Koliko turističkih eura stvarno ostaje kod kuće?

• Plaža Žnjan. (Ivo Cagalj / PIXSELL)
• Autor je predsjednik Znanstvenog vijeća Instituta ekonomskih znanosti Crne Gore i bivši generalni direktor za razvoj nacionalnog brenda i zaštitu potrošača u Ministarstvu gospodarstva Crne Gore.

Turizam je jedna od rijetkih privrednih aktivnosti čiji se uspjeh gotovo svakodnevno može izraziti brojkom. Brojimo dolaske, noćenja, popunjenost hotela, avionske putnike, automobile na granicama i milijarde eura koje strani posjetioci potroše tokom boravka. Kada gotovo sve te brojke rastu, govorimo o rekordnoj sezoni. Takvi pokazatelji jesu važni. Problem nastaje kada ih počnemo poistovjećivati sa ekonomskim efektom turizma.

Hrvatska i Crna Gora u tom pogledu predstavljaju zanimljiv par. Obje su jadranske ekonomije sa veoma snažnom međunarodnom turističkom tražnjom, velikom koncentracijom turizma na obali i tržištima rada koja sve teže sama zadovoljavaju sezonske potrebe. Istovremeno se znatno razlikuju po veličini, institucionalnom okviru, članstvu u Europskoj uniji i razvijenosti statističkog sistema.

Upravo zato njihovo uspoređivanje otvara pitanje koje će u sljedećoj fazi razvoja turizma postajati važnije od još jednog rekorda: koliko od svakog turističkog eura zaista postaje nova vrijednost proizvedena u domaćoj ekonomiji?

Sto eura turističke potrošnje nije sto eura domaće vrijednosti

Hrvatska je 2025. godine ostvarila više od 21,8 milijuna turističkih dolazaka i 110,1 milijuna noćenja. U odnosu na prethodnu godinu, broj dolazaka povećan je dva posto, a broj noćenja jedan posto. Od ukupnog broja noćenja, 104,6 milijuna ostvareno je na Jadranu. Prema podacima Hrvatske narodne banke, prihodi od stranih turista iznosili su 15,298 milijardi eura, dva posto više nego 2024. godine. Izvori: turistički promet; prihodi od stranih turista.

Ništa u tim podacima nije razlog za pesimizam. Naprotiv, riječ je o izuzetno velikom izvoznom rezultatu hrvatskog sektora usluga. Ali odnos između tih pokazatelja pokazuje zašto se buduća strategija ne može zasnivati samo na povećanju fizičkog turističkog prometa. Kada destinacija već ostvaruje više od sto milijuna noćenja godišnje, pitanje koliko još ljudi može primiti postaje manje zanimljivo od pitanja što ekonomija može proizvesti iz potražnje koju već ima.

Crnogorski podaci taj izazov čine još vidljivijim. Prema MONSTAT-u, u 2025. godini ostvarena su 2.728.564 turistička dolaska i 15.367.166 noćenja. Godinu ranije bilo je 2.606.854 dolaska i 15.594.299 noćenja. To znači da je broj dolazaka povećan za približno 4,7 posto, dok je broj noćenja smanjen za oko 1,5 posto. Odnos noćenja i dolazaka tako je pao sa približno 5,98 na oko 5,63. Istovremeno je čak 92,6 posto svih noćenja u 2025. ostvareno u primorskim mjestima. Izvor Prema podacima Centralne banke Crne Gore, prihodi na stavci putovanja i turizma u 2025. iznosili su oko 1,481 milijarde eura, u odnosu na približno 1,461 milijardu godinu ranije. Nominalni rast bio je, dakle, oko 1,4 odsto. Izvor: platni bilans CBCG.

Podaci za 2026. zasad mijenjaju kratkoročnu sliku, ali ne i metodološki zaključak. U prvih šest mjeseci prihodi od putovanja i turizma iznosili su 465,05 milijuna eura, 8,75 posto više nego u istom periodu 2025. To je polugodišnji nominalni podatak i ne treba ga neposredno uspoređivati sa cjelogodišnjim iznosom za 2025, ali ga treba navesti odvojeno jer pokazuje da je prihod u prvoj polovini godine rastao brže. Izvor: platni bilans CBCG, januar–jun 2026..

I to je veoma značajan prihod za ekonomiju veličine crnogorske. Ali upravo kombinacija većeg broja dolazaka, manjeg broja noćenja i skromnog nominalnog rasta prihoda otvara legitimno razvojno pitanje: da li je vrijeme da se sljedeća faza turističke politike još snažnije pomakne sa povećanja obima ka povećanju vrijednosti?

Tu je neophodna metodološka ograda. Centralna banka Crne Gore nije službeni proizvođač statistike turizma. Ona procjenjuje prihode stranih turista za potrebe platne bilance, koristeći, između ostalog, podatke o noćenjima nerezidenata i procijenjenoj dnevnoj potrošnji. Zbog toga prihod iz platne bilance nije isto što i ukupan prihod „turističke industrije“, niti ga treba automatski poistovjećivati sa doprinosom turizma BDP-u. Sama CBCG je na tu razliku javno upozorila. Izvor Broj dolazaka, broj noćenja, turistička potrošnja, platnobilančni prihod i doprinos turizma BDP-u nisu različiti nazivi za istu ekonomsku pojavu. Upravo njihovo često miješanje pokazuje zašto nam je potreban precizniji način razgovora o turističkom uspjehu.

Zamislimo gosta koji tokom jednog dana potroši sto eura. Dio će platiti hotelu ili vlasniku privatnog smještaja, dio restoranu, trgovini, taksiju, marini, kulturnoj ustanovi ili organizatoru izleta. Na kraju dana možemo konstatirati da je turistička potrošnja iznosila sto eura. Ali to ne znači da je domaća ekonomija stvorila sto eura nove vrijednosti.

Hotel kupuje hranu, piće, energiju, namještaj, opremu, softver i sredstva za održavanje. Restoran nabavlja meso, ribu, povrće, vino i druge proizvode. Dio tih inputa proizvode domaća poduzeća, a dio se uvozi. Rezervacija može biti obavljena preko međunarodne digitalne platforme koja naplaćuje proviziju. Dio drugih usluga također može biti nabavljen od stranih dobavljača.Turistički euro, dakle, prolazi kroz čitav lanac ekonomskih odnosa prije nego što možemo odgovoriti na pitanje koliko je vrijednosti zaista stvoreno u zemlji.

To, međutim, ne znači ni da svaki uvezeni euro treba tretirati kao gubitak. Mala otvorena ekonomija niti može niti treba proizvoditi sve što turistički sektor koristi. Uvoz kvalitetnije ili jeftinije opreme, tehnologije, hrane ili drugih inputa može povećati produktivnost hotela, sniziti troškove i učiniti destinaciju konkurentnijom. Problem nastaje ako ogromna turistička tražnja tokom dužeg perioda ne dovodi do razvoja domaćih poduzeća sposobnih da konkurentno ponude veći dio roba i usluga koje turistički sektor traži. To je ujedno i jedan od najvažnijih, a nedovoljno iskorištenih razvojnih potencijala turizma.

Turizam između lokalpatriotizma i razvojne politike

Podaci o robnoj razmjeni ne mogu nam reći koliko je konkretno hrane uvezeno zbog turista. To bi bilo metodološki neodrživo. Ali mogu pokazati strukturu ekonomije u kojoj turistička tražnja nastaje. Hrvatska je u 2025. godini uvezla hranu i žive životinje u vrijednosti od približno 5,62 milijarde eura, dok je izvoz iste kategorije iznosio oko 3,08 milijardi. U Crnoj Gori je odnos znatno nepovoljniji: uvoz hrane i živih životinja iznosio je oko 842,4 miliona eura, a izvoz oko 58,7 miliona. Izvori: DZS Hrvatske; MONSTAT. Te brojke ne dokazuju da je turizam odgovoran za trgovinski deficit u hrani. To ne možemo zaključiti. One, međutim, pokazuju koliko je važno pitanje dobavljačkih lanaca.

Ako milijunima turista treba hrana, piće, prijevoz, održavanje, namještaj, pranje, digitalne usluge, zabava i čitav niz drugih proizvoda, onda turistička potražnja predstavlja ogromno potencijalno tržište za domaću proizvodnju. Pravo pitanje nije kako administrativno natjerati hotel da kupuje domaće. Pitanje je zašto domaći proizvođač ponekad ne može ponuditi količinu, standardiziranu kvalitetu, kontinuitet isporuke, logistiku i cijenu koju veliki turistički sistem zahtijeva.

Ako se taj problem rješava skladištenjem, hladnim lancima, udruživanjem proizvođača, standardizacijom, certifikacijom, financiranjem i boljom logistikom, turizam prestaje biti samo sektor koji dovodi strane goste. Postaje tržište koje može podizati produktivnost ostatka privrede. Lokalni proizvod tada nije vrijedan zato što je lokalni. Vrijedan je zato što je dovoljno dobar da na otvorenom tržištu postane racionalan izbor hotela, restorana i turista. To je bitna razlika između lokalnog patriotizma i razvojne politike.

Slična pojednostavljenja postoje i kada govorimo o vlasništvu nad smještajnim kapacitetima. Hotel u stranom vlasništvu nije automatski dokaz da turistička vrijednost „odlazi iz zemlje“. Ako zapošljava radnike u zemlji, plaća poreze, kupuje robu i usluge od domaćih dobavljača i investira u lokalnu ekonomiju, značajan dio njegove dodate vrijednosti nastaje upravo u zemlji domaćinu.

Istovremeno, dio ostvarene dobiti može kasnije biti isplaćen vlasniku u inozemstvu. To jeste važan tok dohotka prema inozemstvu, ali nije isto što i tvrdnja da vrijednost prethodno nije stvorena u domaćoj ekonomiji. Jednako tako, veliki broj objekata u domaćem vlasništvu ne garantira automatski visok razvojni efekt. Mali apartman koji posluje veoma sezonski, koristi veliki udio uvoznih inputa, ima nisku produktivnost i malo veze sa drugim lokalnim djelatnostima može stvoriti manji širi ekonomski efekt od produktivnijeg hotela, bez obzira na nacionalnost vlasnika.

Struktura smještaja ipak je važna. U Hrvatskoj su objekti za odmor i drugi oblici kratkotrajnog smještaja u 2025. raspolagali sa oko 718 tisuća stalnih postelja, odnosno gotovo 62 posto ukupnog registriranog komercijalnog kapaciteta, dok su hoteli i slični objekti imali oko 175 tisuća postelja. DZS je evidentirao više od 109 tisuća domaćinstava u kategoriji kratkotrajnog smještaja. Izvor U Crnoj Gori je individualni smještaj u 2025. ostvario nešto više od 10,17 milijuna noćenja, od ukupno 15,37 milijuna registriranih noćenja. Drugim riječima, približno dvije trećine noćenja ostvareno je upravo u tom segmentu. Izvor

To mnogo govori o strukturi turističkog modela. Ali ne govori dovoljno o krajnjem vlasništvu kapitala, distribuciji dobiti i tome koliko prihoda ostaje u pojedinim lokalnim ekonomijama. Za takvu preciznu komparaciju javna statistika je znatno slabija. I to je samo po sebi važan nalaz.

Satelitski račun turizma pokazuje ono što broj noćenja ne može

Isto metodološko razdvajanje potrebno je kod radne snage. Često se kaže da angažiranje stranih radnika znači da dio turističkog prihoda „odlazi iz zemlje“. Takva tvrdnja je previše jednostavna. Ako strani radnik radi u hotelu u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, njegova zarada je naknada za rad obavljen u toj ekonomiji i dio je tamo stvorene dodate vrijednosti. Ako kasnije dio zarade pošalje obitelji u inostranstvo, nastaje drugi, prekogranični tok. Te dvije stvari ne treba miješati.

Ali rast ovisnosti turizma o uvezenoj radnoj snazi postavlja drugo, mnogo ozbiljnije pitanje: da li turistička ekonomija povećava produktivnost dovoljno brzo da može ponuditi kvalitetna i održiva radna mjesta? Hrvatska je tokom 2025. izdala ukupno 170.723 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Od toga se 52.858 odnosilo na turizam i ugostiteljstvo, a 20.083 dozvole na sezonsko zapošljavanje. Te brojke predstavljaju broj izdanih dozvola, ne nužno broj različitih osoba, jer jednom radniku tokom godine može biti izdano i više od jedne dozvole. Izvor

Crna Gora se suočava sa istim strukturnim izazovom. Vlada je za 2026. utvrdila ukupnu kvotu od 28.988 dozvola za privremeni boravak i rad stranaca, a najveći pojedinačni sektorski dio, 6.150 dozvola, vezan je upravo za usluge smještaja i ishrane. To nije podatak o 6.150 već zaposlenih ljudi, nego o planiranoj kvoti i očekivanoj potrebi tržišta rada. Izvor Turizam, dakle, više ne treba ocjenjivati samo po tome koliko radnih mjesta otvara. Treba promatrati koliko dodate vrijednosti stvara po zaposlenom, kakve su zarade, koliko zaposlenje traje, koliko je sezonsko i koliko sektor ulaže u vještine i tehnologiju. Broj radnika je pokazatelj obima. Produktivnost i kvalitet njihovog rada pokazatelji su razvoja.

Za dio ovog problema već postoji međunarodno prihvaćen statistički instrument: satelitski račun turizma, odnosno Tourism Satellite Account – TSA. Njegov značaj proizlazi iz činjenice da turizam nije jedna djelatnost. Turista plaća smještaj, hranu, prijevoz, trgovinu, kulturu, rekreaciju i brojne druge usluge. TSA povezuje turističku tražnju sa proizvodnjom tih različitih djelatnosti i omogućava procjenu direktne bruto dodate vrijednosti i direktnog turističkog BDP‑a. Hrvatski primjer vrlo jasno pokazuje zašto je to važno.

Državni zavod za statistiku Hrvatske objavio je TSA za 2022. godinu, a zatim 10. travnja 2025. službeno ispravio dio prvobitno objavljenih rezultata. Prema važećem ispravku, bruto dodatna vrijednost svih djelatnosti koje se klasificiraju kao turističke iznosila je 24,53 posto ukupne bruto dodatne vrijednosti Hrvatske. Međutim, nakon izdvajanja dijela njihove proizvodnje koji je stvarno povezan sa turističkom tražnjom, direktna bruto dodatna vrijednost turizma iznosila je 11,57 posto ukupne bruto dodatne vrijednosti, a direktni turistički BDP 12,18 posto ukupnog BDP‑a. Izvor

Razlika između 24,53 i 11,57 posto nije statistička sitnica. Ona pokazuje koliko se lako može precijeniti ekonomska veličina turizma ako se kompletna proizvodnja hotela, restorana, prijevoza i drugih djelatnosti koje koriste i turisti i lokalno stanovništvo pripiše isključivo turizmu. Isto važi za turističku potrošnju. Novac koji turist potroši nije isto što i nova vrijednost koja je u zemlji nastala njegovom potrošnjom.

I Crna Gora već je otkrila TSA. MONSTAT je još za 2009. godinu izradio pilot satelitski račun turizma u saradnji sa Centralnom bankom, resornim ministarstvom, Nacionalnom turističkom organizacijom i drugim institucijama. Eksperimentalni rezultat tada je procijenio direktni turistički BDP na približno 298 miliona eura, odnosno deset podsto ukupnog BDP‑a. Izvor Problem je što pilot nije prerastao u redovnu, javno dostupnu godišnju seriju.

Godišnjim planom službene statistike za 2025. TSA je ponovo bio predviđen kao probno istraživanje, bez definiranog nivoa, periodike i roka objavljivanja. Još važnije, u zvaničnom izvještaju o izvršenju tog plana MONSTAT navodi da istraživanje nije realizirano zbog nedostatka adekvatnih administrativnih izvora podataka i ograničenih ljudskih resursa. Izvori: godišnji plan; izvještaj o izvršenju. To nije samo statistički tehnički problem. Za zemlju u kojoj turizam ima tako snažan utjecaj na zaposlenost, investicije i regionalni razvoj, nedostatak redovnog mjerenja njegove direktne dodatne vrijednosti predstavlja ograničenje i za ekonomsku politiku. Crna Gora vrlo detaljno zna koliko je turista stiglo i koliko su noći proveli u zemlji. Mnogo manje redovno mjeri šta je njihova potrošnja proizvela u domaćoj ekonomiji.

Kome prihod, kome trošak?

Ali ni satelitski račun ne daje sve odgovore. On prvenstveno mjeri direktni doprinos turizma. Ako želimo saznati koliko turistička tražnja pokreće domaću poljoprivredu, prehrambenu industriju, energetiku, građevinarstvo, poslovne usluge i druge dobavljače, TSA treba povezivati sa tabelama ponude i upotrebe i input-output analizama. Drugim riječima, ne treba samo jednu jednostavnu brojku broj noćenja zamijeniti drugom, potrebna je bolja ekonomska kontrolna tabla. Ona treba pokazati koliko turizam stvara direktne domaće dodatne vrijednosti, koliko aktivira domaće dobavljače, koliko ovisi o uvozu, kakvu produktivnost i radna mjesta proizvodi, gdje se geografski stvaraju koristi i tko snosi troškove turističke koncentracije.

Ovo posljednje posebno je važno za Hrvatsku i Crnu Goru jer je turizam u obje zemlje izrazito koncentriran na obali. Na hrvatskom Jadranu ostvareno je gotovo 95 posto svih noćenja u 2025., dok je u crnogorskim primorskim mjestima ostvareno 92,6 posto. Izvor Takva koncentracija stvara prihod, ali i troškove. Prometnice, vodovod, kanalizacija, upravljanje otpadom, javni prostor, lokalni saobraćaj i druge usluge moraju biti sposobni tijekom sezone podnijeti broj korisnika višestruko veći od broja stalnih stanovnika. Istovremeno turistička i investicijska potražnja povećavaju vrijednost oskudnog prostora i mijenjaju ekonomsku logiku njegovog korištenja.

Inflacija je još jedan trošak koji zbroj noćenja ne pokazuje. U 2025. potrošačke cijene bile su u prosjeku 3,7 posto više u Hrvatskoj i 3,9 posto više u Crnoj Gori nego godinu ranije. U Crnoj Gori su cijene u grupi restorani i hoteli porasle u prosjeku 7,5 posto, dok su stvarne rente koje plaćaju stanari u prosincu bile 21,4 posto više nego u istom mjesecu 2024. Ti podaci ne dokazuju da je turizam uzrok ukupne inflacije. Pokazuju, međutim, zašto u obalnim destinacijama treba pratiti da li snažna sezonska potražnja dodatno opterećuje tržišta stanovanja, hrane i usluga koja koriste i lokalni stanovnici. Izvori: Hrvatska narodna banka; MONSTAT.

Tu dolazimo do pitanja poreza na nekretnine koji je Hrvatska uvela 2025. godine. Novi zakonski okvir propisuje godišnji porez u rasponu od 0,60 do osam eura po kvadratnom metru, dok konkretan iznos unutar tog raspona određuje jedinica lokalne samouprave. Ako lokalna jedinica ne odredi iznos, primjenjuje se minimum od 0,60 eura po kvadratnom metru. Nekretnine koje služe za stalno stanovanje i dugoročni najam izuzete su od poreza. Izvor Međutim, formalno uvođenje instrumenta ne znači da ga sve lokalne vlasti koriste na isti način. Prema podacima hrvatskog Ministarstva financija, 215 gradova i općtina povećalo je iznos u odnosu na raniji porez na kuće za odmor, 284 su zadržale isti iznos, a 57 ga je smanjilo. Izvor

Zato porez na nekretnine ne treba predstavljati ni kao nepostojeći instrument ni kao gotovo rješenje problema. Njegova uloga je uža: može pomoći da se dio vrijednosti povezane sa korištenjem oskudnog prostora vrati lokalnoj i regionalnoj zajednici i da se financira dio javnih potreba. Ali porez ne može od nekonkurentnog proizvođača hrane napraviti dobavljača hotela. Ne može povećati produktivnost restorana. Ne može riješiti sezonalnost tržišta rada. Oporezivanje rente i povećavanje domaće dodatne vrijednosti dva su različita zadatka. Ozbiljna turistička strategija mora razumjeti oba.

Ne treba nam ni manje turizma ni skuplji turizam

Najjednostavniji odgovor na sve ove dileme bio bi: treba nam manje gostiju koji više plaćaju. Ni to nije dovoljno precizno. Visoka cijena hotelske sobe ne znači automatski visoku domaću dodatnu vrijednost ako veliki dio inputa dolazi iz uvoza, rezervacija se obavlja preko stranog posrednika, a domaći dobavljački lanac ostaje plitak. Ni duži boravak nije cilj sam po sebi. Gost koji ostane sedam dana i troši vrlo malo ne mora proizvesti više domaće vrijednosti od gosta koji ostane četiri dana, ali koristi restorane, lokalne izlete, kulturnu ponudu, prijevoz i domaće proizvode.

Zato bi uspjeh turizma trebalo promatrati kroz nekoliko povezanih dimenzija: domaću dodatnu vrijednost, produktivnost, snagu lokalnih dobavljačkih lanaca, kvalitetu zaposlenosti, sezonalnost, regionalnu raspodjelu koristi i troškove koje turistička aktivnost proizvodi za prostor i lokalnu infrastrukturu. To ne znači da treba prestati brojiti goste i noćenja. Znači da ti brojevi više nisu dovoljni.

Rasprave o zavisnosti Hrvatske i Crne Gore od turizma često završavaju lažnom dilemom: ili ćemo nastaviti povećavati broj turista ili treba smanjivati značaj turizma i razvijati nešto drugo. Privredna politika ne mora birati između ta dva ekstrema. Ako zemlja ima snažnu komparativnu prednost — obalu, klimu, prirodu, kulturnu baštinu, sigurnost, geografsku dostupnost i međunarodnu prepoznatljivost — nema ekonomskog razloga da tu prednost namjerno slabi. Ali jednako je pogrešno vjerovati da će svaki dodatni gost automatski proizvesti proporcionalan razvojni efekt.

Najveći potencijal turizma možda više nije u tome da dovede što više ljudi na isto mjesto u isto vrijeme, nego da od postojeće turističke potražnje napravi veće tržište za ostatak ekonomije. Hotel može biti kupac domaće hrane i industrijskih proizvoda. Marina može stvarati potražnju za tehničkim i servisnim djelatnostima. Turist može koristiti kulturne, zdravstvene, sportske, transportne i digitalne usluge. Produžavanje sezone može povećati iskorištenost kapitala i infrastrukture i smanjiti izrazitu sezonalnost zaposlenosti.

Ali ništa od toga ne nastaje automatski zato što je stigao još jedan milijun gostiju. Za to su potrebni konkurentni dobavljači, produktivna poduzeća, kvalificirana radna snaga, kvalitetna infrastruktura, odgovarajući fiskalni instrumenti i statistika koja državi omogućava da razlikuje rast prometa od rasta stvarne ekonomske vrijednosti. Hrvatska u tom pogledu već ima razvijeniju statističku osnovu i satelitski račun koji omogućava mnogo precizniju analizu direktnog doprinosa turizma. Crna Gora mora prvo institucionalizirati instrument koji je pilotirala prije više od petnaest godina.

Ali strateško pitanje za obje zemlje je isto. Nijedan od aktualnih pokazatelja nije razlog za pesimizam. Hrvatska od stranih turista ostvaruje više od 15 milijardi eura godišnje. Crna Gora oko 1,5 milijardi eura, što je izuzetno značajno za ekonomiju njene veličine. To su prednosti koje treba razvijati, a ne relativizirati. Upravo zato što je turizam toliko važan, nije dovoljno znati koliko je ljudi došlo.

Treba znati koliko je domaće proizvodnje njihova potrošnja pokrenula, kakva radna mjesta je stvorila, koliko je ojačala lokalne dobavljače, gdje je vrijednost završila i koliko su lokalne zajednice morale da potroše da bi tu aktivnost omogućile.Naučili smo veoma precizno brojati turiste.Vrijeme je da jednako precizno naučimo mjeriti vrijednost koju ostavljaju zemlji nakon što odu.