Južnokorejski roman “Susret u Dubrovniku”: Kako iz najpropulzivnije pop-kulture svijeta vide Hrvatsku

Glavni lik južnokorejskog romana Susret u Dubrovniku bio je haški sudac Karadžiću i Praljku, otkriva Ante Alerić potkraj svog članka, koji - unatoč tome što je raspršen kao da je njegov pisac pomalo zbunjen - u njemu iznosi nevjerojatnu količinu zanimljivosti pa, uz ostalo i zaključak da Dubrovnik u svom zlatnom dobu zapravo neodoljivo podsjeća na Južnu Koreju danas, svjetsku prijestolnicu uvrnute pop-kulture

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Ako južnokorejsku pop kulturu promatramo s hrvatske točke gledišta, nalazimo jedan veliki, više desetaka milijardi eura vrijedan fenomen, za koji smo prvi put čuli s pjesmom “Gungnam style” 2012. godine, e da bi naš autor, Velimir Grgić, osam godina poslije napisao knjigu “Najveća K-pop enciklopedija na svijetu”. Osim što je sublimirao sve što bi o K-popu mi i ostatak svijeta trebali znati, autor se pozabavio i korejskim filmom, naravno s istom K – kraticom: K-FILM. Bio je ujedno (a možda još i je) prije pandemije  ‘menadžer za Hrvatsku’ članu K-Pop grupe EXP Edition, pjevaču iz Zadra po imenu Šime Košta, koji se bavio i snimanjem televizijskih showova u Seulu.

“Zadnjih 15 godina Koreja jednostavno briljira u filmu, televiziji i glazbi, a spoj je to velikog talenta koji ne treba rođake i kumove da bi se realizirao na tržištu; zatim velikog upliva novca velikih auto i tehno kompanija u pop kulturu, a onda i pametne državne politike, koja K-Pop tretira s jednakom ozbiljnošću kao i Samsung, Hyundai ili LG. Sve to stavlja se na krijestu tzv. korejskog vala, koji je državno orkestrirana, a opet slobodnim tržištem predvođena invazija sciljem boostanja gospodarstva”, kaže naš najveći poznavatelj južnokorejske popularne kulture za portal Ravno do dna.

Osim filma “Parazit”, romana “Vegetarijanka”, trenutno je na hrvatskom Netflixu najpopularnija kontroverzna južnokorejska serija “Squid Game” koja je, uzgred rečeno, i najpopularnija tema u osnovnoj školi koju pohađaju moja djeca. Bez obzira na to što ima dobnu oznaku 16 zbog eksplicitnog nasilja, to je ne sprečava da preko pipaka globalnog interneta privuče znatiželju tako mlade populacije. Možda pak prosječni hrvatski roditelji o Južnoj Koreji još ne znaju ništa, iako je kod nas priličnu znatiželju privukao i šokantni dokumentarac “Južna Koreja: Uspjeh pod svaku cijenu”. Južnokorejska kultura, kao i sve kulture koje su značajno različite od ove naše, ima i svoje naličje: “Većina K-Pop izvođača u djetinjstvu prolazi naporne kampove obuke, kakvi bi na Zapadu vjerojatno bili ilegalni – doslovno vojnička edukacija u plesu, pjevanju i stranim jezicima, iz koje izlaze samo najtalentiraniji, ali i najotporniji”, otvara nam prostor za promišljanja o ovoj temi Grgić.

Osim teorijskog, naše poznavanje ove tematike ima i svoju praktičnu stranu: kao receptivnu turističku zemlju, Hrvatsku su u jednom razdoblju zbog raznoraznih čimbenika koji imaju veze i s popularnom kulturom i društvenim mrežama, posjećivale stotine tisuća južnokorejskih turista. U igri su bili popularni glumci, peta sezona jednog reality showa; Zagreb, Plitvice, Split, Dubrovnik i Korean Air. Turista je bilo toliko da je u onoj pretpandemijskoj godini u sklopu projekta “Sigurna turistička sezona” u našoj zemlji bilo potrebno rasporediti i šest korejskih policajaca.

Ne treba ni naglašavati kako je Koreja, zahvaljujući Hallyju, to jest njihovoj popularnoj kulturi, i sama postala turistička destinacija. A za promociju, naravno, tu je boy bend  BTS – grupa koja je svojedobno na londonski Wembley privukla 80 000 ljudi!

Ali, dvije godine poslije, i praktički nijedne korejske turističke grupe ove godine (o budućnosti povratka korejskih turista u Hrvatsku možemo samo spekulirati jer kao i fenomeni u njihovoj pop kulturi, ovi trendovi imaju rok trajanja), stiže nam knjiga “Susret u Dubrovniku” za koju pišu da je u Južnoj Koreji  “obavezna literatura za sve koji namjeravaju posjetiti Hrvatsku”.

Na prvu, s naslovnice odmah u oči upada kadar stiliziranog para u nekakvom tropsko bojanom dizajnu ispod Lovrijenca, s dijelovima Lokruma i Grada s velikim palmama te imenom prevoditeljice ispod naslova romana. Izdavač Ibis grafika pošteno je na naslovnici istaknuo ime prevoditeljice, što se u popularnoj, ali i u ‘visokoj’ kulturi često zanemaruje.

Nadalje, ono što me privuklo ovoj knjizi jest i to što ju je napisao političar, bivši južnokorejski parlamentarac, Young Shin, koji je, između ostalog, građu za roman crpio u profesionalnim i privatnim posjetima Hrvatskoj.

Na internetu je moguće pronaći podatak o događaju iz 2019. godine kada su se susreli naša ministrica kulture i posebni izaslanik korejskog ministra kulture, sporta i turizma gdje je navedeno: „Posebni izaslanik Shin autor je romana inspiriranog boravkom u Hrvatskoj  The person I met in Dubrovnik na korejskom jeziku. Iskazan je interes da se nađe izdavač koju bi knjigu objavio na hrvatskom jeziku.“

A ovo spominjem samo zato što drugih podatka o ovoj knjizi na internetu nisam uspio pronaći, barem što se tiče engleskog i francuskog jezika – knjiga kao da i ne postoji. Možda dodatnu zabunu unosi i ime autora, Young Shin, koje je, kako Wikipedija kaže, korejsko unisex ime. Bilo kako bilo, odustao sam od pregledavanja bilješki po Goodreadsu, kritika iz stranog tiska kojih izgleda ili nema ili ih ja jednostavno ne mogu pronaći, tako da mi je ostao samo roman u kojem jedna povjesničarka umjetnosti u potrazi za ocem susreće bivšeg haškog tužitelja… Na prvu se čini da je to idealna kombinacija svega što K-pop ne predstavlja.

Inače, korejski turisti imaju reputaciju savršeno ušminkanih gostiju koji jure kroz prostor i konzumiraju njegovu površinu koja zatim još brže završava po instagramima i tik-tokovimaili autentičnije, na njihovom KakaoStoryju. Turizam baš u stilu K-popa. Sa svim nijansama: uglavnom putuju žene jer muškarci rade. Oni koji pak uspiju doći jako su feminizirani i ispolirani plastičnim operacijama.

Dok ovdje u paralelnoj stvarnosti književnog teksta imamo jedan klasični zapadni imperijalistički okvir: ona je dakle, povjesničarka umjetnosti zadužena za estetski dio radnje, dok je on pak tu da razbistri onaj njegov politički dio. Nije sad to povijesno i staro kao Držićeve komedije, ali ipak nije ni u duhu današnjice već stoji kao vremenski i turistički okvir romana. Dubrovnik negdje prije Igara prijestolja ili grad kroz koji turistička tura neće trajati tri četvrt sata svodeći se na foto-safari eksterijerima zgrada u kojima su nekad davno živjeli i ljudi jedne bogate, diplomatski moćno premrežene ali i perfidno financijski sebične raguzejske kulture.

Da, Dubrovnik u svom zlatnom dobu zapravo neodoljivo podsjeća na Južnu Koreju danas.

Iako se radi o književnosti, dakle o fikciji, osobno me prije čitanja zanimalo na koliko ću klišeja, pa i predrasuda prema Hrvatskoj ili Balkanu u knjizi naići. Jer, uostalom, većina naših stavova o Južnokorejcima temelji se na promatranju i zaključivanju drugih, a ne nas samih, što je, dakako, plodno tlo za krive perspektive i iskrivljena tumačenja.

U tom kontekstu zanimljivo je na YouTubeu pratiti put Jedne Hrvatice koja, prije nego li prvi put fizički ode u Koreju koju danas promovira kao K-influencer, najprije upoznaje tu zemlju preko njene pop kulture: filmova, drama, muzike i reality showa.

A, s druge strane, upravo jedan reality show, u kojem dvije Korejke koje ne ispuštaju kamere iz ruku posjećuju Hrvatsku, teško je uopće i prepričati: vrištanje, stalni uzdasi i artificijelni smijeh iz studija; infantilne animacije i vožnje na Biokovu, šetnja po Splitu, bicikliranje na Bolu etc.

Tim više zaplet romana „Susret u Dubrovniku“ u kojem Kwon Yu-ji traži oca koji je poslao zadnje razglednice s putovanja iz Dubrovnika, naspram korejskim trendovima, u odnosu na popularnu korejsku kulturu zvuči kao neki fin de siècle scenarij. Tijekom izleta u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru (uz Korčulu, popularni tris jednodnevnih dubrovačkih izleta), Shin Jun-seon upoznaje se sa sadašnjim i nekadašnjim povijesno-političkim okvirom regije. Sam roman podijeljen je na poglavlja od kojih neka s radnjom nemaju ništa osim historijsko-geografskog okvira u kojem se pak znaju potkrasti manje i veće pogreške: tako Venecija i Dubrovnik nisu iste godine došli pod napoleonsku vlast niti je križ na Srđu Napoleonov već je izgrađen dobrih sto i trideset godina nakon Francuza. Ali to ipak nije toliko za zamjeriti jer i junakinja napominje: „Kada se u Koreji uči o svjetskoj povijesti, Jugoslavija se gotovo ni ne spominje.“

I dalje, romanu bi se moglo prigovoriti da to ‘otkrivanje’“ Dubrovnika, Hrvatske i Balkana i njihove povijesti djeluje plošno s iskarikiranim dijalozima, pa i naivno, ali onda se sjetimo da ova knjiga nije namijenjena nama, nego nekom korejskom turističkom djetetu koji o svemu ovome ama baš ništa ne zna.„Kažu da su od turista najglasniji Kinezi, a nakon toga odmah slijede Korejci. Kad ih zapadnjaci čuju, umalo da se ne prepadnu.“

Roman se tako nastavlja redom povijesno-umjetničkih crtica (Tizian u katedrali i kod Dominikanaca) i povijesnih monologa (opsada Dubrovnika). Ima tu koliko i Dan Browna, toliko i anglofonih povijesnih studija Balkana, novinarskih izvještaja pa sve skupa čini jednu turističku slikovnicu koja je ipak, puno zanimljivija i dublja za jednog Korejca, nego li njihov klasični on-the-road reality show. Osim što ushićenost hranom i u jednom i drugom djeluje navlas isto. No, radnja može i nama postati zanimljiva kad se ispostavi da je glavni lik bio haški sudac Karadžiću i Praljku…, a otac kojeg ona traži po razglednicama poslanim i iz Mostara i Perasta – mistični putnik koji je smrtno bolestan. „Praljkovo samoubojstvo najviše je šokiralo mene samoga. Ne mogu zaboraviti pogled kojim me tada pogledao i odbačenu bočicu otrova.“

Na kraju, teško je samo s naše strane prosuditi vrijednost ove knjige – isto tako trebalo bi je usporediti s recepcijom Grgićeve „Enciklopedije“ u Koreji, s obzirom na to da ju je napisao za samo šezdeset dana.

„Ali nije li to oduvijek bio način na koji na Zapadu gledaju na Istok. Umjesto suštine, fokusiraju se na formu.“

S tim da u ovom romanu uopće nema nas, tu je korejski par u balkanskom dekoru, nešto hrane i puno povijesti, bez živih ljudi: fikcija u kojoj ćaskaju Dioklecijan i Meštrović, Tito i Draža. Ili, kako sam glavni ženski lik na kraju romana reče: „Istina je da se priča romana odvija na raznim lokacijama, ali to ga ne čini nužno putopisom ili turističkim vodičem. A još manje ljubavnim romanom, bez obzira na to što se u njemu pojavljuju muškarac i žena. Po meni je to roman s izraženim političkim karakterom.“

U svakom slučaju ne može se reći da vas ovaj roman neće na momente iznenaditi, a i ponekim izborom tema zaintrigirati, no svejedno „Susret u Dubrovniku“ neće biti književni hit u Hrvatskoj. Ali ako vam kad pričamo o južnokorejskoj kulturi i dalje ništa nije jasno, pitajte svoju djecu, ona je već pomalo žive.