Ivo Bićanić nudi putokaze za zaokruživanje na izborima: It’s the economy, stupid!

• Naslovna ilustracija: Radio Hrvatsko Zagorje krapina

Sredinom 2020. Hrvatska je suočena s onim što ekonomisti zovu kejnzijanskim izborom ljepote. Sama je to izabrala kada je odlučila 5. srpnja 2020. održati parlamentarne izbore. Izborima prethodi kampanja u kojoj pretendenti nude ono što imaju. Nije hrvatska posebnost to što se u kampanji mnogi daleko previše bave nedovoljno važnim stvarima. Slična je situacija bila povod za Clintonovu slavnu: “It’s the economy, stupid“. Njegove riječi svakako vrijede za hrvatske izbore sredinom 2020. jer kako stvari stoje, ovo bi mogli biti izbori o našoj ekonomskoj budućnosti, kratkoročnoj i dugoročnoj.

Naime, što se ekonomske budućnosti tiče, stvari sredinom 2020. uopće ne izgledaju dobro, a ako se prepuste samima sebi, vrlo je izvjesno da nam se loše piše. No, jako je važno reći da još postoji prostor za aktivnu ekonomsku politiku koja može značajno smanjiti gubitke odnosno troškove i usmjeriti događaje. Dakle, još postoji izbor. Međutim, rješenje nije jednoznačno: ne može se reći da je neko rješenje najbolje i da nudi najbolju budućnost nama i našim unucima.

Na primjer: Je li bolje troškove snositi odmah (up front) ili ih je bolje prebaciti na budućnost i ako jest, kako ih podijeliti? Je li uz sadašnji korona-šok bolje otvoriti opću frontu reformi i tako šok-terapijom postojećem šoku dodati i reformski šok ili je bolje “stati na loptu” i dobro promisliti na koji način postepeno ali ustrajno provoditi promjene? Treba li što prije, pa neka košta koliko košta, uvesti euro ili je bolje odvagati i procijeniti postoji li za to neki bolji trenutak? S ovakvim pitanjima moglo bi se nastaviti jer popis međusobno isključivih mogućnosti nije kratak.

U ovom trenutku raspisani izbori nude nam mogućnost da ozbiljno biramo između stranaka i koalicija koje se natječu za vlast. Mnogi od aspiranata napisali su svoje programe i oni nisu isti. Ovdje će biti riječi o njihovim ekonomskim poglavljima. Izbor nas glasača je stvaran i u dobroj smo prilici za raspravu i za odabir odgovora na aktualne ekonomske probleme.

Glasaču nije lako snaći se u obilju ponuda, pogotovo zato što razlike katkada nisu velike ili su skrivene u profesionalnom žargonu. Pokušat ćemo ponuditi pomoć u snalaženju. Za tu svrhu nudimo šalabahter s pet pitanja na koja bi program trebao ponuditi smislen odgovor, a ako ga ne nudi, onda sadrži nedopustive praznine ili autori svjesno muljaju odnosno ne razumiju o čemu govore. Kako bi se ponuđeni odgovor mogao lakše ocijeniti, dajemo deset “lakmus trakica”. One će uz ocjenu programa omogućiti i uspoređivanje odgovora i olakšati glasaču odabir varijante za koju će glasati.

Je li kosa Rade Borić dovoljno crvena?

• Programi su jako važni

No, prvo valja pokazati da je trud uložen u čitanje programa vrijedan. Rašireno je mišljenje da programi nisu važni. Upravo naprotiv, jako su važni. Svaki program kaže puno toga o onome koji ga nudi, čak i ako ga se taj kasnije više ne drži.

S kojim nas argumentom uvjeravaju da programe ne treba čitati ni ozbiljno shvaćati? Glavna je tvrdnja da programi ne obavezuju. Zato su, kažu nam, oni tek ukras, odrađivanje forme, objavljivanje nečeg što se očekuje, ali zapravo ne igraju nikakvu ulogu i mogu poslužiti tek kao dobra poštapalica ili smokvin list u raspravi. Ne samo da stranke smatraju da su programi nepotrebni balast nego i idu za tim da ih glasači ne čitaju i da za njih ne mare. Istina je da u nas programi doista ne obavezuju. Isto je tako istina da se politike stranaka nakon sajmišne trgovine (horse trading) oko uvjeta za dolazak na vlast i ulazak u vladu uveliko razlikuju od onih u programima. To naknadno odstupanje od programa i objavljenih nakana kod nas se smatra prihvatljivim, neki to čak ističu kao vrlinu, iako se u zemljama sa strožim kodeksom ponašanja na to gleda s gnušanjem.

No ako programi nemaju težinu, onda se izbori svedu na ljude. U takvoj situaciji morat ćemo odvagnuti koliko je Plenković nabacio kila i jesu li mu odijela s početka postala tijesna na kraju mandata, kakav je styling aktivistice Holly, tko bi ugodnim glasom uopće mogao konkurirati Škori, zašto kosa Rade Borić nije ljevičarski crvena, gdje je Bernardić naučio održavati svoju bradu “Bloomsbury intelektualca” (kako bi pomno održavanu trodnevnu bradu nazvao George Mikés). Preostaje nam da se bavimo pitanjem tko je kako uskladio boje i kako tko veže kravatu i zakopčava li zadnji gumb na košulji. Ili tko s kime pije kavu i tko su čiji prijatelji. Kakav je neizostavni ženski dekor u pratnji muških političara, čak i onih koji nemaju žene na listama.

Svođenje izbora na osobe put je manjeg otpora. Odgovara političarima, odgovara medijima i odgovara analitičarima i guruima. Odgovara i glasačima. U takvim okolnostima nitko se ne mora truditi. Nitko ništa ne mora čitati ili nastojati razumijeti. Sve je kombinatorika i priča o sirovoj moći, a ne o znanju. Lakše je razgovarati o tome tko je na kojem mjestu na nekoj listi nego zašto Škoro i MOŽEMO! žele odgoditi uvođenje eura, zašto HDZ želi zadržati županije kakve imamo, a RESTART ih hoće prekrojiti, zašto je ekonomska suverenost koju nudi HDZ različita od one Domovinskog pokreta, i tako dalje. Svima je lakše kada se stvari personaliziraju.

No programi jesu važni. Kažu jako puno. Pokazuju ozbiljnost pristupa i profesionalni odnos prema radu. Neozbiljno sklepani programi nisu pokazatelji kasnije ozbiljnosti. Programi razotkrivaju ljudski kapital jer pisana riječ nije doskočica i vic nego pokazatelj razumijevanja ili pak nerazumijevanja i nesnalaženja. Programi demonstriraju ekspertizu s kojom stranka ili koalicija raspolažu. I što nije manje važno, pokazuju na kakve su kompromise profesionalci spremni i koliko su se struke voljni odreći za političke poene. Programi uz to ukazuju na sposobnost kandidata da nauče i savladaju neku novu materiju. A na koncu, kažu nam i to što neka stranka misli o svojim mogućim biračima i misli li da ih može prevesti žedne preko vode. Sve su to važni signali koje je bez programa nemoguće raspoznati.

Dakle, ako su programi važni, a u ovim ih izborima ima dosta, onda glasaču valja pomoći da se u njima snađe. Nije nam cilj ponuditi odgovor na pitanje koji je program najbolji ni navijati za neko rješenje. Cilj je daleko ambiciozniji, odnosno pomoći glasaču da sam nađe svoj odgovor, a da se pritom ne nađe uvučen u kejnizijanski izbor. Za tu svrhu nudimo šalabahter kao pomoć za otkrivanje rupa i “lakmus trakice” za mjerenje intenziteta.

Svi bi mijenjali državu, a ona je ovakva upravo kumuliranjem promjena posljednjih 30 godina (Ilustracija:RTL)

• Šalabahter za snalaženje

Kako da se u obilju programa snađe glasač koji želi birati, a ne biti dio stada? Slijedi nekoliko preporuka što da potraži u programima, a ako dobije jasan odgovor na pitanja iz šalabahtera, lakše će donijeti odluku.

Dobar ekonomski program za izbore 2020. u Hrvatskoj mora odgovoriti na sljedećih pet pitanja:

1. Što će biti najesen? Dakle, u kratkom roku. To je rok koji ćemo svi doživjeti i vidjeti posljedice glasanja. U tom će roku biti rebalans proračuna, a zemlja će se suočiti s troškovima prvoga korona-šoka. Nije pritom bitno je li se moglo bolje, to su tempi passati, nego kako platiti račun za već potrošeno koji dolazi na naplatu. Koliko je meni poznato, o tome nitko ne piše i tim se nitko ozbiljno ne bavi, osim što neki vade zeca iz šešira i govore o poklonima iz bogate Evrope, odnosno pripremaju ražanj, a zec je još u šumi. Računi se mogu platiti na različite načine i većina ih nije ugodna, ali ozbiljni program o tome mora nešto jasno reći. Treba li se zadužiti i na koji način? Treba li povećati neke poreze? Treba li prodati što se ima i uz koju cijenu? Treba li smanjiti javnu potrošnju, uz privatizaciju javnih usluga ili bez nje? Ili pak primijeniti neki koktel svega toga? Mogućnosti su različite, a gurati glavu u pijesak i glumiti da problem ne postoji svakako nije rješenje koje bi glasač trebao prihvatiti. Još jedan zanemareni aspekt kratkog roka su trenutačni utjecaji koronašoka i njegov neposredni utjecaj na nejednakosti. Aspekt koji se odmah vidi je asimetričnost uvjeta držanja distance. Pojednostavljeno: Tedeschi ga provede u vili ili jahti, učitelj i računovođa radeći od doma i na daljinu u stanu a radnik bez društvenog distanciranja na blagajni ili za strojem. U duljem roku vidjeti će se utjecaj na obrazovanje. Primjera ove asimetrije kratkog roka ima dosta ali jedan je dovoljan: učenik iz grada s brzom i sigurnom Internet-vezom i onaj sa sela bez nje nisu u istom položaju. Jedini aspekt kratkog roka koji ima primjerenu i raznoliku pažnju u programima je brzina uvođenja eura. Neki kao HDZ bi ga brzo uveli, neki kao, Možemo! Ili Domovinski pokret, iz različitih razloga bi ga odgodili a neki kao Restart su neodlučni.
2. Što će biti za dvije godine? Odnosno, u srednjem roku. Bez obzira na to tko dođe na vlast i bez obzira na to koje mjere izabere, na duži rok u Hrvatskoj se mora generirati prikladna stopa rasta od najmanje 4½%, a sve manje od toga bit će neuspjeh, i to bez obzira na sekularno usporavanje. Tehnički rečeno, riječ je o generiranju staze Modernog ekonomskog rasta. Promjene započete na početku mandata vidjet će se tek u srednjem roku, dakle za dvije do tri godine. Ubrzanje i takva viša stopa rasta moraju biti vidljivi već u srednjem roku pa program mora objasniti kako tu stopu kani u tom roku ostvariti, a onda i kako će je održati. U teoriji, ne postoji jednoznačno rješenje za ubrzanje rasta i stoga ne čudi da programi nude razna rješenja, no tropostotni rast koji neki implicitno nude, HDZ, ne rješava ni jedan problem, kao uostalom niti “dim i magla” koji s ovim u vezi prevladavaju u većini programa. Neodređenost je stvar muljanja ili neznanja jer se program rasta može sastaviti. Taj dio samo prividno najmanje obavezuje pa se možda upravo zato programi njime najviše bave.
3. Kako se nositi s uvezenom nestabilnošću? Svjetsko gospodarstvo vjerojatno ide u razdoblje kontrakcije (neki pišu da nas čeka najveća kriza poslije Velike depresije, drugi misle da pretjeruju) ili, u najboljem slučaju, usporene ekspanzije jer svima na naplatu dolazi financiranje prvog vala korona-šoka i ogromni dugovi s kojima nešto treba napraviti (procjenjuje se da je u svjetsku ekonomiju upumpano 9 tisuća milijardi dolara, to treba provariti), a za izgradnju i obnovu tokova razmjene treba vremena. Način na koji drugi reagiraju prelit će se na malu Hrvatsku i ona neće moći utjecati na velike promjene. Uopće nije nezamislivo da nastupi razdoblje inflacije koja će se preko tečaja preliti u zemlju. Takva vanjska nestabilnost raznim će kanalima zahvatiti i Hrvatsku i jedan ozbiljan program trebao bi pokazati da je toga svjestan i reći kako se s time kani nositi. I s ovim u vezi postoje razni načini kako se na to može odgovoriti i koliko pritom postoji stupnjeva slobode. Nažalost, o ovome šute svi programi i tek se u jednom od njih može nešto pronaći između redaka. U tom pogledu začuđuje razina provincijalnosti svih ponuđenih programa, uz jednu iznimku. Neki, HDZ, MOST i Domovinski pokret donekle i Restart, nude autarhiju (zamotanu u suverenost)  kao put u veću sigurnost, no pritom idu protiv jedinog konsenzusa ekonomske teorije starog već više od 200 godina.
4. Što se nudi u vezi s restrukturiranjem države? Nije sporno da je hrvatska država, ovakava kakva jest i kako je složena, prepreka koječemu. Svi bi mijenjali državu, a pritom nitko ne vidi da je ona ovakva kakva jest uslijed promjena koje se kumuliraju već barem 30 godina. Svi bi povećali njezinu efikasnost pa govore o njezinim nedostacima, klijentelizmu, nepotizmu, korupciji, ističući da je država sifonirana i zarobljena. U nekoj mjeri time se bave svi programi, nekima je ovo manje važno, a nekima pak ključno. No, uz ovo javljaju se još dva pitanja. Prvo, organizacija države, odnosno kako formirati županije i s koliko općina. Drugo, opseg upliva države, uz tvrdnju da mnogo toga što država radi zapravo ne bi trebala raditi. Ovo bi svi mijenjali i tu se prepoznatljivo razlikuju.
5. Kakvo se sektorsko restrukturiranje nudi? Svi se slažu da je sadašnja sektorska struktura nepovoljna i da je treba mijenjati. No, razlikuju se u opsegu i načinu promjene. Neki bi povećali razinu autarhije (koju oblače u suverenizam) i odgodili uvođenja eura, drugi bi jačali ekonomski suverenizam u hrani i energiji, treći reindustrijalizacijom smanjili ovisnost o turizmu. Jedni se usredotočuju na zelenu i niskougljičnu proizvodnju, a svima su puna usta digitalizacije, i tako dalje. Tu su programi uglavnom na razini općih ciljeva a ne kako do njih doći. Zanimljivo je da se jedno izuzetno važno restrukturiranje jasno spominje samo u jednom programu, jer se samo zeleno-lijeva kolacijija bavi tržištem rada.

Atkinson (lijevo) uočio bi da neki programi prikriveno predlažu povećanje nejednakosti; Rodrik (desno), uzeo bi u obzir da za uspješan rast poduzetnici moraju s vremenom sami otkriti što im najbolje ide

• ‘Lakmus papir’

To su problemi (izazovi u “novojeziku”) na koje mora odgovoriti ekonomski program 2020. ako želi da ga se smatra ozbiljnim programom. Odgovori nisu jednoznačni pa predloženi paketi (setovi u “novojeziku”) mogu biti različiti. Mogu biti različiti, ali moraju biti utemeljeni na ekonomskoj teoriji i primijenjenim rezultatima kojima u ovom trenutku raspolaže struka. Neki vole slušati Richarda Straussa, neki Johanna Straussa, a neki pak Severinu, i to je odlično i OK, ali ako su profesionalci, note svi moraju čitati.

Profesionalnost odgovora u programima na gore popisana pitanja može se testirati “lakmus trakicama”. Popis “lakmus trakica” je dugačak i svatko bira po svojim sklonostima, a ovdje ćemo ponuditi sažeti popis onih koje se čine korisnima. Važno je napomenuti da se radi o “lakmus testu” i da potpuno točnog odgovora zapravo nema.

• Rikardijanska ekvivalencija. Početkom 19. stoljeća David Ricardo (oko 180. godina kasnije je Robert Barro to ponovo otkrio i zamotao u racionalna očekivanja, jednadžbe i grčka slova) je u vezi s financiranjem Napoleonskih ratova upozorio da svaki fiskalni izdatak mora biti plaćen. Ako država danas podijeli novac (recimo, poslodavcima za plaće), to netko mora platiti. Isto vrijedi i za ispunjenje predizbornih obećanja. Prema rikardijanskoj ekvivalenciji, obećanja treba analizirati iz perspektive plaćanja dugova. Današnji fiskalni poklon nekome podrazumijeva sutrašnji veći porez svima (to se tiče i poklona bogatog dijela EU). Ricardo ide dalje od toga i pokazuje da su uz racionalno ponašanje takva obećanja prazna.
• Koopmansova sekundarna neizvjesnost. Tjalling Koopmans razlikovao je dvije vrste neizvjesnosti. Primarnu, na koju Hrvatska ne može utjecati (cijena nafte, potres, suša, itd.) i sekundardnu, na koju može (postojanost poreza, izbor tečaja, i dr.). U pravilu je lakše poslovati u uvjetima manje sekundarne neizvjesnosti (nulta sekundarna neizvjesnost podrazumijeva statičnost) jer je događaje lakše predvidjeti. Međutim, iz svih ponuđenih programa proizlazi povećanje i visoka razina takve neizvjesnosti, pa ih treba ocijeniti i iz te perspektive i to uzeti u obzir.
• Kornaijevo meko budžetsko ograničenje. János Kornai istraživao je posljedice uvjerenja da će na koncu svaki gubitak ili manjak pokriti država ili netko drugi (recimo, bogata Evropa). Paradoksalno je kako kod nas i autori koji su premladi da bi razumjeli raspad socijalizma, ali i oni koji su mu bili svjedoci, kao glavnu polugu svojim programima nude upravo Kornaijevo meko budžetsko ograničenje.
• Rodrikovo samootkrivanje poduzetnika. Dani Rodrik intenzivno se bavio pitanjima rasta. Kada se čitaju naši izborni programi, valja se sjetiti važnosti koju Rodrik pridaje procesu samootkrivanja poduzetnika. Za uspješan rast sistem mora biti tako podešen da tokom vremena poduzetnici sami otkriju što im najbolje ide. U prvom koraku vrlo vjerojatno neće pogoditi, no mora im se omogućiti mobilnost koja vodi sortiranju poduzetnika na način da na koncu svaki od njih radi ono u čemu je najbolji. Na primjer, u kojoj je mjeri sistem prilagođen seljivosti, dapače, u kojoj je mjeri potiče, važan je kriterij prilikom ocjene kvalitete programa.
• Maršalijanske kvazirente i rikardijanske rente. Maršalijanske kvazirente nastaju uslijed ograničene konkurencije (recimo, tržišnih monopola ili institucijskih ograničenja), nepotrebne su i imaju vrlo velike posljedice. U Hrvatskoj su vrlo prisutne i zato je važno vidjeti što s njima programi hoće i kako ih namjeravaju ograničiti. Rikardijanske rente su pak stvar prirodnih pogodnosti i one se ne mogu ukinuti, no pitanje je kako ih rasporediti. Primjerice, pretjerana zastupljenost turizma u našem sistemu uveliko se može objasniti sistemom koji privatizira rikardijanske rente.
• Lafferova krivulja i smanjenje poreza. Američki predsjednik Reagan htio je smanjiti porezno opterećenje bogatih, a Andrew Laffer mu je za to ponudio teorijsku podlogu. Pretpostavka je da je smanjenje poreznih stopa toliko poticajno da vodi rastu, koji onda vodi ka većim poreznim prihodima. U teoriji je to moguće, ali to još nitko nikada nije empirijski potvrdio. Smanjenje stopa vodi smanjenju poreznih prihoda, i točka. Dakle, s obzirom na to da svi programi nude neko porezno olakšanje, ozbiljan program treba objasniti na koji će se način pokriti tako nastali pad poreznih primanja.
• Atkinsonov gornji rep. Sir Anthony Atkinson prvi je devedesetih zapazio (a na tome Thomas Piketty dobro zaradio) da se gornji rep raspodjele dohodaka, bogatstva i ekonomske moći mijenja i da razine nejednakosti unutar društva rastu. Uzroci i važnost tog procesa različito se ocjenjuju, ali među ekonomistima vlada konsensus da se te promjene moraju uzeti u obzir i da uključenost postaje sve važnija točka dnevnog reda (neki uspjeh populizma Trumpa, Orbana i Brexit pripisuju upravo takvom raslojavanju). Zato je važno vidjeti na koji način različiti programi utječu na razinu ekonomske pravde i na nejednakosti. Po ovome se programi međusobno prilično razlikuju jer neki od njih zapravo prikriveno predlažu povećanje nejednakosti.
• Lewisove dvojnosti. Arthurt Lewis davno je uočio važnost dualne strukture ekonomije i korisnost razlikovanja “tradicionalnog” i “modernog” Svim su programima puna usta digitalizacije kao lokomotive promjena, ali samo jedna stranka (nažalost, ne u okviru svoje koalicije) uočava probleme i posljedice takvih promjena u društvu sve starijih, ne osobito školovanih, svakako ne baš poduzetnih i prilično inertnih stanovnika, i vidi kakve se opasnosti kriju u produbljivanju dualnosti.

Rudolf Bićanić, Kako ne razvijati zemlju

• Bićanićeve patologije. Rudolf Bićanić je šezdesetih godina napisao esej “Kako ne razvijati zemlju”, u kojem prepoznaje četiri patologije u vezi s rastom. To su ekonomika pretjeranog upravljanja (economics of overlord), ekonomika podzemlja (economics of underground), ekonomika pretjeranih promjena (economcis of overchange) i ekonomika prenapregnutosti (economics of overstrain). Nekontrolirane i prepuštene same sebi ove patologije vode produbljavanju loše političke ekonomije, neefikasnim ekonomskim društvima i patološkom razvoju.
• Kuznetsov Moderni ekonomski rast. Simon Kuznets je šezdesetih definirao pojam Modernog ekonomskog rasta kao staze postojano visokih stopa rasta, koje u razumnom roku i u prihvatljivom društvenom okruženju, uz neometano restrukturiranje vode u konvergenciju. Ovom “lakmus trakicom” moguće je ispitati prihvatljivost društvenog okruženja. Neprihvatljivo okruženje može biti stvar izbora, no isto tako može nastati kroz sekularne promjene ili kao posljedica šoka. Jedna takva promjena upravo se sada odvija jer korona-šok uzrokuje rast isključenosti i povećanje nejednakosti.

Na popis ovakvih “lakmus trakica” mogli bi se još dodati i histereza (u kojoj mjeri programi stvaraju novu stazu rasta i ovisni su o njoj), time sequencing (osobito je važan vremenski raspored mjera, odnosno koja mjera ide prva, a koja druga jer krivi raspored vodi krivim, skupim, produljenim rješenjima), asimetrije (sve mjere uključuju prostorne, vremenske i društvene asimetrije jer mjere u različitim segmentima ostavljaju drugačije posljedice pa je pitanje kako to riješiti), moralni hazard i loši izbori (situacije u kojima oni koji predlažu i odlučuju manje znaju od onih na koje se odluke odnose), i tako dalje. Svatko ovaj izbor može nadopuniti vlastitom “lakmus trakicom”.

Nadamo se da će pet pitanja iz našeg šalabahtera i sugerirane “lakmus trakice” pomoći glasaču u njegovom izboru. Da će mu pomoći da uoči gdje su u programima rupe i kakve su kvalitete ponuđeni odgovori. I jedno i drugo je važno jer u ovom se trenutku doista radi o izboru staze za rast. Ovog 5. srpnja 2020. odigrat će se stvarni izbori i njihova će posljedica biti rješenja koja će se primjenjivati u vrlo turbulentnom razdoblju što nam slijedi. Jednom kad netko sastavi vladu i stupi na vlast, nije vjerojatno da će stazu rasta mijenjati nego će “svoju” stazu tek podešavati. Dakle, s rezultatima ovih izbora morat ćemo neko vrijeme živjeti. Zato valja paziti kako MOŽEMO! najbolje proći.