Ideje i priče Olge Tokarczuk. Suptilna progresivnost bez površnosti i klišeja

Nasuprot suvremenim romanima o položaju i problemima žena koji otklizavaju u površnost i klišeje, poljska književna nobelovka Olga Tokarczuk suptilno u svoje tekstove uključuje idejne prijepore i zagovara progresivne ideje, te čini to na umjetnički uzbudljiv način, piše Gordana Crnković. Sagledamo li njezinu prozu u kontekstu feministički osviještenog pisanja, jasno se pokazuje kako se radi o autorici koja definitivno ne slijedi utabane putove, nego ostvaruje ozbiljan obrat.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Empuzij Olge Tokarczuk. (Fraktura, 2024.)

• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

U tekstu pod naslovom „Injekcije feminizma u literaturu. Poniranje u prazan prostor, intimu očišćenu od društvenosti“ na portalu ideje.hr od 28.1.2024. Đurđa Knežević piše o današnjoj produkciji knjiga koje se nazivaju feminističkima, te o tome kako su romani o položaju i problemima žena postali pomodno strujanje, što neizbježno donosi i opasnost od otklizavanja u površnost i klišeje. Tema je iznimno važna, dakako, i kao prijeko potrebno redovito raščišćavanje polja, uočavanje banalnih i ponavljanih nemuštosti, zavodljivih a plitkih rješenja. No analiza manje ili više promašenih upisivanja progresivnih stavova u književni tekst otvara i pitanje o mogućnosti upravo suprotnog, o mogućnosti pisanja književnog teksta koji uključuje idejne prijepore i zagovara progresivne ideje, a čini to na umjetnički uzbudljiv način. Teško (mi) se sjetiti suvremenog pisca koji to čini tako suptilno kao poljska književna nobelovka za 2018. godinu, Olga Tokarczuk. Ta feministički osviještena autorica istodobno u prozu upisuje i svijest da ljudi uglavnom zaboravljaju kako svijet dijele s drugim bićima, životinjama, prema kojima vježbaju okrutnost.

Tokarczuk u prozu upisuje i svijest da ljudi uglavnom zaboravljaju kako svijet dijele s drugim bićima, prema kojima vježbaju okrutnost. (John Sears / CC BY-SA 4.0)

Zahvaljujući maru naših polonista Olga Tokarczuk dostupna je u hrvatskom prijevodu od početka 2000-ih, no veće zanimanje čitatelja i nakladnika za njezine radove kod nas kreće nakon objavljivanja romana Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, u prijevodu Mladena Martića i izdanju Naklade Ljevak 2013. godine. U istom desetljeću paralelno se odvija svjetski interes za radove poljske autorice kao i Frakturin niz prijevoda njezinih romana i zbirki priča, a svih šest dosad objavljenih naslova preveo je Mladen Martić, uz Đurđicu Čilić koja se javlja kao prevoditeljica dijela priča u zbirci Najružnija žena na svijetu. Knjiga priča Bjeguni, izvorno iz 2007. godine, nakon engleskog prijevoda godine 2018. osvojila je međunarodnog Bookera, i otvorila autorici put prema spomenutoj još uvijek najprestižnijoj nagradi te planetarnoj prepoznatljivosti. Bjeguni su izvanredna književnost, ali također i primjer manje uznemirujućeg uratka od nekih drugih autoričinih tekstova.  Radi se o zbirci raznovrsnih tekstova, a zajednička im je, dakako, pohvala kretanju i promjeni naspram stalnosti i mirovanju, no paradoksalno, ta raznovrsnost, koja bi  za manje inteligentnog pisca mogla biti ozbiljno iskušenje, ovdje se pokazuje plodonosnom strategijom.

Nižu se priče i fragmenti, lake i teške teme, priče o profesorima anatomije i moreplovcima, portreti osoba s raznih strana svijeta, ljudi marginalnih sudbina i čudnih zaokupljenosti, pomaknute seksualnosti i pomaknutih misaonih svjetova.  Autorica povremeno koristi postupak ulančavanja priča, ali ne dosljedno i ne u kontinuitetu. Kompozicija knjige asocira jedino na vrhunske uratke glazbene umjetnosti. Teme i motivi prekidaju se i poslije obnavljaju, upravo kao što se zbiva u svijesti putnika, a Olga  Tokarczuk doista iznenađuje brojem dojmljivih priča u veoma opsežnoj knjizi. Ne treba ipak naivno pomisliti da se radi o ljupkoj zbirci rasutih tekstova o fenomenu putovanja; mračna plemenitost zablistat će u naslovnoj priči, koja je smještena nakon polovice knjige, a govori o očajnicima koji bježe iz vlastitog života, iz doma s kojim se više ne mogu poistovjetiti. Bjeguni nisu dakako turisti, to su ljudi koji bježe od nepodnošljivih društvenih konvencija i rigidnih poredaka.

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju je uzoran i teško dostižan primjer zagovaranja važnih stavova unutar literarnog teksta uz istodobnu literarnu virtuoznost.

Dvije godine nakon slavnih Bjeguna, Olga Tokarczuk objavljuje roman Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju. Premda veoma ekspresivan, naslov romana preuzet od engleskog pjesnika s kraja 18. i početka 19. stoljeća Williama Blakea, može zaustaviti ponekog čitatelja namjernika, no treba reći da se ne radi o štivu isključivo namijenjenom fanatičnim mračnjacima i obožavateljima Blakeove poezije. Roman je upravo uzoran i teško dostižan primjer zagovaranja važnih stavova unutar literarnog teksta uz istodobnu literarnu virtuoznost. Kako je dakle izbjegnuta didaktičnost dok su autoričini stavovi itekako prepoznatljivi?

U romanu autorica ostvaruje impresivan miks žanrova, a najvažnija je poluga uvjerljivosti, kako to često biva u prozi Olge Tokarczuk, u osobnosti glavne junakinje. Janina Duszejko, lucidna, usamljena i mrzovoljna pripadnica treće dobi, živi u pograničnom ruralnom kraju Poljske, nedaleko od češke granice. Njezinu intelektualnu znatiželju privlači pjesnik svetosti prirode William Blake, a njezina životna strast ponajprije se okomljuje na mačističke lovačke prakse seljana njezinog kraja. Gorljiva je zagovornica prava životinja, očito i feminističkog svjetonazora. U kraju se počinju događati misteriozna ubojstva što romanu daje dobrodošlu dimenziju suspensea, ali i horora. Janina je ponajprije živog duha, puna je humora i sjajnih zapažanja, a ideje o očuvanju prirode i pravima žena u romanu su plasirane kroz njezin narativni glas, koji je toliko upečatljiv pa i duhovit da isključuje sjenu poučnosti, didaktičnosti, čak i polemičnosti. Koliko je sama tema lova na životinje kao hobija stanovitih muških krugova inspirativna u svojem dvostrukom upućivanju na dvije velike teme suvremenosti – okrutnost prema životinjama i feminizam – zacijelo i ne treba posebno upozoravati.

Taj osebujni lovački horor doživjela sam kao jedan od najboljih suvremenih romana posljednjih desetljeća, a također sam svjesna da su Bjeguni možda još bolja preporuka potencijalnom čitatelju za početni susret s prozom poljske nobelovke. Godine 2022. autorica, sada već etablirana kao jedna od najvažnijih književnica današnjice, objavila je novo djelo, roman Empuzij, koji je ubrzo izašao i u Frakturi ponovno u prijevodu Mladena Martića. Moja je prva pomisao bila da nova proza teško može ponoviti uvjerljivost spomenutih djela ponajviše zato što je autoričina zamisao ovoga puta više nego ambiciozna. Nije li feminističko preispisivanje ni manje ni više nego Čarobne gore Thomasa Manna rizičan pothvat?  Rezultat je međutim ponovno impresivan. Glavni lik senzibilnog mladića, koji može asocirati i na kneza Miškina, ponovno je uvjerljiv i moćan kao i žena protagonistica romana Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju.

U Empuziju, uz reference na Manna i Dostojevskog, očita je i kafkijanska eliptična tajanstvenost i zastrašujuća atmosfera.

Uz Thomasa Manna, koji se javlja kao referenca u glavnoj mizansceni romana, te Dostojevskog i kneza Miškina kao moguću asocijaciju, očita je i kafkijanska eliptična tajanstvenost i zastrašujuća atmosfera. Uvođenje elemenata fantastike i naglašena blizina smrti u tom lječilištu za oboljele od tuberkuloze kao i susjednom „pansionu za gospodu“ pridonose ublažavanju svjetonazorskih prijepora koji su u romanu itekako prisutni. Ograničenost pojedinih svjetonazorskih pozicija – a među oboljelima su jedan konzervativac i jedan ljevičar, a tu je i mladi umjetnik s kojim protagonist Mieczysław Wojnicz sklapa prijateljstvo, kao i drugi koji svoje stavove ne uspijevaju tako jasno artikulirati – uz pomoć vizure hipersenzibilnog protagonista svodi se na mizoginiju, značajku muškog uma, bahatost prema ženama i prirodi. Treba reći da roman, premda efektnom i gotovo spektakularnom završnicom ponovno svjedoči o autoričinoj izrazitoj suvremenosti i iskusnom baratanju žanrovima, ipak je više nego neka druga autoričina djela štivo za pasionirane čitatelje, one koji će uživati u literarnoj vještini i referencama na autore svjetskog modernizma. A što se događa u tom uzbudljivom finalu knjige i koji su pisci mislioci poslužili autorici kao predložak za mizogine stavove protagonista romana, otkrit će mogući budući čitatelj Empuzija, još jednog djela zanimljivog naslova, autoričine kovanice koja čini se spaja Empuze, sablasti iz grčke mitologije, sa Simpozijem, u antičkom smislu hedonističko-intelektualnog okupljanja muškaraca.

Sagledamo li prozu Olge Tokarczuk u kontekstu feministički osviještenog pisanja, jasno se pokazuje kako se radi o autorici koja definitivno ne slijedi utabane putove, nego ostvaruje ozbiljan obrat. Poljska književna nobelovka nije zaokupljena ni ponajprije ni isključivo ženama, nego ulazi u istraživanje pitanja o mizoginosti, muškom okupljanju, muškim lovačkim praksama, zatvorenim kružocima i intelektualnim raspravama. Naravno da je općepoznata činjenica kako književnost s feminističkim predznakom gotovo u pravilu piše o problemima i samoostvarenju žena. U posljednje vrijeme, osobito nakon 2000. godine, izraženo je strujanje biografskih romana, fikcionalne proze potaknute sudbinama žena poznatih u povijesti, onih koje su živjele u sjeni muškaraca, ali i onih koje su otvarale nove putove, mijenjale sudbine budućih generacija, ostvarile umjetničke ili znanstvene opuse. Riječ je uglavnom o solidnoj produkciji, koja kao i svako pomodno strujanje može postati predvidiva.

Nisam sigurna da je među tim radovima moguće susresti se s tako ambicioznim pothvatima kao u opusu Olge Tokarczuk koja vješto spaja intertekstualnost, virtuozno baratanje žanrovima, visoku intelektualnu osviještenost i naravno nadarenost. Ne treba ipak podcjenjivati ni produkciju romana o slavnim i prešućenim ženama, a takve romane voli i šira publika, kao i ona takozvana zahtjevnija, a svakako su privlačni i nakladnicima, jer tu se radi o djelima koja se nerijetko mogu i prikačiti uz kakvu obljetnicu. Takav je primjer roman Nora: Priča o ljubavi Nore Barnacle i Jamesa Joycea irske autorice Nuale O´Connor, koja je u Irskoj objavljena 2021., upravo o stotoj obljetnici prvog izdanja Uliksa, a izašla je, vjerujem na radost brojnih čitateljica, i kod nas u prijevodu Mije Pervan i izdanju kuće Oceanmore.

Polica s novim ženskim biografskim romanima solidno je popunjena, u rasponu od iskusne autorice Vénus Khoury-Ghate koja se bavi potresnom sudbinom Marine Cvetajeve (Marina Cvetajeva, umrijeti u Jelabugi, s francuskim izvornikom iz 2019. i Disputovim izdanjem prijevoda Sanje Šoštarić nekoliko godina kasnije) do mlade autorice argentinskog podrijetla sa španjolskom adresom Lucie Lijtmaer koja u romanu Spaliti sve izvorno iz 2022. (u prijevodu Ele Varošanec Krsnik knjigu je objavila Fraktura) govori o suvremenoj ženi koja svoju ispraznost liječi na internetu i otkriva sudbinu Deborah Moody, prve žene osnivačice kolonije u novom svijetu koja će doživjeti izdaju muškarca ali i izdaju svoje, kako se činilo, istomišljenice, s kojom je zajedno zagovarala slobodu mišljenja i svakog izbora. U hrvatskoj književnosti treba naravno istaknuti djelo koje možemo nazvati i prethodnicom biografskog strujanja, proznu knjigu o Cvetajevoj Marina ili o biografiji Irene Vrkljan (GZH, 1986.), kao i radove Sanje Lovrenčić (Potraga za Ivanom, o Ivani Brlić Mažuranić, Autorska kuća, 2016.), i Slavenke Drakulić (Frida ili o boli, Profil International 2007., Dora i Minotaur: Moj život s Picassom, Fraktura, 2015. i Mileva Einstein, teorija tuge, Fraktura, 2016.).

Wynn Schwartz progovara hrabro u ime slavnih, ali i prešućenih ili manje poznatih kreativnih žena.

Prozna knjiga Selby Wynn Schwartz Poslije Sapfo (izvorno iz 2022., prijevod Borivoja Radakovića i izdanje VBZ-a 2024.) na osobit je način vezana uz upravo predstavljenu književnu tendenciju. Djelo je nastalo na osnovi autoričinog doktorata o ženskom stvaralaštvu na samom kraju 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, no usprkos akademskom ishodištu doista je riječ o uspjelom literarnom pothvatu. Autorica progovara hrabro u ime slavnih (Sarah Bernhardt, Colette, Gertrude Stein, Virginia Woolf i druge), ali i prešućenih ili manje poznatih kreativnih žena (poput pjesnikinje Line Poletti), ne ustručavajući se koristiti prvo lice množine, te koristi citate i biografije ali također se upušta i u fikcionalno upisivanje njihovih mogućih razmišljanja. Paradoksalno, čitatelj nema osjećaj da je iznevjerena pozicija znanstvenice koja istražuje žensku kreativnost u tim čudesnim desetljećima kao ni poziciju fikcionalnog stvaralaštva. Nema tu razuzdane mašte ni gubitka discipline.

Autorica ostvaruje fragmentaran tekst  s mnogo podataka o kreativnim ženama od kojih neke kod nas nisu ni poznate ni prevođene no štivo ne postaje zamorno ponajprije zbog dosljedne eliptičnosti, odsustva svake  raspričanosti i naravno zbog autoričine elokvencije, dosjetljivih sintagmi i jednostavnog ali nimalo banalnog izričaja. Inovativan je to doprinos propitivanju rodnih uloga, queer i feminističkog stvaralaštva, otvara teme u rasponu od književnosti do zakonodavstva. No osobno su mi najzanimljivije bile stranice o Virginiji Woolf, promjenama koje je donijela svjetskoj književnosti, dakle o ishodišnim tekstovima feministički osviještenog ženskog pisanja, o inzistiranju na raskidu s ustaljenim obrascima i zagovaranju romana „raspršenih i isprekidanih obrisa“. Ali naravno, nastaviti tu tradiciju danas ne znači nužno držati se poetike raspršenosti. Stvar je upravo u tome da polje nije zadano i ograničeno, da je pisanje traganje za prelaženjem granica. Olga Tokarczuk i njezino miksanje žanrova i tradicija, to je toliko drukčije od Virginije Woolf, ali svakako jest na njezinom  tragu.