Intelektualci i narativi kojima stvaraju preduvjete za nasilje. Psihoanaliza ratnog ludila.

Masovno nasilje posljedica je otrovne mješavine politički-ideoloških diskursa koji sugeriraju paranoidna objašnjenja kriza i problema, piše Anna Leszczynska-Koenen. Iza diskursa koji dovodi do nasilja redovito stoje intelektualci, dok je crkva u svakom povijesnom primjeru zakazala u svojoj funkciji moralnog autoriteta.

• Naslovna fotografija: Nizozemski novinar Robert Dulmers pored groba Hakije Turajlića u Sarajevu, snimljen 1993. za vrijeme opsade grada (Creative Commons)

• Autorica je frankfurtska psihoanalitičarka rođena u Poljskoj.

• S njemačkog originala Warum Krieg und warum die psychoanalytischen Antworten nicht genügen preveo Nenad Popović.

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, leži u brdskoj kotlini usred Dinarskog masiva čiji vrhunci dosežu do 2.000 metara visine. Kad smo 2005. godine u ožujku šetali starim gradom vladala je još prava zimska hladnoća. Na jednoj padini iznad grada učinilo nam se da vidimo snijeg, no točnije promatrajući shvatili smo da je to veliko polje grobova s bijelim, muslimanskim nadgrobnim spomenicima. U doba opsade između 1992. i 1995., kad su srpske trupe opkoljavale grad i s uzvisina ga gađale artiljerijom, u njemu su se morala reaktivirati stara groblja jer se do novih, smještenih izvan prstena opsade, nije moglo doći. Nekih 11.000 ljudi tokom opsade izgubilo je život, oko 50.000 ih je ranjeno.

Navečer u Goethe institutu dok je prikazivan film koji sam već znala sa Sašom sam se povukla u jednu uredsku prostoriju. Pušio je toliko da sam jedva dolazila do zraka, no ništa nisam rekla jer je bilo jasno da svoj nemir može obuzdati samo na taj način. Tokom cijele opsade radio je kao pripadnik saniteta. Ispričao je da je od kraja rata više od polovice starog stanovništva zauvijek napustilo grad a tako hvaljena tradicija zajedničkog života muslimana, Židova i kršćana ostala tek prazna ljuska. „Urbicid“ zove to Karl Schlögel u knjizi Odluka u Kijevu (Entscheidung in Kiew) misleći ne samo na razaranje materijalne supstance nekog grada već i brisanje organski nastalog gradskog društva.

Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma završeno je poglavlje rata u BiH. I godinama nakon kraja opsade Sarajeva duše se još nisu smirile, ljudi su se tužili i svađali kao da se sve dogodilo jučer. (NATO)

Kad je nakon filma predstavljana upravo na hrvatski prevedena knjiga mog muža Iskonski prizori njemačkog terorizma, publika se trudila ostati usredotočena na stvar. No najkasnije za pet minuta diskusija je skrenula na rat i opsadu. Jedni da si to nitko nije mogao zamisliti, drugi da ipak da, i te kako, treći da su mnogi upozoravali ali nitko nije htio slušati, da Zapad ništa nije shvatio, reagirao puno prekasno, nije vidio što se priprema u Srbiji i što predstavlja Milošević. Prošlo je deset godina od okončanja opsade ali duše se još uvijek nisu smirile, ljudi su se tužili i svađali kao da se sve desilo jučer.

„Rat je ušao i u moje tijelo“, napisala je ukrajinska spisateljica Tanja Maljarčuk koja živi u Beču nakon prepada Rusije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine – datum koji će nam se urezati kao 1. rujan 1939., „ruski tenkovi napreduju i zaposjedaju moje srce, moj želudac, moja stopala. Polako se javlja svijest da će ono što se upravo dogodilo na dugi rok odrediti kako moju tako i budućnost mojih sunarodnjaka, da ćemo se, preživimo li ovo, s time morati baviti još desetljećima. Ja više nisam spisateljica i možda to više nikad neću moći biti. Riječi se u meni ukoče, odumru, propadnu sa svakom sljedećom raketom koja se obara na moj svijet i raznosi ga.“ (Citat prema Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 20.3.2022.)

„Nameće nam se misao“, napisao je Freud 1915. pod dojmom grmljavine Prvog svjetskog rata u kojem su regrutirana i oba njegova sina, „da neki događaj još nikad nije razorio toliko dragocjenog zajedničkog dobra čovječanstva, zbunio toliko najbistrijih inteligencija, tako temeljito ponizio uzvišeno.“ (Freud, 1915b, str. 324) U spisu „O ratu i smrti u skladu s vremenima“ (Zeitgemässes über den Krieg und Tod) on potresen promatra razvaline svijeta u koje je kao „građanin svjetske kulture“ vjerovao. On govori o „razočaranju rata“ jer se polazilo od toga da bi upravo „civilizirani narodi“ „bijele rase“ koje je „dopalo vodstvo ljudskog roda“ morali biti u stanju da vlastite konflikte rješavaju drugim putevima, a ne ratom. (Ibid, str. 325)

Ne moramo prenaprezati maštu da u Freudovom opisu tog zaprepaštenog razočaranja prepoznamo vlastitu zaprepaštenost suočeni s ratom u Ukrajini. Premda nas podilazi jeza od Freudovog vokabulara kad govori o „bijeloj rasi“ i njenim „visokim moralnim normama“, jer u tim pojmovima prepoznajemo ideologiju koja je sama postala izvorom razularenog nasilja, moramo i mi sami sebi priznati da su naša šokiranost i naše razočaranje imali veze s osjećajem nadmoćnosti kao Europejaca, misleći da smo takve sirove oblike rješavanja konflikata odavno ostavili za sobom. U nevjerici je ponavljano da se „nešto takvo“ nakon 1945. više nije u Europi smatralo mogućim a pod pretpostavkom da je nakon samouništenja u 1. i 2. svjetskom ratu kontinent izašao pročišćen ali i uz poricanje činjenice da su se nakon 1945. tenkovi već više puta kotrljali preko granica suverenih država – naime 1956. u Mađarsku i 1968. u Čehoslovačku – i da je rat u bivšoj Jugoslaviji, koja se također nalazi u Europi, imao oko 200.000 žrtava.

Tako taj osjećaj nadmoći spada u iluzije koje Freud, ne samo kao „građanin svjetske kulture“ već i kao nemilosrdan prosvjetitelj koji nema u ponudi neki spasonosni lijek za našu ranjenu nutrinu, prepoznaje kao jedan od izvora našeg razočaranja. „Ljudi u ratu uopće nisu pali tako duboko koliko smo se bojali“, daje nam on do znanja, „jer se ni nisu uspeli baš tako visoko kako smo mi to o njima mislili.“ (ibid., str. 336) U „Nelagodi u kulturi“ on skoro dvadeset godina kasnije piše: „Onaj dio stvarnosti koji se rado poriče… je da čovjek nije blago stvorenje koje traži ljubav, koje se u najgorem slučaju, kad je napadnuto, zna i obraniti, već unutar svojih nagonskih nadarenosti može računati i s moćnim udjelom agresije. Uslijed toga bližnji mu nije samo mogući pomagač i seksualni objekt već i iskušenje da na njemu zadovolji vlastitu agresiju, da bez obeštećenja iskoristi njegovu radnu snagu, da ga seksualno iskoristi bez njegovog pristanka, da se stavi u posjed njegove imovine, da ga ponizi, da mu zada bol, muči ga i ubije.“ (Freud, 130a, str. 470)

Veliki suparnik agresije po njemu je eros na kojemu se temelji kultura koja mora posegnuti za svime da obuzda agresivne porive ljudi. Otud, kaže, mnoštvo metoda, „koje ljude trebaju nagnati na identifikacije i zakočenosti u ljubavnim odnosima, otud ograničenja seksualnog života, otud idealna zapovijed da se bližnjeg voli kao samog sebe“ (ibid, str. 471), što je u cijelosti suprotno ljudskoj prirodi. Na tom odricanju od nagona koje kultura zahtijeva od ljudi, temelji se „nelagoda u kulturi“, čovjekova stalno nestabilna prikladnost za kulturu. Jer, s potrebnim odricanjem od nesputanog zadovoljavanja nagona – bilo seksualne, bilo agresivne prirode – čovjek je dio „mogućnosti sreće zamijenio za dio sigurnosti“, veli Freud. (ibid., str. 474)

Međutim, metodom da se ljudi libidinozno povežu jedni s drugima sklonost agresiji se može i pojačati, kako to proizlazi iz Freudeove napomene da je uvijek moguće „ljubavlju povezati neku veću skupinu ljudi samo ako za iskazivanje agresija preostanu drugi“. Sarkastično dodaje: „Narod Židova je u tom smislu stekao priznanja vrijedne zasluge za kulture njegovih domaćinskih naroda.“ (Ibid. Str. 474)

Sovjetski tenk T-54 na ulicama Praga 1968., nakon što je Varšavski pakt izveo invaziju na Čehoslovačku. Rat se stoljećima javljao i kao put da se postignu kulturni ciljevi, bilo da se radi o oslobađanju Svetih mjesta od nevjernika, bilo o tome da se Ruski mir prenese bratskim narodima koji su mu okrenuli leđa. (Creative Commons)

Iz ove napomene postaje jasno da je dihotomija nagona i kulture, koju Freud razvija u svojim kulturno-teoretskim spisima, problematična. Kod pojma kulture čini se da odjekuje predodžba o kulturi k.-und-k. kulturnog građanina koja građansko profinjavanje i moralnost suprotstavlja sirovim nagonima, „više“ „niskome“, dok istodobno prikazi procesa identifikacije pojašnjuju kako se kultura da stvori zajednicu može poslužiti i agresijom. Visoko organizirana, kulturnim identifikacijama pojačana agresija nekog rata ne može se staviti na istu stepenicu s porivima kojima je opremljena individua –  premda je ona zna iskoristiti – a niti biti koncipirana kao suprotnost ljudskoj kulturi. Rat se stoljećima javljao ne samo kao sredstvo da uveća slavu i bogatstvo vladara, već i kao put da se postignu kulturni ciljevi – bilo da se radi o oslobađanju Svetih mjesta od nevjernika, bilo o osvajanju životnog prostora za neku nadmoćnu rasu, bilo o tome da se Ruski mir, ruski svijet sa svojim nadmoćnim jezikom i kulturom, prenese bratskim narodima koji su mu zbog pogrešnih političkih odluka okrenuli leđa.

U tom suprotstavljanju problematičan postaje i pojam nagona, koji se pričinja biološkim instinktom i time gubi kompleksnost Freudovog pojma nagona – smještenog između some i psihe – i ne stoji naprosto naprotiv prirodi, već se sam oblikuje kroz društvene i time, u širem smislu, kroz kulturne procese. Danas možemo točnije opisati te procese ograđivanja i transformaciju nevezanih nagona kao i njihovo destruktivno zastranjivanje u maligni narcizam, zavist i omnipotenciju.

Polazeći od ovakvog razumijevanja fenomena kolektivnog nasilja mi ga, u smislu Melanie Klein, možemo okarakterizirati kao paranoidne procese u kojima prevladava uvjerenje da se može preživjeti ubojstvom neprijatelja kao i kolektivnim gubitkom depresivne pozicije što počiva na brizi za objekt i sposobnosti za osjećaje krivnje. Ili, kako to koncipira Werner Bohleber u radu „Čistoća, jedinstvo i nasilje“ (Reinheit, Einheit und Gewalt), kao izbacivanje svih prepreka na putu k narcistički idealiziranom ranom imagu majke.

No i nadalje vrijedi što je tridesetih godina kazao Otto Fenichel, politički angažirani psihoanalitičar, kad je želio shvatiti fenomen uspona fašizma i nacionalsocijalizma: psihoanalizi je potrebna nadopuna društvenim znanostima jer ga ona ne može obuhvatiti čistim psihološkim sredstvima. Psihoanaliza, po Bohleberu, može otkriti intrapsihičke nesvjesne sustave fantazija i obrambenih mehanizama koji učestvuju u nastanku mržnje i predrasuda, no društveni uvjeti njihove kolektivne mobilizacije su predmet društvenih znanosti. (Ibid. str. 196)

„Ljudska nagonska struktura je tokom povijesti ostala razmjerno nepromijenjena“, napisao je Fenichel 1946. godine u jednom članku o antisemitizmu. „Ona ne može biti glavni činilac za razumijevanje promjena unutar povijesnog vremena. … Nagonska struktura prosječnog Nijemca se 1935. nije jako razlikovala od one 1925. Psihološka masovna baza antisemitizma postojala je 1925., no on tada još nije posjedovao moć.“ (Simmel 2017, str. 33)

„Između želje da se ubije i stvarnog čina zjapi provalija“, citira autora filma Shoah Claudea Lanzmanna francuski povjesničar i politolog Jaques Sémelin u knjizi Očistiti i uništiti, politička dimenzija masakara i genocida. (Sémelin, 2007, str.  11) Tu provaliju Sémelin u knjizi želi premostiti analizama društvenih i političkih procesa koji pomažu prelasku na djelo. On te procese prijelaza u ekstremno kolektivno nasilje istražuje na primjerima Shohe, rata u Bosni devedesetih godina i masakara Hutua nad Tutsijima u Ruandi. Njegova polazišta lako se prenesu na ratove, osobito kad s njima u korak idu planovi uništenja neprijatelja i pri tome stvaraju okvir i uvjete za civilne masovne zločine. U nastavku ću slijediti Sémelinovu argumentaciju i pokušati primijeniti njegov model i na dinamiku ruskog rata protiv Ukrajine, budući da ga želim zadržati u fokusu i shvatiti ga.

U Sémelinovom modelu središnje mjesto zauzima teza da masovno nasilje nema „objektivnih razloga“, u smislu da ga uzrokuju krize koje mogu destabilizirati neko društvo – kao poraz Njemačke u 1. svjetskom ratu uključivši strogosti u Versailleskim ugovorima, inflaciju i privrednu krizu; kao što je to raspad Jugoslavije; kao što su to dugogodišnje napetosti između Tutsija i Hutua u Ruandi ili kao što je to slom Sovjetskog Saveza popraćen izdvajanjem bivših sovjetskih republika odnosno satelitskih država iz ruske sfere moći. Presudno je specifično pripisivanje smisla tim kriznim društvenim iskustvima koje se nametne u pojedinom kolektivu. Svaka nacija, svaki kolektiv, uvijek o sebi razvija narativ koji ne reproducira prostu povijest nego predodžbu koju ima o sebi. Sémelin to naziva kolektivnim imaginarijem u kojem se konstituira pripadnost zajednici. Kolektivni narcizam se napaja takvim predodžbama, a one se razvijaju u razgraničenju spram drugih.

Sémelin u Purifier et détruire istražuje posebna svojstva eksplozivnih narativa kao mehanizme kojima se oni politički-društveno nameću i koji im otvaraju put ka prelasku na djelo.

Kolektivni i individualni identitet su, prema Bohleberu, u ranim sustavima fantazija unutarduševno isprepletene i čine mogućim da se „otadžbina“ odnosno „majka zemlja“ doživi kao mjesto gdje čovjek osjeća pripadnik i uvijek će  biti kod kuće. (Bohleber 2012, str. 197). Freudov slavni „narcizam malih razlika“ (Freud 1930a, str. 474) apsorbira razlike kako bi osnažio grupni identitet. No kad Bavarci psuju pruske svinje ili Britanci bloody Continentals, to još ne rezultira nasilnim potencijalom. Da se stvori otrovna mješavina koja u sebi krije krajnje opasni potencijal nasilništva potrebno je iskorištavanje diferencije u situacijama kolektivne nesigurnosti. Sémelin istražuje posebna svojstva takvih eksplozivnih narativa kao mehanizme kojima se oni politički-društveno nameću i koji im otvaraju put prelasku na djelo. Političko-ideološki diskursi sugeriraju paranoidna objašnjenja kriza i problema i mogu pokrenuti regresivne procese decivilizacije.

Društveni strahovi i problemi preoblikuju se u resantiman u kojem je dominanta da su ljudi žrtve povijesti i prevareni za ono na što i te kako imaju pravo. Rado se poseže za realnim kolektivnim iskustvima u smislu neke, po Vamidu Volkanu, chosen trauma kako bi se takvi simboli grupnog identiteta instrumentalizirali kao obećanja spasa te generirali mržnju – kako je to virtuozno uspjelo Slobodanu Miloševiću s mitom o bitci na Kosovom polju 1389. ili kako Putin traumatsko iskustvo svoje zemlje uzvisuje u patetično-nacionalističkoj pripovijesti o žrtvi i nepobjedivosti te je zna iskoristiti za vlastitu politiku.

Diskurs optužbe nudi ulogu žrtve koja se koristi i kad se već odavno prešlo na djelo

Prema Sémelinu u tim se diskursima obećaje veličanstveni preporod poniženog „mi“, samo ako „drugi“ koji su sva poniženja nanijeli „nama“, budu pravedno kažnjeni. „Drugi“ je označeni neprijatelj čija je zla narav i opasnost navodno uzrok svih problema. Tako je pripovijest da Albanci izvode genocid nad Srbima prethodila ratu u bivšoj Jugoslaviji koje je potpalila isto kao što je tvrdnja da Ukrajinci pripremaju genocid nad Rusima u Donbasu prethodila napadu na Ukrajinu. Diskurs optužbe nudi ulogu žrtve koja se koristi i kad se odavno prešlo na djelo. U pogledu zločina za koje će biti optužen, kaže Sémelin, počinilac se unaprijed proglašava nevinim. „Od 5.45 sad uzvraćamo vatru“, objavio je Hitler 1. rujna 1939. godine.

Radikalnost „identitarnog diskursa“, kako ga naziva Sémelin, događa se povezivanjem s motivom „čistoće“ koji mu pridaje nimbus svetog.  Razgraničenje tad više ne cilja smo na drugog kao „neprijatelja“ već kao onečišćujući talog, dok se „mi“ hvali rasno čistom krvi i/ili kulturnom nekontaminiranošću iskvarenim vrijednostima drugih. „Čistoćom do jedinstva“, citira Bohleber jednu lozinku kod antisemita koji uništenjem „nečistog“ nastoje postići homogeni univerzum „neokaljan razlikom i dvojbom“. (Bohleber 2012, 203). Još se sjećamo užasnog pojma „etničkog čišćenja“ iz jugoslavenskog rata, koji je implicirao izgon i ubijanje „nečistih“ neprijatelja.

Organizacije civilnog društva, koje se nisu podvrgavale Putinovim smjernicama o politici i povijesti, godinama su se morale registrirati kao „strani agenti“. Time im je osporena njihova vlastita, unutarnjo-ruska motivacija, a taj je pravac došao do svojeg kraja zatvaranjem Alekseja Navalnija (na slici). (Creative Commons)

Takvo pretjerano uzvišenje vlastitog posvećenog, purificiranog „mi“ ne podnosi otklon od te vizije. Ona proizvodi lik „izdajice“, „narodnog neprijatelja“, koji podriva imaginarno jedinstvo naroda. Njega se mora izbaciti da se postigne cilj homogenosti i čistoće „narodnog tijela“ (Volkskörper). Tako su se organizacije civilnog društva, koje se nisu podvrgavale Putinovim smjernicama o politici i povijesti, godinama morale registrirati kao „strani agenti“. Time im je osporena njihova vlastita, unutarnjo-ruska motivacija. Tko nije najpomnije slijedio brojne šikane odredbi, opravdavao je daljnja šikaniranja i progone koji su konačnici mogli završiti zabranom. Zatvaranje Navalnija i zabrana njegove zaklade te zabrana društva za povijest i ljudska prava „Memorial“, koje se desetljećima bavilo s obradom staljinističkih zločina i povredama ljudskih prava u današnjoj Rusiji, posebno u Čečeniji, uoči prepada na Ukrajinu može se smatrati koncem tog razvoja.

Dok se u slučaju Navalnija i njegove organizacije radilo o neutraliziranju političke konkurencije, svrha raspuštanja „Memoriala“ nije bila samo zaustavljanje njegovog žigosanja aktualnih povreda ljudskih prava već neumoran rad na dokumentiranju zločina iz vremena Staljinove terorističke vladavine.

Nacionalna grandioznost koju je Putin svom narodu ponudio u zamjenu za to da mu bude politički tutor, ne podnosi tamne strane vlastite povijesti, a najmanje one koje dokumentiraju kako je Staljinov režim zajedno sa svojim pomagačima u paranoidnoj raspojasanosti divljao nad svojim narodom. Takav povijesni „nihilizam“ može djelovati samo podrivački i stoga se u Rusiji pravno proganja. Nastavljajući tradiciju sovjetskih i komunističkih vođa, Putin se uzdigao na položaj vrhovnog povjesničara svog naroda i zajamčio mu da je uvijek bio nevina žrtva vanjskih neprijatelja koje on, narod, uvijek znao trijumfalno pobijediti, što u svakom času može i „ponoviti“ – kao, evo, u „specijalnoj vojnoj operaciji“ protiv „nacista“ u Kijevu.

Na izdajicu se gleda kao na instrument vanjskog neprijatelja – stranog agenta dakle – opasnost kojim se paranoidni diskurs projektivno sve više puni, sve do točke kad se učini sigurnosnim imperativom da se na njega izvede udar. Pri čemu se u ruskom identitarnom diskursu Ukrajinci pojavljuju u dvostrukoj ulozi i izdajice i vanjskog neprijatelja. Njih valja „de-ukrajinizirati“, jer što je ukrajinsko je izdaja velikog ruskog „mi“ kojem pripadaju i koji su napustili. Odbijaju li povratak u krilo ruskoga, postaju vanjski neprijatelj, „nacisti“ koji za račun stranih sila žele uništiti Rusiju.

Sémelin naglašava da se takvi diskursi vežu za jednu elementarnu psihičku jezgru, „infantilno imaginarnu“, i u kriznim situacijama njome manipuliraju. Posrijedi je psihički materijal, „koji u dodiru sa zastrašujućim društvenim kontekstom reagira eksplozivno“. (Sémelin, 2007, str. 64). Kao i kod Freuda u tom pogledu, i u Sémelinovom modelu djeluje čovjekova sklonost agresiji, ovdje sažeta u „imaginarno infantilnu jezgru“, pojmu Melanie Klein, koji odricanja prorađuje paranoidno, igrajući važnu ulogu u nastajanju masovnih zločina jednako kao i osjećaji društvenih nesigurnosti koji lako oslobađaju agresiju. No, presudno je na koji način ta dva elementa – onaj psihički i onaj društveni – bivaju povezana kako bi se moglo manipulirati destruktivnim psihičkim potencijalom a da se „rješenja“ koja generiraju nasilje predstave kao plauzibilna.

Ma koliko bili udaljeni od realnosti, ovakvi narativi koji osmišljavaju preduvjete nasilja krajnje su elaborirane konstrukcije koje u pravilu razvijaju „intelektualci“  – u svakom slučaju ljudi iz sfere „duhovnih“ zvanja. Sémelin ukazuje na ulogu Alfreda Rosenberga koji je tezama o židovsko-slobodnozidarskoj svjetskoj zavjeri pomagao Hitleru da skuje vlastito ideološko oružje. Ili na srpskog pisca Dobricu Ćosića koji je imao glavnu riječ u izradi Memoranduma Srpske Akademije Nauka 1968. godine a tvrdio da postoji „fizički, politički, pravni i kulturni genocid na srpskom stanovništvu na Kosovu“ (Ibid., str. 71). Tim se narativom služio Milošević pri usponu na vlast i potpirivanju ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Izričaji koje Kremlj koristi kao opravdanje rada napajaju se iz ideološkog korpusa na kojem rade intelektualci koji zastupaju određenu viziju zadaće Rusije. U njoj je konflikt s Ukrajinom samo dio euro-azijske misije Rusije u borbi protiv iskvarenog, homoseksualnom propagandom prožetog svijeta Zapada koji je zbog liberalnih zabluda na putu u propast. Timothy Snyder prikazao je “putinističku” ideologiju u svojoj knjizi The Road to Unfreedom.

Koliko god da nam se slični izričaji čine neobičnim i čudnovatim, a dopiru do nas iz Kremlja kao opravdanje rata protiv Ukrajine, posrijedi nisu samo predodžbe nastale u Putinovoj glavi za njegovim apsurdno dugim stolom. On se napaja iz ideološkog korpusa na kojem rade „think-tankovi“ i intelektualci koji zastupaju određenu viziju zadaće Rusije. U njoj je konflikt s Ukrajinom samo dio euro-azijske misije Rusije u borbi protiv iskvarenog, homoseksualnom propagandom prožetog svijeta Zapada koji je zbog liberalnih zabluda na putu u propast. (Onima koji se ne boje da će im se od toga zavrtjeti u glavi, neka bude preporučen prikaz „putinističke“ ideologije u knjizi Timothyja Snydera Put u neslobodu ili Gerda Koenena U odsjevima rata. Razmišljati o Rusiji.)

Iz perspektive vjere u civilizirajuću funkciju obrazovanja i kulture, a zastupao ju je i Freud, autore raznih huškačkih i diskursa mržnje nije lako titulirati „intelektualcima“. Međutim, Sémelin upozorava da su učeni ljudi počevši od 11. i 12. stoljeća sve više bili ti koji „označuju“ „neprijatelje“ – heretike, Židove, leprozne, vještice – i učestvuju u njihovom izganjanju, mučenju i ubijanju. „Obrazovanje čovjeka ne čini boljim, ono ga samo čini efektivnijim“, citira on jednog preživjelog genocida iz Ruande. „Obrazovan čovjek koji kipi od mržnje, najveći je izvor nesreće.“ (Ibid., str. 76) Ovdje se prisjetimo ruskog navodnog filozofa Dugina koji je nakon aneksija Krima objavio: „Ukrajince se mora ubijati, ubijati, ubijati. To vam kažem kao profesor!“. I Björn Höcke, predvodnik radikalnog völkisch krila stranke AfD je obrazovan čovjek – nastavnik je povijesti.

Pojave kao Höcke i njegovo „Krilo“ stranke Afd jasno pokazuju da takvi diskursi mržnje huče i u demokracijama. Praktički smo u realnom vremenu mogli pratiti kako se kod nekonvencionalnih mislilaca (Querdenker) razvijao njihov podbadajući diskurs. Kao još opasniju mogli smo pratiti mutaciju Republikanaca u SAD-u u antidemokratsku trumpističku snagu. Presudno je je li ih društvo sa svojim demokratskim uvjerenjima i institucijama u stanju spriječiti da preuzmu političku vlast. Ako im uspije, kao nacistima 1933., onda to nije neki neizbježni događaj nego posljedica okolnosti koje proizlaze iz krize, točnog instinkta za moć i zakazivanja demokratskih institucija. A kad jednom dođu na vlast mogu si podrediti institucije države da nametnu svoju viziju.

Država, čiji se monopol nasilja izvodi iz zadaće zaštite života građana, trijumfalno napušta zabranu ubijanja i orgijama mržnje televizijskom gledatelju nudi sudjelovanje u grandioznom trijumfu

Prema Sémelinu, u masovnom društvu pri tome središnja uloga pripada propagandi koja sve više zamjenjuje informativne i prosvjetiteljske medije i u srca i duše ljudi pušta kap po kap otrov resantimana i mržnje. Tu se radi o tendencijski totalitarnom napadu na mišljenje kojim ne samo da treba spriječiti bunt protiv autokrata, već i o prestrukturiranju percepcije stvarnosti u smislu vladajuće ideologije: rat je mir, teror je obrana i spašavanje, razaranje je stvaranje, kako to novo ispisivanje stvarnosti ruske propagande karakterizira Jurij Prohasko, psihoanalitičar iz Lavova. (Naš otrov svagdašnji, Frankfurter Allgemeine Zeitung od 7.3.2022.) Država, čiji se monopol nasilja izvodi iz zadaće da zaštiti živote njenih građana, trijumfalno napušta zabranu ubijanja i dnevnim orgijama mržnje televizijskom gledatelju nudi sudjelovanje u tom grandioznom trijumfu. (Mihajlo Suslov 2022, neobjavljeni rukopis)

Sémelin upire pogled prema moralnom autoritetu crkve i religije čija je funkcija da ljudsko društvo podsjeća na temeljnu zabranu ubijanja, no u tome nije uspjela ni u Njemačkoj, ni u Ruandi, ni u bivšoj Jugoslaviji, a patrijarh Kiril rat protiv Ukrajine čak komentira šovinističkim tonovima. (Creative Commons)

Što još može zaustaviti zlo kad u vrhu države djeluju destruktivne snage? Sémelin upire pogled prema moralnom autoritetu crkve i religije čija je funkcija da ljudsko društvo podsjeća na temeljnu zabranu ubijanja, no potom konstatira da u slučajevima koje je istražio ta utvrda nije obranjena i nije ispunila svoju funkciju. (Sémelin, op.cit., str. 95) Crkva u Njemačkoj to nije bila u stanju kad je država otvoreno pozvala na ubijanje Židova. Niti se u Ruandi nije bila u stanju jasno izraziti protiv ubilačkih zbivanja. U Srbiji je Pravoslavna crkva dodatno potpirivala razvoj nasilja tako što je patrijarh reinterpretirao ratovanje Srbije kao obrambeni rat protiv zla oličenog u Albancima. Sličnu ulogu ima patrijarh Kiril u ratu protiv Ukrajine kojeg on popraćuje šovinističkim tonovima i posvećuje Rusiju kao posljednji bastion borbe protiv iskvarenog zapadnog liberalizma.

U posljednjoj točci se želim pozabaviti Sémelinovim pokušajem da u devijantne razvoje unutar društava koje je istraživao sagleda u međunarodnom kontekstu. On postavlja pitanje koliko mjere koje djeluju na međunarodnoj razini mogu zaustaviti „put u pakao“ nasilja i rata. (Ibid., str.123) U temeljni dokument UN-a upisano načelo suverenosti država ima za cilj manje države zaštititi od apetita njihovih snažnijih susjeda, i ono se nakon raspada carstava ispostavilo kao važno načelo poretka da spriječi ratove – premda ga države često tumače kao ovlaštenje da s vlastitim stanovništvom postupaju kako ih je volja. Ako se to načelo ignorira, kao što je to svojedobno činila nacionalsocijalistička Njemačke ili sad Putinova Rusija, razvoj k ratu unaprijed je programiran.

Kao prvo potrebna je spremnost da se uopće prepozna opasnost i uzme ozbiljno. Münchenski sporazum iz rujna 1938., u kojem su Velika Britanija i Francuska dozvolile aneksiju Sudeta, postala je simbolom kapitulacije zapadnih demokracija pred totalitarnom državom čije se pripreme za rat nije htjelo vidjeti. Pretpostavka percepcije opasnosti je, međutim, i hrabro gledanje u stvarnost. Otkad se rat silovito vratio u Europu Bionov pojam „thinking under fire“ dobio je na predoslovnom značenju. Kako možemo radeći s pacijentima održati vlastiti  prostor mišljenja –  ali i u društvenom prostoru – ako se nađemo „under fire“, u unutarnjoj i izvanjskoj ugroženosti i opasnosti? No nije samo „vatra“ ono što može imobilizirati mišljenje i izobličiti percepciju stvarnosti. Možda ni odviše pun želudac ne doprinosi mišljenju, jer čini tromim i izbjegava konfrontaciju sa stvarnošću ukoliko je  izvan zone komfora. Münchenski sporazum iz rujna 1938. godine možda je izraz te tromosti u mišljenju i fantaziranja.

Čak i nakon samog prepada na Poljsku 1. rujna 1939., kad su te zemlje na osnovi pakta o međusobnoj pomoći s Poljskom Njemačkoj objavile rat, desio se tek „drôle de guerre“, komični rat, jer tko bi stvarno htio „umirati za Danzig“.

Njemačke i ruske tvrtke potpisale su ugovor o Sjevernom toku 2 u rujnu 2015. godine, nakon ruske aneksije Krima i napada na Donbas, što je Putinu bio signal da Njemačka neće mijenjati svoju politiku prema Rusiji. (Creative Commons)

Počevši s 24. veljače 2022. godine mnogo se raspravljalo o propustima i kobnim pogreškama u njemačkoj politici prema Rusiji koje su možda ohrabrile Putina u pripremama za rat protiv Ukrajine – na primjer potpisivanje ugovora o Sjevernom toku 2 u rujnu 2015. nakon aneksije Krima i napada na Donbas – što Putinu mora da je bio signal da Njemačka unatoč njegovim postupcima protivnim međunarodnom pravu neće mijenjati svoju politiku prema Rusiji. Ja to ovdje neću potanko rekapitulirati i želim se ograničiti samo na popratnu moralnu melodiju, koja je tom metežu pogrešnih političkih procjena, privrednih interesa i koruptivnih sklopova dala više pomazanje „poukama iz naše prošlosti“. Kada se Annalena Baerbock u siječnju 2022. na putu u Moskvu zaustavila u Kijevu, posljednji se put utekla formuli da „mi Nijemci na temelju naše povijesti“ ne možemo isporučivati oružje i time pokopala molbu Ukrajinaca za obrambenim oružjem. Predsjednik Zelenski na to je reagirao primjedbom: „Mislim da nismo čitali iste knjige“.

Koje to dakle knjige Nijemci nisu čitali, gdje su žute pjege u sagledavanju vlastite povijesti i ne dozvoljavaju da se prepoznaju natpisi na zidovima? Kad je devedesetih izložba „Zločini Wehrmachta“ datirala njemački rat uništenja na Istoku s prepadom na Sovjetski Savez 1941. godine, začudilo me izostavljanje prepada na Poljsku 1939. koji bi isto tako zaslužio ime „rat uništenja“. Tada je doduše došlo do žestokih debata o svim mogućim aspektima izložbe, no na dataciju nitko nije imao zamjerku. Možda zato što je rat, kako piše povjesničarka Tatjana Tönsmayer u Der Spiegelu od prvog prosinca 2022., Nijemcima značio na stotine tisuća muževa, očeva, sinova, stričeva koji su poginuli na bojištima uglavnom na teritoriju tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Dok je za većinu zemalja napadnutih od nacističke Njemačke značio kratka borbena djelovanja koja su slijedile godine ponižavajuće obespravljenosti naspram njemačkih okupatora i mnogo civilnih žrtava. To je, po Tönsmayer, slabo zastupljeno u njemačkoj „kulturi sjećanja“, zbog čega se često ne razumije da Ukrajincima izostanak borbenih djelovanja ne predstavlja mir dokle god je popraćen opasnošću od terorističke ruske okupacije. (Der Spiegel, 1.12.2022.)

Zato mi se čini da je tadašnja datacija Izložbe o Wehrmachtu govori u prilog tome da u njemačkom sjećanju rat započinje tek onda kad je njemačka morala pretrpjeti teške vojne poraze a njeni se vojnici nisu „vratili iz rata“, a ne kad bi Njemačka munjevitim ratom pobijedila i okupirala neku zemlju koja je bila preslaba da se vojno obrani i napadačima nanese osjetne gubitke. Ne želeći ovdje išta izjednačavati, svakom tko poznaju tu povijest, nameće se analogija s Putinovim planom „de-ukrajinizacije“ Ukrajine, a time njeno brisanje kao države i vlastite kulture, s Hitlerovim i Staljinovim planom da Poljsku kao „bastrada Versailleskog ugovora“ izbriše sa zemljopisne karte.

„Mi Nijemci ne znamo kako je to biti napadnut a ne sam biti agresor“

Kad se smatralo da se, pozivajući se na „njemačku povijest“, Ukrajini mora uskratiti oružje, onda to budi sumnju da se radi više o nesvjesnom ponavljanju a ne o reflektiranoj proradi prošlosti. Odnosno da u jamstvu „kako s njemačkog tla nikad više ne smije početi rat“ odjekuje autoreferencijalna identifikacija s ulogom agresora popraćena nedostatnom empatijom za napadnutog.„Mi Nijemci ne znamo kako je to biti napadnut a ne sam biti agresor“, rekla je Karin-Schmidt-Friedrich, upraviteljica njemačkog saveza izdavača i knjižara, prilikom dodjele Mirovne nagrade Sergiju Žadanu. U credu „Nikad više rat“ koji u sebi sadrži opasnost da se izjednače napad i obrana i ignorira iskustvo okupacije, ponekad, po Juriju Prohaskom, odjekuje nesvjestan afinitet naspram moći Rusije i imperijalnim zahtjevima neograničenim bilo kakvim osjećajem krivnje.

„Politika povijesti i kultura sjećanja je u Njemačkoj imala cilj da Nijemce više nikad ne prožme osjećaj veličine i megalomanije. … Zavodljivost da se ponovno osjeti njemačka veličina naprosto je tu. Nedozvoljeno imperijalno koje nastavlja živjeti u njemačkom fantazmu i svim se silama potiskuje i obuzdava, iskazuje se uvijek iznova na različite načine: u razumijevanju Putina, u razumijevanju njegovog ignoriranja međunarodnog prava. Putin sa svojim putinizmom tako uspješno djeluje na Nijemce  jer u njima iznova snažno budi te instinkte…“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 13.3.2022.)

Ovakve kolektivne dijagnoze sigurno su problematične jer je psihoanalitički instrumentarij prilagođen situaciji dijaloga u dvoje. Ali slijedimo li Sémelinovu argumentaciju da nas ne obilježava prosta povijest već slika koju sebi stvaramo o njoj, na psihoanalizi bi na ovom mjestu bilo da nam pomogne korak dalje u vlastitom samo-prosvjećivanju, da razumijemo koji nesvjesni strahovi, identifikacije i poricanja utječu na slike koje nam određuju i izobličuju percepciju stvarnosti. U predavanju naslovljenom „Zašto je tako teško povjerovati u realnost“ naš kolega Mihajlo Suslov iz Harkova rekao je: „Jer zlo postoji. Ne vidjeti ga, znači biti na njegovoj strani.“

• Literatura

Bohleber, W. (2012): Reinheit, Einheit und Gewalt. Unbewusste Determinanten des Antisemitismus in Deutschland. U: Was Psychoanalyse heute leistet. Stuttgart (Klett-Cotta)

Fenichel, O. (1946): Elemente einer psychoanalytischen Theorie des Antisemitismus. U: Simmel, E. (urednik) (2017): Antisemitismus. Münster (Izdavač: Verlag Westfälisches Dampfboot)

Freud, S. (1915b): Zeitgemäßes über Krieg und Tod, G.W./Sabrana djela/, svezak 10, str. 324-355

Freud, S. (1930a): Das Unbehagen in der Kultur, G.W./Sabrana djela/, svezak 14, str. 421-506

Freud, S. (1933b): Warum Krieg? G.W. /Sabrana djela/ svezak 16, str. 13-27

Koenen, G. (izlazi 2023): Im Widerschein des Krieges. Nachdenken über Russland. München (C.H.Beck)

Sémelin, J. (2007): Säubern und Vernichten. Die politische Dimension von Massakern und Völkermorden. Hamburg (Hamburger Edition)

Snyder, T. (2018): Der Weg in die Unfreiheit. München (C.H.Beck)

Suslov, M., (2022): Warum ist es so schwer an diese Realität zu glauben? (neobjavljeni rukopis)