Istražujući naše “anomalije” Richard Thaler učinio je ekonomiju ljudskijom

Otkriće da je poštenje važno: Jedan od sudionika dobije novac te predlaže raspodjelu. Ako drugi sudionik odbije - nitko ne dobiva ništa. Racionalno bi bilo da prihvati raspodjelu u svakom slučaju: bilo kakva dobit je bolja od nikakve! Ali nalazi pokazuju kako sudionici kažnjavaju one (i posljedično sebe) koji nude nepoštenu raspodjelu (najčešće ispod 20%-80%). U izračun uzimaju održavanje normi poštenja i reciprociteta

• Naslovna slika prikazuje Nobelovca  Richarda Thalera sa Selenom Gomez u sjajnom oskarovskom filmu o financijskoj krizi The Big Short u kojem je glumio samog sebe

Švedska kraljevska akademija znanosti jučer je dodijelila Sveriges Riksbank nagradu za ekonomsku znanost, kolokvijalno poznatu kao Nobelova nagrada, bihevioralnom ekonomistu Richardu Thaleru. Iako je u prošlosti bilo nagrada za znanstvenike koje bismo mogli nazvati začetnicima ili „rubnim“ bihevioralnim ekonomistima, poput Vernona Smitha i Herberta Simona, dodjela nagrade Danielu Kahnemanu, ne-ekonomistu, značila je svojevrsno priznanje području bihevioralne ekonomije. Sada, s dodjelom Thaleru, ekonomistu, zatvoren je krug – bihevioralna ekonomija se više ne mora dokazivati.

Thalerova uloga u razvoju bihevioralne ekonomije

Bihevioralna ekonomija, prema riječima Camerera i Loewensteina (2004) „povećava eksplanatornu moć ekonomije kroz postavljanje realističnijih psiholoških temelja“. Pojednostavljeno, koristeći psihološke teorije i spoznaje iz laboratorijskih istraživanja, cilj bihevioralnih ekonomista je poboljšati neoklasičnu ekonomsku teoriju. Adekvatnija konceptualizacija čovjeka (i njegovog uma) posljedično bi trebala poboljšati razumijevanje ekonomskih pojava. Začetak ove discipline počiva u radu Daniela Kahnemana i Amosa Tverskog koji su pokazali kako se ljudi ne ponašaju kao maksimizatori korisnosti koji uvijek racionalno odvaguju uloženo i dobiveno za svaku odluku; što jest nešto što se implicira neoklasičnom teorijom.

Upravo suprotno, redovito se ponašamo „predvidljivo iracionalno“ (Ariely, 2008), a prvi teorijski okvir za njihovo razumijevanje došao je u vidu teorije očekivanja[1] (prospect theory). Ova teorija opisuje kako se nosimo s potencijalnim rizičnim ishodima, a pretpostavlja kako

(1) svaku procjenu alternativa činimo u odnosu na neku referentnu točku,

(2) osjetljiviji smo, tj. pridajemo veću vrijednost gubicima nego dobicima,

(3) precjenjujemo male vjerojatnosti, a podcjenjujemo velike, i

(4) s povećanjem gubitaka ili dobitaka u odnosu na referentnu točku dolazi do smanjenja u porastu ili smanjenju zadovoljstva.

Kada su Kahneman i Tversky pokazali kako se ljudi ponašaju u skladu s teorijom očekivanja, a ne u skladu s teorijom očekivane korisnosti (expected utility theory), među ekonomistima su se mogle identificirati tri reakcije[2]. Prvo, dio autora je dovodio u pitanje vrijede li rezultati laboratorijskih istraživanja Kahnemana i Tverskog u tipičnijim, svakodnevnim, ekonomskim situacijama. Uz to, pokušali su ih interpretirati unutar postojeće ekonomske teorije. Drugo, Vernon Smith i autori okupljeni oko njegovog programa eksperimentalne ekonomije su prihvatili kritiku postojećih mikro-ekonomskih teorija, ali uz dvije zadrške – pronađene pogreške u odlučivanju ne moraju nužno upućivati na iracionalnost (moguće je da osobe imaju druge razloge za kršenje ekonomskih aksioma), i, još važnije, smatrali su kako se te pogreške na tržištu, kroz vrijeme, isprave.

Često smo spremni tražiti nekoliko puta više kod prodaje proizvoda nego što smo spremni platiti za taj proizvod. Čitav niz sličnih anomalija Thaler je sumirao pod kapom mentalnog računovodstva, skupom principa koji opisuju kako se ophodimo s novcem.

Treća reakcija došla je od Richarda Thalera, koji je objeručke prihvatio ideje Kahnemana i Tverskog i ubrzo postao glavna figura koja ih je unutar ekonomije promovirala. Uz njegovu pomoć, tijekom 80ih godina prošlog stoljeća bihevioralna ekonomija se ustalila kao znanstveni i istraživački program (i kao sam termin). Naravno, uz promoviranje i formulaciju bihevioralne ekonomije, Thaler je pridonio razumijevanju niza aspekata ljudskog ponašanja. Osvrnimo se na neke od njih.

Anomalije u ekonomskom ponašanju i mentalno računovodstvo

Krajem 80-ih godina Thaler je počeo izdavati članke koji su u naslovu imali termin „anomalije“, referirajući se na nalaze istraživanja koji nisu u skladu s očekivanjima teorije racionalnog izbora ili postavkama neoklasične ekonomije. Primjerice, očekuje se kako smo (skoro) jednake iznose spremni dati za kupovinu proizvoda te, u situaciji da taj proizvod prodajemo, tražiti prilikom prodaje. Međutim, Thaler je pokazao u laboratoriju, ali i u stvarnim uvjetima, kako postoji izrazito velika razlika između ta dva iznosa; često smo nekoliko puta više spremni tražiti za prodaju proizvoda nego što smo spremni platiti da nabavimo taj proizvod. Ovaj fenomen poznat je pod terminom endowment efekt. Thaler je pretpostavio kako do ove pojave dolazi zbog naše averzije prema gubicima – prodaju percipiramo kao gubitak i skloniji smo joj dati veću težinu, pa stoga i tražiti veću cijenu. Čitav niz sličnih anomalija Thaler je sumirao pod kapom mentalnog računovodstva, skupom principa koji opisuju kako se ophodimo s novcem.

Mentalno računovodstvo pretpostavlja kako se pojedinci, ali i kućanstva, ponašaju kao računovođe, otvaraju i zatvaraju različite mentalne račune, te bilježe prihode i rashode. Mentalni računi stoga sadržavaju procese kodiranja i kategorizacije različitih prihoda i rashoda, te evaluaciju stanja. Svi ovi procesi, naravno, nisu vođeni „objektivnim, racionalnim“ principima, već principima teorije očekivanja.

Thaler je pretpostavio da postoje Planer i Izvršitelj. Planer je usmjeren na budućnost i štednju, dok je Izvršitelj usmjeren na sada-i-ovdje i potrošnju. Međuigra ova dva selfa rezultira štednjom kada Planer može kontrolirati Izvršitelja; no, ta kontrola zahtijeva ulaganje mentalne energije

Što to znači za naše ekonomsko ponašanje? Budući da smo skloniji precjenjivati dobitke u odnosu na gubitke, bit ćemo ujedno skloniji razdvajati dobitke, spajati gubitke, ali i spajati male gubitke s velikim dobicima, te razdvajati male dobitke od velikih gubitaka. Drugim riječima, hedonistički ćemo uokvirivati promet na našim mentalnim računima, kako bi naša opća razina zadovoljstva za pojedine račune bila što veća.

Ovi principi su nam intuitivno poznati – skloni smo smatrati sretnijima osobu koja je dobila dvije nagrade u pojedinačnim vrijednostima od 50 kuna nego jednu nagradu od 100 kuna, a ujedno smo skloni cijenu dodatne dozvole za oružje spojiti s cijenom puške koju smo kupili. Nadalje, skloni smo mentalne račune, kao i stvarne, držati ili zatvoriti u pozitivnom stanju ili na nuli. Kupnja knjige znači stanje od -100 kuna na računu, koje zatvaramo s nulom kada knjigu pročitamo. Jako zanimljivu implikaciju ovih tendencija pokazali su Shafer i Thaler (2006) u istraživanju pretplatnika časopisa o vinima.

Naime, rezultati su ukazali kako su sudionici percipirali kupovinu skupih vina kao investiciju, a ako su bocu popili nakon dužeg vremena od kupovine sam čin ispijanja nisu percipirali kao trošak ili zatvaranje računa, već kao besplatnu transakciju. S druge strane, ukoliko se boca razbije, to se percipira kao gubitak, ali ne samo početne cijene boce, već aktualne, više cijene te boce.

U istraživanju taksista pokazalo se kako oni percipiraju pojedine radne dane kao zasebne mentalne račune s ciljanim stanjem. U danima kada je potražnja veća (npr. kišni dani), taksisti ranije završavaju s radom, a u danima kada je potražnja manja, duže ostaju na ulici

Još dva aspekta ove teorije bila su važna za Thalerov daljnji rad. Prvo, iako je novac sam po sebi fungibilan, mi se ne ponašamo kao da jest. Novac s mentalnih računa koje smo namijenili za različite stvari nije međusobno zamjenjiv. Iako ima pozitivne implikacije, poput postavljanja budžeta i lakšeg nadzora troškova, nefungibilnost novca može imati i iracionalne posljedice. Primjerice, u istraživanju taksista iz New Yorka, pokazalo se kako oni percipiraju pojedine radne dane kao zasebne mentalne račune s ciljanim stanjem, a kada to stanje dostignu prekidaju s radom za taj dan (zatvaraju račun).

Ovo za posljedicu ima da po danima kada je potražnja veća (npr. kišni dani), taksisti ranije završavaju s radom, a u danima kada je potražnja manja, duže ostaju na ulici. Drugi važan aspekt mentalnog računovodstva jest postojanje transakcijske dobiti. Osim što prilikom ekonomske razmjene procjenjujemo akvizicijsku dobit (od samog proizvoda), procjenjujemo i koliko dobivamo od „vrijednosti razmjene“, tj. koliko smo „dobro prošli“. Drugim riječima, u izračun kupovine ulazi i naša procjena poštenja same razmjene.

Samokontrola i štednja

Samokontrola je pojava s kojom smo svakodnevno suočeni. S obzirom da smo svjesni da ju nemamo uvijek, pokušat ćemo se ograničiti unaprijed, postavljajući budžete i mentalne račune s novcem koji štedimo ili jednostavno „ne diramo“. Međutim, kada smo suočeni odlukom hoćemo li neki novac potrošiti sada ili ga uštedjeti, bit ćemo skloniji potrošnji, dok ćemo štednju „ostaviti za kasnije“. Problem u ovom ponašanju je što zanemarujemo činjenicu da kada dođe taj kasniji trenutak opet ćemo biti suočeni s istom željom za potrošnjom. Thaler je pretpostavio da do toga dolazi zbog toga što je naš  ekonomski self rascijepan po pola. Po analogiji podjele uma na Sistem 1 (automatski procesi, heuristike, nesvjesno i brzo odlučivanje) i Sistem 2 (svjesno, racionalno odlučivanje koje zahtjeva mentalne kapacitete), Thaler je pretpostavio da postoje Planer i Izvršitelj. Planer je usmjeren na budućnost i štednju, dok je Izvršitelj usmjeren na sada-i-ovdje i potrošnju. Međuigra ova dva selfa rezultira štednjom u slučaju kada Planer može kontrolirati Izvršitelja; no, ta kontrola zahtjeva ulaganje mentalne energije.

Poštenje prilikom transakcija

Jedna od implikacija transakcijske dobiti jest da u ekonomskim interakcijama uzimamo u obzir i percepciju poštenja interakcije. Kako bi proučio kako pojedinci reagiraju na (ne)poštene razmjene Thaler je uveo dvije vrste eksperimentalnih „igara“. U prvoj, igri diktatora, sudionici dobiju određeni iznos novca (npr. 30 kuna) i moraju reći hoće li uopće, i ako da, u kolikoj mjeri ga podijeliti s drugom osobom. Naravno, što je osoba fizički udaljenija od sudionika, sudionici su skloniji manje dijeliti. Međutim, važno je da, suprotno standardnim ekonomskim očekivanjima, udio osoba koji ne dijele ništa od novca nije 100%, jednako kao što ni udio osoba koje dijele pošteno (50-50) nije 0%.

Druga igra, nazvana igra ultimatuma, počinje slično. Jedan od sudionika dobije novac te zatim predlaže drugom sudioniku raspodjelu novca. Drugi sudionik može prihvatiti ili odbiti ponudu, a u slučaju odbijanja nijedan od sudionika ne dobiva ništa. Racionalno bi bilo od sudionika koji mora evaluirati ponudu da je prihvati u svakom slučaju (bilo kakva dobit je bolja od nikakve), ali nalazi pokazuju kako sudionici kažnjavaju sudionike (i posljedično sebe) koji nude nepoštenu raspodjelu (najčešće ispod 20%-80%). Drugim riječima, u izračun uzimaju održavanje normi poštenja i reciprociteta.

Implikacije Thalerovog rada i Nobelove nagrade

Kao što je ovaj kratki pregled pokazao, Richard Thaler se bavio raznim temama, koje objedinjuje jednostavna ideja – ispitati kako ljudi doista donose ekonomske odluke, te u kojoj mjeri to odstupa od ideala „standardne“ ekonomske teorije. Iako je velika većina navedenih istraživanja laboratorijskog tipa, Thaler je uspješno zagazio vani. Kao prvo, zajedno s Robertom Shillerom uspostavio je područje bihevioralnih financija, unutar kojeg je primijenio spoznaje bihevioralne ekonomije na područje ulaganja i financija. Misao vodilja istraživanja ovog područja jest provjeriti postoje li sustavne pristranosti i anomalije na (financijskom) tržištu ili tržište može, kroz vrijeme, eventualne anomalije ispraviti.

S druge strane, zajedno sa Cassom Sunsteinom autor je knjige Poticaj, unutar koje se zagovara liberalni paternalizam. Ideja jest da se kroz različite javne politike (koje impliciraju male intervencije) građane potakne da donesu ekonomsku odluku u određenom smjeru koji u konačnici rezultira većom dobiti. Građani i dalje imaju slobodu odlučivanja, ali je sama odluka uokvirena na način da bi trebali biti skloniji donijeti „dobru“ odluku. Primjerice, ako pretpostavimo da je štednja korisna stvar za pojedinca, znamo da pojedinci žele štedjeti, a ujedno znamo da pojedinci nisu skloni štedjeti, možemo povećati privlačnost opcije štednje. Thaler i Sunstein su pokazali kako odabrana početna opcija (default) za mirovinsku štednju ima veliki utjecaj na ponašanje zaposlenih osoba. Stoga, jedan od načina na koji možemo povećati štednju građana jest mijenjanje odabrane početne opcije. Na taj način zapravo olakšavamo zadatak Planeru, koji mora manje energije trošiti da bi kontrolirao Izvršitelja.

Ekonomski odbor Nobelove nagrade dodijelio je nagradu Richardu Thaleru jer je „napravio most između ekonomskih i psiholoških analiza procesa donošenja odluka“. Štoviše, istaknuli su kako je Thaler „učinio ekonomiju ljudskijom“. Kao što sam naveo na početku teksta, ovakva nagrada znači svojevrsno priznanje da je bihevioralna ekonomija, uz sve svoje kritike i nedostatke, vrijedno i korisno područje. Ostaje pitanje je li moguće ekonomiju učiniti još više ljudskijom nego što to trenutačno čini bihevioralna ekonomija? Ukoliko je odgovor pozitivan, ne treba nas čuditi da kroz koje desetljeće na dodjeli Nobelove nagrade za ekonomije slušamo o karijeri nekog evolucijskog psihologa.

[1] Iako se čini kako se u nekim radovima ekonomista koristi termin „teorija očekivanog izbora“, skloniji sam ovakvom prijevodu. Nisam siguran da još uvijek postoji uvriježeni hrvatski termin za ovu teoriju, a molim kolege ako znaju za neki da me obavijeste.

[2] Detaljnije u Heukelom (2014)