Kakve su šanse dvopismenog mozga? Četiri knjige o digitalnom dobu i čitanju.

Manfred Spitzer u svojim knjigama o čitanju i razmišljanju, iako je umnogome u pravu, u digitalnom dobu vidi gotovo isključivo negativne strane, piše Marija Ott Franolić. S druge strane Faktologija vidi da je svijet sve bolje mjesto, a negativni pogled pripisuje instinktima koji ne prate razvoj. Napokon, Maryanne Wolf u knjizi Čitatelju, vrati se kući, ima prijedlog kako spasiti dubinsko čitanje i dubinsko mišljenje.

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

(…) zadnja stvar koja društvu treba jest ono čega se Sokrat pribojavao: mladi ljudi koji misle da znaju istinu prije nego što su uopće započeli mukotrpan proces traganja za njom.

Maryanne Wolf

Imate li posljednjih godina strpljenja za debele, klasične romane pune dugih rečenica s mnoštvom metafora? Čitate li drukčije na ekranu i na papiru? Printate li duge članke s ekrana da biste se mogli u njih udubiti? Krećete li čitati jedan članak, pa pređete na drugi zaboravivši o čemu je bio onaj prvi i zašto ste za njega izgubili interes (tu je pojavu psiholog Howard Gardner divno nazvao “mozgom skakavca”). Čini li vam se da ste nekad imali ljepši rukopis, da sve teže pišete rukom jer tako rijetko uzimate kemijsku u ruke? Hoće li činjenica da je sve znanje na internetu utjecati na naše pamćenje, hoće li nas preopterećenost podatcima nužno učiniti površnijima, anksioznijima i zapravo većim neznalicama? Ili će digitalno doba iznjedriti nove oblike čitanja i mišljenja koje još ne poznajemo pa ih ne možemo ni zamisliti?

Jako me zanimaju procesi čitanja i tehnike kojima mlade ljude možemo zainteresirati za čitanje ozbiljnijih štiva. Još otkako sam pročitala Plitko: što Internet čini našem mozgu Nicholasa Carra (Naklada Jesenski i Turk, prev. Ognjen Strpić, 2011.), pitam se kako se postaviti prema digitalnim promjenama, prema činjenici da je mozak prilagodljiv (to nam je kao ljudskoj vrsti pomoglo da preživimo), a sada je ta prilagodljivost najveći problem za mirno sjedenje i čitanje, jer nas sve veća konzumacija digitalnih sadržaja navikava na brzinu i stalne podražaje, umjesto tišine, koncentracije i dubinskog uživljavanja potrebnog za dubinsko čitanje.

• Digitalni nas mediji odvlače od čitanja

Zaokupljena tim pitanjima, posegnula sam za knjigama njemačkog psihijatra, psihologa i neuroznanstvenika Manfreda Spitzera koji već dvadesetak godina upozorava na opasnosti pretjerane upotrebe digitalnih tehnologija, osobito kod djece koja još nemaju posve razvijen mozak.

Spitzerovu knjigu Digitalna demencija (prev. Boris Perić, 2018.) čitala sam čim je prevedena, a nedavno sam pročitala i njegovu Epidemiju pametnih telefona (prev. Željka Gorički, 2021.) Osnovna je teza obiju knjiga (objavljene u Nakladi Ljevak) da svakodnevno korištenje digitalnih medija na nas ostavlja brojne negativne posljedice. Mozak se korištenjem stalno mijenja, on je proizvod evolucije koji uvijek uči, kržlja ako se ne koristi, i obrnuto, posebno razvija područja koja pojačano koristimo. Spitzer nudi primjer londonskih taksista kojima je povećan dio mozga zadužen za navigaciju, te violinista koji imaju povećano područje u mozgu za prste lijeve ruke.

Mnogi kažu da djecu moramo privikavati na nove medije jer će biti velik dio njihova života, no Spitzer je zabrinut jer podatci pokazuju da mladi danas troše više vremena na digitalne medije nego na spavanje, a stvaraju im ovisnost poput alkohola ili nikotina! Čini mu se nevjerojatnim da odrasli, pa čak i djeca, većinu budnog vremena posvećuju malenoj spravi koja postoji tek deset godina – kao da smo prvo stavili lijek na tržište pa ćemo upotrebom vidjeti rizike i nuspojave.

Spitzer je u pravu, ali jednostran, vidi samo probleme, a ne prednosti i rješenja. Digitalna demencija i Epidemija pametnih telefona

Činjenica da šutimo o štetnosti digitalnih medija za Spitzera nije posljedica zavjere nego je riječ o čistom marketingu – neki ljudi dobro zarađuju na digitalnoj tehnologiji. Osobito ga brine što škole diljem svijeta sve više uvode tablete i pametne ploče, pokušavajući roditelje uvjeriti da djeci kompjuteri trebaju za učenje. Kako je to moguće, pita se, kad istraživanja pokazuju da ekrani dovode do poremećaja pozornosti i slabijeg školskog uspjeha? Navodi analizu PISA-e iz 50 zemalja koja je tijekom deset godina pokazala: što je više neka zemlja uložila u digitalnu infrastrukturu, to je veća vjerojatnost da će se postignuća učenika u toj zemlji srozati. Brine ga i činjenica da društvene mreže ne dovode do boljih kontakata nego do površne komunikacije i socijalne izolacije, do vršnjačkog nasilja – a sve to može biti put u otuđenje i depresiju i utjecati na smanjenje socijalnog mozga, osobito kod mladih ljudi.

Ovdje valja izdvojiti nekoliko problema o kojima Spitzer govori u Digitalnoj demenciji i Epidemiji pametnih telefona. Premda naše blagostanje ovisi o tome da mnogi ljudi budu stručnjaci i da se većina ljudi u društvu suvereno snalazi u šumi podataka koja im je na raspolaganju, posljednjih godina zanemarujemo potrebu za pamćenjem podataka jer sve možemo naći na internetu. Time dugoročno gubimo lakoću zapamćivanja, stručno znanje i mogućnost za samostalnu mentalnu aktivnost, tj. za učenje koje se kod odraslih odvija tako da se nove informacije lijepe za već postojeće. A da bismo razmišljali sami, moramo biti u stanju čitati i učiti sami, tvrdi Spitzer koji u Digitalnoj demenciji nudi jednu upečatljivu metaforu: kao što nećemo naučiti planinariti ako nas netko odnese na vrh planine, mlad čovjek neće postati stručnjakom (za koje god stručno područje) ako pita stručnjaka. (17)

Spitzer primjećuje da se promijenio i način na koji koristimo i procesuiramo informacije. Naime, kad usvajamo nova znanja, prolazimo hermeneutički krug: prepoznajemo cjelinu pomoću pojedinosti, pojedinosti pomoću cjeline, slijedimo pouzdani izvor, a ako zapnemo, vraćamo se tom izvoru. Mladi ljudi odrasli s tehnologijom, tzv. ‘digitalni urođenici’ (za razliku od starijih ‘digitalnih pridošlica’), u većini slučajeva neko vrijeme nasumce klikaju i nemaju sklonost vraćanju pouzdanom izvoru: traže horizontalno (površno), a ne vertikalno (dubinski). Surfanjem i prelijetanjem sadržaja ne možemo znanje posve usvojiti – potrebno nam je aktivno sučeljavanje sa sadržajem, trebamo kritički o njemu razmišljati, dovoditi ga u pitanje i ponovno sistematizirati, ali i preslagivati svoje dileme ako se hipoteze promijene.

Po cijele dane koriste telefone a slabo razlikuju pouzdane od nepouzdanih izvora i dokazano prednost daju jednostavno dostupnim izvorima bez obzira na njihovu vjerodostojnost. Zbog prelijetanja umjesto čitanja, počelo je nedostajati mentalne dubine

Uz to, paradoksalno je da mladi koji po cijele dane koriste telefone često ne znaju dobro pretraživati izvore – slabo razlikuju pouzdane od nepouzdanih izvora (dokazano je da prednost daju jednostavno dostupnim izvorima bez obzira na njihovu vjerodostojnost), a često se ne snalaze ni u abecednom pretraživanju i drugim vrstama sortiranja podataka jer ne poznaju koncept enciklopedija i leksikona. Unatoč tome, u istraživanjima, svoju medijsku pismenost ocjenjuju visokom (logično, jer im je telefon sveprisutni produžetak tijela), ali nije dokazana veza između njihove procjene i stvarnog stanja, navodi Spitzer u Epidemiji pametnih telefona.

Zbog plitkog načina usvajanja znanja i prelijetanja umjesto čitanja, počelo nam je nedostajati mentalne dubine. Što dublje obrađujemo sadržaj to ćemo ga bolje zapamtiti (npr. bolje se uči fizičkim posjetom muzeju nego gledanjem videa o istom sadržaju). Vrijedi i obrnuto – što površnije pristupamo nekom sadržaju, manja je vjerojatnost da ćemo ga zapamtiti, shvatiti i zauvijek naučiti. Mogli bismo reći da smo svoju mentalnu aktivnost prepustili digitalnim uređajima, a kako učenje pretpostavlja samostalnu mentalnu aktivnost, Spitzer digitalne medije naziva sredstvima za sprečavanje učenja.

Učitelj pažljivog čitanja, i otkrivanja vlastite mudrosti. Marcel Proust

Zabrinjava ga i opadanje empatije zbog nedostatka stvarnih socijalnih kontakata i velike prisutnosti nasilnih računalnih igara (navodi istraživanja koja pokazuju da će stvarnim ljudima u nevolji prije pomoći pojedinci koji prethodno nisu igrali vrlo nasilne igre). Taj proces Spitzer naziva desenzibilizacijom. Riječ podsjeća na jednu definiciju čitanja koja kaže da nam ono senzibilizira osjetila. Stoga je čitanje logičan protuotrov desenzibilizaciji – ono nudi uživljavanje u strane osobe i situacije, a to nas sve čini drugačijim ljudima. Marcel Proust je objasnio da je u samoj srži čitanja prekoračivanje autorove mudrosti kako bi se otkrilo vlastitu.

U čitanju o različitim situacijama vježbamo i donošenje odluka, možemo razmišljati o tome kako bismo mi postupili. Važna je odlika čitanja u paradoksu da se ne mičemo s mjesta, čitamo u tišini i osami i istovremeno poboljšavamo svoje socijalne vještine, za koje je Spitzer također zabrinut jer su u opadanju zbog nedostatka stvarnih kontakata s ljudima. Pitanje ostaje, naravno, kako odvojiti vrijeme za mirno čitanje u ubrzanom svijetu, tj. kako da odrasli zadrže vještinu dubinskog čitanja i kako da je mladi ljudi uopće steknu.

• Kome vjerovati ili koliko pesimizma je previše

Spitzera treba čitati, jer njegove knjige pozivaju na red, odmah gasimo telefon i poželimo otići u prirodu, pozvati obitelj na večeru ili zajedničke fizičke aktivnosti za koje se on odlučno zalaže. Pa ipak, nisam se mogla oteti dojmu da autor pretjeruje, da koristi podatke koji potkrepljuju njegove teze, da iz nekog razloga ne uspijeva vidjeti potrebu da se u svakodnevicu ukomponiraju digitalno (koje je neizbježno) i analogno (koje je još prisutno i višestruko korisno), nego svoje teze koristi jednostrano: da bi nas uvjerio da je digitalno loše i da će nam nepovratno naštetiti. U njegovim mi je tezama nedostajala druga strana. Puno je bolji u detektiranju problema nego u ponudi rješenja pa bih ga rado pitala: i što sad kad sve to znamo? Njegov je stav otrežnjujući, ali nije i produktivan. Primjerice u Epidemiji pametnih telefona tvrdi da mobilni telefoni ometaju razvoj naše volje jer gledamo nešto već napravljeno, a kad sami idemo nešto napraviti ili odlučiti, onda nas telefoni ometaju. Pa, zar ne postoji i druga strana – činjenica da ljudi svakodnevno koriste Youtube za nove i kreativne recepte, da bi nešto sašili, sagradili, nečim se aktivno pozabavili….

Svjesna sam važnosti interdisciplinarnosti i gledanja izvan uskog kruga vlastite struke (o tome sam na Idejama već pisala), ali ove su me knjige nagnale na razmišljanje o korištenju izvora kad se bavimo nekom temom. Ako o nekom području nemamo namjeru, ili nemamo vremena, istražiti petnaest autora, kako danas u šumi podataka i knjiga možemo znati kome vjerovati, kako da znamo da Spitzer nije suviše pesimističan, iako se s njime u mnogočemu slažemo? I na koje se podatke trebamo oslanjati, osobito mi kojima podatci nisu primarna struka?

Negativistički instinkt, onaj iz pretpovijesti, razlog je zašto pogrešno vidimo svijet. Rosling, Faktologija

U knjizi Faktologija: deset razloga zašto pogrešno vidimo svijet i zašto je sve mnogo bolje nego što mislimo (VBZ, prev. Nikolina Dadić, 2020.) Hans Rosling sa suradnicima Annom Rosling Ronnlund i Olom Rosling ponudio je pogled na svijet zasnovan na relevantnim statističkim podatcima. Hans Rosling (1948 – 2017.) je bio statističar, bavio se javnim zdravstvom, jedan je od utemeljitelja zaklade Gapminder Foundation čiji je cilj borba protiv neznanja s pogledom na svijet koji se zasniva na provjerenim podatcima. Na početku knjige je kviz – svakako  ga probajte riješiti i vidjet ćete da – kao i mnogi drugi – posve krivo procjenjujete neke temeljene informacije o svijetu. Jeste li znali da se u zadnjih dvadeset godina gotovo prepolovio broj ljudi na svijetu koji žive u izrazitom siromaštvu ili da se diljem svijeta smanjio broj smrti od prirodnih nepogoda? Da je čak 80% jednogodišnjaka u svijetu cijepljeno protiv neke bolesti? Autori se pitaju zašto većina ljudi na ova pitanja odgovara krivo, procjenjujući da je situacija puno lošija od realne (pokazuje se da su u zabludi i laici i mnogi stručnjaci, ali i političari u Davosu koji donose odluke!).

Rosling je prvo mislio da je to zato što smo se obrazovali prije više od trideset godina pa baratamo zastarjelim podatcima, no zaključio je da se stavovi teško mijenjaju zbog načina na koji nam radi mozak. Mozak je evoluirao milijunima godina, zajedno s instinktima koji su nam pomogli da preživimo – bez razmišljanja skačemo na najmanju opasnost, i to bismo trebali naučiti kontrolirati, jer smisao za dramu danas nam je puno manje potreban a još uvijek imamo tzv. ‘negativistički instinkt’. Pamtimo selektivno i imamo tendenciju uljepšavati mladost, a mediji nas konstantno filaju negativnim vijestima. Osim toga volimo generalizirati i paušalno dijeliti stvari na dvije vrste – recimo zemlje na razvijene i one u razvoju – a podatci pokazuju da 75% ljudi danas živi negdje u sredini! Kako bi nam to bilo jasnije, autori su stanovništvo podijelili u četiri kategorije po visini prihoda i napravili projekt Dollar street s fotografijama predmeta koje svakodnevno koristimo iz kojih se može vidjeti na kojoj razini tko živi.

• Moramo biti posibilisti

Cilj je Faktologije promijeniti način kako ljudi razmišljaju, izliječiti ih od potrebe za crno-bijelim odgovorima, smiriti iracionalne strahove i preusmjeriti energiju na nešto konstruktivnije od lamentacija o svijetu koji se pogoršava. Premda mi se čini da su autori pretjerano usmjereni na ekonomski rast a da premalo ističu negativne posljedice tog rasta na planet, sviđa mi se kako jedna knjiga može promijeniti kako promatramo svijet – to je jedan od razloga zašto čitamo. I moram priznati da mi je svjetonazor Faktologije – osobito nakon Spitzerovog pesimizma – povremeno djelovao kao pretjerani optimizam, čak idealizam, a Rosling ne želi da ga se naziva optimistom, već posibilistom:

Izmislio sam tu riječ. Posibilist je netko tko se ne nada bez razloga niti se boji bez razloga, netko tko se neprestano odupire pretjerano dramatičnom pogledu na svijet. Kao posibilist, vidim sav ovaj napredak, i on me ispunjava uvjerenjem i nadom da je napredak i dalje moguć. To nije optimizam. To znači da imam jasne i razumne ideje o stanju stvari. To znači da je moja slika svijeta konstruktivna i korisna. (84)

Biti posibilist u području čitanja značilo bi stvarati i pratiti statistike da vidimo što realnije stanje, okrenuti se novim opcijama a ne kukati kako je nekad bilo i prestati dijeliti čitanje na ili tradicionalno ili digitalno nego pokušati današnjim mladim ljudima omogućiti da budu sposobni za jedno i drugo – analogno i digitalno. Za to se zalaže Maryanne Wolf, neurolingvistica koja istražuje što mozak čini dok čita. Zanima je kako su ljudi uspjeli ovladati pisanom riječju i na koji je to način postala prednost u njihovom intelektualnom razvoju. U knjizi Čitatelju, vrati se kući (Naklada Ljevak, prev. Anita Peti-Stantić i Vedrana Gnjidić, 2019.) razmatra utjecaj digitalnih tehnologija na čitanje, pisanje i razmišljanje – pita se hoće li tehnologija promijeniti naše mozgove, osobito mlade? Hoće li ta djeca razviti različite sklopove u mozgu i kakve će biti implikacije za pojedinca i društvo?

Bila bi šteta kad bi tehnologija na kraju ugrozila intelekt koji ju je proizveo.

Knjigu je napisala u obliku pisama jer to je dijaloški oblik koji nam omogućuje da zajedno mislimo (i Spitzer dijalog drži najdubljom vrstom obrađivanja informacija). Wolf bi se složila s većinom teza koje Spitzer detektira kao problem za čitanje. Ona podsjeća da čovjek nije rođen za čitanje. Za razliku od govornog jezika koji je jedna od temeljnih ljudskih funkcija (dijete će prirodno progovoriti), za čitanje se trebaju poklopiti vanjske okolnosti – svaki mladi mozak mora oblikovati vlastiti čitateljski sklop.

Mozak je pripremljen za učenje mnogih neprirodnih stvari, prilagodljiv je, zato smo i naučili čitati (što je jedno od najvećih postignuća homo sapiensa, nijedna druga vrsta to nije postigla), ali sada se zbog digitalne tehnologije sve više prilagođavamo letimičnom ‘skeniranju’ teksta bez udubljivanja i pamćenja (neki čak procjenjuju da se prosječan raspon pamćenja mnogih odraslih osoba tijekom proteklog desetljeća prepolovio).

Osobito je ugroženo dubinsko čitanje koje nam je promijenilo strukturu mozga i prirodu misli, pa je bitno da ga zadržimo. Za razvoj dubinskog čitanja potrebne su godine treninga, ali i predznanje koje nam omogućuje da s lakoćom pratimo sadržaj, a danas sve manje pamtimo i to postaje problem. Wolf je svjesna da znanja moramo stalno dograđivati i kritički propitkivati jer naš svjetonazor određuje ono što vidimo, no istovremeno moramo paziti da ne upadnemo u zamku o kojoj je govorio povjesničar tehnologije Edward Tenner: Bila bi šteta kad bi izvanredna tehnologija na kraju ugrozila intelekt koji ju je proizveo.

Mnogi će se prepoznati u njenoj tvrdnji da čak i mi koji dosta čitamo sve više preskačemo faze čitanja zbog multitaskinga i uštede vremena. Pojednostavljujemo stvari i ‘radimo trijažu’, kompromis između potrebe za znanjem i nužnosti da uštedimo vrijeme. Logično je da se u tom procesu mnoge stvari gube, i ne samo to, zabrinjava i pomisao da je drugačiji način čitanja samo prva promjena u lancu, a uslijedit će i promjena u načinu pisanja i razmišljanja. Jezik odražava više od eksplicitno izrecivog, ali da bismo toga bili svjesni moramo se njime koristiti na relativno kompleksnoj razini koju nam pojednostavljena razmišljanja i prečice ne mogu omogućiti, jer, kako je primijetio ruski psiholog Lav Vigotski, pisani jezik ne odražava samo naše najsloženije misli, nego ih dodatno razvija.

Prisutnost prevelike količine informacija zapravo nam otežava usustavljivanje znanja o svijetu, ne trošimo dovoljno vremena na uvježbavanje i pohranu informacija. Ako nam na razini društva opada mogućnost razmišljanja, to može postati opasno. Što manje znamo, to manje možemo uspostavljati analogije i zaključivati, a kritička misao ne može nastati ni iz čega. Najgora je situacija kad smatramo da znamo dovoljno i upadamo u ‘pasivno kognitivno samozadovoljstvo’ koje nas sprječava da široko mislimo, to omogućuje drugima da misle umjesto nas, a to je opasno i za samu demokraciju, navodi Wolf, i nastavlja da je naša dužnost osigurati

da svi građani budu obrazovani kako bi mogli koristiti svoj puni intelektualni kapacitet u oblikovanju tih stajališta. Vakuum do kojeg dolazi kad se to ne ostvari neizbježno vodi do podložnosti utjecajima demagogije u kojoj lažne nade i lažni strahovi potkopavaju razum, a sposobnost refleksivnog mišljenja se povlači, kao i racionalno donošenje odluka zasnovano na empatiji. (215)

• Rješenje: dvopismeni mozak

Maryanne Wolf se ne protivi digitalnoj revoluciji, nego je posibilistica i nudi opipljiva rješenja. Trebamo učiniti sve da se mladi ljudi ne oslanjaju previše i prerano na vanjske izvore znanja, ali za njihovu budućnost nije dobro ni da se zadržavaju na tradicionalnim izvorima i oblicima znanja. Zato predlaže razvoj dvopismenog mozga, a taj prijedlog zasniva na iskustvima dvojezične djece.

To je zamislila otprilike ovako: u ranom djetinjstvu djeci bi valjalo osigurati puno klasičnog čitanja jer to razvija pojmove i riječi koje dijete već zna, a postavlja i temelj za nadograđivanje njegovih znanja i vještina. Rano čitanje gradi analoško razmišljanje i obogaćuje jezični razvoj jer za čitanje koristimo bogatiji vokabular nego u razgovoru. Tu je važna i opipljivost – kod male djece u čitanje su uključena čitava njihova tijela – djeca vide, mirišu, čuju i osjećaju knjige, ponekad ih i žvaču, vole se vratiti na već pročitani sadržaj, a digitalne knjige to im ne omogućuju. U prvim godinama školovanja, knjige i tiskani materijali koristili bi se kao glavni medij za učenje čitanja te bi dominirali u razdoblju pripovijedanja priča, uz poučavanje pisanja rukom jer su istraživanja pokazala da djeca bolje pišu i bolje razmišljaju kada u nižim razredima nauče zapisati svoje misli rukom.

Istovremeno djeca trebaju vježbati drugačije razmišljati na zaslonima – digitalne uređaje treba uvoditi za kodiranje i programiranje, za učenje kreativnih digitalnih vještina: autorica predlaže izradu grafičke umjetnosti i programiranje Lego robota ili skladanje u programu GarageBand. U procesu učenja programiranja djeca razvijaju deduktivne, induktivne i analoške vještine koje se koriste u znanosti, tehnologiji, inženjerstvu i matematici, a u čitateljskom sklopu su važan temelj za razumijevanje znanstvenih metoda. Zato tijekom školovanja ne bi trebalo privilegirati ni jedan medij.

Ti prijedlozi nisu neizvedivi, samo se moramo otvoriti novome. Za razvoj dvopismenog mozga bit će potrebno još mnogo istraživanja, valjat će obrazovati edukatore i omogućiti svim mladim ljudima potrebne resurse – jer još uvijek postoje djeca bez ijedne knjige i/ili digitalnog uređaja kod kuće. Uvjerljiv je i argument da će djeca ionako odrastati s digitalnim uređajima, i veća je vjerojatnost da će potpasti pod njihove negativne utjecaje ako o njima premalo znaju. Zato bi u školama na svim razinama trebalo učiniti dvije stvari: uvesti predmet ‘digitalni odgoj’ koji bi trebali svladati svi učitelji, ali i učiti djecu ‘protuvještinama’ koje bi mogle ublažiti negativne utjecaje digitalnih medija: vježbati dubinsko čitanje, izbjegavati letimično skeniranje sadržaja, ispitivati djecu o slijedu radnje i važnim detaljima, te uvježbavati pamćenje.

Onima koji ne čitaju tečno će čitanje biti napor, nikad neće samostalno posegnuti za knjigom, ni doći do dubinske razine čitanja. Ostat će zauvijek na površini teksta, i na površini mišljenja

Ovo je tema koju valja ozbiljno shvatiti. Dok do besvijesti raspravljamo o tome koji su naslovi prikladni za lektiru u osnovnim i srednjim školama, moglo bi nam se dogoditi da se suočimo s generacijama funkcionalno nepismenih mladih ljudi koji neće moći čitati nikakvu lektiru. Naime, neće moći čitati tečno, niti misliti ili osjećati dubinski o onome što su pročitali, jer će ih trajna digitalna stimulacija odvući u drugom smjeru. Onima koji ne čitaju tečno čitanje će biti napor i nikad neće samostalno posegnuti za knjigom, što znači da neće ni dobiti priliku dalje razvijati svoje čitateljske sposobnosti i doći do dubinske razine čitanja. Ostat će zauvijek na površini teksta, time i na površini vlastitog mišljenja. Trebamo učiniti sve da to spriječimo jer o tome ovisi naša budućnost i budućnost naše djece. Maryanne Wolf citira Tristana Harrisa, tehnološkog stručnjaka iz Silicijske doline, koji kaže kako još nikada u povijesti, odluke šačice dizajnera (uglavnom bijelih muškaraca, iz San Francisca, starih između 25 i 35 godina) koji rade za tri tvrtke (Google, Apple i Facebook) nisu imale toliko utjecaja na to kako milijuni ljudi diljem svijeta koriste svoju pozornost, te da bismo zbog toga trebali osjećati golemu odgovornost i učiniti sve da interveniramo i popravimo stvari.

Svi koji dolaze u doticaj s mladim ljudima, a osobito edukatori, trebaju razmišljati o tome što mogu učiniti za razvoj njihova dvopismenog mozga. Kako ih privikavati na mirno sjedenje i koncentrirano čitanje kompliciranih sadržaja? Kako im pomoći da budu u stanju odgovorno, konstruktivno i kreativno koristiti digitalne sadržaje? Čitajte Manfreda Spitzera i Maryanne Wolf, no zavirite i u Hansa Roslinga i razmišljajte zajedno s njima. Pokušajte biti posibilisti i pomoći djeci i mladima da se znaju nositi sa sve naprednijim digitalnim svijetom u kojem će teško preživjeti bez dvopismenog mozga.