkim, politološkim i psihološkim terminima, moći ćemo od njih očekivati nove važne individualne i kolektivne doprinose raspravi o sudbinskim problemima našeg vremena.