Klasni i feministički sadržaj u dva romana Annie Ernaux

Uz dobro napisane i sadržajno uvjerljive, konzistentne dijelove Ernaux utiskuje rečenice koje  je teško čitati drugačije nego kao politički program, piše Đurđa Knežević u članku u kojem analizira knjige Događaj i Djevojačke uspomene ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost.

• Naslovna fotografija: Annie Ernaux (Wikimedia Commons)

• Đurđa Knežević je književnica, publicistkinja i historičarka. Jedno od posebnih područja interesa su joj problemi rodne ravnopravnosti, o čemu je objavila niz eseja i knjigu te vodila Ženski informacijsko-dokumentacijski centar (infoteku). Kao književnica objavila je šest romana, kao urednica u Infoteci objavila je nekoliko desetaka knjiga prijevodne i domaće literature o problematici rodne ravnopravnosti i feminizma.

• Prethodni osvrt Marije Ott Franolić na književnost Annie Ernaux možete pročitati ovdje.

Pisanje Annie Ernaux čine tri temeljne sastavnice. Prva je sam konkretni događaj o kojem piše, središnja tema koja je osnova, odnosno polazište za oblikovanje cijelog sadržaja, drugu čini razmatranje o vlastitom postupku pisanja, te treća, koja se sastoji od njezinih misli vezanih uz odnos središnje teme prema klasnom i feminističkom. I dok se prve dvije sastavnice efektno prožimaju, čineći jedinstveno književno tkivo, treća je na izvjestan način pomaknuta i djeluje tek kao dodatak, svojevrsna didaskalija tekstu.

Knjige o kojima je ovdje riječ: Događaj (2000.) i Djevojačke uspomene (2016.) tematiziraju dva, možda najosjetljivija iskustva žena, predočavajući veoma tvrd sudar bivanja ženom, njezinog osobnoga, sa zadanim društvenim normama, tradicijom te uvriježenim stavovima i ponašanjima. Prva knjiga tematizira iskustvo abortusa, druga iskustvo društvenog zlostavljanja, nasilničkog, uglavnom psihičkog pritiska jedne grupe prema pojedinki/cu. Ovdje valja napomenuti da Ernaux piše svojevrsne bilježnice na ženske teme, koje niže u nevelikim dijelovima. Svakoj je u fokusu jedna tema, obrađena na stotinjak stranica, i čitamo ih kao poglavlja njezinog vlastitog, ili nečijeg tuđeg, svejedno, života. Tako, osim dviju spomenutih kojima se ovdje bavimo, primjerice, Jedna žena se bavi odnosom s majkom, Samo strast, dakako, strastvenom ljubavi, itd. itsl.

Ernaux piše s velike vremenske distance (dvadeset odnosno četrdeset godina), pritom strahujući da će nešto propustiti, pisanjem izokrenuti značenja, stalno propituje radi li ona rekonstrukciju ili konstrukciju ondašnje stvarnosti. Svakako, ne želi izgubiti niti jedan detalj, stoga ponekad taj postupak djeluje kao oklijevanje, pa čak i spisateljska nesigurnost (no nesigurna su i sjećanja pa i bilješke iz onog vremena, čega je svjesna). S tim u vezi će napisati „U kojem mi ključu – tragičnom, lirskom, romantičnom, ni humoristički ne bi bilo teško primijeniti – valja ispripovijedati što je preživjela u S.-u, spokojno i sa hibrisom…” (Mladenačke uspomene)

Fetus nikad ne naziva djetetom, čak ni plodom, samo “to” ili “stvar”. Po romanu Događaj snimljen je istoimeni film redateljice Audrey Diwan, nagrađen Zlatnim lavom na Venecijanskom filmskom festivalu.

U Događaju, Annie Duchesne (glavni lik, koji je zapravo sama autorica i kojem je nadjenula djevojačko, očevo prezime), jednom odabravši priču koju želi ispričati, kako radnja teče, ponirat će u vlastito (z)bivanje, tjelesne manifestacije, emocionalni doživljaj. Ono što se tada događa, kao da se odvija u, od vanjskog svijeta, odvojenom prostoru. Događaji svijeta pojavljuju se tek kad su za samu radnju nužni kao štura i zapravo jedva (ako uopće) potrebna scenografija. Sve ono što nije najneposrednije vezano uz nju samu, uz događaj i njezin doživljaj, ne tiče je se. Njezin se život i bavljenje u njemu svodi na njezino tijelo, na odnos s „time” što nosi u trbuhu, te nastojanje da nađe osobu koja će joj izvesti pobačaj. Pratimo kako neželjeno tijelo u njoj mijenja njezinu percepciju sebe same, ali i percepciju vremena i prostora koji je neposredno okružuje, to jest mijenja, ili će promijeniti njezin odnos sa svijetom/okolinom, ako „to” (fetus nikada ne naziva djetetom, čak niti plodom, samo „to” ili „stvar”) u njezinu tijelu ostane. Za to je ona u ovoj fazi života potpuno nespremna, na što ne može pristati, pa će jednostavno reći da „to treba uništiti pod svaku cijenu”. Svijet, zbivanja u društvenom okolišu, njezine obaveze, postaju dalekima i nezanimljivima. Čitat će, recimo, literaturu za svoj diplomski rad, ali bez ikakvog interesa, o čemu  će napisati: „Povezati spoznaje i integrirati ih u koherentan sklop bilo je iznad mojih snaga.” I malo kasnije: „Prestala sam biti intelektualka!”

Sličan postupak naći ćemo i u Mladenačkim uspomenama, iako je u tom djelu obuhvaćeno više aktera, no oni su prikazani u krokiju, sudjeluju u radnji točno onoliko koliko je potrebno da bi iz toga autorica mogla slijediti svoja razmišljanja, događaje i osjećaje na koje je usredotočena i dati im gotovo sav prostor pripovijedanja. U ovom će djelu glavni lik proći kroz također veoma teško iskustvo, iskustvo odrastanja ili, bolje, urastanja u svijet odraslih, koji nije nimalo prijateljski. Iz usamljenosti mlade djevojke, pripadnice provincijske niže srednje klase, sa svim tom dobu odgovarajućim žudnjama, erotskim, socijalnim, intelektualnima, preći će, zateći se u gomili sličnih, no ipak drugačijih, odgojem potpuno nespremna da se s time suoči, nesposobna da se prilagodi, unatoč silnoj težnji upravo za prilagodbom. Odabrat će, međutim,  pogrešan način koji će je još više izvrgnuti podcjenjivanju, surovom ismijavanju, pa i otvorenom preziru okoline. „Doživjet” će tako ljubavnu priču koja to i nije, koju je ona jednostavno iskonstruirala na temelju jednog kratkotrajnog događaja (jedna noć s mladićem koji je zainteresiran jedino za jednokratni seks). Ta će „ljubavna priča” biti osnova njezinog socijalnog fijaska unutar grupe u kojoj se zatekla, pa ipak će ona ustrajno njegovati taj konstrukt, dapače, grčevito će ga se držati, i on će je pratiti slijedećih četrdeset godina. Razlog za tvrdoglavo inzistiranje na svom konstruktu velike ljubavne priče jednostavno je bijeg od ružnoće neprihvatljive realnosti u kojoj nema ičega lijepog za što bi se mogla uhvatiti.

• Poruga i prezir okoline

U suštini, obje su priče priče o usamljenosti. U Događaju Annie prolazi sama kroz cijeli proces, od spoznaje da je trudna do samog čina abortusa, od toga da dečko s kojim je zanijela nije ni geografski ni emocionalno blizu (u stvari je to za njega tek gnjavaža), preko roditelja kojima tek ne smije ni spomenuti nešto tako grešno i sramotno, do prijatelji/ca koje se distanciraju ili pokazuju tek površnu znatiželju. Sama će se morati nositi sa svime: od toga da nađe osobu koja će joj obaviti pobačaj do rješavanja svojih unutrašnjih stanja, cijelog tog, u oba smisla, bolnog iskustva; emocionalnog, socijalnog, te fizičkog. U Mladenačkim godinama na djelu je svojevrstan paradoks, usamljenost je ovdje možda čak i veća, vidljivija, pa i surovija, upravo stoga što se događa u gustom ljudskom okruženju. U odmaralištu za djecu, osim djece same, na relativno malom prostoru broj ljudi je velik, većinom generacijski bliskih Annie, i ona žudi biti njihovim dijelom. Patrijarhalni odgoj s jedne, i, iz literature, dakle posredno naučene moderne, napredne ideje, k tome još i nikakvo životno iskustvo, s druge strane, rezultirat će njezinom posvemašnjom društvenom nekompetentnošću. Tako će Annie posegnuti za onim za što misli da je najatraktivnije za okolinu (seksualna neobuzdanost), istovremeno svjesna da ona toj društvenoj okolini, kojoj strasno teži, nema ništa drugo ponuditi.  Za neka njezina naučena znanja, neke osobne ljudske kvalitete ta okolina, jednostavno, nije zainteresirana. Stoga, umjesto žuđenog povezivanja s drugima, sebi sličnima, događaju joj se otvoreno odbacivanje i prezir, omalovažavanje, koji postupno prelaze u sustavno zlostavljanje. Paradoks je da upravo tim svođenjem sebe na seksualni objekt, kako bi osigurala svoje mjesto u okolini, dolazi na zao glas i izaziva porugu i prezir. Zbog čega to ona čini, zbog čega pristaje i na porugu i prezir okoline zatečene u Koloniji, zbog čega pristaje praktički na dehumanizaciju, svođenje na jednu (seksualnu) dimenziju, i to samo kao objekta nečije žudnje ili običnog, usputnog seksualnog zadovoljenja? Jedva da je moguće zamisliti strašniju usamljenost od one kad Annie, i sama svjesna dubokog poniženja i zlostavljanja kroz koje prolazi, pristaje na to, jer nasuprot stalnoj prijetnji potpune isključenosti do nepostojanja, i zlostavljanje je nekakav odnos. S tim u vezi bit će zapisano: „Sreća u grupi snažnija je od poniženja, pa želi ostati među njima.”

Annie će posegnuti za onim za što misli da je najatraktivnije za okolinu (seksualna neobuzdanost), ali upravo tim svođenjem sebe na seksualni objekt, kako bi osigurala svoje mjesto u okolini, dolazi na zao glas i izaziva porugu i prezir.

Ako se zadržimo samo na tim dijelovima, u kojima je autorica potpuno utopljena u sebe, svoja stanja, razmatranja svojih doživljaja i osjećaja, kojima su pripušteni samo likovi nužni za priču, dok  društvena okolina funkcionira kao neizbježna scenografija, na razini natuknica, autorica je suverena pripovjedačica, veoma dobrog stila pripovijedanja i nijansiranog pogleda na događaj i aktere priče. Čitamo izvrstan tekst, često veoma poetski, vješto oblikovane slike, konzistentnu naraciju. Takav doživljaj teksta upotpunjuje, pojačava i njezino, gotovo opsesivno, propitivanje vlastitog postupka pisanja, kojem će posvetiti mnogo prostora. Paralelno, dakle, s bavljenjem onim centralnim,  događajima i njezinim odnosom s njima, pod lupom joj je i samo to pisanje, autorski postupak, izbor stila, što točno, i kako, (o)pisati. Česta je i borba sa sadržajem, njegovim oblikovanjem; naime, autorica nastoji maksimalno kontrolirati tekst. Tako će „… prije svega zaći u svaku sliku, sve dok ne osjetim da sam se fizički ‘združila’ s njom, i dok ne uskrsne onih par riječi za koje ću moći reći ‘to je to’”. Neće dopustiti vremenu u kojem se događaj odvija da prođe brzo, kočit će ga „istraživanjem i bilježenjem detalja, upotrebom prošlih nesvršenih glagolskih oblika, analizom činjenica…”, upotrebit će sva sredstva kojima će sačuvati „beskonačnu tromost vremena koje se zgušnjava ne napredujući, kao vrijeme snova”.

Poteškoće nastaju u trenutku kad iz tako čvrsto, gotovo hermetički zatvorenog mjesta/pisanja (samog događaja) autorica nastoji uspostaviti poveznice s vanjskim svijetom, odnosno, uglaviti priču u društvenu okolinu. Pritom će najvećim dijelom tematizirati klasni odnos, i nešto manje feminizam. U obje pripovijetke, naime, autorica muku muči s klasom iz koje potječe, ona sama na nekoliko mjesta, kad joj se to čini prikladno, govori kako pripada radničkoj klasi. Međutim, njezini roditelji, za razliku od radničke klase, imaju sitni posjed, trgovinu i kavanu, po mnogim karakteristikama, načinu života, političkim stavovima (recimo, odnos prema Alžirskom ratu izražen je u stavu da su francuski vojnici „otišli tamo da uspostave red”), spadaju u nižu srednju klasu. Annie je u stvari tipični izdanak upravo tog društvenog sloja (a ne radničkog), koji je pak vječito razapet, stalno između radničke i građanske klase, sloj koji se uporno nastoji distancirati od radničke klase time što posjeduje imovinu. Istina, sitnu. Mali posjed je ipak nedovoljan, nesiguran  temelj koji bi ih i same oslobodio od fizičkog rada (otac i majka rade u trgovini i kavani), čime bi tako željeno odvajanje od radničke klase bilo jasno, nedvosmisleno. U tom se društvenom okviru, upravo u nepremostivom procjepu nalazi Annie, inteligentna, znatiželjna, ali i veoma frustrirana provincijalka koja silno želi postati dio drugačijeg, ako već ne višeg, ono osobito intelektualnog, boemskog društva. Odgojena je konzervativno, životne su joj teme ograničene na „ženske”, seksualnost je za nju tabu, muškarci, muški svijet, potpuna nepoznanica. Bez vlastitih iskustava, za koja supstitut nalazi u mislima tada modernih pjesnika, mislilaca, koje će joj poslužiti u konstruiranju neke druge, drugačije sebe, njezina je dakle osnovna težnja prebjeći u viši društveni sloj.

U obje pripovijetke autorica muku muči s klasom iz koje potječe. L’Événement (2000.) i Mémoire de fille (2016.) prevedene su u Hrvatskoj kao “Događaj” i “Djevojačke uspomene”.

Ona će to postići obrazovanjem, što će joj omogućiti i društveno napredovanje i bit će na to ponosna. Međutim, cijelo se vrijeme provlači problem nepripadanja i isključenosti iz klase dijelom koje želi biti, pripadati joj. Stoga čini sve kako bi postala kao Oni (pripadnici više građanske klase, osobito njezinog intelektualnog i umjetničkog sloja), no susreće se s odbojnošću ili tek indiferentnošću. Cijelo vrijeme pratimo njezinu nelagodu u objema klasama, odnosno ispadanje, nepripadanje ni jednoj ni drugoj. To rezultira neprikrivenim ressentimentom prema višoj, srednjoj klasi; primjerice, povjerit će se jednom kolegi da je abortirala, pa će o razlozima zbog čega mu to uopće govori, napisati: „Možda iz klasne mržnje (podcrtala ĐK), iz prkosa prema tom sinu direktora tvornice, koji je o radnicima govorio kao da su s drugog svijeta, ili iz gordosti.” Potom autorica upada u klasični manevar pretvaranja nevolje u vrlinu, pa piše kako Annie „pretrpljeno nasilje preobražava u individualnu pobjedu”. U tom laviranju između dviju klasa na jednom će mjestu govoriti afirmativno o „drevnoj povezanosti” sa svijetom manualnih radnika od kojih potječe, da bi na nekom drugom mjestu opisala svoju nelagodu i prezir prema istom tom svijetu. Tako će u tom smislu o ženi koja joj je izvela abortus napisati zanimljivu opservaciju. Kad ju je ispratila na ulicu, ta je žena izišla u kućnim papučama. Annie to vidi kao odliku primitivne niže klase, stoga joj ona „… predstavlja lik iz radničke klase od koje se tada odmicala”.

• Imanentan feminizam

Feministički aspekt pisanja Annie Ernaux, o kojem se rado i panegirički piše, također sadrži nezgodnu ambivalenciju. S jedne strane, izbor tema i osobito izvrsni opisi samih događaja, situacija, bez sumnje spada u feminističko štivo, i što je najvažnije, što ga čini literarno dobrim jest da je feminizam u tome dijelu imanentan. Pratimo ženu/e u mučnim životnim situacijama, u kojima su se zatekle gotovo isključivo zbog svog spola. Prisilna usamljenost i stigmatizacija, samo stoga što želi/e biti „svoga tela gospodar(ice)” (da se prisjetimo Breze Slavka Kolara), osnovni je ugođaj obiju pripovijetki, kojem ne treba „pojašnjenje”. Rekosmo, radi se o veoma uvjerljivom pisanju o problemima s kojima se susreću žene, a kojima je izvor u spolu, i kojem nije trebalo dodatka, ponajmanje svojevrsnih feminističkih didaskalija. Autorica im, nažalost, nije odoljela, i pritom nije učinila uslugu tekstu. Tako će, u relativno pravilnim razmacima, uz veoma dobro napisane i sadržajno uvjerljive, konzistentne dijelove biti utisnute rečenice koje  je teško čitati drugačije nego kao politički program, ili objašnjenje, naputak za razumijevanje, primjerice: „One u meni tvore nevidljivi lanac koji uvezuje umjetnice, spisateljice, junakinje romana ili žene iz mog djetinjstva. Osjećam da je moja priča s njima.” Ili, „A ako ne ispitam do kraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije”. Tako su tkivu teksta mehanički dodani dijelovi nepodudarni stilu, i koji narušavaju (zatečenu) naraciju, fraze kao da su uzete iz feminističkih programa, priručnika samopomoći ili prepisane s aktivističkih letaka. Ovakve intervencije jednostavno ne funkcioniraju dobro unutar teksta, odnosno, takvi kakvi već jesu, plakativni, deklamatorno programatski, štete inače kvalitetnoj literaturi.

Annie Ernaux ne drži tajnom, dapače!, da joj je veoma važno pisanje i uopće misao Simone de Beauvoir, pa će se višekratno pozvati na nju, u dobroj mjeri je citirati, ili ćemo pratiti taj utjecaj putem asocijacija. Primjerice, kad govori o sebi, svom odgoju, opisat će ga kao odgoj „dobro odgojene djevojke”, asocirajući na naslov znamenite knjige Simone de Beauvoir . Da se ipak radi o  utjecaju ograničenog domašaja govori i praktički zadnja scena u Mladenačkim uspomenama, koja ima funkciju razrješenja na kraju priče. Naime, Annie, tada još s djevojačkim (očevim) prezimenom, upoznaje momka za kojeg će se udati i postat će gospođa – Ernaux. Za one koji/e, makar i površno, poznaju filozofiju i feminizam Simone de Beauvoir, posve je predvidiva eventualna reakcija de Beauvoir na to premještanje žene ispod egide jednog muškarca (oca) pod egidu drugoga (supruga). Za pažljivije čitatelje ovakav rasplet neće biti iznenađenje; naime, nedvosmisleno je najavljen na prvim stranicama knjige i zapravo sumira probleme pisanja o kojima je ovdje bila riječ.

„Annie Duchesne. Možda mi djevojačko prezime, koje sam smatrala odveć drečavim, nije bilo drago jer je došlo s krive strane obitelji, štono bi rekla moja majka, i draže mi je bilo njezino, Dumenil, nježno i prigušeno. Olako, možda čak i s olakšanjem, prezime Duchesne izgubit ću za šest godina kod matičara u Rouenu i u isti mah potvrditi i vlastiti prijelaz u građanski svijet…” Mnogo je zabuna u ovom citatu. Naime, zbunjuje odluka autorice da svom glavnom liku dodijeli očevo prezime, usprkos „drečavosti” itd., nasuprot „nježnom majčinom”. Na koncu ga se i „s olakšanjem” odriče, ali ne uzima „nježno” majčino, već muževo, Ernaux, jer time „potvrđuje prijelaz u građanski svijet”. Ni neki ‘ljubić’ ne bi mnogo drugačije završio; sretan kraj s dvostrukim dobitkom – muž, i k tome još i s prezimenom, kao odgovarajućom ulaznicom u žuđeno građansko društvo. Liberalno-konzervativna pozicija, kojoj pak sami tekst (obje knjige o kojima je ovdje bila riječ) ne daje mogućnosti objašnjenja eventualnom autoričinom auto-ironijom.

Ta je žena izišla u kućnim papučama. Annie to vidi kao odliku primitivne niže klase, stoga joj ona „… predstavlja lik iz radničke klase od koje se tada odmicala”.

Ako, međutim, apstrahiramo od tih problematičnih dijelova njezina pisanja, Annie Ernaux je ispisala priče bezbrojnih žena koje su, uz tek nebitne razlike,  proživjele slična iskustva. Zatvorenost u klasi, zatvorenost u spolu, ekonomski, društveni, psihološki, moralni okovi, na koje se odrastanjem i urastanjem u svijet odraslih ljudi nailazi, svima je zajednička. Hoće li se, međutim, žene kao društvena grupa uspjeti izboriti za slobodu, a ne samo pojedinke, drugo je, rekli bismo pravo pitanje. Za sve pojedinačne „Annie Duchesne” na svijetu, čak i ako se i ovako polovičan izlaz kakav Ernaux nudi čini kao sretan kraj, u to ne možemo biti posve sigurni. Upravo zbog sretnog kraja. Svako vrijeme nosi svoju modu, tako i danas imamo pomodne teme i feminizam je zasigurno jedna od njih. Također, u suvremenoj književnosti uopće, veoma je moderno pisati tako da se ponire gotovo isključivo u intimu, u osobno, u prostor prazan, očišćen od društvenosti. Moguće je to pripisati posvemašnjoj društvenoj anomiji u kojoj se književnost snalazi kako umije, nekad uspijevajući naći literalnu poveznicu sa svijetom, s društvenim okolišem, ma kako mučan bio, a da ne poseže nužno za plakativnim, programatskim. Ovo posljednje je za Annie Ernaux samo smetnja u tekstu, uteg koji opterećuje i zaklanja njezin odličan stil, bogate slike, dobro ispričane važne teme, bez kojeg bi njezino pisanje sigurno bilo na dobitku.