Koje točno moralne principe krše oni koji se cijepe preko reda? Ima li popusta? I što je s političarima?

Ako je dopustivo da je Alemka Markotić cijepila preko reda svoju majku u poodmakloj životnoj dobi, koji se etički argumenti tome u prilog mogu navesti, analizira Duje Kovačević. Kako bi je opravdao Peter Singer, i bi li branio Borasa i Burilovića? Imaju li političari koji idu preko reda i neke posebne obaveze?

• Naslovna ilustracija: Sanjin Strukic/PIXSELL

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Cjepivo nam dolazi na kapaljku, brojke zaraženih rastu, a u cijelom se svijetu priča o novom, trećem valu koronavirusa. Situacija, dakle, nije ni približno pod kontrolom i skoriji povratak u normalu nije izvjestan koliko smo zamišljali. Povrh svega toga, naslovnice domaćih medija tjednima pune napisi o cijepljenju preko reda.

Sve je krenulo prije gotovo dva mjeseca kada je šira javnost u jednoj crtici upoznata s likom i djelom notornog zagrebačkog rektora Damira Borasa. Saznalo se da su on i supruga primili dvije doze cjepiva viška. Iako na njih nije bio red, iako su dva mjeseca unatrag preboljeli koronu, iako je bilo prioritetnih skupina. Nakon toga, saznalo se da se cijepio i Luka Burilović, predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Ni on nije morao dočekati svoj red, i od njega je bilo rizičnijih skupina. Kao vrhunac među javnim osobama došla je Alemka Markotić koja je, naime, višak cjepiva dala svojoj majci. Ni na nju nije bio red. Nakon ova tri ‘pilot-slučaja’, u javnosti je isplivalo još niz imena, a cijepljenje preko reda opet je sve potaknulo na razmišljanje o jednakima i jednakijima u hrvatskom društvu.

Puno se o tome pričalo. I dosta se, zaista, o tome napisalo. No, za fundamentalno shvaćanje potrebno je pogledati što se nalazi iza. Potrebno se okrenuti, kao filozof po struci iznimno to volim naglasiti, inače nepopularnoj sferi – filozofiji. I to ne u općenarodnom poimanju te discipline kao širokog, praktično beskorisnog promišljanja o smislu života, već onom analitičkom dijelu filozofije koji razlaže i pojašnjava. U ovom specifičnom slučaju, grani koja pojašnjava temelje naših uvjerenja i postupaka.

• Moralna filozofija

Kao ljudi imamo moralne vrijednosti do kojih držimo i koje usmjeravaju naše stavove i djelovanje – u ovoj ili onoj mjeri – ovisno o tome držimo li ih se čvršće ili slabije. No, na koncu, gotovo svi imaju neki svoj moralni kompas. Taj kompas osobito dolazi do izražaja u složenim pitanjima o kojima je potrebno razmisliti, izvagati dobre i loše strane te donijeti neku odluku. Takav tip promišljenog odlučivanja naziva se deliberacija.

Uzevši u obzir našu pandemijsku stvarnost, jedno od pitanja koje zahtijeva deliberaciju par excellence je – kojim ćemo redoslijedom cijepiti građane? Plan cijepljenja, kao dokument koji propisuje red i način cijepljenja, trebao bi biti rezultat moralne deliberacije i u suštini, on to jest. Moralna deliberacija iza naših propisa ide, dosta jasno, po dvije linije: (a) prioritizirali smo one koji imaju najviše za izgubiti ako ne dobiju cjepivo, pa tako primarno cijepimo korisnike i zaposlenike domova za starije i nemoćne, a potom i kritične bolesnike; (b) prioritizirali smo i one čije nam je zdravlje imperativ za opstanak u stanju pandemije, one od kojih društvo ima najviše koristi, a bez kojih jednostavno ne može, pa tako prioritetno cijepimo i zdravstvene djelatnike.

S jedne strane, moglo bi se diskutirati koliko su principi na kojima je utemeljen redoslijed i prioritet cijepljenja uopće adekvatni. Netko bi, primjerice, a takvih je argumenata u javnosti već bilo, mogao reći da je učinkovitije prioritetno cijepiti one koji bi u suprotnom mogli zaraziti veliki broj ljudi – trgovce, učitelje, odgajatelje, radnike u tvornicama i velikim uredima. Taj argument ima određenu snagu u kritici postojećeg redoslijeda, odnosno njegove učinkovitosti. S druge, pak, strane možemo prihvatiti postojeći plan cijepljenja i onda analizirati moralne dileme koje proizlaze iz njegove primjene. Ovdje ću se osvrnuti upravo na potonji moralni aspekt cijepljenja.

Shodno tomu, zgodno je pojasniti da u raspravama o moralu uvijek postoji više aspekata, pitanja i dilema. Prva je kojim se fenomenom pozabaviti, a onda, kao što ćemo vidjeti poslije, koje sve nedoumice unutar tog fenomena postoje i kako dati što precizniji odgovor na (neke od) njih.

Damir Boras, stupanje na ‘časnu’ dužnost (UniZg)

• Problem cijepljenja preko reda

Prihvaćeni nacionalni plan cijepljenja je propis koji je, kao i mnogi drugi, u smislu apsolutne obuhvatnosti nedostatan. On ne određuje potanko što napraviti s cjepivom ako ga u nekoj fazi cijepljenja ostane viška[i]. Naime, priroda otopine većine cjepiva protiv COVIDA-19 je takva da ju nakon pripreme treba potrošiti u roku od svega nekoliko sati; u protivnom, postaje beskorisna. Deliberacija o višku je (iako diskutabilno koliko je uopće deliberativno takvo odlučivanje ‘na brzinu’) ostavljena liječnicima. Konkretno, zamišljeni mikroprimjer sugerira da liječnik – pri čijem je stacionaru cjepiva ostalo u višku – treba odlučiti što s njim, kome ga dati pa, čak, i po kojim kriterijima. Upravo tu na mala vrata ulazi cijepljenje preko reda, a zabilježene slučajeve oportunog zaticanja taman dostatne doze cjepiva na pravom mjestu u pravo vrijeme, možemo podijeliti u dvije grupe.

• Oni koji se cijepe preko reda

Krenimo od fundamentalne razine koju možemo nazvati pred-etička razina. To je razina na kojoj shvaćamo (ili bismo barem trebali shvatiti) da naša osobna korist može biti u konfliktu s tuđim interesima ili pak kolektivnim interesima neke zajednice ili društva. Upravo pomirenje s činjenicom da je imperativ djelovati uvažavajući tuđe ili kolektivne interese, a ne samo vlastitu korist, za mnoge etičare predstavlja preduvjet za moralno djelovanje. Zbog toga to i nazivamo pred-etičkom razinom, i upravo zato se teorija koja ne udovoljava ovom kriteriju obično ne tretira kao etička teorija koja u pravom smislu propisuje principe ili smjernice ispravnog djelovanja. One čije je djelovanje isključivo ili najvećim dijelom utemeljeno u promicanju vlastite koristi, bez osvrta na interese drugih, neki nazivaju etičkim egoistima. Shodno gore navedenome diskutabilno je koliko se uopće kod etičkog egoizma može govoriti o pravoj etičkoj teoriji.

No, to ne znači da se svi konflikti naših osobnih i interesa drugih ljudi odvijaju na pred-etičkoj razini. I na etičkoj razini, jednostavnim rječnikom – na razini vaganja što je moralno ispravnije učiniti u danom trenutku, možemo imati sličnu dilemu. Štoviše, možemo imati dosta snažne, nepristrane razloge za postupanje u skladu s vlastitim interesima i koristi. Neovisno o tome kojem etičkom ‘kampu’ pripadate, dozvolit ću si luksuz da to kategorično tvrdim, postoje situacije u kojima je moralno dopustivo djelovati u svoju korist, čak i pod cijenu teškog ugrožavanja tuđih interesa. Zamislite samo situaciju u kojoj netko mora umrijeti, a vi možete spasiti samo svoj ili samo život potpunog stranca. Ili situaciju u kojoj imate opravdane razloge misliti da vam je to posljednja šansa da sebe spasite i da drugu vjerojatno nećete dobiti. Ili, pak, situaciju gdje će vaši interesi u puno znatnijoj mjeri biti oštećeni ako odaberete pomoći drugoj osobi – recimo da postoji izvjestan rizik od smrti ako nekome pokušate pomoći. Ovo su izrazito teške situacije i jednostavno bi bilo prezahtjevno tražiti od ljudi da u visokoj mjeri ugrožavaju svoje interese.

Zašto je to važno? Pa važno je zato što su se naši oportuni primatelji cjepiva našli upravo u situaciji gdje su njihovi osobni interesi u sukobu s tuđim, odnosno kolektivnim interesima.

Supružnici Boras odlučili su se cijepiti zateknuvši se kod dječjeg stomatologa koji je baš imao dvije doze cjepiva viška. Preboljeli su koronu i imali određenu količinu antitijela, a svoj bi red inače dočekali kada i svi drugi građani. U sličnoj je poziciji bio i Burilović, koji je svoju dozu dobio u trenutku kada još nisu procijepljene ni objektivno rizičnije skupine.  Ni supružnici Boras ni Burilović nisu se, prema svim dostupnim informacijama, našli u situaciji gdje im je život u neposrednoj opasnosti; nisu, koliko je poznato, a poznate su okolnosti, imali opravdan razlog vjerovati da neće dobiti drugu šansu za cijepljenje; nisu, pak, mogli ni znati da bi umjesto njih cjepivo dobio netko manje hitan i manje rizičan.

Preostaje nam samo zaključiti da su u pred-etičkoj fazi između svoje osobne koristi (primanja cjepiva preko reda) i općeg dobra (čekanja u redu) izabrali ono prvo, čime su se, po mišljenju većine istaknutih etičara svrstali u kategoriju etičkih egoista, iliti onih čiji se postupci uopće, ni po kojim kriterijima ne mogu gledati kao moralni jer ne zadovoljavaju primarni preduvjet moralnog djelovanja.

• Oni koji cijepe bližnje preko reda

Među oportunistima se ne nalaze isključivo oni koji su se sami okoristili, već i oni koji su posredno pomogli drugima, primarno svojim bližnjima, da se cijepe preko reda. U takvim slučajevima nije riječ o egoizmu ili o osobnoj koristi, već preciznije o pristranosti u moralnom djelovanju.

 Postoje snažni nepristrani razlozi za prihvaćanje određenog stupnja pristranosti u primjeni moralnih standarda prema bližnjima. Peter Singer (Wikipedia)

Ni najmanje nije rijedak slučaj ljudi koji se trude nepristrano držati principa i pravedno postupati prema drugima, no, kada su u pitanju njihovi braća i sestre, roditelji, djeca, u određenom stupnju odstupaju od tih principa moralno više uvažavajući svoje bližnje u odnosu na one s kojima nisu toliko bliski ili potpune strance.

Jedna od relevantnijih etičkih nedoumica upravo leži u pitanju je li opravdano pristrano djelovati i u kojoj mjeri; preciznije, postoje li neki nepristrani razlozi za opravdanje određenog stupnja pristranosti u moralnom uvažavanju.

Tim se sažeto, ali potanko bavi Peter Singer (2005) u knjizi Jedan svijet: Etika globalizacije. Njegovo je stajalište, ukratko, da postoje snažni nepristrani razlozi za prihvaćanje određenog stupnja pristranosti u primjeni moralnih standarda prema svojim bližnjima[ii]. Moralne standarde koje inače primjenjujemo prema drugima, i koje očekujemo da drugi primjenjuju prema nama, jednostavno gotovo nikada ne primjenjujemo na onima s kojima smo usko genetski povezani. To se najprije odnosi na standarde koje roditelji primjenjuju na svoju djecu, u odnosu na druge ljude, gdje Singer citira studije čiji su se rezultati pokazali kulturno nerelativnima. Naime, roditelji u većini kultura, neovisno o količini pritiska koja se nad njima vrši, moralno uvažavaju interese svoje djece na višoj razini u odnosu na interese svih drugih. Singer zaključuje da je i obratna situacija – odnos djece prema roditeljima – ne samo prisutna u svim kulturama, već i na poseban način opravdana temeljem načela recipročnog uvažavanja onih koji su nas posebno uvažavali.

Nerealno je, dakle, očekivati da će ljudi iste standarde primjenjivati na svojim bližnjima i potpunim strancima. To se u stvarnosti jednostavno ne događa što sugerira da kao ljudi nismo u stanju biti potpuno nepristrani. Nota bene, ovdje se ne tvrdi da je ispravno u određenoj mjeri biti pristran prema svojim bližnjima, već da je moralno dopustivo. Pitanje mjere, odnosno stupnja dopustive pristranosti je, kao što je često slučaj u etici, nemoguće precizno odrediti. No, to ne znači da je svaka pristranost nedopustiva[iii].

Uzmimo slučaj Alemke Markotić koja je cijepila svoju majku. Koje su moralne posljedice njenog pristranog postupka? Suštinski, posljedica je to što jedna osoba nije imala priliku primiti dozu cjepiva viška. To je zaista mogla biti rizičnija osoba, no na umu svakako valja imati da majka Alemke Markotić ima 84 godine te da živi s liječnicom koja je u svakodnevnom kontaktu s infektivnim bolestima. Cijepljenjem preko reda oštećeni su, dakle, interesi jedne osobe (koja nije imala priliku dobiti cjepivo), i to u svrhu zaštite interesa druge osobe koja je u velikom riziku. Ovaj postupak vjerojatno ne izlazi iz okvira dopustive pristranosti u primjeni moralnih standarda, kako je zamišlja Singer. Jednostavnim riječima, većina bi ljudi, htjeli to priznati ili ne, učinila isto, zato što bi im bilo preteško ići protiv sebe.

Da slučaj Alemke Markotić ne izlazi iz okvira Singerove dopustive pristranosti možda najbolje ilustrira usporedba s naizgled sličnim slučajem. Ravnatelj dubrovačke bolnice Marijo Bekić viškom je cijepio svoje roditelje, punca, punicu i suprugu. Radi se o ljudima različite životne dobi, zdravstvenih stanja i rizika od težeg obolijevanja ili smrti uslijed zaraze. Cijepljenje petero članova obitelji preko reda, od kojih neki ni po kojim kriterijima nisu hitni, bez preduboke analize prelazi neku dopustivu razinu pristranosti.

I premda ne možemo točno odrediti gdje je ta granica, iako ona nije sadržana u broju ljudi koji su cijepljeni preko reda, ova dva slučaja dovoljno su različita pa je opravdano argumentirati: da je u prvom pristranost tek dopustiva iznimka za najbližeg člana obitelji, nauštrb jedne osobe u usporedivo rizičnoj situaciji koja nije imala priliku primiti cjepivo; a u drugom očito pristranost prema široj obitelji, nauštrb više drugih potencijalnih primatelja cjepiva od kojih su neki mogli biti neusporedivo rizičniji i biti viši prioritet.

• Politička razina

Ideja je normativne etike i moralne filozofije da moralnu odgovornost za postupke pripisujemo neovisno o kulturi, društvu i zajednici kojima moralni subjekt pripada. Ako si svojevoljno učinio x, a postoje snažni razlozi za vjerovati da je x neispravan postupak (i ti si znao da je takav)[iv], onda si i moralno odgovoran. Međutim, uz generalnu moralnu odgovornost postoje i drugi tipovi moralne odgovornosti koji se temelje, primjerice, na pripadnosti određenom društvu, zajednici ili skupini.

Jedan od njih kolokvijalno nazivamo politička odgovornost, a može se izvesti iz pojma političke obveze. U najširem smislu, politička obveza je posebna moralna obveza građana da poštuju propise države u kojoj žive. Suvremeni politički filozofi kažu da takve dužnosti imamo po pripadnosti. Jednostavnim rječnikom, samim time što smo dio određenog društva, zajednice ili grupe, uz generalne moralne dužnosti, dobivamo i posebnu moralnu dužnost poštovanja normi koje su za taj kolektiv uvriježene[v]. Ono što nazivamo političkom odgovornošću zapravo je posebna moralna odgovornost prema poštivanju određenih posebnih moralnih obveza.

Vratimo se na likove s početka priče; budući da Burilović i supružnici Boras svojim postupcima kao egoisti padaju već na pred-etičkoj razini, i da su njihove posebne moralne obveze međusobno dosta različite, na njih se nećemo posebno osvrtati. Ideju političkih obveza stoga ćemo primijeniti na jedini preostali slučaj – slučaj Alemke Markotić.

Prije svega važno je naglasiti da je ona dio vladajuće političke i stručne grupacije koja posljednjih godinu dana (posredno) dirigira načine na koji se kao država i društvo nosimo s pandemijom. Ta je grupacija svojom ekspertizom neminovno sudjelovala u formiranju nacionalnog plana cijepljenja, a Markotić je, kao ravnateljica najveće infektivne klinike u državi, sudjelovala i u njegovoj provedbi. Osim toga, nerijetko je pojašnjavala, pravdala pa čak i implicitno urgirala provođenje pojedinih epidemioloških mjera. Na nju se, dakle, uz generalne, odnose i neke posebne moralne obveze poštivanja pravila koja vrijede za navedenu političko-stručnu grupaciju liječnika i javnozdravstvenih djelatnika.

Mislim da će se, u danom kontekstu, svi složiti da je među temeljnim pravilima koja vrijede za tu grupaciju upravo redoslijed cijepljenja. Pritom, obratite pozornost, ne mislim striktno na ispisana pravila plana i reda cijepljenja, i vremenskih perioda, već i na principe na kojima su ta pisana pravila utemeljena. Kako sam i spomenuo pojašnjavajući moralnu deliberaciju, jedan od tih principa odnosi se na prioritiziranje cijepljenja onih koji su u najvećem riziku bez cjepiva, u riziku od smrti ili teškog obolijevanja. Upravo se o ta pravila Markotić ogriješila kada je svojoj majci dala dozu viška, i to ne samo nepoštivanjem redoslijeda, već i principa; ogriješila se jer očito nije tražila primatelja po preciznim pravilima kojima se vodi njena grupacija. Konkretno, nije potražila primatelja među korisnicima ili zaposlenicima domova za starije i nemoćne ili pak među zdravstvenim djelatnicima. Točno tako nalažu pravila i temeljni principi iz kojih su ta pravila nastala[vi]. Dodamo li k tome i posebnu (moralnu i pravnu!) obvezu visokih dužnosnika da svoj položaj ne iskorištavaju kako bi ostvarili osobnu korist ili korist sebi bliskih ljudi, cijela stvar postaje iznimno problematična na političkoj razini.

Premda stoji argument da Markotić, kao osoba i moralni subjekt, nije učinila groznu ili nedopustivu stvar samim time što je cijepila najbližeg člana obitelji, ona se ogriješila o posebna pravila koja se na nju odnose slijedom uloge i funkcije koju ima u društvu[vii]. Shodno tomu, trebala bi snositi neki tip političke odgovornosti za svoje postupke. Jedan od načina na koji bi mogla odgovarati, kako su brojni građani i novinari predložili, je odstupiti od svoje (neformalne) funkcije u gore spomenutoj grupaciji.

Na koncu valja istaknuti sljedeće: moralne dužnosti i obveze su slojevite. Neke su generalne, pa se i odnose na sve, a neke su specifične za pripadnike pojedinih skupina. U konkretnim slučajevima, iako je ponekad neopravdano zazivati moralnu osudu visokih dužnosnika zbog njihovih postupaka, sasvim je korektno (ako ne i poželjno) pozivati ih na političku odgovornost.

A za one koji se i dalje pitaju zašto su Alemku Markotić onda, pak, toliki intelektualci i mudri ljudi, zbog njena postupka osudili i na onoj osnovnoj, moralnoj razini: Možda, kao i u brojnim slučajevima, ne razlikuju opću moralnu od političke odgovornosti No, zamislite samo da je Markotić, suočena s činjenicom da je cijepila majku, to samo priznala, objasnila zašto je to učinila i zašto bi to, eventualno, ponovila kad bi dobila priliku, a onda odgovorno odlučila otići sa svoje funkcije i više nikada ne držati moralne lekcije onima koji su se ogriješili o propise i mjere. Mislim da bi dobar dio osude kojoj je izložena – izostao.

• Bilješke

[i] Dokument kojim se detaljno propisuje što učiniti s viškom cjepiva Hrvatski zavod za javno zdravstvo izdao je 14. veljače. Svi u tekstu spomenuti slučajevi cijepljenja preko reda odvili su se prije objave tog dokumenta.

[ii] Za detaljniji pregled pogledati poglavlje „Jedna zajednica“.

[iii] Na sličan problem nailazimo u raspravi o moralnoj dopustivosti pobačaja kod određenja pojma osobe. Ukratko, to što ne možemo precizno odrediti kada fetus postaje osoba i time moralni subjekt s interesima koje moramo uvažavati, ne znači da ne možemo odrediti trenutak kada fetus sigurno nije osoba (primjerice, u trenutku začeća).

[iv] Ponekad je i neznanje kulpabilno. Primjerice, ako kojim slučajem ne znate da je krađa moralno neispravna, to i dalje ne znači da niste moralno odgovorni ako ste nešto ukrali. Vaše neznanje također može biti kažnjivo (s uvjetom da ste imali mogućnost saznati da se radi o nemoralnom postupku).

[v] Za detaljniju raspravu pojma političke obveze pogledati bilješku „Political Obligation“ u Stanford Encyclopedia of Philosophy (https://plato.stanford.edu/entries/political-obligation/#OblPolCivLeg)

[vi] Na kraju je to potvrđeno i detaljnim uputama HZJZ-a o postupanju s viškom cjepiva koja su izašla 14. veljače, nakon niza priča o cijepljenju preko reda.

[vii] Ovdje bi se mogla otvoriti dodatna rasprava o posebnim moralnim obvezama prema članovima obitelji. Netko bi mogao reći da je posebna moralna obveza Alemke Markotić kao kćeri prema majci došla u sukob s njenom posebnom moralnom obvezom da kao liječnica na važnoj funkciji poštuje pravila cijepljenja. Time se u ovom tekstu posebno ne bavim. Jedino što valja istaknuti je da, očito, familijarne obveze ne mogu generalno nadilaziti posebne moralne obveze jer bi tom logikom interesi naših bližnjih uvijek ili gotovo uvijek bili iznad interesa drugih, što nas neminovno vraća dosta blizu etičkog egoizma ili subjektivizma, pozicijama koje se i ne smatraju pravim normativnim etičkim teorijama.