Hrvatska je zarobljena država, ali tko ju je zarobio? Ili je slaba država? Kako je oslabila?

Istraživači temeljnu razliku između Hrvatske te Bugarske i Rumunjske vide u tome što su Rumunjska i Bugarska uspjele pomesti stare strukture, ali nisu dovoljno brzo izgradile neku državu koja bi bila djelotvorna, a Hrvatska je zbog rata i tipa vladavine iz devedesetih postala slaba država

U povodu objavljivanja knjige „Policy-Making at the European Periphery: the Case of Croatia“ u izdanju Palgrave Macmillan,  organizirana je rasprava „Dobitnici i gubitnici tranzicije: tko su kočničari promjena?“ u zajedničkoj organizaciji Centra za europske studije, Zaklade Friedrich Ebert, Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i portala ideje.hr. Uvdno, knjigu su predstavili njezini urednici Zdravko Petak i Kristijan Kotarski, obojica predavači na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Ovdje donosimo naglaske iz rasprave koja se može poslušati i pogledati na sljedećem linku:

Željko Ivanković je uvodno objasnio da knjiga predstavlja sintezu puta koji je Hrvatska prošla od početka tranzicije, kritiku slabašnih hrvatskih tranzicijskih dosega i prikaz teza i argumenata zašto je tome tako. U knjizi se između autora vodi i svojevrsna interna rasprava o tome tko su kočničari promjena u Hrvatskoj, ocijenio je on.

Zdravko Petak kazao je da su dvije glavne ideje iza izrade knjige: nedostatak međunarodnih materijala o stvaranju javnih politika Hrvatske, te podaci Madison projekta o kretanju hrvatskog bruto domaćeg proizvoda od 1952. godine iz kojih se vidi da od osamdesetih na dalje postoji snažna divergencija u odnosu na ostatak kako razvijene, tako i istočne Europe.

Petak je istaknuo kako matrica stvaranja javnih politika u anglosaksonskim zemljama ne odgovara za zemlje poput Hrvatske,  kod koje je prikladniji model tzv. ‘zarobljene države’ Joela Hellmana, a koji pokazuje da se u raznim skupinama mreža koje zarobljavaju državu može pronaći  sustav koji onemogućuje razvoj onemogućavajući reforme. Hellman je pokazao da što su vlade u zemljama srednje Europe bile izloženije mogućnosti gubitka vlasti to su reforme bile brže, a što su vlade bile dalje od gubitka vlasti to su reforme bile slabije. To je upravo suprotno od onoga što govori temeljna logika, a to je da što je vlada stabilnija bit će više kadra provoditi jače reforme.

Drugi koncept koji objašnjava stvaranje javnih politika je koncept ‘slabe države’, vezan je uz istraživanja njemačke politologinje Tanje Börzel, a drugi istraživači su pokazali da su zemlje poput Hrvatske, Bugarske i Rumunjske tzv. slabe države koje karakterizira to: da ne mogu davati jasan smjer razvoja, ne mogu djelotvorno implementirati politike i imaju razmjerno nisku razinu institucionalne adaptacije.

Kristijan Kotarski je kazao da je autore fasciniralo koliko je hrvatska zapravo nazadovala i kolika je razina ekonomske divergencije s nama usporedivim državama EU. Kad se pogledaju podaci o kvaliteti demokracije, poput indeksa kontrole korupcije ili vladavine prava, također ne bilježimo bitniji pomak i nalazimo se u razini Bugarske i Rumunjske.

Ti razlozi leže iza hrvatskog pada nakon devedesetih u odnosu na niz zemalja koje su do ’90. bile ispod razine hrvatskog gospodarskog razvitka. Istraživači temeljnu razliku između Hrvatske te Bugarske i Rumunjske vide u tome što su Rumunjska i Bugarska uspjele pomesti stare strukture, ali nisu dovoljno brzo izgradile neku državu koja bi bila djelotvorna, a Hrvatska je zbog rata i tipa vladavine iz devedesetih postala slaba država. Petak je dodao da bi teme kojima se bavi knjiga u budućnosti trebalo proširiti dodatnim istraživanjima vezanim uz sociokulturne aspekte.

Kristijan Kotarski je kazao da je autore fasciniralo koliko je hrvatska zapravo nazadovala i kolika je razina ekonomske divergencije s nama usporedivim državama EU i da su testovi koje su provele autorice članaka u knjizi pokazali da uz Grčku imamo najslabiji prirast BDP-a u Uniji. Kad se pogledaju podaci o kvaliteti demokracije, poput indeksa kontrole korupcije ili vladavine prava, također ne bilježimo bitniji pomak i nalazimo se u razini Bugarske i Rumunjske.

U knjizi se razlozi zašto patimo od tolike stagnacije od političkog razvoja i ekonomske divergencije svode na tri glavne stavke: institucije, interesi, ideje. Slabe institucije čija je nedovoljna kvaliteta pokazana odabranim indeksima su jedan dio slagalice. Kotarski je pokazao i da Hrvatska izdvaja daleko najviše za organe zakonodavne i izvršne vlasti u odnosu na kvalitetu institucija koju tim izdacima dobiva.

Drugi dio čine interesi koji su vezani uz institucije kako bi zadržali svoju privilegiranu poziciju, a posebno se radi o interesima nakalemljenim na državni proračun. Kotarski kaže da su se u objašnjenju tog segmenta koncentrirali na suprotstavljanje dvije teorije: korporativne zarobljenosti i stranačke zarobljenosti. Korporativna zarobljenost govori da je ključan opstruktor reformi povezanost između sustava poput Agrokora koji njeguju izrazito prisne odnose s državom. Usporedba s drugim tranzicijskim državama pokazuje da se po tom pitanju nalazimo u sredini te da neke države, poput puno razvijenije Češke, čak imaju i puno veći indeks korporativne zarobljenosti. Zbog toga se uvodi koncept stranačke zarobljenosti koju je Kotarski mjerio kumulativnim brojem mandata koje su osvojile dvije vodeće stranke u zemlji na svim izborima do 2016. Niti jedna druga tranzicijska država, osim Mađarske koja nam se približava, nema tako visoku razinu koncentracije političke moći, istaknuo je.

Po pitanju ideja, autori su za ilustraciju uzeli podatke iz istraživanja koje provodi Europska banka za obnovu i razvoj o tome što građani smatraju da je najbitniji faktor za uspjeh u životu. Istraživanje pokazuje da u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, daleko najmanje ljudi vjeruje da je za uspjeh u životu potreban naporan rad, vještine ili inteligencija, odnosno da vlada oportunistički mentalitet.

Kotarski je odgovorio i na komentar koji je u recenziji iznio Ivo Bićanić koji je zamjerio da u knjizi nije odgovoreno tko je zarobio državu. Kotarski kaže da se odgovor daje kroz pozivanje na teoriju tri distribucijske koalicije koja tumači da pojava takvih koalicija blokira razvoj pošto se politika percipira kao igra nultog zbroja jer ne dolazi do suradnje koja bi mogla rezultirati u nečemu što nije nulti ishod. Zbog toga pojava takvih koalicija blokira inovacije i gospodarski napredak, a u Hrvatskoj su kao tri koalicije izdvojili državna poduzeća, lokalnu i regionalnu samoupravu, te skupine u domeni socijalnog klijentelizma (ratni veterani, ljudi koji su odlazili u prijevremene invalidske mirovine).

Zakošek se dotaknuo i pitanja sociokulturnog kapitala koju je načeo Petak o njegovoj ulozi u razvitku Hrvatske u smislu da su isti sociokulturni faktori vladali u Hrvatskoj i u doba njezina rasta i u modernije doba stagnacije i pada.

Nenad Zakošek, također predavač na Fakultetu političkih znanosti u raspravu se uključio zapažanjem o recentnim podacima o razini povjerenja u institucije, ali i njihovoj kvaliteti, u susjednim državama poput Mađarske, Slovenije, ali i Slovačke koji mogu biti slični našima no unatoč kojima Slovenija i druge države i dalje imaju solidan ekonomski rast. Zakošek se dotaknuo i pitanja sociokulturnog kapitala koju je načeo Petak o njegovoj ulozi u razvitku Hrvatske u smislu da su isti sociokulturni faktori vladali u Hrvatskoj i u doba njezina rasta i u modernije doba stagnacije i pada.

Moderator rasprave Željko Ivanković je na to odgovorio isticanjem distinkcije između rasta i promjena i istaknuo da rasta može biti čak i u slučajevima koji ukazuju na nekvalitetu institucija, ali da izostaju promjene na bolje. Podsjetio je i na neke teorije koje objašnjavaju o tome tko zapravo sprečava promjene u društvu. Istraživanjem iz 2005. su testirane dvije teorije i ono je pokazalo da su tzv. dobitnici prvog koraka, teorija koju je postavio Hellman, oni koji zaustavljaju promjene. Pitanje je da li u Hrvatskoj imamo problema s rastom ili promjenama, dodao je Ivanković.

Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti je istaknuo da izborni sustavi drugih država proizvode puno manje fragmentirane parlamente. Vlade u Hrvatskoj često nisu ideološki koherentne nego im manjka i široka parlamentarna potpora što proizvodi slabost vlade jer ona ovisi o zadovoljavanju partikularnih interesa, objasnio je.

Istraživačica s Ekonomskog instituta Zagreb Marina Tkalec osvrnula se na istraživanje EBRD-a po pitanju konvergecije gospodarskog rasta, ali i postavila pitanje o tome odakle proizlazi dominacija dvije stranke u hrvatskom političkom sustavu.

Sociologinja Jasminka Lažnjak s Filozofskog fakulteta Zagreb postavila je pitanje konceptualnog odnosa slabe i zarobljene države, i osvrnula se na sociokulturni kontekst za koji je zaključila da je nedovoljno istražen baš od devedesetih godina do danas.

Njen kolega sociolog Ivan Burić s Hrvatskih studija kazao je da se, za razliku od mišljenja Nenada Zakošeka, utjecaj sociokulturnih faktora ne može izostaviti iz analize učinkovitosti institucionalnih promjena. Kazao je i da ne vjeruje da je se sve ono što se danas nama dešava rezultat neke nagle promjene, kao da prije nismo imali kronistički socijalizam, korupciju, različite tipove političko-kriminalnih hobotnica. Čitava priča kojoj danas svjedočimo nije ništa novog, drži Burić.

Kotarski se složio s Raosovom primjedbom da je kod nas fragmentacija političkog sustava vrlo važna kao faktor iz kojeg proizlazi današnja situacija. Na pitanje Marine Tkalec o dominaciji dvije stranke Kotarski je objasnio da se dominacija temelji na situaciji nakon rata u kojoj se početna podvojenost između dvije strane dalje gradila na identitetskim, a ne programskim načelima.

Urednik knjige Zdravko Petak je dodao da su izdvajanja za istraživanja i razvoj vrlo dobar primjer razlike između Hrvatske i Slovenije u tome radi li se o slaboj državi ili ne. Slovenija je prije sedam ili osam godina izdvajala nešto više od jedan posto BDP-a za istraživanje i razvoj, neznatno više od Hrvatske. Nakon krize njihove vlade su uspjele taj udio povisiti na današnjih oko 2,5 posto. Da Hrvatska nije „doslovce zarobljena“ ona bi također mogla povisiti svoja izdvajanja što se nije desilo, primijetio je Petak.

Drugi primjer su kritične točke za što je Petak usporedio stvaranje lokalne samouprave u Poljskoj i Hrvatskoj koju danas karakterizira 4,5 puta više jedinica samouprave nego osamdesetih dok je novac kojom one raspolažu „tri puta manji“. Stranačka zarobljenost se karakterizira na način da dobar dio političara koji se vežu uz stranke desnog centra funkcionira na način da ostvaruje vlast u tih petstotinjak jedinica lokalne samouprave. Poljska ili Slovenija su reagirale, kazao je Petak, dok nas zaustavlja stranačka zarobljenost. Ono što treba pokazati je na koji način zarobljena država onda stvara slabu državu, zaključio je.

Kotarski je iznio i podatak da su lani izdaci iz državnog proračuna i iz državnih poduzeća predstavljali gotovo 80 posto BDP-a što je „kolač koji je pod kontrolom političara i menadžera u državnim podzećima“ koje je imenovala politika. On je odgovorio i na pitanje na koji način bi u konačnici trebalo doći do promjena u Hrvatskoj spomenuvši dva modela: top-down ili bottom-up. Najviše se možemo pouzdati u promjene odozgora i promjene koje dolaze iz europskog semestra, smatra Kotarski.

Drago Čengić, istraživač s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, osvrnuo se na socioekonomske faktore upitavši koji su razlozi doveli do promjena u drugim državama, a ne kod nas. Postavio je i pitanje zašto kod nas tako oskudni koncepti vladavine kad se neka grupa pojavi na vlasti: je li tu u pitanju siromaštvo političkih ideja pa su stranke pretvorene u agencije za samozapošljavanje ili je riječ o nekoj dubljoj fragmentaciji ideja?

Robert Brozd iz Nezavisnog sindikata znanosti primijetio je da hrvatske političke elite u posljednjih dvadeset godina aktivno radi na oslabljivanju institucija. Kazao je i da misli da europski semestar, odnosno EU, u tom području neće puno pomoći. S Brozdom koji je napomenuo da je pravosudna reforma „majka svih reformi“ složio se i Kotarski.

Petak je napomenuo i da ne misli da je za hrvatski razvoj ključno oslabiti državu, ukinuti što je više moguće državnog aparata. „Mi trebamo ono što se u literaturi zove djelotvorna država“. Zarobljena država stvara nedjelotvornu državu

S promjenama početkom devedesetih sustavi koji su postojali u ostalim tranzicijskim državama su u potpunosti propali, kazao je Kotarski, dok je Hrvatsku obilježilo to što je u nekim aspektima bila naprednija od bivših komunističkih država pa kod nas nije došlo do potpunog brisanja nečega što je postojalo prije, i to je upravo ono što nas koči danas.

Petak je napomenuo i da ne misli da je za hrvatski razvoj ključno oslabiti državu, ukinuti što je više moguće državnog aparata. „Mi trebamo ono što se u literaturi zove djelotvorna država“, kazao je, što znači državu koja s razmjerno manje resursa znade planirati dobro. Zarobljena država stvara nedjelotvornu državu, poentirao je Petak.

Zakošek je primijetio da po pitanju fragmentiranosti politike nije uputno gledati na fragmentiratnost u smislu postojanja malih stranaka koje žive uz dvije velike, nego da je, primjerice, HDZ od samog početka interno fragmentiran. Također, dodao je i da Slovenija nije imala put koji su imale druge tranzicijske države u smislu potpunog brisanja starih institucija.

Burić je napomenuo da bi prilikom usporedbe opsega lokalne samouprave u obzir trebalo uzeti i brojne druge društvene organizacije koje su postojale u prošlom sistemu na koje se trošio veliki dio društvenog bogatstva.

Matija Kroflin iz Nezavisnog sindikata znanosti upitao je možemo li uopće u situaciji slabe ili zarobljene države sami producirati bilo kakvu promjenu institucija, dok nas iskustvo s ekonomijom poučava da rješavanje problema promjenama diktiranim izvana nije idealan.