Indija, Rusija, Afrika, ekonomije koje tipizacija kapitalizma nije u stanju obuhvatiti.

Ponuda i potražnja utječu na cijenu, pa se može govoriti o tržištu u vrlo širokom smislu riječi, no institucije koje uobičajeno reguliraju tržište toliku su nerazvijene da da na njihovo mjesto stupaju specifičnosti Indije, Rusije, afričkih zemalja sa sjevera i juga. Kao i u prethodnim člancima Josip Lučev se fokusira na status rada

• Naslovna fotografija: U Sočiju 2018, ruski Putin i indijski Modi, predsjednici dviju država sa specifičnim kapitalističkim uređenjima (Foto: Wikimedia Commons)

• Dr.sc. Josip Lučev docent je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

• Prethodni članci: Kapitalizam ne postoji bez pravila. Kako nastaje korupcija i kako se održava. Vanjski šok; Tipovi kapitalizma. Drastične razlike u upravljanju i odnosu prema obrazovanju radnika; Tko je prošao bolje? Tržišta rada u pandemijskoj krizi i Velikoj recesiji u razvijenim koordiniranim i liberalnim ekonomijama; Koliko je hrvatski kapitalizam postsocijalistički a koliko mediteranski? Posebni slučajevi; A sada nešto sasvim drukčije! Kina i Azija, kakav je to kapitalizam ustvari? Štrajkovi

• Uvod

Prvih pet tekstova ovog serijala otvorilo je pitanje uloge institucija u formuliranju tržišta, komparativnog kapitalizma i Tipova kapitalizma (Varieties of Capitalism – VofC) kao dominantne tipološke agende koja proizlazi iz novog institucionalizma. Fokus tih tekstova usmjerio se prvenstveno na institucije tržišta rada. Pokazao sam primjenjivost agende Tipova kapitalizma na ove institucije u 16 razvijenih gospodarstava (onih, koje je literatura izvorno istaknula), proširenje ove istraživačke agende na postsocijalističke EU članice, mediteranske zemlje, Latinsku Ameriku i Kinu. Slijed tekstova je išao od slučajeva lakših za objašnjenje iz perspektive Tipova kapitalizma prema sve tvrđim orasima. Ta smanjena primjenjivost u relativno velikom dijelu svijeta nije slučajna – ova istraživačka agenda razvijena je s prvenstvenom svrhom objašnjenja dva funkcionalna modela koordinacije u najrazvijenijim gospodarstvima (lakše objašnjivi slučajevi). Prvi je liberalno-tržišni u šest anglofonih razvijenih gospodarstava (LME – Liberal Market Economy), a drugi je dugoročnije usmjereni i strateški koordinirani model velikog dijela Europe i Japana (CME – Coordinated Market Economy). U dosadašnjim tekstovima sam pokazao da je ovakva bipolarna shema poslužila i kao polazište za razvoj brojnih drugih tipova koji opisuju i mnogo više gospodarstava od izvornih 16 koje je prvotno zahvatila tipologija VofC. Ovaj tekst dovršava globalni pregled tako da se usmjerava na najteže slučajeve Afrike i Azije (najtvrđi orasi za objašnjenje). Argumentira razloge za težu usporedivost ovih slučajeva, donosi onakve podatke kakvi su dostupni, a posebnu pozornost posvećuje Južnoafričkoj Republici, Indiji i Rusiji.

• Azija

Azija je danas očito presudan svjetski gospodarski motor. Najznačajnija je u smislu strukturne uloge u svjetskom gospodarstvu Kina, ali u prvih najvećih deset gospodarstava svijeta se nalazi još nekoliko zemalja. Taj se spisak razlikuje se s obzirom na to mjerimo li BDP nominalno ili prema paritetu kupovne moći, ali uzimajući u obzir obje metode, to su osim Kine još Japan, Indija, Južna Koreja, Indonezija i Rusija (iako se tu radi o Euroazijskom gospodarstvu). Sve je to u značajnom raskoraku s Afrikom, gdje po nijednoj varijanti izračuna BDP-a nema nijednog gospodarstva u prvih dvadeset svjetskih, a i u prvih pedeset se nalaze samo tri (nominalni BDP – Nigerija, Egipat, JAR) ili četiri (PPP BDP, još i Alžir). Graf 1 prikazuje sva azijska gospodarstva koja se nalaze na nekoj od listi najvećih deset svjetskih gospodarstava, s iznimkom Kine.

Graf 1: odabrana azijska gospodarstva

Izvor: MMF, 2021a – procjene za 2021, 2022 i 2023

Graf 1 pokazuje relativnu dugoročnu ujednačenost rasta Japana, Južne Koreje, Rusije i Indonezije u kontrastu sa značajnim skokom Indije. Japan je primjerice 2,9 puta veći od Indije 1980. a na 59% njezine veličine 2020. Podatci za Rusiju postoje iz očitih razloga tek od 1992. godine, kada je ruski BDP od indijskog veći za oko 1,5 puta, a 2020 se nalazi tek na 46%. Kina je iz ovog grafa izuzeta jer bi njezin još značajniji uspon prikazan grafički učinio većinu ostatka grafa nečitkim. No, vrijedi se sjetiti i relativnih odnosa prema Kini. Računajući BDP prema paritetu kupovne moći (relevantnije za ovakve usporedbe) – gospodarstvo Japana je 1980. bilo 3,5 puta veće od kineskoga, a gospodarstvo Indije 23% veće. BDP Indije je u odnosu na BDP Kine manji od 1985. godine, ruski BDP je od kineskoga manji od 1993. godine, a japanski od 2000. godine. Danas je ovih pet gospodarstava u odnosu na kinesko na 37% – Indija; 22% – Japan;17% – Rusija; 14% – Indonezija i 10% – Južna Koreja (IMF, 2021a; vlastiti izračun).

No, iako je Azija gospodarski sve važnija, pokrivenost podatcima za usporedbu kakva nas ovdje zanima je krajnje nesavršena. U skladu s dosadašnjim tekstovima, počnimo s uobičajenom tablicom koja uspoređuje sindikalnu gustoću (postotak radne snage učlanjen u sindikate) i pokrivenost kolektivnim ugovorima. U kontrastu s podatcima koji se tiču razvijenih gospodarstava, jasno je da je i Azija pokrivena značajno slabije od razvijenih zemalja koje su u uobičajenom istraživačkom i komparativnom fokusu.

Tablica 1: Sindikati i kolektivni ugovori u Aziji

	Sindikalna gustoća	Pokrivenost kolektivnim ugovorima
Kina	44,9	40,6
Hong Kong	25,3	–
Tajvan	32,8	–
Singapur	21,2	19,8
Republika Koreja	11,6	14,8
Malezija	8,8	1,2
Filipini	8	1
Indija	12,6	–
Rusija	27,5	22,8
Izrael	25	26,1
Indonezija	5,14	10
Prosjek MME[i]	16,78	61,42
Prosjek CME	38,96	73,58
Prosjek LME	20,1	28,92

Izvor: Visser, 2019; OECD, 2021; podatci su za 2015. godinu osim za sindikalnu gustoću u Indiji (2013.), Filipinima (2016.), Rusiji, Izraelu (2017.)i Koreji (2018.), a za pokrivenost kolektivnim ugovorima u Kini i Rusiji (2013.), Indoneziji (2008.), Filipinima (2016.) i Koreji (2018.).

Zapravo su podatci dostupni u ICTWSS bazi podataka toliko raštrkani da je računanje prosjeka čak manje preporučljivo nego što je to bio slučaj s grupama zemalja do sada. Također, i u Aziji vrijedi prigovor o neformalnom radu koji čini usporedbe podataka prikupljenim za formalni sektor nalik tapkanju u mraku. Indija tako ima neformalni sektor od čak 88,6% a Indonezija 84,3% (ILO, 2021). Moguće su raznovrsne situacije u kojima radnici rade i u formalnom i u neformalnom sektoru pa i tim podatcima treba pristupiti oprezno. No, jasno je da veliki neformalni sektor unosi snažne distorzije u ovakve podatke. U Indiji je tako registrirani udio u radnoj snazi od 12,6% članova sindikata, kako i stoji u tablici. No, sindikalna gustoća prema upitniku (dakle kroz istraživanje) iznosi tek 2,9% (Visser, 2019). Prema prvoj vrijednosti, Indija bi bila usporediva s iznimno liberaliziranim SAD-om, a prema drugoj (po svemu sudeći daleko realnijoj) ne može se usporediti ni s jednom razvijenom zemljom. Iz dostupnih podataka (takvih kakvi već jesu) ipak možemo iščitati da Narodna republika Kina i Republika Kina (Tajvan) imaju relativno organizirani rad prema kojem bi se na prvi pogled možda mogle smjestiti u CME grupu[ii]. Sve su ostale navedene zemlje manje koordinirane na tržištu rada (a uzimajući u obzir velike neformalne sektore – daleko manje koordinirane).

Nešto bolje osnove imamo za usporedbu EPL (employment protection legislation – zakonska zaštita rada) indeksa, mada se i one odnose samo na formalni sektor tržišta rada. U tablici 2 su i podatci za jedine dvije afričke zemlje u bazi podataka – Tunis i Južnoafričku Republiku.

Tablica 2: EPL indeks u Aziji i Africi

	EPL – ugovori na neodređeno vrijeme	EPL – ugovori na određeno vrijeme
Kina	3	1,9
Koreja	2,3	2,5
Rusija	2,6	1,3
Indonezija	2,9	3
Saudijska Arabija	1	3,5
Tajland	2,1	3,7
Indija	2,5	2,5
Izrael	2,2	1,6
Malezija	2	0,3
Tunis	1,8	0,5
JAR	2,1	0,6
Prosjek MME	2,67	3,28
Prosjek postsocijalističkih EU gospodarstava	2,54	2,31
Prosjek latinoameričkih gospodarstava	1,85 (1,75 bez Venezuele)	2,95 (2,82 bez Venezuele)
Prosjek CME	2,47	1,92
Prosjek LME	1,45	0,7

Izvor: OECD, 2020 – EPRC v2 za EPL ugovori na neodređeno vrijeme, EPT v3 za EPL – ugovori na određeno vrijeme, podatci su za 2019. godinu u Koreji i Izraelu, 2014. u Tajlandu, 2013. u Maleziji i Tunisu, a za 2012. godinu u ostalim zemljama.

U ugovorima na neodređeno vrijeme, najzaštićenije su Kina i Indonezija te se ujedno prema ovom podatku nalaze među najzaštićenijim tržištima rada na svijetu. Među europskim prosjecima (CME, EU mediteranske i postsocijalističke zemlje) bi se po ovim podatcima lako smjestile Rusija, Koreja i Indija, na slabije zaštićenom dijelu CME intervala bi možda našli tržišta rada nalik na Koreju, Izrael, JAR i Tajland, a ostale bi se nešto lakše našle među LME i latinoameričkim gospodarstvima. U ugovorima na određeno vrijeme, najzaštićeniji (3 i više) su Tajland, Saudijska Arabija i Indonezija (usporedivi s mediteranskim i latinoameričkim gospodarstvima), nešto manje snažnu zaštitu (2-2,9) imaju Koreja i Indija (usporedivi s postsocijalističkim EU gospodarstvima, liberalnijim dijelom latinoameričkih i zaštićenijim dijelom CME gospodarstava), Kina, Izrael i Rusija su još manje zaštićeni (1-2), a po ovom podatku bi se najbolje mogli usporediti s većinom CME zemalja, a Malezija, Tunis i JAR su usporedivi samo s najliberalnijom LME grupom.

Podatci iz Tablice 2 su već nešto više informativni, ali i oni su pod određenom distorzijom zbog velikih neformalnih sektora u mnogim gospodarstvima u tablici. Naime, pravna regulativa tržišta rada također zahvaća prijavljene radnike, a ne one koje rade ‘na crno’, odnosno neformalno. Pogledajmo tri ključna (a u dosadašnjim tekstovima neobrađena) gospodarstva malo detaljnije.

• Indija

Uobičajeni narativ o ekonomskom uspjehu Indije ključnu ulogu pripisuje seriji liberalizacija s početkom od 1991., pogotovo pod taktikom MMF-ove uvjetovanosti. No, te su reforme uvelike usporene, preokrenute i zanemarene kao agenda u narednih trideset godina. Iako smo na Indiju navikli gledati kao na slobodnu, demokratsku i kapitalističku verziju Kine, Indija i dalje po nekim aspektima više nalikuje na Kinu nego na Zapad (Nölke et al, 2020: 76-84).Visoke stope rasta su postignute 1980-ih i 1990-ih, a možda upravo zahvaljujući crony kapitalizmu koji nudi nekakvu mogućnost stabilne koordinacije (ibid: 84). Indijsko gospodarstvo je prvenstveno u obiteljskim rukama. Skoro sva važna poduzeća u Indiji su koordinirana prema obiteljskim linijama, što utječe na sve aspekte kadroviranja i međusobnih uplata i predstavlja sistemsko rješenje problema koordinacije koje je iz perspektive Zapada prilično neobično (ibid: 85). Osim toga, nastavak velike prisutnosti države na tržištu sugerira da je za poduzeća podjednako važno kako rješavaju problem koordinacije s ministarstvima, što je netipično za zapadne tipove kapitalizma (ibid: 86).

Skoro sva važna poduzeća u Indiji su koordinirana prema obiteljskim linijama. Osim zaštite od međunarodne trgovine, Indija nije imala interes privući ni strane investicije

U Indiji je u cijelom periodu ostala određena protekcionistička crta (koja se posljednjih godina samo pojačava u skladu s Modijevom politikom). Osim zaštite od međunarodne trgovine, Indija nije imala interes privući ni strane investicije, pa je zapravo ignorirala razvoj kapitalnih tržišta čiji je kolaps 2000-ih toliko naudio razvijenom svijetu (ibid: 97). Industrijski odnosi su također neobični iz zapadne perspektive. Najvažnija je već spomenuta ogromna uloga neformalnih radnika, baš kao što je slučaj s afričkim zemljama. Ali, čak i u organiziranom i formalnom segmentu, sindikati su izrazito fragmentirani prema federalnim jedinicama u kojima djeluju, čak i prema osnovnim društvenim razdjelnicama – odnosno ostacima kastinskih odnosa u Indiji. Rezultat je da je država ona koja zapravo štiti radnike (u mjeri u kojoj ih itko štiti), baš kao u Kini. U Tablici 2 se može vidjeti da je indijska formalna zaštita rada iznad prosječnih razina LME ili CME zemalja. Rezultat je model rasta koji igra na veliko interno tržište, niske troškove rada i nisku produktivnost rada. To je tip razvoja koji je prigrlio izostanak dinamičnih ali disruptivnih učinaka veće konkurencije, veće izloženosti međunarodnim tržištima i većih pritisaka produktivnijih (i specifično obrazovanijih) radnika prema višim plaćama. Indijski kapitalizam prioritet stavlja na stabilnost i održivost, manje na kreativno razaranje (ibid: 113).

• Rusija

U smislu tržišta rada, sindikalna gustoća je nešto malo viša, ali zapravo usporediva s razinama EU postsocijalističkih gospodarstava (obrađenima u tekstu 4), dok je niža razina pokrivenosti kolektivnim ugovorima u skladu s većinom postsocijalističkih i latinoameričkih gospodarstava. Prema formalnoj zaštiti ugovora na neodređeno vrijeme (EPL vrijednost 2,6), rusko tržište rada bi se moglo dobro uklopiti u europska gospodarstva, ali prema zaštiti ugovora na određeno vrijeme (EPL vrijednost 1,3) nudi znatno fleksibilniju regulaciju. Tako je ova vrijednost niža od svih CME zemalja, kao i svih mediteranskih i postsocijalističkih EU članica. S druge strane je viša od svih LME zemalja. No, tu usporedbu ipak treba shvatiti unutar vrlo specifičnog konteksta Rusije.

Ruska ekonomska povijest 1990-e bilježi kao značajan poraz. Pad u industrijskom outputu u periodu 1990-1998 iznosio je 42,9% a pad u BDP-u 45%, skoro dvostruko veći pad u odnosu na period 1940-1946 (Stiglitz, 2017: 235). Taj je neuspjeh podcrtan s vrlo brzim reformama usmjerenima na liberalizaciju, neopreznom privatizacijom i rentijerskim kapitalizmom. Nakon 15 godina tranzicije, Rusiju se zbog brzine reformi moglo svrstati na liberalan kraj intervala institucionalnih uređenja, uz bok LME zemljama (Knell i Srholec, 2007).No, takvo svrstavanje dobro je djelovalo samo na prvi pogled. Od LME zemalja Rusiju je dijelilo jako mnogo toga uključujući i neuređene okvire korporativnog upravljanja i prevelik utjecaj državne intervencije (Hanson i Teague, 2007). Taj se utjecaj s vremenom povećao s obzirom na to da je liberalizaciji 1990-ih slijedila re-etatizacija gospodarstva (Becker i Vasileva, 2017).

U slučaju Rusije, kapitalizam je formalno liberaliziran uz ugrađenu neizvjesnost razine usputne intervencije države. Patrimonijalizam je potkopao i proces liberalizacije i proces re-etatizacije jer je nudio drukčiju, hijerarhijsku, personalnu i klijentelističku logiku koordinacije

Danas se ove proturječnosti pokušava zahvatiti s nazivima politički kapitalizam (Milanovic, 2019) patrimonijalni kapitalizam (Becker i Vasileva, 2017) ili patrimonijalno-etatistički kapitalizam (Vasileva-Dienes, 2019). Ovi nazivi nastoje zahvatiti mnogo veću i proizvoljniju ulogu države u gospodarstvu nego što je to slučaj s LME ili CME razvijenim gospodarstvima. U slučaju Rusije, kapitalizam je dakle formalno liberaliziran u smislu regulacije ali uz ugrađenu neizvjesnost razine usputne intervencije države. Zapravo je patrimonijalizam potkopao i proces liberalizacije i proces re-etatizacije jer je nudio drukčiju, hijerarhijsku, personalnu i klijentelističku logiku koordinacije. Rentijerska logika koja podcrtava klijentelističke odnose između političkih i ekonomskih elita dodatno je omogućena s ogromnim bogatstvom prirodnih resursa (Becker i Vasileva, 2017)[iii]. U slučaju izgradnje suvremenih odnosa kapitala i rada, patrimonijalni odnosi su potkopali organizirani rad. Kolektivno pregovaranje i u konačnici štrajkovi su nadomješteni s personalnim odnosima radnika i menadžera. Ti odnosi često nisu zavisili od pukih zakonitih okvira pa su uobičajene situacije u kojima su konačne plaće radnika dramatično različite od ugovorenih, što je zapravo omogućilo određenu dozu fleksibilnosti rada (ibid). Takvi odnosi nisu naročito teški za shvatiti iz hrvatske perspektive, ali ipak dramatično različiti od koordinacije u razvijenim zemljama.

• Afrika

Prostor koji spaja Aziju i Afriku – odnosno Bliski istok i Sjeverna Afrika – očito nije političko-ekonomski homogen. No, mnoge države odlikuju kombinacije ogromnih prirodnih bogatstava, rentijerstva i patrimonijalizma (Achcar, 2013) kao suboptimalnih rješenja koordinacije. Indikativno je da se u usporedbi kršenja međunarodnih standarda radnika upravo ovu regiju izdvaja kao najgoru na svijetu[iv] (ITUC, 2021). Na drugom kraju Afrike je Južnoafrička Republika kao jedno od najrazvijenijih gospodarstava Afrike privlačila nešto zanimljive tipološke pažnje (Nölke et al, 2020, Padayachee, 2013; Ashman i Fine, 2013; Nölke i Claar, 2013). U literaturi se stvara slika nekoherentnog kapitalizma u kojemu se isprepliću tri elementa. Kao prvo, korporativno upravljanje i regulacija korporativnog financiranja pokazuje britansku pravnu ostavštinu, pa se u tom elementu može govoriti o nečemu nalik na LME rješenja (Nölke et al, 2020: 158). No, poslovni interesi u Južnoafričkoj Republici iznimno su fragmentirani. Ne radi se samo o rasnim odrednicama starog ‘bijelog’ i novog ‘crnog’ kapitala, već i o dugoj povijesti kolonijalne eksploatacije koja se prelijeva u globalizacijski proces. Tako se može razaznati specifični obrazac u kojem gospodarstvom dominira kompleks rudarstva i povezanih industrija (prvenstveno engleski kapital). Paralelno je agrikultura velikog obujma ostala u rukama domaćeg ‘bijelog’, zapravo afrikanerskog kapitala. Konačno je tu i fragmentiraniji ‘crni’ kapital. Termini možda djeluju politički nekorektno, ali na takav se način koriste u izvornom kontekstu – dakle kao white i black capital. Njihovi se interesi često ne poklapaju, a donekle povezano i s tom činjenicom je i općeniti pravac reformi u JAR-u povijesno oscilirao između protekcionističkih i liberalizirajućih tendencija. Dakle, iako postoje neki elementi britanskih pravnih osnova, teško bi se u dobroj vjeri moglo ustvrditi da se radi o liberalnom tržišnom gospodarstvu. Kao drugo, južnoafrički kapitalizam pokazuje neke elemente povezive s CME (koordinirane tržišne ekonomije) strukturama a napose je vidljiv snažan položaj rada. Kolektivno pregovaranje se odvija na relativno centraliziranoj sektorskoj razini, a industrijski odnosi nakon apartheida su razvili i novo tripartitno tijelo Nedlac koje vrlo važnu ulogu rezervira upravo za rad. No, istinska koordinacija izostaje i ovdje zbog snažne fragmentacije rada prema društvenim, rasnim, obrazovnim i statusnim kriterijima. Industrijski radnici s visokom razinom vještina su dobro zaštićeni, ali prekarni i neformalni radnici to nikako nisu (ibid: 162-165). Konačno, postoji i SME element u južnoafričkom kapitalizmu – prvenstveno u personalnim odnosima s državom koja se ponekad ponaša razvojno. No, kapaciteti su vrlo niski a odnosi i reformska usmjerenja države vrlo nestalna. Sve u svemu, južnoafrička koordinacija je disfunkcionalna i pokazuje vrlo slabe institucionalne komplementarnosti (ibid.:172-174).

Ostatak Afrike se pokazao još manje atraktivnim za širenje primjene tipologije VofC (varijanti kapitalizma). Vjerojatno najzanimljiviji prijedlog bio je pokušaj argumentiranja novog tipa kapitalizma – Informally Dominated Market Economy, odnosno IDME (Dibben i Williams, 2012). Ovaj je tip predložen temeljem istraživanja u Mozambiku, ali ambicija autora bila je tom kategorijom pokriti općenito gospodarstva u razvoju.U mnogim je gospodarstvima u razvoju preko tri četvrtine radne snage zaposleno neformalno, a istraživanja poput VofC se naravno uzorom na razvijene zemlje fokusiraju na formalno regulirani kapitalizam (ibid.: 563). S obzirom na poziciju Mediteranskog kapitalizma kao manje učinkovitog od komplementarnijih i uređenijih CME i LME verzija, ne čudi logički zaključak autora kako kapitalizam Mozambika zapravo predstavlja ekstremnu verziju Mediteranskog kapitalizma (ibid.:578). No, vrijedi napomenuti da je neformalan rad ključna prepreka primjeni VofC sheme i izvan Afrike. Općenito, u razvijenom svijetu postoji oko 15% radnika zaposlenih neformalno. U zemljama s niskim odnosno srednjim dohotkom ta se stopa penje na prosječno 35% (IMF, 2021b). No, postoje velike razlike koje taj prosječni postotak prikriva. Tako taj postotak iznosi tek 11,5% u Sjevernoj Makedoniji, 15,7% u Bosni i Hercegovini, 17% u Srbiji ali čak 90,8% u Tanzaniji, 95,2% na Madagaskaru ili 96,9% u Čadu (ILO, 2021). Vrlo je teško izravno uspoređivati tržišta rada koja su toliko drukčija. Primjerice, kad bi i makedonska i madagaskarska sindikalna gustoća bila 30% (u odnosu na formalno zaposlene), stvarna gustoća bi nakon korekcije za neformalni sektor mogla biti 26,6% u Sjevernoj Makedoniji ali samo 1,4% na Madagaskaru. Toliko dubinske diskrepancije čine primjenu kategorijalnih aparata osmišljenih za formaliziranija gospodarstva krajnje izazovnima, ako ne i besmislenima.

• Zaključak

Ovaj tekst zapravo završava pregled Tipova kapitalizma (VofC) u svijetu, a bavio se s najmanje jasnim slučajevima. Mogli smo uočiti dvije glavne prepreke primjeni VofC agende. S jedne strane se radi o premaloj formalizaciji odnosa – odnosno o nedovoljnoj razvijenosti institucija koje formaliziraju tržište. Ponuda i potražnja mogu slobodno djelovati na cijenu, pa se može govoriti o tržištu. No, radi se o nezaštićenom tržištu na kojem se zakoni i porezi ne mogu primijeniti, a statistički podatci se mogu prikupiti samo najvećom mukom. Takva tržišta rada možemo pronaći u Podsaharskoj Africi i Južnoj Aziji, ona u pravilu nisu ugodna za radnike i komplementarna su s niskim stupnjem razvijenosti tržišta. S druge strane problem je prevelika politiziranost tržišta kroz patrimonijalizam i klijentelizam. Takvi odnosi više nisu tržišno učinkoviti jer nisu impersonalni. Dominiraju političke lojalnosti (naši i njihovi igrači na tržištu) i migovi vlasti, a najveći zamah mogu dobiti tamo gdje su prihodi zajamčeni kroz ekstrakciju energenata. Ovdje se i dalje može raditi o tržištu u širem smislu, ali je ono i ovdje nagrizeno kroz snažno patrimonijalno uplitanje vlasti. Takva tržišta možemo naći u Rusiji i arapskom svijetu, na svoj specifični način i u Kini. Mora se napomenuti da bi bili krajnje naivni kada se na svoj način u ovome ne bismo prepoznali i svoj dio svijeta. Idući tekst će pokazati presudnost institucija rada kroz društvene efekte (institucionalna podloga nejednakosti) i neke od posljedica po model rasta. Nakon toga ću otvoriti pitanje vrijednosti svih ovih kategorija za objašnjenje hrvatskog kapitalizma i njegovih trajnih poteškoća.

• Literatura

Ashman, S. i Fine, B. (2013). Neo-liberalism, varieties of capitalism, and the shifting contours of South Africa’s financial system. Transformation: Critical Perspectives on Southern Africa, 81(1), 144-178.

Becker, U. i Vasileva, A. (2017). Russia’s political economy re-conceptualized: A changing hybrid of liberalism, statism and patrimonialism. Journal of Eurasian Studies, 8(1), 83-96.

Dibben, P., & Williams, C. C. (2012). Varieties of capitalism and employment relations: Informally dominated market economies. Industrial Relations: A Journal of Economy and Society, 51, 563-582.

Hanson, P. i Teague, E. (2007). Russian political capitalism and its environment. U D. Lane i M. Myant (Ur)Varieties of Capitalism in Post-communist Countries(149-164). London: Palgrave Macmillan.

IMF (2021a). World Economic Outlook Database, October 2021https://www.imf.org/en/Publications/WEO/weo-database/2021/October

IMF (2021b). https://www.imf.org/en/News/Articles/2021/07/28/na-072821-five-things-to-know-about-the-informal-economy

ILO (2021). https://www.ilo.org/shinyapps/bulkexplorer59/?lang=en&segment=indicator&id=EMP_NIFL_SEX_RT_A

Knell, M. I Srholec, M. (2007). Diverging pathways in central and eastern Europe. U D. Lane i M. Myant (Ur)Varieties of Capitalism in Post-communist Countries (40-62). London: Palgrave Macmillan.

Nölke, A. i Claar, S. (2013). Varieties of capitalism in emerging economies. Transformation: critical perspectives on Southern Africa, 81(1), 33-54.

May, C., Nölke, A. i ten Brink, T. (2019). Public-private coordination in large emerging economies: the case of Brazil, India and China. Contemporary politics, 25(3), 276-291.

Milanovic, B. (2019). Capitalism, Alone. Harvard University Press.

Nölke, A., ten Brink, T., May, C. i Claar, S. (2020). State-permeated capitalism in large emerging economies. Routledge.

OECD (2020). OECD Indicators of Employment Protection. http://www.oecd.org/employment/emp/oecdindicatorsofemploymentprotection.htm

OECD (2021). OECD/AIAS ICTWSS database. https://www.oecd.org/employment/ictwss-database.htm

Padayachee, V. (2013). Introducing varieties of capitalism into the South African debate: uses and limits. Transformation: Critical Perspectives on Southern Africa, 81(1), 5-32.

Stiglitz, J. E. (2017). Globalization and its discontents revisited: Anti-globalization in the era of Trump. Penguin Books.

Vasileva-Dienes, A. (2019). Informality trap: a foundation of Russia’s statist-patrimonial capitalism. Contemporary Politics, 25(3), 334-352

Visser, J. (2019). ICTWSS. https://www.ictwss.org/

World Bank (2022). World Bank Open Data. Available at https://data.worldbank.org/

• Bilješke

[i] MME (Mixed Market Economy ili Mediterranean Market Economy) je grupa zemalja koja obuhvaća uspješnija mediteranska gospodarstva i koja je obrađena u četvrtom tekstu.

[ii] U prošlom tekstu sam pisao o mnogim specifičnostima NR Kine zbog kojih bi taj prvi pogled ipak bio poprilično iskrivljen – usprkos relativno visokoj koordinaciji koja uistinu i proizlazi iz podataka u tablici.

[iii] Samo renta nafte (dakle cijena – trošak), izražena kao postotak BDP i uprosječena za period 2010-2019. iznosila je 8,7%. Tome treba pridodati i 3,1% za prirodni plin (World Bank, 2022; vlastiti izračun). Ne radi se dakle o prihodima, izvozu ili konačnom odrazu na BDP – sve su te kategorije mnogo veće. Radi se o neposrednoj novčanoj infuziji od prosječnih godišnjih 11,8% BDP-a Rusije.

[iv] Radi se o godišnjem izvještaju International Trade Union Confederation u kojem se mjeri provođenje slobode udruživanja, kolektivnog pregovaranja i štrajka.