Ima li koga tamo? Povijest i neobičan karakter spiritizma, kako se s njime suočiti. U čemu se razlikuje od religije

Potaknut recentnom knjigom norveške sveučilišne profesorice Anne Kalvig o spiritizmu, Jeremy Shearmur dao se prvo u istraživanje njegove povijesti, zatim neobičnog odnosa s religijom u koju se spiritizam iz različitih razloga opire usustaviti, te napokon u kritičko filozofsko propitivanje spiritizma. Završava riječima: Ne vidim razloga zašto ljudi ne bi istraživali to područje

• Naslovna ilustracija: Anne Kalvig, profesorica na Sveučilištu Stavanger, autorica knjige o usponu suvremenog spiritizma (Foto, Sveučilište Stavanger)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod

Nedavno sam pročitao knjigu o suvremenom spiritizmu u Norveškoj (kao što i dolikuje!), koja se pokazala vrlo zanimljivom.[i] Autorica, Anne Kalvig daje kratki povijesni pregled različitih spiritističkih pokreta u Norveškoj. Završava pitanjima o tim pokretima. Knjiga me potaknula na daljnje čitanje o toj temi i na razmišljanja koja ću ovdje iznijeti.

Spiritizam, u smislu ‘razgovora s mrtvima’ u pravilu preko medija i, sličan fenomen, ‘duhovna opsjednutost’ medija, ima dugu, iako ispresijecanu povijest. Neposredna pozadina modernog američkog (USA) i europskog spiritizma čini se da su bili neobični zvuci ‘kuckanja’ na jednom imanju u sjevernom dijelu države New York četrdesetih godina devetnaestog stoljeća. Obitelj koja je tamo živjela došla je na ideju da postavlja raznovrsna pitanja tome nečemu što je davalo odgovore kuckanjem, a na glasovitosti tog slučaja razvio se spiritistički pokret. I muškarci i žene stekli su kao mediji veliki lokalni i nacionalni ugled, čak i međunarodni.

Jedan intelektualni okvir za te aktivnosti dao je švedski pisac Emanuel Swedenborg (1688-1772), koji je prilično opsežno pisao o svojim mističnim iskustvima. Početkom devetnaestog stoljeća, mesmerizam – metodu liječenja s kojom se pojavila hipnoza – podržala je čak i tvrdokorna Harriet Martineau. Bila je poznata kao osoba širokog znanja i obrazovanja (polymath),  a ugled je stekla popularnim radovima iz političke ekonomije. Godine 1844. prošla je mesmeristički tretman i napisala Pisma o mesmerizmu u kojima je opsala svoja iskustva.[ii] Neobično je kod mesmerizma da su tu uključeni liječenje, ali i manifestacije raznih paranormalnih fenomena. No, čini se da je sve to nakon kratkog procvata zamrlo – iako se tradicija iscjeljivačke prakse nastavila.

Mesmerizam uključuje liječenje ali i manifestacije paranormalnih fenomena. Harriet Martineau (Wikimedia Commons)

Sam spiritizam brzo je procvjetao, u tazličitim oblicima, od prakticiranja u kućama sve do celebrity medija koji su putovali po različitim zemljama i priređivali izvedbe za bogate i slavne. Postojalo je zanimanje za spiritizam među nekim radikalnim skupinama u radničkoj klasi. Značajnu ulogu u tome je imala činjenica da je u devetnaestom stoljeću slabilo religijsko pravovjerje. Spiritizam se obraćao i privlačio pažnju onih koje je ipak strastveno zaokupljalo  pitanje život čovjeka nakon smrti. Uz to, spiritizam je dao ženama mogućnost da imaju svojevrsnu aktivnu ulogu, koja im je još bila uskraćena u mnogim drugim sferama života.

Fenomen spiritizma bio je privlačan djelomice zbog toga što je to bilo nešto novo; djelomice i stoga što se činilo da su mnogi ljudi imali iskustvo s pojavama koje je, same po sebi, na drugi način bilo teško razumjeti. Duhovi koji su govorili kroz medije, otvorili su mogućnost kontaktiranja i primanja poruka od članova obitelji i drugih koji su nedavno umrli. Pojavilo se, međutim, i nešto egzotičnije: mediji su tvrdili da su u kontaktu s duhovnim vođama iz davne prošlosti ili iz drugih kultura. U sve su se to ponekad uplitale ideje o reinkarnaciji, a postojale su i veze – primjerice, preko teozofije – s pokretima koji su iz zapadne perspektive tumačili budističke i hinduističke teme.

Ponekad je bi se pojavile neobične tjelesne materijalizacije duhova – koji bi rijetko održali stabilnost – osobito putem mladih žena-medija.[iii] Na to što se zbivalo gledalo se i s entuzijazmom i sa sumnjom – pogotovu stoga što su mediji u nekim slučajevima bili plaćeni. (Nekim slavnim medijima plaćalo se direktno dok su neke mlade žene-mediji pokraj devetnaestog stoljeća imale mecene koje su ih izdržavali. No, mnogi mediji koji su pripadali srednjoj klasi, prakticirali su svoje umijeće po kućama bez naknade.) Sumnjičavost se djelomice pojavila stoga što su mediji saznavali informacije od drugih ljudi ili su iz nečijeg ponašanja ili reakcije čak i na najmanji spomen nečega zaključivali što se želi čuti, a zatim bi im to bilo rečeno sa strane medija. Ako se radilo o ‘poruci’, ona je u početku često bila vrlo neodređena o tome tko je šalje i kome je upućena, a postajala bi određenija samo ako je bilo neke reakcije i informacija od pojedinaca iz publike. U nekim slučajevima otkrilo bi se da su mediji obične varalice. Unatoč tome, djelovanje medija imalo je priličnog odjeka i zahvaljujući potražnji za njihovim uslugama održao se i dugotrajni interes za spiritizam.

Bilo je neobično da je djelovanje medija, a poslije i drugih koji su ostavljali snažan dojam kao subjekti parapsiholoških istraživanja (što je unijelo empirijski i samoproglašeni ‘znanstveni’  pristup paranormalnim fenomenima) –  s vremenom uglavnom oslabilo.[iv] Ono što su mediji bili u stanju izvesti dok su bili mladi, kasnije nisu više mogli postići. I kod priličnog broja slučajeva kao da je dolazilo do deformacije ličnosti, što bi, primjerice, završavalo alkoholizmom. Uz to, dok se u ranim danima spiritizma govorilo o zapanjujućim paranormalnim pojavama, kasnije se nije više događalo ništa što bi tome bilo ravno.

Kao što sam rekao, sve je to razvilo interes za znanstveno istraživanje spiritizma – i ‘parapsiholoških fenomena’ općenito. U Britaniji je 1882. godine osnovano Društvo za istraživanje parapsiholoških pojava (Society for Psychical Research) u kojem su vodeća mjesta zauzimali neki ugledni filozofi i znanstvenici. Provodile su se razne vrste eksperimenata iako je to bilo teško izvedivo s obzirom na prirodu aktivnosti spiritističkih medija. (Naime, spiritisti su tvrdili da je takav  činjenični pristup štetan za izazivanje ‘duhovnih’ fenomena). Istraživale su se pojave kao što su izvanosjetilno opažanje i ‘parapsihologija’.  Rad J.B. Rhinea (1895-1980) sa Sveučilišta Duke, postao je osobito poznat, ali se prigovaralo da drugi teško mogu replicirati njegove rezultate. [v] Možda su najpoznatiji među onima koji se u novije vrijeme povezuju s raspravama o značaju cijele te teme, filozof C.D. Broad, psiholog John Beloff[vi] i također vrlo poznati pisac Arthur Koestler, koji je financirao centar za izučavanje parapsihološkog istraživanja na Edinburškom sveučilištu, koji se održao do danas.[vii] Valja primijetiti da je Broad na kraju svojeg rada napisao komentar o ‘Važnosti istraživanja  parapsiholoških fenomena za filozofiju’[viii] i da parapsihološka istraživanja o pitanjima koja nisu povezana sa spiritizmom, mogu poslužiti:

kao temelji za manje više uvjerljivo objašnjenje, u smislu utvrđenih činjenica, o kognitivnim sposobnostima utjelovljenim u ljudskom umu, o fenomenima koji bi inače zahtijevala pretpostavke o postpjanju života (poslije smrti).

Tako je razmišljao i J.B. Rhine.

Edinburško sveučilište još ima odjel za parapsihologiju koji je osnovao poznati pisac Arthur Koestler

Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, spiritizam, komuniciranje s duhovima češće se odvija na grupnim seansama u mračnim sobama. U novije vrijeme, tipično se tvrdi da se s duhovima komunicira uglavnom u Spiritističkim crkvama ili na individualnim seansama između pojedinca i medija.[ix] Osim toga, spiritizam pomalo gubi svoj razlikovni identitet, zbog toga što su se razvili razni oblici New Age duhovnosti koji – na eklektički način – izvlače ono što im se sviđa iz mnogih različitih tradicija pa se taj pristup može nazvati ‘švedski stol’.[x] Dodatno, ponekad i ponetko tradiciju spiritizma koja potječe iz sredine devetnaestog stoljeća u Americi povezuje sa šamanizmom, na primjer kod naroda Sámi, koji živi u sjevernoj Skandinaviji.[xi]

2. Organizirani spiritizam?

Bilo je raznih pokušaja organiziranja spiritizma u mnogim zemljama. Odvijali su se na razne  načine, ali se pokazalo da je teško privoljeti spiritiste na formiranje jedinstvene organizacije. Uzrok tome djelomice leži u razlikama u pogledima različitih spiritista. Neki su željeli integrirati spiritizam u neki oblik (ekstremno liberalnog) kršćanstva i organizirati svoje susrete po uzoru na Protestantsku crkvu, s himničkim pjevanjem. Drugi zagovaraju ideje reinkarnacije ili ponekad nalaze zajedničku poveznicu s teozofijom i drugima, zainteresiranima za istočnjačke religije. Komplikacije su i u povezanosti spiritizma kao takvog, s onima koji su najviše usmjereni na empirijska ‘parapsihološka’ istraživanja.

Ključni problem je, što se tiče organiziranja, jaka usmjerenost na lokalno, zatim darovitost  pojedinih spiritističkih medija te njihova učenja. To se pokazalo kao zapreka za održivost bilo kakve hijerarhijske organizacije ili za pokušaje nametanja doktrina odozgo. K tome, povremeno su se pojavljivali mediji koji – prenoseći informacije svojih ‘duhovnih vođa’ – nude sistematizirana učenja koja privlače neke, a odbijaju druge.

Općenito, ljudi se vezuju za određene medije i ono što uključuje sudjelovanje na njihovim seansama te za poruke od svojih pokojnih članova obitelji ili prijatelja. Čini se da nema mnogo interesa za široke organizacije ili za pokušaje da se povežu i usklade priče različitih medija na različitim lokacijama i u različitim vremenima.

3. Što se tu zbiva?

Spiritizam je na neki način u neobičnom položaju, već samim time što se – različit od tradicionalnijih religija – bavi onime što se može iskusiti, više nego vjerom u božanska bića ili u istinu neempirijske vjere. Međutim, izrazito osobni karakter onoga što je doživljeno i činjenica da je onima koji se bave spiritizmom više stalo do vlastite potvrde nego do međusobne procjene onog što tvrde te nedogmatska i u mnogočemu neorganizirana priroda pokreta, pridonijeli su tome da je spiritističke tvrdnje teško provjeriti.  Štoviše, obično se tvrdi da na parapsihološke fenomene utječu stavovi onih koji su u našoj blizini i da se tu ne radi o nečemu što bi moglo postati predmetom znanstvenog istraživanja.

Kad sam radio kao asistent Karla Poppera, sjećam se da mi je jedanput spomenuo kako je jednom prilikom C.D. Broad održao predavanje filozofima o parapsihološkim istraživanjima. Popper mi je rekao da je bio u publici i da je u toku rasprave iznio svoj komentar koji je po prilici glasio ovako:  ‘Problem s duhovima jest da oni nikad ne kažu nešto zanimljivo’. S obzirom na ono što sam napisao o Broadovim pogledima, pomalo je bilo nefer kritizirati ga na takav način jer se on bavio empirijskim istraživanjima parapsiholoških fenomena, a ne duhovima ili medijima. Ali kao komentar spiritizma općenito,  mislim da je dobro pogođen.

Problem s duhovima je u tome što oni nikad ne kažu nešto zanimljivo. Karl Popper

Problem nije samo u tome što je ono što se iznosi o porukama duhova  nedosljedno i nekoherentno nego se čini da neki spiritisti ne pokazuju veliki interes za pronalaženje smisla u tim pojavama ni spremnost da razmotre je li to istinito ili ne. Važno pitanje, koje je spomenula Kalvig, je neslaganje o tome može li se vjerovati onome što govore duhovi. Neki spiritisti misle da u carstvu duhova naprosto vlada milina i svjetlost i da duhovi govore istinu. Drugi misle da ima duhova koji su problematični i koji samo čine štetu i vjerojatno ne govore istinu. Čovjek bi pomislio da je nužno i neodgodivo pojasniti koje je od ova dva mišljenja ispravno, ako spiritizam ‘poruke’ duhova shvaća ozbiljno. Osim toga, valja primijetiti da postoji shvaćanje – među konzervativnim evangeličkim kršćanima – da je taj cijeli ‘duhovni’ fenomen demonski, a Katolička crkva strogo osuđuje spiritizam i upozorava na opasnosti koje on donosi.[xii] Ako je bilo koja od tih tradicija točna ona baca sasvim drugačije svjetlo na to što se događa.

Drugi se problem odnosi na pitanje postoji li reinkarnacija (o kojoj neki svjedoče a drugi je negiraju) i općenitije kakva je struktura duhovnog svijeta i kako je  on organiziran (i što je ili tko to organizirao). Mogli bismo se zapitati što duhovi rade kad ne prenose uobičajeno nezanimljive informacije ljudima koji su još živi. Ima, doduše, medija koji izvještavaju da duhovi žive u ‘Sunčanoj zemlji’ (Summerland), koja pomalo nalikuje životu bogatih umirovljenika srednje klase u zajednicama u kojima sami proizvode svakodnevne predmete. U nekim slučajevima ‘duhovi’, kada ih ožive mediji, proizvode nešto poput pastiša klasičnih kompozitora ili autora s početka dvadesetog stoljeća.[xiii] Slika koja se katkad prenosi o onostranom životu, među onima koji imaju više smisla za umjetnost, podsjeća na nešto između ranih Marxovih vizija života neotuđenog čovjeka i udruženja za umjetnički obrt.

Također saznajemo da će tamo biti i životinje koje su bile bliske ljudima.[xiv] Ali tu postoji problem. Bio bih veoma sretan da ponovno sretnem različite mačke koje sam čuvao tijekom života. No, bi li one bile sretne sresti jedna drugu, budući da nisu baš voljele druge mačke? A kako bi se odnosile prema meni? Sam me je poznavao dok sam bio u dječjim kolicima. Ramsey me poznaje sada kad imam više od 70 godina. Prema kojemu ‘ja’ bi se one trebale odnositi? Ovakvi problemi nisu specifični za spiritizam, mislim da se odnose na bilo koju priču iz budućeg života u kojem se čovjek susreće s ljudima s kojima je imao odnos u prošlosti.

‘Duhovi’, kada ih ožive mediji, u Sunčanoj zemlji proizvode nešto poput pastiša klasičnih kompozitora ili autora s početka dvadesetog stoljeća. Slika podsjeća na nešto između ranih Marxovih vizija života neotuđenog čovjeka i udruženja za umjetnički obrt

Čini se da i u komuniciranju s pokojnicima postoji poteškoća.  Ako duhovi doista žele reći važne stvari određenim ljudima, zašto se ne mogu jasno predstaviti tko su i s kime žele razgovarati? Ako su duhovi s one strane bili oduvijek i imali nešto značajno za reći, zašto su čekali do sredine 1840-ih da započnu komunicirati? I čemu sva ta muljaža oko kuckanja, naginjanja stolova ili levitacije, ploče ‘ouija’ i svih drugih čudnih pojava povezanim s počecima spiritizma?  Za sve to zacijelo postoji neki dobar razlog, no je li netko objasnio zašto je sve to nužno?

Moram naglasiti da ne navodim ove stvari kao prigovor spiritualizmu već više kao neku sugestiju spiritistima da je važno ponuditi najsuvislije moguće objašnjenje  o tome što oni misle da se događa. Dopustite da objasnim zašto.

4. Filozofija i spiritizam

Na koji bi se način filozofi mogli pozabaviti problemima vezanim za spiritizam, vjerojatno ovisi o općem pristupu koji imaju prema filozofiji. Neki bi se mogli baviti samo analizom jezika koji spiritisti koriste i pojašnjenjem ‘oblika života’ u koje su uključeni. Neki bi mogli nastojati razotkriti ideološku prirodu spiritizma. Neki bi pak osvijetlili specifično shvaćanje svijeta koje imaju spiritisti i oni koji se bave istraživanjima parapsiholoških fenomena.

Izgradio sam svoj pristup, ovdje, pod utjecajem pogleda Karla Poppera. On je tvrdio da se filozofija treba baviti kozmološkim pitanjima – i kako najbolje pristupiti vrednovanju konkurirajućih pristupa. Poznato je da je Popper naglašavao kako je važno da teorija bude otvorena za testiranje, ako nas zanima njen znanstveni status. Općenito, isticao je važnost ne samo testiranja teorija nego i načina na koji su  se modificirale s vremenom. Pobijanje za Poppera nije samo pogrešivo nego je to i opovrgavanje skupa teorija i tvrdnja o ‘početnim uvjetima’ – tvrdnji o tome kako je konkretno teorija bila testirana. To znači da je teorija otvorena prema onima koje privlači zamisao modificiranja bilo kojeg dijela tog skupa kako bi se riješio problem. No, prema Popperu, znanstvenici moraju eksplicitno iznijeti što rade i osigurati da tako modificirana teorija kaže više o svijetu nego što je govorila na početku te ne smiju uzmaknuti kad su suočeni s opovrgavanjem tako da naprosto kažu manje nego u početku, osobito ako ne priznaju što su zapravo činili.[xv]

Ključnu ulogu u svemu tome imaju naše teorije. Znanost se, prema Popperu, ne razvija postupnim akumuliranjem empirijskih dokaza. Popper smatra da smo svi mi pristrani na različite načine i u pravilu tako da to ne možemo sami otkriti. Stoga, moramo razvijati svoje ideje tako da se mogu testirati ili biti otvorene za kritiku. Zatim, upravo od drugih  – osobito od onih koji imaju vrlo određene stavove i koji imaju predrasude drugačije od naših – možemo se nadati da ćemo naučiti u čemu smo pogriješili. Svačije ideje, naše i njihove su pogrešive. Razvoj znanja je društveni proces, koji nam omogućuje, nadajmo se, da učimo jedni od drugih.

Popper je također naglašavao važnost onoga što je nazvao ‘metafizičkim istraživačkim programima’ – razvijanje ideja s kojima bismo se mogli ponadati da bismo mogli razumjeti svijet, i koje ideje služe da ukažu na smjer u kojem bi se mogle razvijati specifične znanstvene teorije.[xvi] Ne samo što možemo vidjeti koliko su te ideje inače korisne za razumijevanje svijeta, nego one mogu biti izravno ocjenjivane i vrednovane. Možemo prosuditi koliko su te ideje racionalne za objašnjavanje problema u području kojim se bave, ali također možemo ocijeniti vode li ih pokušaji objašnjenja do proturječja – unutar samih sebe ili u iznenadnom sudaru s drugim idejama koje bismo željeli zadržati.

Kakav je status tih Popperovih ideja? One upućuju kako bismo mogli vrednovati svoje ideje. Ne može se dokazati da su ispravne već se više nude kao ideje koje bi drugi trebali vrednovati i pokušati poboljšati.

Kad bismo ih privremeno prihvatili, kako bi nam mogle pomoći u odnosu na spiritizam?

Prije svega, one bi sugerirale da je mnogo toga pogrešnog u pristupu ‘spiritualnim’ pojavama. [xvii]  Svakako se čini da postoje informacije o nizu fenomena koji se događaju, za koje još nema zdravorazumskog ili objašnjenja u trenutačnoj znanosti. Sve povezano s medijima obično je prekrivenom aurom lakovjernosti i željom ljudi da vjeruju – na primjer, u nastavak života nakon smrti voljenih osoba – što je dovelo do naivnog prihvaćanja svjedočanstava kakva  ne bi prihvatili u drugim sferama života. (A ako bi, postali bi prirodne mete za prevarante lakovjernih!) Mediji bi trebali otvoreno priznati da u njihovoj praksi postoji svojevrsna nesigurnost, a ne pokušavati izvući zadovoljštinu iz površnih potvrda[xviii] ili pribjegavati lažnim rezultatima ako se ništa ne dogodi. Umjesto toga trebali bi jasno reći što misle da se događa, ozbiljno shvatiti sve što ukazuje na neispravnost njihovih ideja i potrebu za preispitivanjem te pokušati pronaći način za provjeru slučajeva u kojima su njihova objašnjenja ili poruke ‘duhovnih vodiča’ proturječne jedne s drugima.

Posve je moguće da su okolnosti potrebne za manifestaciju parapsiholoških fenomena takve da se ti fenomeni ne mogu testirati u laboratorijskim uvjetima. No, ako je tomu tako, trebaju nam objašnjenja zašto je to tako i sugestije o alternativnim načinima u kojima bi se tvrdnje o tim pojavama mogle vrednovati. Ako manifestacije posebne moći medija variraju u različitim vremenima i oslabe tijekom njihova života, u redu. Ali opet nas valja uputiti zašto je to tako i razviti ideje o tome kako se ta objašnjenja mogu provjeriti i vrednovati. Prije svega, treba jasno reći i kritički to ocijeniti kakav bi trebao biti odnos između onoga o čemu mediji izvještavaju i šireg razumijevanja svijeta oko nas – od religijskih tradicija do zdravorazumskih objašnjenja i znanstvenog razumijevanja stvari. Ako se ponuđeno objašnjenje pokaže problematičnim, to ne bi  predstavljalo nikakvu poteškoću koje oni zainteresirani za spiritizam ne bi mogli prevladati: tada bi trebali prihvatiti problem i pokušati ponuditi bolje objašnjenje.

Čini mi se da su parapsihološka istraživanja – to jest pokušaji da se istraže fenomeni kao što su izvanosjetilna percepcija, prenošenje misli  itd., u ‘znanstvenim’ uvjetima –  vrijedan pothvat, ako ljude zanimaju takve stvari. No, većinom su pod utjecajem loših ideja o naravi ljudskog znanja. Pod time mislim da ona ne stavljaju težište na intersubjektivno testiranje (na pr., ne osiguravaju onima koji imaju nekih sumnji repliciranje rezultata koje su postigli entuzijastični pobornici ispitivanja parapsiholoških fenomena). Ali možda je još važnije da je ovdje riječ o uskom empirističkom shvaćanju znanosti – i u skladu s tim pozornost se pridaje prikupljanju empirijskih dokaza više nego razvijanju teorija o onome što bi se moglo ovdje događati  i empirijskom radu kritičkog valoriziranja tih teorija. To bi uključivalo teorije o objašnjenju zašto se čini da djelovanje medija i ljudi koji sudjeluju u ‘prenošenju misli’ s vremenom slabi.

5. Na kraju, ima li tu koga?

Što da čovjek misli o svemu tome? Nisam siguran, djelomice stoga što mi se čini da način na koji se istražuju ti fenomeni ne slijedi za sada najbolja objašnjenja kako bi trebalo proučavati takve pojave.

Očito je da se fenomeni koje danas ne možemo objasniti, najvjerojatnije događaju. Ali nije jasno kako da ih shvatimo. Podsjetit ću na Popperove riječi i ustvrditi da je glavni problem u tome što nam ništa zanimljivo nije rečeno o univerzumu i našem mjestu u njemu, barem dosad. Sve naše znanje je pogrešivo i trebali bismo biti otvoreni prema mogućnosti da je naše današnje razumijevanje stvari – bilo na razini zdravog razuma ili znanosti –  nepotpuno i vjerojatno nedostatno. Trebali bismo biti otvoreni za zanimljive zamisli koje dolaze iz bilo kojih izvora – no, moramo također naglasiti da sve što se nudi treba biti praćeno idejama koje će nam omogućiti ocjenu toga što se nudi.

Što se točno zbiva? Pa, ljudi ponekad mogu nešto vrlo jasno nešto opažati, a da njihova percepcija ustvari bude pogrešna.  (Jasno se sjećam da sam vidio kako se Mjesec okreće – nešto što naprosto ne mogu objasniti). U drugim slučajevima, na ono što vidimo utječu posebna očekivanja i teorije koje mogu biti netočne. Možda u svijetu djeluju ‘duhovne’ sile koje sada ne razumijemo. No, kao što nas upozoravaju druge religijske tradicije, ako one postoje negdje, ne moraju nužno biti dobroćudne. Ili, ako, kao što Broad sugerira, ljudska bića imaju sposobnosti one vrste kojom se bave parapsihološki istraživači – one bi mogle poslužiti kao alternativno objašnjenje nekih ‘spiritističkih’ ideja. Jer ako postoje takve ljudske moći, one bi mogle djelovati nesvjesno i tako biti izvor fenomena koji su danas neobjašnjeni i u nekim slučajevima neželjeni.

Nakon svega što smo rekli, ne vidim razlog zašto ljudi ne bi istraživali to područje. No, moraju obratiti pozornost na pogrešivost ljudskog znanja i na rizik da su ‘svjedočanstva’ sama po sebi beskorisna: svi moramo izložiti svoje ideje kritičkom vrednovanju onih čiji se pogledi razlikuju od naših i ozbiljno shvatiti samo ideje koje odolijevaju kritičkom ispitivanju. Prije svega, oni koje zanimaju ‘duhovni’ i parapsihološki fenomeni trebali bi ozbiljno shvaćati ideje: jasno iskazati što misle da se događa  i otvoriti mogućnost kritici takvih ideja. Kad bi oni to učinili, više nas bi vjerojatno gledalo na to područje s većim zanimanjem nego sad.

• Prijevod Nada Vučinić. Izvornik: Is Anybody There

• Bilješke

[i] Anne Kalvig, The Rise of Contemporary Spiritualism: Concepts and controversies in talking to the dead, London etc: Routledge, 2020.

[ii] Harriet Martineau, Letters on Mesmerism, London: Moxon, 1845.

[iii] Vidi opis kod Alexa Owena, The Darkened Room, Chicago & London: University of Chicago Press, 1989.

[iv] Vidi o tome kod John Beloff, Parapsychology: A Concise History, London: Continuum, 2000.

[v] Radi pregleda i reference vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Joseph_Banks_Rhine

[vi] O tome je pisao u svojoj knjizi The Existence of Mind, London: McGibbbon and Kee, 1962.

[vii] https://koestlerunit.wordpress.com/research-overview/

[viii] ‘The Relevance of Psychical Research to Philosophy’, Philosophy 24, listopad 1949, pp. 291-309; citat sa stranice 309.

[ix] Vidi opis, https://www.bbc.co.uk/religion/religions/spiritualism/ataglance/glance.shtml

[x]   To jest, poznato je da poklonici ‘new agea’ odabiru ideje i sadržaje koji im se subjektivno sviđaju ne obraćajući pozornost na to kako su različite tradicije, iz kojih preuzimaju pojedine fenomene, međusobno usklađene.

[xi] Vidi diskusiju o tome u knjizi od Anne Kalvig.

[xii] Vidi raspravu o ‘spiritizmu’u Katoličkoj enciklopediji (1914):https://www.newadvent.org/cathen/14221a.htm

[xiii] Helen Sword, Ghostwriting Modernism, Ithaca, NY: Cornell University Press, 2002. Ima poglavlje o ‘pisanju duhova’.  Vidi također, na primjer, Bertie: The Life After Death of H.G. Wells, Elizabeth Hawley and Columbia Rossi, London: New English Library, 1974, koja po mojem mišlčjenju pokazuje da ako je Wells preživio smrt, njegov intelekt sigurno nije, i članak u Wikipediji  ‘Automatsko pisanje’: https://en.wikipedia.org/wiki/Automatic_writing.  On music, see Melvyn J. Willin, Paramusicology, Ph.D. thesis, University of Sheffield, 1999, available at: https://etheses.whiterose.ac.uk/14778/1/299596.pdf

[xiv] Vidi, https://www.snu.org.uk/shop/animals-in-the-spirit-world

[xv] Koristan kratki pregled Popperovih stavova nalazi seu odjeljku 5 pod naslovom ‘Truth, Rationality and the Growth of Scientific Knowledge’ u njegovoj knjizi Conjectures and Refutations, London: Routledge, 1963.

[xvi] Koristan pregled njegovih pogleda na to nalazi se u njegovu radu, Unended Quest, London: Fontana, 1976.

[xvii] John Beloff’s pristup u Parapsychology: A Concise History čini mi se važnim izuzećem.

[xviii] Kao što je Popper tvrdio, ‘potvrde’ su zanimljive samo ako su rezultat ozbiljnog pokušaja da se pobiju nečije ideje ili njihovog rigoroznog testiranja.