Izvještaj s bojišnice Nadežde Čačinovič: Radi se o zloupotrebi moći a ne o neprimjerenoj požudi

• Naslovna fotografija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu

Ima valjda već više od pola stoljeća što je feminizam dio mojega samoodređivanja. Ne i nešto što bi prekrivalo čitavo obzorje mojega pisanja, mišljenja i djelovanja: naprosto stalna svijest o tome da su tisućljeća patrijarhata proizvela nepravdu spram polovine pripadnika ljudskoga roda, asimetričnost u njihovim mogućnostima.

Ne svuda na isti način i ne svuda jednakom žestinom, ali dovoljno da borba protiv polazišne uskraćenosti ostane na dnevnom redu. Za mene to je bio dio programa prosvjetiteljstva: izlaska iz ovisnosti i preuzimanja odluka o vlastitom životu u vlastite ruke.

Ovdje nema potrebe opisivati sve etape u tim borbama, promjene zakonskih okvira, promjene mogućnosti školovanja i napredovanja, sve vrste osnaživanja. Nema potrebe ni potanko identificirati ovaj ili onaj val feminizma pa ni, što je vjerojatno važnije, konstelacije odnosa feminističkih inicijativa s drugim pokretima uklanjanja nepravde; čak ni pitanja koliko se može postići koncentracijom na jednu jedinu nepravdu.

Predmet ovoga osvrta je današnje stanje. Sasvim aktualno je pitanje kako iskorijeniti seksualno zlostavljanje, a u širem kontekstu tu su postupci iskorjenjivanja i prošlih i sadašnjih stavova koji se smatraju uvredljivim za nekada izravno tlačene skupine koje se ne žele zadovoljiti promjenom u danas postojećim zakonima i općenitim mogućnostima ravnopravnosti.

Ovo potonje, takozvana «cancel culture» kod nas i nije nešto proširena, ne zbog nekih opravdanih razloga, nego zato što se kod nas mnoge predrasude i stereotipi smatraju državotvornima i poželjnima.

No imamo sve više aktivnosti oko samoosvješćivanja žrtava seksualnoga zlostavljanja mada se one ne deklariraju nužno kao feminističke.

Dobro je da se to radi. Promjena u tumačenju onoga što je navodno normalno, što je navodno oduvijek tako, što je navodno nevažno, veliki je korak. Veliki je korak i to da se odgovornost ne prebacuje na žrtvu kao i to da se sve više shvaća kako je riječ o zloupotrebi moći a ne o neprimjerenoj požudi.

Što onda ostaje kao povod za kritičko razmatranje?

Općenito gledano: da obrana žrtava ne smije biti perpetuiranje statusa žrtve već izlaženje iz toga položaja.

Cilj je uvijek ovladavanje uvjetima vlastitoga života, pravo na izbor. Odnosi moći mogu takav izbor učiniti prividnim i nemogućim: cijena odbijanja može se činiti preteškom i previše bolnom, da ne govorimo o žrtvama koje su premlade i previše izravno ovisne o zlostavljaču.

Svi pokreti optužbe i razotkrivanja imaju značajnu ulogu, bez obzira na koju se sredinu odnose. Prigovor da je sve to još mnogo gore u tvornicama i uredima je točan, ali neka proces počne tamo gdje ima vidljivost i s malo sreće nastavit će se i proširiti: kad tad.

Neće biti jednostavno. Pogledajmo ovaj novi povod: vlasnik privatne glumačke škole godinama naplaćuje roditeljima maltretiranje njihove djece, a sve obećavajući toj djeci uspjeh… Za poželjne karijere i tu i u sportu i još na drugim područjima roditelji su spremni prihvaćati i žrtvovati mnogo toga (ne naravno sve).

Model slamanja i ponižavanja učenika koristi se i mimo (pogotovo otvorenih) seksualnih konotacija, kao pedagoški ideal autoritarnih osoba …

Teško nasljeđe predstavljaju npr. i predrasude prema glumicama kao ženama u javnosti, stoljetne sumnje u njihove moralne standarde i još mnogo toga, a sve izmiješano sa obrnutim motivima iz spektakularizacije kulture, obećanjem sreće ako se domognemo «svjetla pozornice», poznatosti itd.

Sve to treba kritički razmotriti. Naravno i to da se kod nas baš i ne poštuju standardi prosuđivanja: da je netko nedužan prije no što mu se dokaže krivnja danas se nažalost s pravom smatra floskulom kojom se brane stranačke kolege a ne samo po sebi očitim pravnim načelom.

U kampanjama nestaju ljudska prava i dostojanstvo, a većinom ljudi to prihvaćaju zbog prirode prijestupa: no ne treba.

No ovdje i ondje ipak se javlja nelagoda. Ne miješamo li se previše u odnose koji su stvar dvoje, dvije, dvojice odraslih ljudi? Da li namećemo pravila i nadzor umjesto da osnažujemo već spomenutu slobodu i samosvijest?

Sprječavamo li žrtve u odrastanju ili im pomažemo da konačno odrastu? Opet valja odvagnuti, zastati, razmisliti.

Feministice se različito odnose spram povijesnog nasljeđa. Ponekad povijest doista vide kao neprekinuti lanac zlostavljanja i patnje koju oslobođene žene u potpunosti moraju ostaviti iza sebe. Ili pak, kao ja, smatraju da su dostignuća tih tisućljeća i naše, žensko nasljeđe, ne samo zato što smo u svemu tome sudjelovale u mnogo većoj mjeri nego što se dugo priznavalo.

Drugim riječima, i malo programski, nasljeđe i svijet u kojemu živimo pripadaju svima nama, ne počinjemo od nulte točke navodno sada konačno drugačijih prilika. Formulacija o borbi spolova devetnaesto je stoljetna mizogina fikcija, demoniziranje pokreta za ravnopravnost.

Istina je, međutim, da oni bez moći razvijaju strategije kojih bi se slobodna bića možda stidjela. I to jest, željeli mi to ili ne, poteškoća. Postupci kojima se želi nadoknaditi neravnopravnost mogu biti dvosmisleni.

Ključ je, ponavljam, moć i njezina zloupotreba te razvijanje protumjera: ograničavanje i kontrola moći.

Naravno da to nije moguće bez stanovitoga revizionizma. Neke će se stvari morati kontekstualizirati – što nije relativiziranje. Poznata mizoginost nekih filozofa ne sprječava me da ih čitam pogotovo ako su važni za spoznaju i ljudsko napredovanje (pa i one koji nisu mizogini ali su kao Hume možda imali koristi od doista stravične trgovine robovima): ipak trebamo znati kakve su im bile ljudske ili povijesno uvjetovane slabosti.

Umjetnička djela, predstave i slično ostaju dostignuća i kada se razotkriju i osude slabosti njihovih autora. Obrnuto pak, uzorni osobni život ne opravdava javne prijestupe i zla djela.

Kao i uvijek, stvar je u prosudbi i promišljanju.

Koliko vidim u aktualnim se hrvatskim primjerima za sada postupa suzdržano i postupno i nadam se da će tako i biti.

U neka davna vremena jednog profesora predatora dočekala je u mraku skupina studentica i naprosto pretukla, ne bi li ga naučile pameti. No čak i da odobravamo nasilje tako što se vrlo rijetko može izvesti.

Nasilje uvijek rađa nasilje. Bolje su javne rasprave pravne procedure.