Iseljenik razmišlja što bi bilo da se Jugoslavija “amerikanizirala”. Siromaha ima svuda, i u Americi.

U desetljeću nakon kraha 2008. banke su ovršile i zaplijenile oko 8 milijuna kuća, najčešće najsiromašnijih dužnika, piše Ivo Škorić. Vozači Ubera i Lyfta spavaju u svojim vozilima da ne bi izgubili mušteriju. Šljakeri u skladištima Amazona piške u bočice da ne izgube dragocjeno vrijeme. Dehumanizacija i otudjenje prekarne egzistencije dosegli su maksimum.

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Otkako je radnička klasa politički podreprezentirana suzbijanjem sindikata 1970-tih i posebno za vrijeme Reaganove administracije, Amerika je zemlja pretežno prekarne egzistencije. Demokratska stranka, izgubivši bazu u sindikatima, tražila je novu u obrazovanim profesionalcima zainteresiranim za pitanja identiteta i svjetonazora, što je manjeviše situacija sve do danas. Retorika klasne borbe, koja je bila itekako prisutna u američkoj politici prve polovice prošlog stoljeća (SAD je imao i socijalističku stranku i socijalističkog predsjedničkog kanidata – Eugene Debsa), nestala je iz javnog diskursa. Taj preokret omogućio je Republikancima politički utjecaj koji prelazi okvire klasne stratifikacije. Nije neobično da ljudi u SAD glasaju protiv svog klasnog interesa, koji i ne prepoznaju, nego identificirajući se s onim što žele biti (bogati), a ne s onim što jesu (sirotinja). Demokratska stranka je postala stranka urbane sekularne intiligencije, koja je kadra dobiti izbore još jedino u urbanim centrima i izrazito sekularnim državama. Republikanci su ih uspjeli prokazati kao bezbožnike koji podržavaju ubijanje nerođene djece i ženidbu homoseksualaca, dok je socijalist Debs vješto koristio kršćanske idiome u promičbi socijalizma (jednom je na Veliki Petak u gradiću Canton, OH izjavio: “Galilejac, gradjevinac, radnik, kad je postao revolucionarni agitator, brzo su ga vladajući podlaci proglasili nepoželjnim i pribili na križ.”)

Eugene Debs, američki socijalistički predsjednički kandidat drži govor (Socialist Alternative)

Prekarništvo ne znači siromaštvo. Ne moraš biti siromašan da bi bio dio prekarijata. Dovoljno je da ti je egzistencija nesigurna. Sve što danas imaš sutra možeš izgubiti. Ako samo malo krivo pogledaš šefa možeš se naći na cesti bez zakonske zaštite. Ni 1. niti 14. amandman ne štite od diskriminacije privatnih poslodavaca, kakvima je 80-90% radnog stanovništva podredjeno (ovisno o državi, države sa manjom populacijom imaju veći postotak populacije zaposlen u državnom sektoru). Nemaš slobodu govora da kritiziraš kompaniju. Tek  je 1964. Civil Rights Act 13. amandmanom malo ograničio  privatnu diskriminaciju specifičnih grupa ljudi. Taj je zakon originalno donesen da bi se primoralo kako poslodavce da zaposle crnce tako i kućevlasnike da iznajmljuju crncima, a u medjuvremenu je proširen da obuhvati i druge ugrožene manjinske skupine.

Zadnjih nekoliko godina uoči 2008. gotovo je svatko mogao dobit kredit da kupi kuću. Banke nisu ni provjeravale platežnu sposobnost pozajmljivača. Agenti su bili ohrabrivani da traže manjine i imigrante i nude im kredite. Banke su onda te dugove prodavale ulagačima kao listiće sportske prognoze. Kuće su bile daleko precijenjene nakon nekoliko desetljeća neprestanog rasta vrijednosti nekretnina. George W Bush se busao u nacionalistička prsa izjavom kako je Amerika zemlja kućevlasnika. Onda je došla 2008. I krah tržišta nekretnina. U desetljeću nakon kraha 2008. banke su ovršile i zaplijenile oko 8 milijuna kuća. Najćešće najsiromašnijih dužnika, koji su ih najkasnije kupili, po najvišim cijenama i uz najgore uvijete zajma. A nije da nisu plaćali dok su mogli. I sve što su platili izgubili su. Završilo u bankarskim kuferima, onako kao u epizodi South Parka: “puff, and it is gone.” Onda su banke još primile novac od države da ih se namiri za gubitak očekivanog profita od propalih zajmova. Ljude koji su izgubili domove nije medjutim nitko namirio. Oni su si sami krivi. Bankari su si podjelili multimilijunske bonuse. Sve po zakonu.

“puff, and it is gone.”

Od 1937. grad New York je uveo tzv. medaljone za taksiste. Legitimni “žuti taksiji” kupili bi svaki po jedan od 12,000 medaljona za po $10. Grad medjutim nije pratio razvoj brojem medaljona, tako da ih je danas samo oko 14,000 (dok u gradu ima ukupno oko 140,000 raznih taksija, uključujući i Uber i Lyft). Zbog upečatljivosti medaljon je nastavio biti poželjan, a uslijed rijetkosti, cijena medaljona je već 1980-tih narasla preko stotinu tisuća dolara: tj. da bi netko dobio privilegij raditi jedan tako slabo plaćeni posao, morao je iskrcati bogatstvo, što je onda stvorilo industriju špekulanata i pozajmljivača, kojima je naravno, baš kao i u slučaju nekretnina, jedino bilo u interesu da cijena medaljona neprestano i što vrtoglavije raste. Vozači taksija u New Yorku su 91% imigranti, uglavnom iz Pakistana i Bangladeša (40%), slabijeg obrazovanja i lošijeg poznavanja engleskog jezika. Njima su brzo-pričajući slatko-rječivi pozajmljivači uvaljivali papire kojima su ih stavili u ropski položaj, gdje im je više od polovice mjesečnog prihoda odlazilo na otplatu medaljona (a tako bi bilo do smrti, jer je cijena medaljona nakon 2010. prešla milijun dolara!). Onda su se pojavili Uber i Lyft i prihod vozača žutih taksija je opao, pa su im špekulanti da im ‘pomognu’ refinancirali zajmove po gorim uvjetima, naplaćujući svoju “uslugu”. Nedugo nakon toga je tržište medaljona krahiralo, baš kao nekoliko godina ranije tržište nekretnina, i medaljoni su najednom izgubili 90% vrijednosti. Vozači, koji su u tu Ponzi shemu ušli na kraju, izgubili su sve: 950 ih je bankrotiralo, ostalo bez auta, bez prihoda, bez stana. Mnogi su se ubili. Bankari, brokeri, odvjetnici, investitori, vlasnici flota taksi automobila, ovršitelji, utjerivači dugova – oni su profitirali: naprosto su uzeli medaljon i prodali ga drugom, a zadržali sve kamate na napuhanu cijenu koje su u medjuvremenu ubrali od nesretnih vozača. Sve po zakonu.

Ne samo da nas razvoj tehnologije i informatička revolucija nisu oslobodile prekarnog rada, nego su nas ujarmile. Osim jedne neznatne manjine visoko-kvalificiranih stručnjaka, koji sjede negdje u oblaku, i grme i oblače Facebookom i Googlom, većina nas je nadgledana i kontrolirana tehnologijom. Postali smo robovi APP-ova. Kamere su posvuda. Povezane na umjetnu intiligenciju, koja može prepoznati nasa lica. Naši osobni podaci na javnim mrežama se kupuju i prodaju medju korporacijama bez našeg znanja i upliva. Telefoni, koje nosimo u džepu, bilježe gdje idemo, što radimo, što gledamo i slušamo. Vozači Ubera i Lyfta spavaju u svojim vozilima da ne bi izgubili mušteriju, jer APP je nemilosrdan i poslat će mušteriju drugome, ako nisi iste minute spreman reagirati. Poljoprivrednici više ne mogu popravljati sami svoje traktore, jer traktore nadgleda software, koji je intelektualno vlasništvo John Deere kompanije: kad nešto pukne, nema druge nego slati traktor u kompaniju za velike pare. Šljakeri u skladištima Amazona piške u bočice da ne izgube dragocjeno vrijeme, da bi svaka narudžba stigla drugo jutro: trčkaraju po cijeli dan, sa smiješnim rukavicama na rukama, koje mjere koliko brzo i učinkovito miču ruke, a ocjenjuju ih kompjuteri i umjetna intiligencija odlučuje da li će čovjek dobiti otkaz ili promociju. Dehumanizacija i otudjenje prekarne egzistencije time su dosegli maksimum. Ali glavno je da je sve po zakonu.

Zaposlenici Amazonovih skladišta prosvjeduju

Statističke posljedice su tragične. Ford do kraja godine namjerava otpustiti 7000 zaposlenika, i to ne šljakera, nego inženjera. A GM tvornica u Lordstown, OH – čijim radnicima je Trump tokom kampanje obećao da će zadržati poslove – planira zatvaranje ove jeseni. Trump se voli hvaliti punom zaposlenošću: stopa nezaposlenosti u SAD je službeno manja od 4%. No ta brojka ne računa one koji više ne primaju pomoć za nezaposlene, što ne znači da ti ljudi rade, nego ih se više ne računa kao dio radne snage. Brojka koju Trumpova vlast ne voli spominjati je da je više od 30% radno sposobnih odraslih ljudi van radne snage. Mnogi su i odustali od traženja posla. Učešće radne snage (zaposleni i službeno nezaposleni)  u radno sposobnima (oni u dobi za rad) je jedva 62.7%. Što ne znači nužno da su svi siromašni. Neki investiraju novac ili iznajmljuju kuće: njihov prihod nije od rada. Ili nemaju prihoda i valjda žive od zraka, kao naš predsjednik, koji je od 1985. do 1994. punih devet godina na svojim poreznim prijavama prijavljivao $0 prihoda, i milijune dolara rashoda i gubitaka.

Udio radne snage u stanovništvu radne dobi u Sjedinjenim Državama (službena statistika rada)

Ipak, nismo svi siromašni na isti način na koji je Trump siromašan. U nekim općinama u “pasivnim krajevima” broj onih koji primaju neki oblik socijalne pomoći je oko 50%. U nekim općinama po 20% ljudi radne dobi prima invalidske penzije. Prošle je godine više američkih gradjana poginulo u školskim masakrima nego na fronti – sigurnije je ići u vojsku, nego u školu – 1/6 školske djece nosi neko oružje sa sobom u školu, kao da smo usred rata (Bureau of Justice Statistics, 2017); drugo, 1/6 američke školske djece ima neku psihijatrijsku dijagnozu ili poremećaj u ponašanju (¼ u domaćinstvima koja primaju socijalnu pomoć, vjerojatno jer to donosi više novca od te pomoći); treće, 44% mladih, koji su nedavno završili fakultet, ne može naći posao u struci, a ¾ osoba izmedju 18-34 godina ovisi o roditeljima (iako, za razliku od Hrvatske, ne žive nužno s roditeljima, roditelji na njihovo uzdržavanje troše 500 milijardi dolara godišnje); i četvrto, 40% djece radjaju samohrane majke: očeva ili nema ni blizu, ili nemaju sredstava da uzdržavaju obitelj. [Većina ovih podataka je iz predizborne predsjedničke kampanje jednog od mlađih i ljevijih kandidata, Andrew Yanga.] Nije bolje ni starcima. Prošle je godine očekivana životna dob u Americi pala sa 78.7 na 78.6 prema Center for Disease Control. Imamo 50,000 samoubojstava godišnje. Svaki sat 7 Amerikanaca umre od predoziranja opijatima. Tragedije uslijed nemanja novca nisu neuobičajene. Prije 5 godina je Lee Joong, korejanski imigrant u Queensu ubio svoju suprugu, sina pa sebe. Razlog je prekarni stres. Nakon automobilske nesreće ostao je bez posla, inače kamiondžija, bez prihoda, bez zdravlja da radi, ušao u dugove. Pukao. Sin mu je išao u istu srednju školu u koju ide moj. Neki ljudi otplaćuju studentske zajmove praktički do smrti. Prema podacima Consumer Financial Protection Bureau više od 3 milijuna ljudi starijih od 60 godina i dalje otplaćuje svoje studentske zajmove, dugujući ukupno 86 milijardi dolara (circa $29,000 po osobi). I to je sve sasvim u skladu sa zakonima.

Dok u drugim razvijenim zemljama raste, očekivano trajanje života u SAD pada

Prekarne egzistencije mogu biti vrlo različite. Ali su sve jednako prekarne. Jer je stres zbog nesigurnosti ključan za prekarnost. Evo dva primjera. Jedan je muškarac srednjih godina, bez zaposlenja, bez visokog obrazovanja, na socijalnoj pomoći, pred ovrhom, sa zdravstvenim problemima, u malom ruralnom mjestu, gdje više od 50% stanovnika prima neku vrstu socijalne pomoći. Tužio je bivšeg poslodavca za diskriminaciju. Radio je u skladištu Vermont Country Store. Kao fol ‘obiteljski orijentirana firma’, a tretiraju ljude kao Amazon. Jedino što plaćaju lošije: $9/sat. Zaposlenici, gladni, kradu hranu s polica, pa pojedu usput, a ostave pakiranje na polici. Svađao se sa nadređenima. Menadžer mu je bio neki lokalni ražalovani pandur, kojeg su jednom bili uhvatili s dječjom pornografijom, pa je morao ostaviti uniformu. Kad ga je taj dobro najedio, naš je to spomenuo. Pa je firma odlučila ne pozvati ga sljedeće sezone. Sud je odlučio da poslodavac ima pravo diskriminirati. Zaposlenik nije zaštićen prvim amandmanom u kontekstu privatnog zaposlenja. (O tome vidi članak, op.ur.)Tražio je invalidsku penziju, jer ne može više  hodati kako treba zbog ozljede, a radio je prethodno uglavnom fizičke poslove. Sud je odlučio da nije invalid ako hoda sa samo jednom štakom: treba hodati s dvije štake ili s guralicom da bi bio invalid. A nije ni lud ako samo razmišlja o samoubosjtvu: treba se zaista i ubiti, ili barem pokušati. Ima zdravstveno (Medicaid) ali što mu to pomaže kad ga doktori ne mogu popraviti. Vozi 18 godina stari auto, koji mehaničari odbijaju pustiti kroz tehnički pregled, i nada se da ga policija neće vidjeti. Jedini prihod mu je što iznajmljuje pola svoje kuće drugim jadnicima, koji barem primaju invalidsku penziju. Samo što kuća nije baš njegova jer je pod hipotekarnim zajmom, koji on, uz svoja primanja, ni teoretski ne može otplaćivati. Iako ovršni proces u njegovoj državi može trajati godinama, jednom će, ako mu se financijsko stanje ne popravi, svakako izgubiti kuću i postati beskućnik. Ili će se ubiti. Kapital će slegnuti ramenima. Jer je to sve po zakonu.

Sud je odlučio da poslodavac ima pravo diskriminirati. Zaposlenik nije zaštićen prvim amandmanom u kontekstu privatnog zaposlenja.

A falit će svim brojnim službenicima koji žive od praćenja, promatranja i dokumentiranja njegove bijede: doktorima, medicinskim sestrama, odvjetnicima, sucima, terapeutima, službenicama u uredima za zapošljavanje, za socijalnu pomoć, za zdravstveno, za invalidsku penziju, za okupacionu rehabilitaciju, itd. Cijeli tim uhljeba je plaćen samo zbog njega i takvih kao on. Amerika naime nije samo zemlja prekarijata, Amerika je i zemlja uhljeba. Uhljebništvo je direktna suprotnost prekarništvu (što manje rada uz što veću sigurnost zaposlenja). Zato ljudi prirodno teže da se uhljebe. Postoji nekoliko podvrsta uhljeba, iako su njihove egzistencije, za razliku od prekarnih, suštinski slične: oni ne moraju neprestano misliti da li će im isključiti telefon, zatvoriti dovod vode, izbaciti ih iz kuće, oduzeti im vozačku dozvolu zbog toga što ne mogu platiti kaznu, itd. Jedna od tih podvrsta su svakako neobično brojni zaposlenici koji servisiraju socijalnu državu i održavaju prekarijat na životu i socijalni mir u zemlji, divizije birokrata, s kojima se naš heroj susreće svakodnevno, njima će zaista faliti ako se, nedaj bože, ubije, ili, još gore, oporavi!

https://youtu.be/YEnp0KReZdg?t=17

Drugi primjer prekarne egzistencije je, recimo, žena s djetetom u velikom gradu, imigrantkinja s naglaskom, s doktoratom, ali online doktoratom, koji nitko ne šljivi, zaposlena, ali potplaćena: putuje dnevno po 3 sata s posla i na posao (kuća, poso; poso, kuća), radi 60 sati tjedno, a ipak svaki mjesec kasni s plaćanjem najma za malecki stan sa dva sobička, na vrhu zgrade, ispod krova od crnog katrana, vrelog da je nemoguće rashladiti stan ni sa dva klima uredjaja ljeti, s kuhinjicom u kojoj žohari ispadaju iz kabineta i kupaonicom u kojoj se mora sjesti na zahod pod odredjenim uglom da se ne bi laktom udarilo lavabo; gdje živi sa sinom samo zato da bi on mogao ići u navodno dobru školu. Ledja je bole da ne može spavati, ali ne stiže liječniku. Na poslu je ljubazna i umiljata, trpi sebe i druge, da ga ne bi izgubila slučajnim nezadovoljnim izrazom lica pred nadredjenima. Kad je tražila kućevlasnikovog menadžera da joj promijeni frižider, jer je star i vrata ne zatvaraju kako treba, pa ne hladi, pa se hrana kvari, on joj je rekao da ga očisti, i neka ga ne pretrpava. Kad mu je rekla da se plinski štednjak gasi, a da plin nastavlja teći, jer je štednjak iz ere od prije Edisona i Tesle, i nema sigurnosni mehanizam koji bi to spriječio, opet ju je ukorio da ne čisti dobro. I to je sve po zakonu. Ispravka, ovdje baš i nije sve po zakonu. Kad bi se pozvao gradski inspektor, on bi tražio da se postave dva detektora za dim, bijedna investicija od $50 (a i takva, valjda, previše, štedljivom kućevlasniku), koje bi  menadžer jedno poslijepodne došao instalirati gunđajući,  sve ostalo bi bilo po zakonu.

Druga podvrsta američkog uhljeb specimena je to jedno nepregledno jato srednjeg menadžmenta u privatnom sektoru, ljudi, koji zapravo ne znaju točno koja im je svrha (pročitali su svoj ‘job description’, a onda ih je bilo strah pitati što tamo piše), ali se prave jako važni. Njihove kvalifikacije su da se instinktivno potčinjavaju onima kojima su službeno potčinjeni i da su spremni biti bezosjećajni i nemilosrdni prema onima koji su im službeno potčinjeni. Njihova svrha je u pristajanju na potčinjavanje sebe i drugih. Sloj koji postoji izmedju vlasnika i nevlasnika. Fini poslovi koji se dobijaju preko stričeva i kumova, da bi nećak imao od čega živjeti. Što je deblji taj sloj, to su bogataši na vrhu bolje izolirani od nezadovoljstva onih na dnu. Neke kompanije namjerno imaju višak takvih, gotovo kao statusni simbol. Oni uglavnom sjede u uredima i dopisuju se, šalju memorandume jedni drugima, ne proizvode ništa, ‘bullshit jobs‘ kako ih David Graeber zove, dobro su plaćeni, svakako bolje od prekarnika koje nadgledaju (Kapitalu se, izgleda, do sada isplaćivao takav aranžman, da dobro plaća desetak uhljeba, kako bi mogao loše plaćati stotinu prekarnika, a Amazon je sada odlučio taj sloj permanentno zamjeniti umjetnom intiligencijom). I, na kraju (treća vrsta), tu su razni instituti i think-tankovi, koji kroje politiku, čija radna mjesta se popunjavaju po političkom ključu i linijama političke polarizacije. Njihova funkcija je da stvore narativ koji odgovara onima koji ih plaćaju (što ne znači da ne mogu biti na ljevici, jer recimo i Soroš je jedan od tih koji plaćaju) i koji može postati dovoljno popularan da se može s njim pobjediti na nekim političkim izborima.

I, iako bi tekst mogao na tome i završiti, kad smo već kod izbora, trenutno imamo 23 predsjednička kandidata unutar Demokratske stranke, od toga 7 muškaraca kojima ili ime ili prezime počinju sa slovom B (Bernie-Beto-Biden-Bennet-Booker-deBlasio-Buttigieg). U tu gomilu se sakrila barem četvrtina kandidata koja se ne srami Marxa i Engelsa. Panika vlasnika se dade namirisati. Biden je zadnji pokušaj lijevog establishmenta. Brzo je preoteo vodstvo Sandersu. No teško da će izdržat do kraja s konkurencijom koju ima. Trumpov odgovor: pored Jexodusa i Blexita (koje sam opisao u prethodnom tekstu) pojavila se i Walkaway (Brandon Straka) kampanja čiji cilj je odvući LGBT populaciju od Demokrata, ne bi li glasali za Trumpa. Dok će naravno i dalje većina LGBT, židovske i crnačke populacije glasati za Demokrate, u današnjim predsjedničkim izborima, koji se dobivaju sa jedva 1-3% razlike, doslovce je svaki glas važan, i Trumpu može biti dovoljno da samo 10% tih populacija predje na njegovu stranu i da ne može više izgubiti izbore. Poseban šok u zadnjih par tjedana je skandal oko pobačaja. Polarizacija izmedju država oko pobačaja je trenutno na takvoj razini na kojoj je bila polarizacija oko robovlašnistva 1850-tih. Još i gora, jer su se, u slučaju pobačaja, Ohio i Indiana pridružili Jugu. Kentucky, Mississippi, Missouri, Ohio, Georgia, Texas, Indiana, Alabama – 8 država do sada je donijelo zakone ozbiljno ograničivši pravo na pobačaj. Uglavnom, potpuno ga zabranivši, ili nakon 8 tjedana, ili nakon što bebi počne kucat srce (što je oko 6 tjedana, gdje dosta žena još i ne zna da je trudno). Alabama je donijela zakon po kojemu liječnik, koji obavi pobačaj može ići u zatvor do 99 godina. Tekst zakona u Alabami eksplicitno usporedjuje pobačaj sa zločinom protiv čovječnosti: “Više od 50 miliona beba je abortirano u Sjedinjenim Državama nakon Roe odluke 1973., što je tri puta više nego je bio kombinirani broj žrtava u njemačkim koncentracionim logorima, kineskim čistkama, Staljinovom gulagu, poljima smrti u Kambodži, i genocidu u Rwandi.” Briga Republikanaca za život počinje začećem, a prestaje po rodjenju. U Alabami ¼ djece živi u siromaštvu. Alabama, Mississippi i Kentucky se nalaze medju 6 najsiromašnijih država u SAD. Tih osam država se strateški nalaze u pet različitih federalnih sudskih okruga, ne bi li se povečale šanse da predmet dodje do Vrhovnog Suda (jer sigurno će zakon biti stavljen na sud kao protivustavan), gdje novopostavljeni Trumpovi suci jedva čekaju da im se dade šansa da opovrgnu Roe v. Wade, koji od 1973. daje pravo ženama na pobačaj. Zato s druge strane imamo države kao Vermont i New York koje su započele proces dodavanja ustavnog amandmana svojim državnim ustavima: ako većina država to učini, morat će biti prihvaćeno federalno mimo Suda i Kongresa. Da bude sve po zakonu.

Brandon Straka, Walk Away kampanja

Često razmišljam, a možda je to prigodno reći u povodu nedavnog Dana mladosti, što bi bilo da se SFRJ “amerikanizirala” umjesto da se raspala. Recimo, da se poslušalo Markovića i uvelo tržište, te da se poslušalo Horvata i uvelo dvopartijski umjesto jednopartijskog sistema – jedna partija koja bi zagovarala radnike, Socijalistički savez, i druga kapital, recimo da ju nazovemo Ujedinjeni Demokratski Front, tako da se partije unutar svake republike mogu drukčije zvati  (Hrvatska Demokratska Zajednica u RH i Srpska Demokratska Stranka u RS). Urednija privatizacija, umjesto stihijske poratne pljačke, sigurno bi dala bolje rezultate. Takva Jugoslavija bi vjerojatno bila daleko ekonomski najrazvijenija post-komunistička zemlja, onako kako danas Slovenija samostalno jeste. Bliže Europskom centru nego što je ijedna država nastala raspadom danas. Tko zna, možda bi Uljanik preživio u takvoj zemlji sa većim supply-chain. Nesumnjivo bi životni standard bio viši. No i dalje bi bilo bijede. Jer je bijeda očito sastavna komponenta kapitalizma. Ne toliko nus-produkt koliko prvi nepokretni pokretač.

Jugoslavenske republike su uglavnom sačuvale svoje predratne ekonomske razlike. Iako su sve izgubile ekonomsku premoć u usporedbi sa drugim post-komunističkim zemljama. Da su ostale zajedno, sačuvale bi tu prednost nad drugima, ali bi sačuvale i tu unutrašnju ekonomsku nejednakost, koja bi ih i dalje politički razdirala kao i ranije. Bilo bi manje rashoda (ne bi bilo braniteljskih penzija, ne bi bilo šest, sedam paralelnih diplomatskih predstavništava, državna uprava bi bila znatno manja), ali teško je vjerovati da bi kapitalizam izjednačio što socijalizam nije uspio.

Žalosno je da je toliko ljudi poginulo u prilično glupom ratu uzalud, kad bi i bez njega bili gotovo isti društveno-ekonomski rezultati postignuti: tržišna ekonomija i reprezentativna demokracija. I to baš kad i Amerika počinje politički uvidjati koliko neukroćeno tržište može biti razorno – za ljude, za demokraciju, za okoliš. Zastrašujuće je da smo se svi dali toliko oduševiti tržištem i kapitalizmom. Sasvim je moguće da se ne može zaustaviti klimatske promjene bez radikalne intervencije u kapitalistički sistem i kad kažem radikalna intervencija ne mislim nužno na socijalističku revoluciju: uvodjenje poreza na ugljik nije ništa više radikalna intervencija u slobodu tržišta od Trumpovih drakonskih carina na uvoz iz Kine. Točno je što nam liberali kažu da danas uistinu nema alternative – svi smo zapravo dio globalnog kapitalizma, i njegova periferija nije nužno zemljopisna, jer prekarijata i života na rubu egzistencije ima i usred New Yorka, i ne mora se, da bi ga se doživjelo, potegnuti sve do Korduna.

Linkovi:

Psihijatrijske dijagnoze školske djece

https://www.cdc.gov/childrensmentalhealth/data.html

Klimatska promjena se neće rijesiti bez intervencije u kapitalizam

https://www.theguardian.com/commentisfree/2019/mar/18/ending-climate-change-end-capitalism?CMP=share_btn_fb&fbclid=IwAR0ZZHglZBKQNWT0dekd11WSW9qnNzQI_ZglT6J2RwywZ9IYgOwT1i6OP3k

Koliko zaista ljudi u Americi ne radi

https://www.pbs.org/newshour/economy/making-sense/the-unemployment-rate-is-the-lowest-its-been-since-1969-heres-why

Amazon koristi AI da nadgleda radnike

https://www.technologyreview.com/f/613434/amazons-system-for-tracking-its-warehouse-workers-can-automatically-fire-them/?utm_campaign=site_visitor.unpaid.engagement&utm_source=facebook&utm_medium=social_share&utm_content=2019-04-26&fbclid=IwAR1sZzP2OL4P5cLxOyw2SCYar8bp-iqUhQiYJvP2dlNlgbP_BeY8_SVIa44

Studentski dug se oteže u penziju

https://www.businessinsider.com/americans-over-60-paying-student-loans-2019-5?fbclid=IwAR0wt9AaGGDKR7KDYBLPwqwM5lDLhWyFn8D-y2zW89g810GhCOOpvjbaYYc&utm_medium=referral&utm_content=topbar&utm_term=desktop&referrer=facebook

Roditelji uzdrzavaju djecu

https://www.wcax.com/content/news/Majority-of-millennials-relying-on-parents-to-stay-afloat-509439171.html?fbclid=IwAR0qIcTzc2Z2oETnaoOyO-v5uhmUs-d6s6JHwa8zI17zx98j2EslJS6hkl0

Walkaway kampanja

https://en.wikipedia.org/wiki/WalkAway_campaign

Tragedije uslijed nemanja novca

https://www.dnainfo.com/new-york/20140910/flushing/teen-killed-queens-murder-suicide-remembered-as-smart-kindhearted

Jadni Trump bez prihoda 9 godina

https://www.nytimes.com/interactive/2019/05/07/us/politics/donald-trump-taxes.html?fbclid=IwAR2GimJLHoKiZZqMi3v-YEnmdpEkfiqC7zWpt-YOwjR18ta4m0dqHYwwtPg

Šestina američke djece nosi oružje u skolu

https://www.bjs.gov/content/pub/pdf/iscs18.pdf

John Deere priča

https://www.vice.com/en_us/article/8xzqmp/bernie-sanders-calls-for-a-national-right-to-repair-law-for-farmers?utm_campaign=sharebutton&fbclid=IwAR1dSTeogXi97e0knvPfxSUp2MYD3zdNONzizJeFtVun2axrCeO61RBLhrU

Uber priča

https://www.businessinsider.com/uber-drivers-sleeping-in-their-cars-join-strike-2019-5?r=US&IR=T&utm_content=bufferab82b&utm_medium=social&utm_source=facebook.com&utm_campaign=buffer-bi&fbclid=IwAR1VAYRRey14LItuuQMDAF9zEjT2AJUkPQw5WKqWBB1dutxWGlus2jrH4Ok

Pobačaj priča

https://www.nytimes.com/2019/05/16/opinion/alabama-abortion-georgia-roe.html

Taxi medaljoni priča

https://www.nytimes.com/2019/05/19/nyregion/nyc-taxis-medallions-suicides.html?action=click&module=Top%20Stories&pgtype=Homepage

8 milijuna ljudi ostalo bez domova

https://www.marketwatch.com/story/a-decade-after-the-housing-crisis-foreclosures-still-haunt-homeowners-2018-09-27

Prodaja pušaka pala nakon izbora Trumpa

https://www.reuters.com/article/us-usa-guns-sales/u-s-gun-sales-down-6-1-percent-in-2018-extending-trump-slump-idUSKCN1PN346

Ocekivana zivotna dob

https://www.aafp.org/news/health-of-the-public/20181210lifeexpectdrop.html

Ford otpušta inženjere

https://www.nbcnews.com/business/autos/ford-motor-company-announces-thousands-workers-be-laid-n1007696?fbclid=IwAR3BRHmv_cATPsbQGQMMg7DyYVDhy7Jeg89uSHfAfoTh2wBy5t96o_kLqp0