Kako i što sam pomagao Popperu. Shearmur o radu s velikanom filozofije

Jeremy Shearmur proveo je većinu sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao asistent Karla Poppera. Inspiriran svojim tekstom o uređivanju Hayeka, osvrnuo se na godine suradnje s Popperom te se u najkraćim crtama prisjeća kako je do nje došlo, kako je ona izgledala i koji je bio njegov - po vlastitim riječima skromni - doprinos Popperovom opusu.

• Naslovna fotografija: Karl Popper (slika u javnom vlasništvu)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Uvod[1]

Radio sam za Karla Poppera kao njegov asistent na puno radno vrijeme od 1971. do 1979. godine. U ovom tekstu podijelit ću neka razmišljanja o vremenu provedenom s njim. Ono o čemu mogu raspraviti, u ovako kratkom tekstu, očito mora biti vrlo selektivno.

Prvo, međutim, trebam reći nekoliko riječi o tome kako sam počeo raditi s njim. U školi koju sam pohađao, kao što je bilo uobičajeno u britanskim školama, u posljednje dvije godine specijalizirao sam se za tri različita akademska predmeta – povijest, kemiju i matematiku. Naš savjetnik za karijere predložio je da bi imalo smisla da se prijavim na London School of Economics za dodiplomski studij ekonomije. (U to vrijeme, da bih otišao na Oxford ili Cambridge i studirao nešto drugo osim znanosti, trebao sam položiti ispit iz latinskog jezika; nešto u čemu sam bio iznimno loš.) Tako sam otišao na LSE (1966. godine).

Nisam prethodno proučavao ekonomiju i stvarno mi nije išla. Ili bolje rečeno, dok je ono što je ekonomija proučavala bilo zanimljivo, način na koji je predmet bio podučavan bio je dosadan. Kako sam kasnije otkrio, bio je podučavan na način ‘normalne znanosti’ kako je opisano od strane Thomasa Kuhna u njegovoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija. Dobili smo – na jednostavan način – informacije o tadašnjim idejama koje su podučavane bez rasprave o tome što te ideje uključuju, o suprotstavljenim idejama ili o povijesti discipline. Umjesto toga, ideje su bile objašnjene; dobili smo primjere i jednostavne zadatke za rješavanje uz pomoć tih ideja. Iako sam bio OK, to mi je bilo prilično zamorno i ponekad zbunjujuće – kao kada su ‘kejnezijanske’ ideje o multiplikatorima bile uvedene kao da su nešto analitičko, a ne u suštini empirijske tvrdnje.

Nasuprot svemu tome, slučajno sam pohađao tečaj logike – samo zato što sam u to vrijeme mislio da će mi biti koristan u proučavanju ekonomije uz tečaj iz osnova matematike. U konačnici, umjesto uobičajenog načina na koji se takvi tečajevi podučavaju – koji čini ekonomiju intelektualno uzbudljivom – ovaj tečaj je podučavan kroz povijest problema u filozofiji logike i matematike s tehničkim materijalom koji nam je uveden u kontekstu problema prema kojima je bio usmjeren. Ovo je bio najzanimljiviji materijal na koji sam ikada naišao i uspio sam preusmjeriti svoje radove unutar ekonomskog studija na uglavnom bavljenje filozofijom u odjelu Karla Poppera za ‘Logiku i znanstvenu metodu’.

Pristup Larryja Laudana prema filozofiji znanosti bio je prilično drugačiji od Popperovog. (LarryLaudan.com)

Ovaj je odjel bio specifičan jer se razvio oko Poppera i pristup koji je zauzeo prema filozofiji bio je pod utjecajem njegovog rada. Pristup nije bio nekritičan: bilo je živahnih neslaganja između ljudi u odjelu – osobito u vrijeme dok sam bio tamo, kao što se vidi u radu Imrea Lakatosa i Paula Feyerabenda. (Feyerabend je mislim 1969. godine posjetio da bi održao tečaj iz filozofije znanosti nakon što je Popper otišao u mirovinu. U ovom tečaju, među ostalim, Feyerabend je govorio o Malleus Maleficarumu[2] – osuđujućem traktatu o vješticama – kao o djelu koje nudi bolju empirijsku potporu za svoje tvrdnje – npr. o karakteristikama vražjeg penisa – nego što je Galileo mogao ponuditi za svoju mehaniku!) Kao dodiplomski student dobio sam dopuštenje da prisustvujem Popperovom seminaru za diplomante – na kojem je također bilo živahnih kritičkih rasprava. Ja i drugi studenti u LSE programu također smo prisustvovali seminarima na University College Londonu gdje je pristup Larryja Laudana prema filozofiji znanosti bio opet prilično drugačiji od Popperovog.

Istovremeno sam proučavao povijest političke misli koja se predavala u programu Michaela Oakeshotta unutar Odjela za vladu (tj. političke znanosti). Oakeshott je u svom programu imao sličan utjecaj na većinu drugih političkih teoretičara kao Popper u svom odjelu. Dobio sam dopuštenje da prisustvujem Oakeshottovom seminaru za diplomante u povijesti političke misli – i tako sam doživio uvođenje u dva snažno kontrastna sustavna pristupa filozofiji.[3]

Bio sam u mogućnosti nastaviti svoje studije filozofije izvan dodiplomskog studija, ali umjesto da nastavim s doktoratom, odlučio sam se obučiti za sveučilišnog knjižničara planirajući se vratiti i upisati doktorat iz filozofije na pola radnog vremena jednom kad dobijem posao knjižničara. U konačnici, dobar prijatelj koji je predavao na Sveučilištu u Edinburghu potaknuo me da se prijavim za poziciju koja je upravo bila oglašena na Sveučilištu u Sheffieldu. Napisao sam svom bivšem tutoru na LSE da ga pitam hoće li mi napisati preporuku. Rekao je da odjel u pitanju obično nije sklon ljudima s LSE-a. Ali je također spomenuo da Popperov stalni asistent Arne Petersen odlazi (da se vrati svom radu u psihologiji životinja) i pitao je bih li bio zainteresiran za taj posao. Moj odgovor bio je odlučno ‘da’ i otišao sam iz Durhama u sjeveroistočnoj Engleskoj, gdje sam radio, kako bih se sreo s profesorom Popperom.

• Prvi susret

Prisustvovao sam Popperovim predavanjima na LSE-u[4] i njegovom seminaru. Ali ga nisam osobno upoznao. U to vrijeme je bio u mirovini iz LSE.-a i radio je iz svoje kuće blizu sela Penn, nedaleko od High Wycombea – grada oko 30 milja od Londona. Popper i njegova supruga preselili su se tamo ubrzo nakon što su se preselili u Britaniju iz Novog Zelanda. U Novom Zelandu živjeli su na mirnoj imovini na periferiji Canterburyja. Kada su se preselili u London, u početku su živjeli u redovnoj kući u sjeveroistočnom dijelu Londona, East Barnet, koji su mrzili – između ostalog zato što je bio bučan.[5] Popperova supruga izrazito je voljela mir i tišinu i kada su mogli, kupili su kuću negdje gdje je mirno, onoliko daleko od LSE-a koliko su sveučilišni propisi dopuštali. Koliko razumijem, Popper je mogao platiti kuću koristeći sredstva koja je dobio za održavanje predavanja o Williamu Jamesu na Harvardu 1950. godine.

Putovanje do Popperove kuće iz središnjeg Londona uključivalo je vožnju vlakom do High Wycombea. Popper je ovom prilikom došao po mene automobilom na stanicu. Nažalost, međutim, vlakovi su išli do High Wycombea s dvije različite londonske stanice: Paddington i (sporiji vlak) Marylebone; dva vlaka polazila su u isto vrijeme. Greškom sam uzeo sporiji, pa nisam stigao na stanicu kada me je očekivao! Unatoč tome, zaposlio me.

Popperova kuća bila je zaista tiha, oko kilometar udaljena od najbliže glavne ceste. (Weinert, F. (2022). Popper’s Life in England (1945–1960). In: Karl Popper. Springer Biographies. Springer, Cham.)

Popperova kuća bila je zaista tiha. Bila je oko kilometar udaljena od najbliže glavne ceste u području koje se često naziva ‘pojas burzovnih mešetara’ – tj. jedno od onih u kojem je bilo nekoliko velikih samostojećih i prilično skupih kuća u mirnom okruženju na određenoj udaljenosti izvan Londona. Popperova kuća bila je prilično mala, ali je imala dvostruko veću parcelu na kojoj je bio vrt i mali voćnjak. Sama kuća imala je veliku dnevnu sobu. U njoj je bio mali koncertni klavir, nekoliko polica s knjigama i nekoliko Bauhaus-inspiriranih udobnih drvenih stolica koje je Popper sam dizajnirao. Tu je bila mala kuhinja, ured u kojem je Popper radio i još jedna soba u kojoj su se čuvale knjige i papiri. Nikada nisam posjetio gornji kat kuće, ali Popperova supruga osim što je koristila pisaći stroj u udubljenju glavne sobe, imala je radio na katu. Nisu posjedovali televizor.

Popper me automobilom odveo do svoje kuće. Ali – sretan sam reći (jer on tada više nije bio netko za koga biste željeli da vas vozi) – kasnije je prešao na to da me vozi do blizu kraja svoje ulice, odakle je povremeno išao autobus do High Wycombea. Odatle bih mogao uhvatiti vlak natrag za London. Kasnije bih sa sobom nosio bicikl u vlaku i vozio bicikl do i od njegove kuće.

• Asistiranje Popperu

Što sam zapravo radio, pitate se? Imao sam ured na LSE-u. Dolazio bih tamo svako jutro i zvao Poppera oko 9.30 sati, do kada bi on pregledao svoju poštu. Tada bi mi govorio o radu koji je obavljao i tražio bi da nabavim knjige i članke za njegov rad. Jedan od mojih zadataka bio je identificirati i nabaviti te knjige – što prije interneta nije bilo uvijek jednostavno. Ne samo da knjižnični katalozi nisu bili dostupni na računalu, nego također nije bilo računalno baziranih pomagala za pretraživanje.

To bi značilo da, ako bi Popper spomenuo knjigu, morao bih je identificirati koristeći tiskane knjižničke kataloge i referentni materijal te objavljene indekse časopisa. Knjige bih obično mogao zatražiti putem međuknjižnične posudbe iz knjižnice LSE-a. Članke iz časopisa često sam morao fizički pronaći: neke je držao LSE; druge sam mogao nabaviti u raznim akademskim i istraživačkim knjižnicama u Londonu i kopirati za Popperovu upotrebu. Te bih članke donosio sa sobom kada bih posjećivao Poppera u Pennu. To bi obično uključivalo vožnju biciklom od LSE-a do Marylebone Stationa, vožnju vlakom do High Wycombea, a zatim 4 km vožnje – uz dugo i prilično strmu brdo – do Popperove kuće.

Pogled u smjeru Londona s platformi 1 i 2 željezničke postaje u High Wycombeu. (Nigel Hunt / Marlow & District Railway Society)

Jednom kada bih stigao tamo, radio bih s Popperom za malim stolom u njegovom uredu. Taj rad obično bi uključivao pregledavanje tekstova koje bih donio sa sobom iz LSE-a. Njih bi natipkala njegova honorarna tajnica iz početnih verzija koje je napravila Popperova supruga, a koje bi Popper obično opsežno revidirao ručno. Također bih pročitao te tekstove i postavljao mu pitanja i davao prijedloge o stilu i sadržaju njegovog rada. Popper je bio izvanredan stilist na engleskom jeziku. Ali to je bio proizvod karakteristično Popperovog procesa kritičkog povratnog odgovora. Kada bi bio zaokupljen svojim radom, njegov osjećaj za gramatiku i strukturu rečenica često bi nestao. Također bih čitao korekture za njega – provjeravajući ih prema njegovim rukopisima s njegovom honorarnom tajnicom na LSE-u.

Popper je bio potpuno zaokupljen svojim radom. U svojih 70-ima često bi radio cijelu noć ako bi bio uzbuđen zbog neke nove ideje. Ako bi Popperi išli na odmor (što je bilo rijetko) – često bi to bilo u Švicarsku, koju je njegova supruga posebno voljela. Ubrzo nakon njihovog odlaska, međutim, pisani materijal od Poppera obično bi stizao na LSE za mene da radim na njemu. Popper mi je također dao detaljne upute kako se zadaci trebaju obavljati za njega. Kako se omotnica treba otvoriti kako bi se izbjeglo oštećenje sadržaja i kako se točno trebaju raditi ispravci korektura. Popper je također bio sumnjičav prema tome hoće li tiskari napraviti ispravke kako spada – do te mjere da je jedan od mojih zadataka bio otići do tvrtke koja je tiskala jednu od njegovih knjiga da bih gledao kompozitora kako postavlja u tisak neke Popperove tehničke ispravke.

Gotovo beskonačno bi činio male poboljšanja i promjene

Kako je vrijeme prolazilo, preuzeo sam intelektualno zahtjevnije zadatke. Pripremio sam indekse za Popperove knjige Objective Knowledge i Unended Quest[6]. Osim toga, Popper je ponekad raspravljao ideje sa mnom o kojima sam vodio bilješke ili čak – u nekim dijelovima The Self and Its Brain – napisao materijal na temelju početnih razgovora s Popperom, a zatim bi ga on preuredio za konačnu verziju. Njegovi vlastiti spisi bili su proizvod takve kritičke aktivnosti. Gotovo beskonačno bi činio male poboljšanja i promjene u svjetlu prijedloga ili pitanja koje bi postavljali prijatelji ili asistenti, ili pitanja koja bi mu sinula dok bi čitao ono što je napisao.

Ako su ljudi čitali Popperova djela, znat će da je imao vrlo širok raspon interesa. Bio je zainteresiran – među ostalim – za napredak u fizičkim i biološkim znanostima (i dopisivao se sa stručnjacima o njima). Također je bio zainteresiran za i poznavao je sve vrste pitanja u filozofiji i njenoj povijesti – uključujući, na primjer, rad u fenomenologiji za koju nije bilo razloga očekivati da će ga zanimati, te ideje Würzburg škole o psihologiji. Također je imao posebno snažan interes za povijest glazbe – ideje koje su imale važnu ulogu u razvoju njegovih pogleda općenito.

Jedno što žalim je što nisam i sam imao znanje ili priliku razgovarati s njim o takvim stvarima (ili zapravo o pitanjima u društvenoj i političkoj filozofiji koja me osobno posebno zanimaju). Djelomično je to bilo zato što je moj zadatak kao njegovog asistenta uvelike bio angažirati se na njegovom trenutnom radu. Osim toga, Popper je bio nagluh i imao je tendenciju pokušavati rekonstruirati što su drugi govorili iz onoga što je malo mogao čuti.

• Ali na čemu sam, suštinski, radio s njim?

Ovdje mogu raspraviti samo nekoliko glavnih stavki Popperovog rada. Osim ovih, Popper je radio na radovima i javnim predavanjima o širokom rasponu tema od interpretacije predsokratske filozofije do filozofije biologije, racionalnosti znanstvenih revolucija, filozofije uma i društvene i političke filozofije.

Počeo sam raditi s Popperom kada je bio u završnim fazama pripreme Objective Knowledge za tisak. Moja uloga u tome bila je vrlo ograničena. Tom se sastojao od jednog novog poglavlja, na kojem je Popper opsežno radio s bivšim asistentom, i malih revizija radova koji su već bili objavljeni drugdje.[7] Moja uloga u svemu tome bila je izuzetno ograničena.

The Philosophy of Karl Popper bila je knjiga o njegovom radu u velikoj seriji o istaknutim piscima. (Peter Harrington London)

Sljedeći veliki posao odnosio se na objavljivanje The Philosophy of Karl Popper urednika P. A. Schilppa. Ovo je bila knjiga o Popperovom radu u sklopu velike serije. Format se sastojao od intelektualne autobiografije od strane istaknutog pisca; kritičkih radova o njegovom radu prema pozivu urednika; i zatim odgovora na njegove kritičare od strane istaknutog pisca. Popperova autobiografija bila je napisana dok je moj prethodnik bio njegov asistent (kasnije je revidirana za zasebnu objavu kao Unended Quest). Popperu je u pisanju njegovih odgovora pomogao bivši asistent David Miller. Moji zadaci su još uvijek bili relativno rutinski, iako je Popper kasnije odlučio iznova napisati svoj odgovor Imreu Lakatosu – koji je bio njegov kolega na LSE-u i s kojim su osobni i intelektualni odnosi postali napeti.[8] Kada je to poslano izdavačima, počeo sam se buditi usred noći brinući o tome. Jesu li, na primjer, citati iz njegovog vlastitog rada u Popperovom odgovoru točni? Stalno sam otkrivao da nisu sasvim točni. Osim toga, Popperov prepravljeni odgovor bio je oštra osuda Lakatosa kao pouzdanog vodiča za praćenje razvoja Popperovog rada. Strahovao sam što će se dogoditi kada se to objavi, ne samo zato što je, dok sam radio za Poppera, moje radno mjesto bilo na LSE-u gdje je Lakatos bio utjecajan profesor. Moram priznati da mi je, iako me to rastužilo – jer sam mislio da je on bio vrlo zanimljiv intelektualac kao i osebujna i zabavna osobnost – Lakatosova prerana smrt prije nego što je knjiga izašla došla kao nevjerojatno olakšanje.

Nakon svega toga, Popper me zamolio da radim na radovima od kojih je većina na kraju izašla kao Popperova knjiga The Myth of the Framework. Ovo smo doveli blizu točke kada je mogla biti poslana izdavačima. Ali Popperova supruga je naznačila da želi da radimo na zbirci radova Philosophy and Physics koji je bio zamišljen kao prateći svezak Objective Knowledge. Trebao je većinom sadržavati (blago) revidirane verzije nekoliko Popperovih radova o različitim pitanjima. Popper se od objavljivanja Logik der Forschung 1934. godine[9] bavio bitnim pitanjima u fizičkim znanostima. Objavljivao je na teme kao što su interpretacija kvantne teorije i ‘strijele vremena’ i u jednom trenutku planirao je knjigu suprotstavljajući se onome što je vidio kao oblike subjektivizma koje su ljudi po njegovom mišljenju pogrešno izvodili iz ideja u fizičkoj znanosti.[10]

Suočio sam se s dva problema u pristupu Philosophy and Physics. Prvi je što nisam imao znanje koje bi bilo potrebno da se intenzivno radi na takvom svesku. Drugi je bio što su se zapravo Popperovi pogledi mijenjali tijekom vremenskog razdoblja iz kojeg su radovi potjecali. Da bi se djelo objavilo kao svezak – osim kao nešto s čisto povijesnim značajem – bilo bi potrebno identificirati i objasniti točno što se promijenilo, kada i zašto. Osim toga, rad bi značajno dobio na vrijednosti ako bi svezak također sadržavao raspravu o tome kako se argumentacija o pitanjima kojima se Popper bavio mijenjala tijekom vremena. Međutim, to nije bio rad koji bih ja mogao sam preuzeti i također nije baš bilo jasno da je to nešto što je Popper u to vrijeme želio učiniti.

U konačnici su se dogodile dvije stvari.

Prva se ticala Popperovog Postscript to the Logic of Scientific Discovery. Popper je želio da to bude objavljeno 1954. godine kada je očekivao da će se pojaviti engleski prijevod njegove knjige L.Sc.D.. Trebala je ponuditi ažuriranje i obranu njegovih pogleda. U stvarnosti, rad na tome je nastavio kroz 1950-e i 1960-e s materijalom iz toga – npr. radom na teoriji sklonosti vjerojatnosti i kako se metafizičke teorije mogu kritički procijeniti i o njihovoj ulozi kao ‘metafizičkih istraživačkih programa’ u razvoju znanosti – koji su korišteni u kraćim radovima. Tijekom godina, korekture su bile jako anotirane i dodavani su novi dijelovi. Popper je zamolio mog prethodnika Arnea Petersena da organizira prepisivanje materijala. Kasnije je pitao mene bih li bio voljan urediti ga za objavu. Ali tu su bili problemi s tim. Već sam bio vrlo zauzet – zapravo više nego zauzet – s redovnim radom za Poppera. Dijelovi materijala bavili su se tehničkim pitanjima u teoriji vjerojatnosti i fizici. Osim toga – ali na način koji mislim da Popper nije cijenio, prepisivanje je izazvalo značajne praznine u materijalu. U konačnici je profesor Tom Settle u Kanadi rekao da će preuzeti uređivanje. Nije uspio daleko dogurati s tim, ali zadatak je preuzeo profesor Bartley u Kaliforniji koji je dovršio zadatak 1980-ih i dopunio materijal drugim Popperovim radovima o kvantnoj teoriji i također esejima o indeterminizmu i slobodnoj volji i o znanstvenom redukcionizmu na kojima je Popper radio dok sam bio njegov asistent.

­­

Suradnja Ecclesa i Poppera bila je zamišljena kao obrana nepopularne teorije dualističkog interakcionizma. (Routledge)

Drugo pitanje je postavio neurofiziolog Sir John Eccles koji je pitao Poppera hoće li surađivati s njim na knjizi o problemu uma i tijela.[11] Popper je poznavao Ecclesa još od kada je bio u Novom Zelandu tijekom Drugog svjetskog rata. Eccles je cijenio njegove ideje o znanstvenoj metodi i pozvao ga na svoje sveučilište – u Otago – da održi seriju predavanja o njima. Popper je također raspravljao s Ecclesom o njegovom znanstvenom radu. Popper je dugo bio dualist u vezi s problemom uma i tijela, a Eccles je zagovarao slične stavove; u njegovom slučaju to je bilo povezano s njegovim osobnim vjerskim interesima. Njihova suradnja bila je zamišljena kao obrana nepopularne teorije dualističkog interakcionizma, iako ne u obliku u kojem ju je zagovarao Rene Descartes. Nazvana je The Self and Its Brain.

Suradnja je u nekim pogledima bila prilično čudna. Isprva su se sastali kako bi raspravljali o pitanjima i snimali razgovore o toj temi u Villa Serbelloni u Italiji. Zatim su se vratili da pišu svoje različite dijelove knjige: Eccles u Buffalo, New York, a Popper u Penn. U biti su proizveli dvije odvojene i prilično različite knjige, Popper se bavio filozofskim pitanjima, a Eccles znanstvenima, dok je treći dio sadržavao uređenu verziju (kojom sam se ja trebao baviti) rasprava iz Serbellonija.

U stvari, bilo je značajnih razlika između Poppera i Ecclesa. Na primjer, Popper je vidio svijest kao povezanu s fenomenima života, te je smatrao da životinje posjeduju svijest – iako različite prirode od naše; ne najmanje zbog načina na koji nas Popper smatra formiranim kroz naše interakcije s ljudskom kulturom. Ecclesov stav bio je više u smjeru da ljudi imaju duše koje mogu postojati nakon naše smrti. Za Poppera ljudska svijest ovisi o (ali nije isto što i) ljudskom tijelu i mozgu i bio je skeptičan prema mogućnosti njenog samostalnog postojanja. Ove i druge razlike, međutim, nisu bile istražene.

Bilo je također nekih praktičnih problema u radu na knjizi. Eccles je radio na njoj brzo i želio je da njegov dio bude ažuran po pitanju aktualnih znanstvenih spoznaja. Popper je radio sporije, ali se također i suočavao s nekim problemima. Njegova supruga postala je teško bolesna i morali su se preseliti bliže mjestu gdje je bila liječena. Popper je bio zaokupljen problemima oko njenog zdravlja – uključujući praktične poteškoće pokušavanja da se različiti stručnjaci koji su bili uključeni u njeno liječenje zapravo međusobno razgovaraju. Uspio je raditi na knjizi, ali mu je postalo teško imati dobar pregled njene strukture u razvoju. Popper je, po mom mišljenju, imao mnogo upečatljivih ideja; ali njegov pristup tim pitanjima bio je na neke načine toliko različit od pristupa njegovih filozofskih suvremenika da, čini mi se, nije bilo one vrste unakrsne oplodnje koja bi mogla biti. Ovo je rad na kojem sam vjerojatno najviše pridonio: na primjer, neke materijale u odjeljku 26 Popperovog doprinosa napisao sam ja na temelju početnih razgovora s Popperom, a zatim ga je on preuredio za konačnu verziju.

­
Rad s njim bio je nevjerojatna edukacija i ostavio je pravi trag.

Mnogo bi se više moglo reći o mom vremenu s Popperom – kako u smislu mog doživljaja njega kao osobe, tako i zbog mnogih različitih projekata na kojima sam mu mogao pomagati. Rad s njim bio je nevjerojatna edukacija za mene. Ali bih više dobio da sam bio stariji i iskusniji, a on mlađi jer bi to možda omogućilo da mu postavljam dublja i zanimljivija pitanja o njegovom pristupu i na taj način da značajnije doprinesem njegovom radu.

Rad s njim ostavio je pravi trag na meni: ne samo u smislu njegove predanosti radu s problemima i kritičkom promišljanju svog rada. Bio bih sretan da sam nastavio raditi s njim, ali suočio sam se s praktičnim problemom. Bio sam promoviran s pozicije ‘istraživačkog asistenta’ na poziciju ‘istraživačkog službenika’. To mi je dalo puni paritet s mlađim predavačima. Ali nastavak na poziciji istraživačkog službenika značio bi da bih se suočio s poteškoćama u eventualnom prelasku na mjesto predavača, jer drugima ne bi bilo privlačno da me imenuju predavačem kao nekoga s višim senioritetom, ali bez predavačkog iskustva.

Na kraju sam prešao na privremenu poziciju u Odjelu za filozofiju na Sveučilištu u Edinburghu – noseći sa sobom sve iskustvo i znanje koje sam stekao dok sam radio s Popperom. Osim toga, i što je od velike važnosti, Popperova honorarna tajnica preselila se sa mnom i konačno smo se mogli vjenčati. Ali to je već druga priča.

• Bilješke

[1] Ideja da napišem ovaj tekst – koji se sastoji od reminiscencija na osam godina koliko sam radio kao stalni asistent Karla Poppera – pala mi je na pamet dok sam pregledavao svoj rad ‘Uređivanje Hayeka‘ za Ideje.hr. Želio bih zahvaliti Aliju Payi i Pam Shearmur na komentarima na raniju verziju.

[2] Heinrich Kramer, Malleus Maleficarum, 1486.; engleski prijevod Montague Summers, 1928. Donald Gillies napisao je neke osvrte na ta predavanja (u kojima je Feyerabend predavao, dok je Lakatos pisao kritičke komentare na ploči iza njega), a kojima su prisustvovali ljudi iz drugih programa na sveučilištu isključivo zbog njihove zabavne vrijednosti. Gilliesova sjećanja, međutim, u nekim se dijelovima razlikuju od mojih, pogledajte ovdje.

[3] Pisao sam o ovom kontrastu za Ideje.hr.

[4] Popper je tamo predavao od 1946. godine.

[5] Ironično je da je londonska organizacija koja postavlja spomen-ploče kako bi obilježila mjesta gdje su poznati ljudi živjeli, uspjela postaviti jednu samo u East Barnetu – na mjestu koje su Popperi mrzili.

[6] Indeks za Objective Knowledge postao je pomalo slavan kao rezultat nesreće. Odlomak u Popperovoj knjizi koji se mogao pročitati kao kritika Lakatosa, ali u kojem nije bio spomenut, bio je naveden pod ‘Lakatos’ u indeksu. To je, međutim, bila slučajnost: referenca na svezak koji su uredili Lakatos i Musgrave bila je uklonjena s iste stranice knjige u korekturama, a ja kao urednik jednostavno nisam uklonio referencu na Lakatosa.

[7] Postojao je također i polu-tehnički rad koji je Popper izložio na simpoziju o Tarskijevom radu 1971. godine.

[8] Situacija je došla do točke gdje su prijetili međusobnim pravnim postupcima, oko toga treba li Lakatos vratiti Popperu primjerak korektura Popperovog (tada neobjavljenog) Postskripta na Logiku znanstvenog otkrića, za kojeg je Lakatos tvrdio da mu je poslao Popperov izdavač – nakon što je Popper zatražio da mu ga vrati!

[9] Knjiga je objavljena s datumom ‘1935’, ali je zapravo izašla krajem 1934. Popper – i oni bliski njemu – uvijek su datum objave navodili kao ‘1934’. Još jedna neobičnost. Logik der Forschung konačno je izašla na engleskom kao The Logic of Scientific Discovery, a reference na nju su bile označene skraćenicom LSD. Međutim, kada je dietilamid lizergične kiseline počeo biti široko poznat kao halucinogena droga pod imenom ‘LSD’, reference su promijenjene u L.Sc.D. Također sam imao osjetljiv zadatak prenijeti Popperu (koji je imao blagu, ali donekle puritansku narav) sugestiju da možda nije najbolji način formuliranja reći da je Galileo, u svom radu na mehanici, ‘kotrljao svoje loptice niz kosinu’ (nenamjerna aluzija na element muške anatomije – prim. prev.).

[10] Na tome je radio s Davidom Millerom, ali njegovi planovi su bili prekinuti kada – suočen s pozivom da doprinese zbirci o kvantnoj teoriji – izdvojio je ono što je postalo ‘Quantum Mechanics Without “the observer”‘ iz ove planirane knjige i proširio ga za zbirku. Neka od pitanja koja je planirao obraditi bila su ukratko pregledana u njegovom Unended Quest.

[11] Ne znam kada je Popper pristao to učiniti.

Članak je s engleskog originala preveo i uredio Ivan Fischer. Originalnu verziju možete pogledati ovdje: Assisting Popper