Kakva je to novčana politika na koju se oslanja Ocasio-Cortez. Tko je kritizira, tko zagovara

Debate su važne, no još je važnije da se novčanim politikama počne eksperimentirati, što omogućava prikupljanje empirijskog znanja koje olakšava primjenu, piše Marko Grdešić u članku u kojem objašnjava što je Moderna monetarna teorija, te kakve veze rast njezine popularnosti u SAD-u može imati s uvođenjem eura u Hrvatskoj

• Naslovna fotografija Alexandria Ocasio-Cortez

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti, doktorirao na Sveučilištu Wisconsin

Hrvatska javnost već neko vrijeme ima mogućnost pratiti “raspravu” o uvođenju eura. To se uglavnom svodi na uvjeravanje HNB-a i Vlade kako će sve biti u redu. Na sreću, ponekad se pojave disonantni tonovi koji poremete idilu, među kojima je i niz tekstova o uvođenju eura na ovom portalu. Iako u tim tekstovima ima vrijednih intervencija, ovdje bi htio navesti po meni najvažniji razlog zašto je euro loša ideja. Riječ je argumentima tzv. “Moderne monetarne teorije” (MMT). Zbog uspona MMT-a u SAD, moguće je zamisliti da će te donedavno heretične ideje dobiti priliku da budu iskušane u praksi. Ako se to dogodi, a Hrvatska u međuvremenu preuzme euro, trajno ćemo si vezati ruke baš kada se političko-ekonomska klima mijenja na globalnoj razini. I nećemo moći imati koristi od potencijalno velikih prednosti MMT-a za sve zemlje koje imaju svoju valutu.

Što je MMT? Za one koji se žele informirati o tome, najpoznatiji su zagovornici ekonomisti Randall Wray, Bill Mitchell, Stephanie Kelton i Warren Mosler. Tu je i Levy Institute pri sveučilištu Bard u New Yorku. Vrlo je zanimljiv i blog “New Economic Perspectives” na kojem se nalazi i pristupačan uvod u MMT. Kao inspiracija za MMT ponekad se navode ekonomisti John Maynard Keynes, Hyman Minsky i Abba Lerner. Među simpatizere se ubrajuju i Steve Keen (pogledajte njegov komentar)  i James Galbraith (ovdje je osvrt koji je objavio Project Syndicate). Dakle, riječ je o kejnzijanskom ili postkejnzijanskom pristupu ekonomskoj politici koji je danas blizak lijevom krilu Demokratske stranke u SAD i političarima kao što su Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez.

Koje su osnovne teze MMT-a? Najvažnija je da budžet države nije ista stvar što i budžet kućanstva ili kompanije. Ako država ima svoju valutu, nikad ne može bankrotirati niti joj može ponestati novca. Kućanstva ili kompanije imaju “tvrda budžetska ograničenja”, tj. sav novac koji kane potrošiti moraju prije uprihoditi ili do njega moraju doći zaduživanjem. Država nema to ograničenje. To ujedno znači da proračunski deficiti nisu problem. Dapače, deficiti su dobra vijest jer oni zapravo predstavljaju suficit na strani privatnog sektora. Jedna od osnovnih teza MMT-a je da nacionalnu privredu treba promatrati iz perspektive dvostrukog knjigovodstva. Ako je država u minusu, to znači da se isti taj minus mora pretvoriti u plus privatnog sektora. Za zdravlje privrede mnogo je korisnije da država bude u minusu jer to znači da je privatni sektor u plusu. Ako je država u plusu onda privatnom sektoru zapravo nedostaje novaca. To je ono što pokazuje “najvažniji graf na svijetu” kako ga nazivaju Wynne Godley i Stephanie Kelton.

“Najvažniji graf na svijetu” pokazuje da privatnom sektoru nedostaje novca ako je država u plusu

Dakle, prema MMT-u, ne treba se pitati jesu li nam proračunski deficiti preveliki, nego jesu li dovoljni veliki. Već dugo nema ni zlatnog standarda ni hibridnog sustava iz Bretton Woodsa, a vlade diljem svijeta se ponašaju kao da i dalje važe ista ograničenja. Međutim, ako država kontrolira svoju valutu, njoj nikad ne može ponestati novca. Također nije nužno da se prihodi države najprije osiguraju oporezivanjem. Prema MMT-u, porezi nisu izvor državnih rashoda. Porezi državi služe da regulira stopu inflacije i da utječe na ljudsko ponašanje (primjerice, trošarine na cigarete ili alkohol su tu jer su ti proizvodi štetni po zdravlje). Državi ne trebaju porezi da bi dobila novac, već suprotno, nama treba novac kojeg tiska samo država jer samo tim novcem (samo u toj valuti) možemo platiti porez koji moramo platiti. Ako država želi na nešto trošiti ona samo mora kroz parlament i pomoćne službe izdati potrebna odobrenja za rashode. To je ono što MMT naziva “power of the purse” i ima ga svaki parlament. U kriznim situacijama i monetarna vlast može jednostavno kreirati novac, kao što je i napravio Ben Bernanke za vrijeme “velike recesije” 2008/2009. godine. Kako? Jednostavnom promjenom brojke na ekranu. Kreiranje novca u današnje vrijeme zapravo ne znači tiskanje novih novčanica, već relativno jednostavnu elektronsku operaciju. Kao što kaže Randall Wray, ako netko u središnjoj banci ima prst i tastaturu, onda može kreirati novac.

To naravno ne znači da nema baš nikakvih ograničenja na državnu potrošnju. MMT mnogo brine o inflaciji. Ako je privreda blizu pune zaposlenosti, bilo kakva dodatna državna potrošnja bi pregrijala ekonomiju. Primjerice, ako su svi radnici već zaposleni, državni programi mogli bi odvlačiti radnu snagu iz privatnog u javni sektor, tj. nastalo bi natjecanje za te kadrove što bi im podiglo cijenu te generiralo inflaciju. To je situacija koja se obično opisuje izrazom da “previše novca lovi premalo roba.” Prema tome, postoje ograničenja koja se tiču makroekonomskih fenomena kao što su inflacija i puna zaposlenost. Ali ograničenja koja bi proizlazila iz bilo kakve nužnosti da se proračun uravnoteži su samonametnuta i nepotrebna.

To ujedno znači da nema razloga zašto država ne bi mogla uvesti program zajamčenog zaposlenja za svakog tko želi raditi, a ne može pronaći posao u privatnom sektoru. Rad na infrastrukturi je prvi kandidat, ali moguće ja zamisliti i niz drugih korisnih poslova koje bi trebalo obavljati, a nitko ih ne obavlja. Taj program bi de facto definirao novu minimalnu plaću, tj. predstavljao bi najniži set standarda ispod kojeg privatni sektor ne bi mogao ići. Pri tome je MMT-u važno da država kroz taj program ne konkurira privatnom sektoru. Ako radnici žele napustiti taj program i preći u privatni sektor za veću plaću, država ne bi trebala ući u natjecanje za kadrove (jer bi to vodilo u inflaciju). Kontinuirana zaposlenost je veliki plus za same radnike jer čak i kratkotrajne epizode nezaposlenosti dovode do zastarjevanja vještina, ali i čitavog niza drugih negativnih posljedica po zdravlje radnika i njegovu okolinu.

Istovremeno je spuštao poreze a povećao potrošnju na raketnu zaštitu i deficite: Reagan u trenutku kad je objavio Star Wars

Zagovornici fiskalnog konzervativizma vole govoriti kako “nema magičnog drva na kojem raste novac” te lijeve kritičare štednje uvijek pitaju “kako ćemo si to priuštiti?” MMT nam govori da magično drvo već postoji. Pitanje je samo naše sposobnosti da se oslobodimo nekih ideja koje su ušle u “zdrav razum”: da državnoj potrošnji mora prethoditi oporezivanje, da država ne može trošiti više nego što uprihoduje, da država ne može svakome garantirati posao. Zapravo se alati koje MMT opisuje već i koriste, ali selektivno. Primjerice, već je Ronald Reagan dokazao da deficiti nisu važni kada je odlučio trošiti na “Star Wars” raketnu zaštitu, a istovremeno je spuštao poreze. Takva bi kombinacija trebala biti katastrofalna, ali ništa se nije dogodilo. MMT u srži i nije teorija, već opis kako stvari zaista funkcioniraju, prije svega u SAD.

Naravno, MMT ima i svoje kritičare. Bliže centru, to su Larry Summers (Larry Summers Slams MMT as ‘Fallacious’) i Kenneth Rogoff (Modern Monetary Nonsense). Zanimljivo je međutim, da među mainstream ekonomistima kopni vjera u neoliberalizam i fiskalni konzervativizam, pa je primjerice Bradford DeLong, dugogodišnji klintonovac sa sveučilišta u Berkeleyju, nedavno priznao da njihova rješenja ne funkcioniraju te da je vrijeme da se da prilika demokratskim socijalistima, tj. ljevici unutar Demokratske stranke. Nedavno je i Gerald Epstein, američki ekonomist s heterodoksnog (čitaj: lijevog) University of Massachusetts-Amherst, objavio kritički tekst koji se bavi izgledima da zemlje trećeg svijeta koriste MMT. Još više lijevo na političkom spektru nalaze se marksistički ekonomisti poput Engleza Michaela Robertsa, koji je na svom blogu napisao seriju kritičkih tekstova o MMT-u. Ove debate su važne. Još je važnije da se s ovim politikama počne eksperimentirati. Tada ćemo početi akumulirati empirijsko znanje koje će olakšati praktičnu primjenu.

Da li Hrvatska može provoditi ekonomske politike koje bi bile utemeljene u MMT-u? U ovom trenutku odgovor je ne, jer je zaduženje kako građana tako i države djelomice denominirano u stranoj valuti, a sama je kuna vezana za euro. Dakle, već su nam sada vezane ruke, jer HNB nije pokušavao da nam ih odveže. Ali vrata bi trajno bila zatvorena ukoliko bi preuzeli euro. Treba napomenuti da čak i kada bi HNB proveo de-eurizaciju i uspio napraviti tranziciju ka plivajućem tečaju – što ne namjerava – Hrvatska bi i dalje bila u nepovoljnijem položaju nego SAD kada je riječ o primjeni MMT alata. MMT može od najveće koristi biti zemljama koje nisu izložene naglom ulasku i izlasku kapitala te čiji dug  stranci žele kupovati. Ali svejedno bi manveraski prostor bio veći nego s eurom. Bio bi veći čak i za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske koja ovisi o stranom kapitalu za investicije, a čije državne obveznicu nisu ni blizu tako popularne kao američke T-bills. Ako bi preuzeli euro, jedina šansa da imamo koristi od MMT-a bi ležala u mogućnosti da neka heretička koalicija ekonomista zauzme ključne pozicije u Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu. Trenutno se takav ishod ne čini realnim. Ulaskom u eurozonu, Hrvatska zatvara vrata bilo kakvim eksperimentima i inovacijama u ekonomskoj politici.