Književnost liječi, priprema nas na neuspjeh, ona je niz austajderskih priča o ljudima koji pokušavaju objasniti svoje osjećaje

One koji literaturu odbacuju kao „samo fikciju“ valja podsjetiti na istraživanja da nam se dok čitamo o mirisima aktiviraju olfaktivni dijelovi mozga, a ako čitamo o nekome tko trči, aktivan nam je dio mozga zadužen za kretanje! Marija Ott Franolić piše o tome kako joj je knjiga Elif Shafak o očuvanju mentalnog zdravlja u doba podjela, nastala u vrijeme pandemije, pomogla da pročita roman Dezorijentalna iransko-francuske spisateljice Négar Djavadi

• Naslovna stranica romana Dezorijentalna i autorica Négar Djavadi

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Godinama me zanima može li nas književnost mijenjati, mogu li nam situacije o kojima čitamo objasniti i/ili olakšati one u kojima se zaista nalazimo u životu? Može li književnost biti nešto više od zabave, eskapizma ili suhoparnog prenošenja nacionalnih kanona? Nedavno me se jako dojmio tekst u kojem znanstvenik Thomas Südhof (1955), kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine, kao najsnažnije sjećanje iz djetinjstva ističe baku koja mu je pričala priče o ratnim vremenima – sjećala se kako je u skloništu za vrijeme bombardiranja čitala Dostojevskog i koliko joj je važan bio Goethe. Zaključio je: Od bake sam naučio koliko je važan intelektualni život bez obzira na okolnosti, te da ateisti također mogu imati snažne duhovne potrebe.

U tom se svjedočanstvu kriju dvije važne teme. Prije svega, da ateisti imaju duhovne potrebe. To bi se možda moglo činiti samorazumljivim, ali već se dugo vremena duhovne potrebe gotovo isključivo poistovjećuju s vjerskima, kao da se zaboravlja da ateisti oduvijek postavljaju pitanja o svijetu, bitku, postojanju, pokušavajući odgovore pronaći u povijesti, filozofiji, pa i religiji i književnosti. Druga je tema velika uloga književnosti za svakodnevicu – književnost zaista liječi: priče nas uljuđuju, vraćaju nam humanost, podsjećajući da je bilo i gorih situacija u kojima su se ljudi pričama spašavali, vraćali se samima sebi.

Posljednjih mjeseci dobar dio svijeta proživljava krizu i mnogi su ljudi pojačano anksiozni ili čak depresivni. Uz globalnu pandemiju, na našim su se prostorima normalnost i uobičajenost pomaknule zajedno s tektonskim pločama, ne izlazimo zbog zaraze, a ostanak u zatvorenom opasan je zbog pada predmeta s visine, vrlo doslovnog gubitka tla pod nogama. Ljudi na krizne situacije različito reagiraju, svatko će posegnuti za onim što mu najviše odgovara – neki gledaju američke pekmezaste ljubiće s obaveznim happy endom, neki ugovaraju susrete s psihijatrima ili psiholozima, neki kuhaju goleme količine hrane (osobito deserta!), ili šeću prirodom, a neki će se, poput mene, okrenuti terapijskim funkcijama dobre književnosti. Tekst nas transportira u drugu realnost, može imati učinak meditacije, omogućuje nam dijalog s pametnim ljudima, osjećajnim pojedincima koji često život obuhvaćaju u mnogim perspektivama, daleko izvan dosega naše realnosti i iskustva. One koji literaturu odbacuju kao „samo fikciju“ valja podsjetiti na zanimljiva istraživanja mozga: naime, dok čitamo o mirisima, aktiviraju nam se olfaktivni dijelovi mozga, a ako čitamo o nekome tko trči, aktivan nam je dio mozga zadužen za kretanje!

Nedavno sam naišla na lijep i jednostavan video What is literature for koji je napravila britanska filozofska škola School of life – osnovni joj je cilj temeljna filozofska pitanja učiniti jednostavnima i dostupnima, a najvažniji im je predstavnik Alain de Botton. U tom kratkom videu navode se četiri razloga zašto je literatura važna. Prije svega, književnost nam štedi vrijeme koje bi nam trebalo da iskusimo tuđa iskustva, čini nas empatičnijima i otvorenijima za različitost, spašava nas od usamljenosti i priprema nas na neuspjeh. Ovaj zadnji razlog danas je posebno važan.

Književnost je zapravo niz autsajderskih priča o nepripadnim, osjetljivim ljudima koji sebi i drugima pokušavaju objasniti svoje osjećaje, postupke i okolnosti u kojima se nalaze. Za vrijeme čitanja smanjuje se razmak između čitatelja i onih o kojima čita, čitanje nas istovremeno rješava ega i usko povezuje s drugom subjektivnošću. Zato možemo čitati Dantea i imati osjećaj da nam se direktno obraća, bez obzira na to koliko je godina prošlo od njegova vremena. Čitajući (kao i slušajući) priče drugih, prepoznajemo se u njihovim jadima, mukama i neuspjesima, a pritom izostaje društvena osuda koja bi nas pratila pri pravim neuspjesima, dodatno nas frustrirajući.

Dakle moguće je osjećati se bolje zbog tekstova koje čitamo. No to nije sve. Iako čitanje nije socijalna nego usamljenička aktivnost, čovjek koji čita stječe razumijevanje i empatiju za druge – ljude i situacije. Demokratsko društvo trebalo bi biti društvo jednakih, društvo uspješnoga suživota, a ova je pandemija samo pojačala razlike među ljudima, iznijela na vidjelo da naša „normalnost“ nije najsretnija, i da možda nakon korona-krize ne bismo trebali težiti povratku na staro. Nakon što već dulje vrijeme razmišljam da je došlo vrijeme da redefiniramo normalnost, slučajno mi je u krilo pala fantastična knjiga  Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela[i] tursko-engleske spisateljice Elif Shafak (Hena com, 2020., prev. Mirna Čubranić), tekst nastao u vrijeme pandemije koji propitkuje sadašnji trenutak, osnovne pojmove poput demokracije i slobode, osobito činjenicu da je multikulturalnost iznjedrila mnoge ušutkane, nevidljive pojedince. Ova mala knjižica daje im glas, i izražava zabrinutost zbog velikih nepravdi koje mnogim Drugima ne omogućuju normalnu integraciju u društvo i koliko-toliko normalan život.

Slušanje tuđih priča omogućuje nam da jedni drugima prestanemo biti nepoznati: priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima. U našim mentalnim štitovima priče buše rupe kroz koje možemo pogledati Drugog, a to što vidimo moglo bi nam se čak i svidjeti

Elif Shafak tvrdi da problem današnjice nije nedostatak znanja nego činjenica da nas to ‘znanje’ često zadržava u poznatim i ugodnim uvjerenjima, ne dopuštajući nam da pogledamo izvan vlastitih okvira. Grupiramo se na osnovu sličnosti a onda te sličnosti proglašavamo zakonom, formirajući tzv. kulturna geta koja pripadne uključuju, a nepripadne odbacuju. Znanje koje nam ne širi vidike čini nas elitističnima, odalečenima i nepovezanima, a to je opasno u demokraciji koju je teško postići, a lako izgubiti (105). I zato nam trebaju priče – slušanje tuđih priča omogućuje nam da jedni drugima prestanemo biti nepoznati: priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima (15). U našim mentalnim štitovima priče buše rupe kroz koje možemo pogledati Drugog – a ako si to dopustimo, to što vidimo moglo bi nam se čak i svidjeti!

Prije nekoliko godina oduševila me priča o američkoj sutkinji koja je trebala odrediti kaznu mladim ljudima koji su počinili zločin iz mržnje (bolje bi bilo reći iz gluposti i ignorancije!) – pisali su rasističke grafite na zgradi koja je u vrijeme segregacije u Americi bila crnačka škola. Sutkinja je odlučila da ih neće slati u popravni dom nego im je zadala da pročitaju romane o iskustvima Drugih, isključenih – o holokaustu, rasizmu i sl. Čini se da je njezina metoda uspjela, jer se iz njihovih eseja vidi da su shvatili o čemu je riječ i da se kaju. Ako su eseje i pisali onako kako su mislili da ona želi čuti, vrlo je vjerojatno da su ih ti tekstovi pogodili. Dok se ne suočimo s Drugim, teško ga možemo razumjeti. Na tome tragu, mogli bismo postaviti pitanje: možemo li shvatiti svoju sadašnjost ako malo znamo o onome što nam je prethodilo?

• U nama teku priče naših predaka

Kriza nas je u posljednjoj godini nagnala da idemo step by step, da krenemo polako, od onoga što nam je poznato, od onoga u što vjerujemo, za što se možemo uhvatiti, od djelića od kojih smo sastavljeni, fragmenata od kojih je sastavljena naša povijest. Sve to možemo pronaći u romanu iransko-francuske spisateljice Négar Djavadi Dezorijentalna (Meandarmedia, 2020., prev. Vanda Mikšić). Taj tekst zadivljujućeg naslova govori baš o tome kako se nakon traume možemo ponovno sastaviti pričama. Pripovijeda Kimiâ, unuka žene rođene u haremu koja zbog kompleksne povijesti rodnog Irana sada živi u drugoj zemlji, drugom jeziku i kulturi, ali ipak želi razumjeti i negdje duboko u sebi zadržati stari svijet i živote svojih predaka jer joj je jasno: S vremenom i odmakom u meni više ne teče njihov svijet, ni njihov jezik, tradicije, vjerovanja, strahovi, nego njihove priče (83-4).

Na samom početku glavna junakinja Kimiâ otkriva nam o čemu se radi: njezin je život obilježen traumom koju do samoga kraja ne otkriva, nazivajući je samo DOGAĐAJEM. Teško joj je pripovijedati jer je trauma odvaja od vlastitih osjećaja, a i mnoga su joj sjećanja daleko, ima osjećaj da je previše toga zaboravila. Ali ne odustaje. Cijeli je roman neka vrsta rekonstrukcije – fragmentarnim pripovijedanjem junakinja pokušava doprijeti do sebe, do najbližih osoba iz svoje obitelji i uz to vratiti Iran kakav zbog egzila možda više nikad neće vidjeti. Kako se radnja razvija, upoznajemo cijelu galeriju likova, njezine roditelje, sestre, stričeve, slušamo anegdote iz djetinjstva, a usporedno pratimo i turbulentnu povijest Irana u kojoj njezina obitelj direktno sudjeluje. Kimijini su roditelji aktivisti, prvo oponenti šahova, pa onda i Homeinijeva režima, i upravo će ih njihovo političko djelovanje natjerati da zauvijek napuste Iran i nastane se u Francuskoj gdje će se morati integrirati i započeti novi život. Priča je to koja jasno postavlja pitanje kako se karakteri oblikuju u sjeni povijesnih događaja.

Pokretne stepenice su samo za Francuze. Galeries Lafayette Haussmann!

Za vrijeme čitanja može vam se učiniti da se gubite: radnje se račvaju u previše rukavaca, scene se smjenjuju kao u vizualnom mediju, ne-linearno, junakinja pripovijeda priče koje upadaju u druge priče, prošlost i sadašnjost neravnomjerno se izmjenjuju, pa se sve doima poput kaleidoskopa. Vidi se da je Négar Djavadi scenaristica – Dezorijentalna je idealan materijal za snimiti film. No kako roman odmiče, sve postaje jasnije, radnja se odvija brže i napetije, čitateljsko strpljenje će biti nagrađeno.

Gubljenje u pripovijedanju ima dvostruku funkciju – podsjeća da sjećanja nisu linearna nego skokovita, da puno toga ispuštaju, možda dopisuju a sigurno ostavljaju nejasnim, a ukazuje i da je sama junakinja izgubljena u tom labirintu, ni ona se u svojoj priči ne snalazi (zato na kraju postoji indeks imena). Ovaj roman neće vam ponuditi sveznajućeg pripovjedača, sve se zasniva na fragmentu, to je možda naporno ali u vrijeme krize i utješno: možemo krenuti od mjesta nesigurnosti, od fragmenta u pokušaj razumijevanja vlastitoga mjesta unutar vlastite obitelji, šire zajednice, pa onda i kulture, svoje i tuđe. Kimiâ se, poput Šeherezade, pripovijedanjem zapravo spašava, jer, osim što nas priče spajaju s drugima, od krhotina vlastite prošlosti možemo se posložiti u potpuniju osobu, iako će nam možda neki dijelovi zauvijek nedostajati.

Kimiâ je krenula od naoko nevažnog fragmenta – od epizode s pokretnim stepenicama u Parizu. Otac joj objašnjava da u Parizu uvijek hoda običnim stepenicama, jer Pokretne stepenice su za njih, misleći pritom na Francuze koji su svojim plaćanjem poreza i uređenom državom zaslužili i pokretne stepenice. Nije čudno da ju je ta rečenica toliko pogodila, zaista je bremenita značenjima: kad se dogodi da se čovjek iz toliko bogate kulture kao što je iranska, čovjek koji je intelektualac i aktivist, odjednom osjeti suvišnim, građaninom drugog reda, nedostatnim čak i pokretnih stepenica, jasno je da je za to potrebno objašnjenje. Kako su se do toga doveli? No pripovijedanje neće ići glatko, junakinja zapravo ne zna otkuda početi:

Znam samo da ove stranice neće biti linearne. Pripovijedati sadašnjost znači vratiti se duboko u prošlost, prijeći granice, preletjeti planine i doći  na ono golemo jezero koje nazivaju morem, vođena bujicom slika, slobodnih asocijacija, organskih trzaja, udubina i izbočina što ih je vrijeme isklesalo u mome sjećanju. No istina sjećanja je jedinstvena, zar ne? Sjećanje probire, odstranjuje, pretjeruje, umanjuje, veliča, ocrnjuje. Ono oblikuje svoju verziju događaja, donosi vlastitu stvarnost. Raznorodnu, ali suvislu. Nesavršenu, ali iskrenu. U svakom slučaju, moje sjećanje nosi toliko priča, laži, jezika, iluzija, života u ritmu egzila i smrti, smrti i egzila, da baš i ne znam kako razmrsiti konce (8).

Za vrijeme čitanja često bih se sjetila tih stepenica, jer hvatanje konaca u ovom romanu pomalo je nalik vožnji, gore-dolje, gore-dolje, od prošlosti do sadašnjosti, pa u još dublju prošlost, sve do harema u kojima su živjele Kimijine pretkinje. Na tu vožnju podsjećaju i kontradikcije: iranska i francuska kultura, tradicija i suvremenost, seksualna norma i junakinjina homoseksualnost, njezino divljenje prema roditeljima koji su bili buntovnici puni ideala, ali i neka potmula ljutnja na njih kasnije, u Francuskoj, kad joj se činilo da su se predali, a tu je i zagušenost vlastitom obitelji, kulturom u kojoj pojedinac ide iza zajednice, ali i istovremena ljubav prema svima njima koji joj u stranoj zemlji nedostaju, odvajajući je od korijena.

Junakinja se sjeća prošlosti dok u Parizu čeka da dođe na red u klinici za umjetnu oplodnju. U tom suvremenom okruženju, Kimiâ ima mnogo vremena za uspoređivati iranski i francuski svjetonazor. U toj je čekaonici tiho, ljudi se promatraju samo krišom, a u Iranu u klinici ljudi bi se odmah povezali, glasno razgovarali, kukali zbog politike, možda čak otišli po hranu, a nalazi tome i razloge:

Ta sklonost brbljanju bez kraja i konca, bacanju rečenica u zrak poput lasa ususret drugome, pripovijedanju priča iz kojih, kao babuške, izranjaju uvijek nove priče, zacijelo je način da se pomiri sa sudbinom koja je uvijek bila u znaku invazija i totalitarizma. (…) Pripovijedati, prepričavati, konfabulirati, lagati u društvu u kojemu je sve zasjeda i korupcija, gdje i sam odlazak po maslac može prerasti u noćnu moru, znači održavati se na životu (50-1).

A Kimiâ? Njezina su sjećanja također neka vrsta preživljavanja, ona kao da događajima iz prošlosti pokušava zagrebati u sadašnjost, osloboditi se za bolju budućnost. Prisjeća se djetinjstva u Iranu, napetog i neizvjesnog ilegalnog prijelaza granice, sjeća se kako je na putu prema Francuskoj pomislila da će uskoro biti dezorijentalna. Razmišlja kako je egzil na svakoga od njih djelovao drugačije – ona i sestre su razočarane jer u Iranu su idealizirale francuski jezik i kulturu, a u toj zemlji nisu baš dočekane raširenih ruku, a do tada aktivni i politički beskompromisni roditelji postaju pasivni – kao da bi uključivanje u bolju svakodnevicu značilo zaborav Irana. Zato zaključuje da je sloboda varka: mijenja se tek veličina zatvora (252).

• Tko sve može imati povjerenje u svijet

Važna je tema ovoga romana povjerenje u svijet. Kako da svijetu vjeruju oni koje je društvo već na početku izigralo, oni nečujni i zaboravljeni ljudi o kojima govori i Elif Shafak? Kimiâ je u Iranu bila izopćena kao dijete političkih neprijatelja, kad je došla u Francusku automatski je bila Druga, osoba kojoj pokretne stepenice nisu namijenjene, stalno osjećala isključivanja i predrasude i postala šutljivija nego u Iranu, no ipak je svoju kliku pronašla među punkerima, glazba je postala njezin pojas za spašavanje, svijet u kojem može biti sama i pobunjena.

Stoga nije čudno da je za nju integracija zapravo vrsta prijevare:

Svi oni koji pozivaju imigrante da učine „napore da se integriraju“ ne usuđuju se pogledati ih u oči i tražiti od njih da za početak učine te nužne „napore da se dezintegriraju“. Traže od njih da dođu do vrha planine a da pritom preskoče uspon (108).

Osim toga, Kimiâ je homoseksualna u patrijarhalnoj i heteronormativnoj kulturi, a želi biti i majka. Zato je njezino djetinjstvo prepuno preispitivanja vlastitoga tijela i seksualnosti. U Iranu joj je odrastanje počelo donositi sputavanje na koje su osuđene žene, pa nije čudno da je u toj patrijarhalnoj kulturi samu sebe u budućnosti zamišljala kao odraslog muškarca!

Tu je naravno i DOGAĐAJ koji Kimiju priječi u emotivnim odnosima, određujući i njezin tmuran odnos prema prošlosti zbog kojega strahuje da će joj i budućnost biti takva. Disocira se od svojih emocija, odjeljuje od stvarnosti. Takvu je šutnju nakon egzila iskusila cijela obitelj: U Parizu više nismo govorili, ni o čemu. Nitko od nas. Svaki se zatvorio u tišinu tuposti i prilagodbi. U stanje izgubljene svijesti. Prošlost više nisu bile anegdote koje se mogu ispripovijedati, nego polje ruševina, široko i bijelo (184). Oni koji su proživjeli traumu ne mogu o njoj govoriti, a oni koji nisu – ne znaju. Ipak, pomalo, sjećajući se i ulazeći u stabilnije emocionalne odnose, Kimiâ se vraća sebi. Ne zvuče baš optimistično njezine riječi da ono što nazivamo budućnošću nije ništa drugo doli varijacija prošlosti (208). Hoće li se onda uspjeti orijentirati, ili će zauvijek ostati dezorijentalna?

Kimiâ se pripovijedanjem nije posve sastavila, nije se posve vratila sebi, no pripovijedanje joj je omogućilo potragu za korijenima, a jako je važno i da je dospjela do svoga glasa, jer kao što upozorava Elif Shafak:

ne moći ispričati svoju priču, biti ušutkan i isključen znači biti dehumaniziran. A to pogađa samo ljudsko postojanje; tjera čovjeka da posumnja u svoje psihičko zdravlje, valjanost svoje inačice događaja. U nama stvara duboku egzistencijalnu tjeskobu. Gubitkom glasa nešto u nama umire (15).

Čitajte Dezorijentalnu, dopustite njezinom glasu da vas obuzme i onda još dugo, dugo odjekuje u vama. Čitajte pametnu, emotivnu i odmjerenu Elif Shafak, jer upozorava da se moramo odlijepiti od svog komfora i početi postavljati kompleksna pitanja da bismo pomogli sebi i drugima i dočepali se promjena. Svijet je prelijep i pun mogućnosti, ne smijemo ga prepustiti onima koji nam stalno serviraju dominantne narative kao jedine moguće. Ne smijemo ga predati ni onima koji bi željeli birati tko ima pravo koristiti pokretne stepenice.

Odlijepite se od dnevnih vijesti koje vas vuku prema dolje. Ne dajte se bahatosti i laprdanju zlobnika koji će kod vas izazvati prazninu i beznađe. Da bi se moglo suvislo djelovati, prvo se mora razmišljati, zamišljati promjena. Upustite se u dijalog s intuitivnim piscima i spisateljicama koje je Olga Tokarczuk divno nazvala tankoćutnim naratorima, razmišljajte zajedno s njima. Primjer bake Thomasa Südhofa dobar je podsjetnik da je ljudima umjetnost pomagala u situacijama puno gorim od ove u kojoj se nalazimo sada. Poslušajte Négar Djavadi koja nam poručuje: U sebi nosimo sposobnost preživljavanja, obrambeni mehanizam koji nam omogućuje da sudjelujemo u svakodnevici usprkos užasu koji nas okružuje. Dovoljno ga je uključiti i vjerovati u nj (154).

• Bilješka

[i] Snimka razgovora o knjizi Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela tursko-engleske spisateljice Elif Shafak