Glazbene kulise u javnim prostorima. Oblikovanje ukusa. Poticaj potrošnji.

O pozadinskoj se glazbi u komercijalnim okruženjima - trgovinama i uredima - počelo razmišljati u 30-im i 40-im godinama prošlog stoljeća. Od plemenite želje poboljšanja raspoloženja zaposlenika i klijenata došlo se do pokušaja psihološke manipulacije s ciljem rasta produktivnosti, a trend se preokrenuo 90-ih godina, kada je konkurencija ponudila ručno birane liste pop-glazbe.

• Naslovna fotografija: Robna kuća R.H. Macy u New Yorku pred Božić, slika iz prve polovice prošlog stoljeća (PD)

• Alenka Bobinsky (1962.) diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1986. – 1996. bila je muzička urednica na Trećem programu Radio Zagreba, kasnije u redakciji Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija, a od 1997. – 2000. producentica Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Tekstove i kritike objavljivala je u Vijencu i Jutarnjem listu. Bila je autorica i koautorica programskih kataloga te voditeljica press-službe Muzičkog biennala Zagreb. Stalna je suradnica redakcije Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija.

Pred fotokopiraonicom u blizini moje zgrade uvijek je ogroman red, a u njoj svira klasična muzika. Klasika je to lakšeg tipa – Mozart, Vivaldi, Schubert – ali svejedno iznenađujuć izbor za ovakav obrt. Jednom sam, kad nije bilo gužve, pohvalila glazbu u lokalu, a mladi vlasnik mi je rekao: “Niste jedini, puno mušterija mi je reklo da ovamo dolaze zbog muzike, koja nije sasvim po mojem ukusu. Ja sam vagnerijanac, ali mislim da bi ipak bilo previše da puštam Tannhäusera“.

Mediji i društvene mreže ove su godine bili poprište rasprava o stanju glazbenog ukusa u državi, a vatru su rasplamsale zabrane cajkaških koncerata u navodno rafiniranim sredinama Pule i Osijeka, kao i rasprodani nastup Ace Lukasa u Areni, u navodno rafiniranom Zagrebu. Daleko manje zanimljiva za raspravu bila je činjenica da je, npr., istu tu zagrebačku Arenu nedavno napunio i Damir Urban, i to uz Simfonijski orkestar HRT-a. Međutim, sami biramo na koji ćemo koncert otići, koju ćemo od bezbrojnih radio-stanica slušati i koji ćemo nosač zvuka kupiti; bez želje da ulazim u priču o narodnjacima i o (ne)zastupljenosti glazbene kulture u školama, govorit ću o muzici koju ne možemo izbjeći, a koja itekako utječe na naš glazbeni ukus – a to je ona u javnim prostorima kakvi su dućani i restorani.

Koncept pozadinske glazbe postoji odavno. Prije nego što je tvrtka Muzak komercijalno razradila tu ideju, njom su se glazbeno bavili Erik Satie, John Cage, Brian Eno…

Koncept pozadinske, usputne glazbe postoji odavno: u kazalištu još od grčke drame, a u muzici su ga, među ostalima, proučavali Erik Satie, John Cage, američki minimalisti i Brian Eno. No tu je ideju u striktno komercijalnom smislu 1930-ih i 1940-ih razradila američka kompanija Muzak. Ideja osnivača Georgea Owena Squiera u početku je bila plemenita: da poboljša raspoloženje zaposlenika i klijenata u dućanima i uredima. Poslodavci, naravno, oduvijek žele da zaposlenici budu što produktivniji te da klijenti potroše što više, pa je ideja da muzika može utjecati na raspoloženje klijenta i navesti ga da se zadrži u dućanu i kupi više nego što je namjeravao postala ključna za Muzak.

Koncentrirajući se na psihologiju glazbe u komercijalnim prostorima, kompanija je osmislila progresiju stimulusa: bili su to instrumentali koji su u intervalima od po petnaest minuta rasli u brzini i dinamici, od laganih do nešto intenzivnijih. Ono što je najzanimljivije, snažno je  utjecala na trendove u pop-glazbi, te su ljudi počeli kupovati Muzakove albume i slušati ih kod kuće. Progresija stimulusa ostala je temelj Muzakove poslovne filozofije sve do 1990-ih kad se pojavila ideološka konkurencija: kompanija Yesco iz Seattlea za poslovne je prostore stvarala kurirane playliste pjevanih pop-pjesama koje su – suprotno Muzakovoj ideji – trebale dominirati prostorom.  S Yescom se zvučni pejzaž počeo mijenjati, ne samo zbog drukčije filozofije, već i zato jer se kompanija služila hitovima ili žanrovski specifičnom glazbom poput rapa ili countryja.

Okosnica Muzaka bila je progresija stimulusa, instrumentali koji bi u intervalima od petnaest minuta rasli u brzini i dinamici.

Ni Muzak ni Yesco danas više ne postoje, no njihove tradicije žive u javnim prostorima diljem svijeta, pa tako i u hrvatskima koji se uglavnom služe Yescovom idejom. Međutim, dok su obje kompanije, koliko god bile manipulativne, u svoje koncepte uložile velik trud i puno istraživanja, to se nikako ne može reći za naše kuratore playlista. Naravno, žanrovska specifičnost je moguća u specijaliziranim prostorima, npr. u dućanima koji privlače određen tip kupaca, pa čak i u fotokopiraoni s početka teksta; Konzum, Spar ili Kaufland ne mogu si je priuštiti, ali bi ipak trebali obratiti više pažnje na ono što se u njihovim prostorima čuje.

Cilj da se zaposlenici osjećaju ugodno, a kupci potroše više nego što su namjeravali potpuno je zaboravljen: važno je da nešto svira, po mogućnosti preglasno, složeno po principu za svakog ponešto, odnosno ništa ni za koga. U manje od petnaest minuta koliko sam neki dan provela u jednom dućanu čula sam Miroslava Škoru, Princea, Gabi Novak, Jelenu Rozgu  i Mamu ŠČ; iako volim Princea i Gabi, bilo je to pravo zvučno šamaranje. I opet, žanrovska specifičnost ovdje ne dolazi u obzir, ali itekako je moguće složiti eklektični soundtrack koji ima smisla, u kojem postoji logika u povezivanju pojedinih pjesama ili žanrova, kad bi se tome posvetilo imalo truda i kad bi se uistinu mislilo na kupce i – naročito – na zaposlenike koji su satima izloženi takvoj nepažnji. Ukoliko onaj koji odabire glazbu to ne zna napraviti, bilo bi blagotvorno da se prikloni Muzakovom modelu neutralne pozadinske muzike (kakav prevladava u mallovima), kad je tišina u dućanu već nedopustiva.

Je li moguće servirati grdobinu bez Gibonnija ili čobanac bez bećarca?

Ako uopće imaju glazbu, naši se restorani – srećom – odlučuju za tiši i neutralniji zvuk. Nacionalni i etnički restorani najčešće se kreću utabanim stazama: iz indijskih restorana dopiru zvuci sitara, u kineskima se čuje guzheng a u japanskima koto. To je najlogičniji, ziheraški izbor, a njime se rukovode i naši nacionalni restorani, pa u dalmatinskima slušamo playliste s klapama ili Oliverom, u slavonskima tamburaše itd. Razlika je, međutim, u tome što je glazba koju odabiru etnički restorani sama po sebi ambijentalnog karaktera, dok je hrvatska tradicijska glazba, iz koje god regije dolazila, daleko intenzivnijeg zvuka i ritma i, ako je loše odabrana, može omesti koncentraciju na hranu i razgovor za stolom. Je li moguće servirati grdobinu bez Gibonnija ili čobanac bez bećarca? Moguće je, čak i ostajući u okvirima tradicije, samo treba brižno birati: hrana i glazba neke regije nisu isto i ako volimo jedno ne znači da nam se sviđa i drugo.

Recesija je, kriza je, tvrtke i restorani moraju misliti na zaradu, a ne na efemeralije poput pozadinske muzike. Ali – baš kao i vizualna – zvučna slika čini ogroman dio našeg doživljaja svijeta, a u krajnjoj liniji i našeg života i uz nešto truda mogla bi se bitno poboljšati upravo intervencijama u javnim prostorima. Pažljiv pristup tom poslu sigurno bi rezultirao bar malo zadovoljnijim građanima, a možda bi nekoga i privukao dotad nepoznatoj glazbi i obogatio, ili bar nadopunio njegov muzički ukus.