rasprave
Kripkensteinov privatni jezik i slijeđenje pravila. Skepticizam dublji od svih prijašnjih.
Ljudevit Hanžek / 21. listopada 2022. / Rasprave / čita se 37 minuta
Ljudevit Hanžek / 21. listopada 2022. / Rasprave / čita se 37 minuta
U prvom članku o nedavno preminulom analitičkom filozofu Saulu Kripkeu (1940. – 2022.) Ljudevit Hanžek kritički prikazuje njegovu utjecajnu interpretaciju problema privatnog jezika i slijeđenja pravila iz Wittgensteinovih Filozofijskih istraživanja.
Saul Aaron Kripke, jedan od najutjecajnijih filozofa i logičara druge polovice 20. stoljeća, barem u analitičkoj tradiciji, umro je 15. rujna 2022. Rođen je 1940. u New Yorku, u obitelji rabina i učiteljice, pohađao je Harvard, na kojem je završio preddiplomski studij matematike. No, još kao srednjoškolac počeo je proučavati modalnu logiku i 1959. objavio veoma važan članak ”A Completeness Theorem for Modal Logic”, u prestižnom časopisu Journal of Symbolic Logic. Unatoč samo preddiplomskom obrazovanju, predavao je na sveučilištu Rockefeller i onda 22 godine na Princetonu. Održao je pozvana predavanja na brojnim sveučilištima diljem svijeta i dobio mnoge nagrade i priznanja za svoj rad. U prvoj fazi karijere (do kraja 1960-ih) bavio se uglavnom filozofskom logikom, u prvom redu semantikom za modalnu logiku, intuicionističkom logikom i rekurzivnim funkcijama. U siječnju 1970. održao je tri predavanja na filozofskom kolokviju sveučilišta Princeton, koja su kasnije objavljena u raznim zbornicima i onda ukoričena u knjigu Naming and Necessity (Harvard University Press, 1980). Od tog perioda počinje intenzivniji rad na polju filozofije i makar nije objavljivao puno tekstova, svi su bili vrlo utjecajni. Ističu se članci ”Outline of a Theory of Truth” (The Journal of Philosophy, 1975) u kojem je pokušao riješiti paradoks lažljivca definiranjem predikata istinitosti za neki jezik u samom tom jeziku, suprotno Tarskijevom rješenju, i ”A Puzzle About Belief” (Avishai Margalit (ur.) Meaning and Use 1979), u kojem iznosi probleme na koje nailazimo kada govornicima pripisujemo vjerovanja temeljem rečenica javnog jezika na koje su skloni pristati. Ubrzo nakon toga objavljuje važnu knjigu Wittgenstein on Rules and Private Language (Harvard University Press, 1982). Do kraja karijere objavljuje niz članaka o raznim temama iz filozofije jezika, metafizike, filozofije uma, filozofije logike, filozofske logike, ali može se reći da je najvažnija djela objavio od 1959. do 1982. Zanimljivo je i da su brojne njegove ideje kružile filozofskom zajednicom u obliku neobjavljenih predavanja i zabilješki.
Kripke je bio nešto najbliže superstaru suvremene filozofije. Lako je po forumima i blogovima filozofske zajednice naći svjedočanstva o njegovom utjecaju na suvremenike, i na trenutke neubičajenom ugledu kojeg je uživao, i nerijetkom korištenju riječi ”genij” pri govoru o njemu. U zajednici kojoj je svađanje profesija, da malo karikiram, Kripke je uživao neobično veliko poštovanje i odobravanje kolega. O tome kakva mu je javna percepcija govori i činjenica da, ako guglate njegovo ime, jedno od pitanja koje će vam Google izbaciti je ”How smart is Saul Kripke?” Također, lako je naići na priče o njegovom osebujnom karakteru i ponašanju, uz spekulacije mnogih što bi mogao biti uzrok tome.
U ovom ću tekstu prikazati neke Kripkeove ideje na način na koje su one danas shvaćene u filozofiji, a to su teze iznesene u spomenutim knjigama Wittgenstein on Rules and Private Language i Naming and Necessity. Razlozi za odabir tih djela su: 1) makar su ”A Puzzle About Belief” i ”Outline of a Theory of Truth” također filozofski važni i zanimljivi, po svom utjecaju i popularnosti ipak nisu na razini dviju spomenutih knjiga (prema mojoj procjeni) i 2) Kripkeov rad na području logike veoma je tehničke naravi, i nije vjerojatno da bi bio zanimljiv širem krugu čitatatelja, a ni ja nemam dovoljno komeptencija adekvatno prikazati taj rad. Cilj mi je ovdje Kripkeove ideje prikazati i pojasniti, bez pretenzija na originalnost. Svi su primjeri koje navodim ili Kripkeovi ili veoma slični njegovima, a povremeno ću dodati svoja pojašnjenja i komentare na Kripkeove tvrdnje, što će biti jasno naznačeno u tekstu. Tekst koji slijedi ne podrazumijeva prethodno znanje filozofije.
Knjigu Wittgenstein on Rules and Private Language objavio je 1982., Harvard University Press, a u njoj Kripke donosi svoju, poprilično originalnu interpretaciju slavnog Wittgensteinova argumenta protiv mogućnosti privatnog jezika. Prije nego kažem nešto o Kripkeovoj interpretaciji Wittgensteina, ukratko ću predstaviti Wittgensteinov argument.
Ludwig Wittgenstein (1889. – 1951.) jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih filozofa prve polovice 20. stoljeća, i zajedno sa Bertrandom Russellom i Georgeom Edwardom Mooreom često se smatra jednim od začetnika analitičke filozofije. Za života je od filozofskih djela objavio knjigu Tractatus Logico Philosophicus (1922), jedan članak i prikaz knjige. Posthumno je objavljeno nekoliko njegovih knjiga, najvažnija od kojih je Philosophical Investigations iz 1953. Knjiga je prevedena na hrvatski kao Filozofijska istraživanja (Globus 1998). U toj se knjizi nalazi njegov argument protiv privatnog jezika.
Wittgenstein je zanimljiva figura, dosta ekscentrična ponašanja i čudnog stila pisanja, u kojem je uspio nekako iskombinirati jasnoću izražavanja koja je na cijeni u analitičkoj tradiciji, s engimatičnim, na trenutke hermetičnim izrazima koji više nalikuju aforizmima. Filozofijska istraživanja podijeljena su na odlomke, bez odmah očite strukture (iako nije da je nema), i bez jasno naznačenih argumenata. Stoga je interpetacija Wittgensteina izazovan posao, mnogo više nego s ostalim filozofima iz analitičke tradicije. Za analitičke je filozofe u pravilu prilično jasno što su mislili i tvrdili u tekstovima, glavne debate vode se oko toga jesu li bili u pravu. Za Wittgensteina nije baš jasno ni što je mislio. Svaka ocjena Wittgensteinovih teza, posebno iz Filozofijskih istraživanja, isprepletena je s problemom tumačenja njegovih riječi i pravog smisla teze koju se ispituje.
Generalno, Filozofijska istraživanja donose shvaćanje jezika koje radikalno odstupa od Wittgensteinove ranije faze, u Tractatusu, i Wittgenstein u ovoj knjizi tvrdi da funkcija jezika nije samo oslikavanje svijeta putem izomorfizma (ideje da struktura rečenica odgovara strukturi činjenica koje označavaju), već smatra da elementi jezika svoje značenje imaju tako što se koriste na razne načine; značenje jezičnih termina njihova je uporaba, način na koji se koriste i uloga koju igraju u ljudskom životu. Neki elementi jezika tako služe oslikavanju od uma nezavisnih činjenica, ali drugi služe prenošenju zapovijedi, izazivanju emocija u drugih govornika, zabavi, koordiniraju socijalnog djelovanja… Metafora koja se proteže kroz knjigu metafora je igre, i Wittgenstein jako često spominje jezične igre kao sustave pravila i konvencionalnih uporaba nekih izraza koji im zapravo daju značenje, tj. uloga nekog izraza u jezičnoj igri njegovo je značenje. Socijalna narav jezika posebno je u njegovom fokusu, i važan dio knjige njegov je argument protiv ideje privatnog jezika. Kako je sve kod Wittgensteina sporno, sporno je i to što njegov argument točno tvrdi, koje su mu premise, kao i to kroz koje se dijelove knjige točno proteže. No, recimo da se često može naići na mišljenje kako taj argument počinje u odlomku 244 i proteže se do odlomka 271, makar su odlomci sve do 315 također povezani s tom idejom. Pokušat ću ovdje dati prikaz i minimalnu, tj. što neutralniju, intepretaciju tog argumenta.
Privatni jezik, protiv kakvog Wittgenstein argumentira, bio bi jezik koji je načelno razumljiv samo jednom pojedincu. Primjer takvog jezika Wittgenstein vidi u jeziku koji bi se odnosio na subjektove osjete, koji su privatni entiteti. Svatko može biti svjestan samo svojih osjeta, ne i tuđih, stoga bi termini kojima bismo referirali na svoje osjete načelno mogli biti razumljivi samo nama, ne i nekome drugome. No, kako uspostaviti referenciju termina na osjete? Kako se može dogoditi da neki termin, neki izraz, simbol, referira na naše osjete?
Recimo da želim voditi dnevnik o svojim osjetima i njihovom javljanju, i da želim pratiti neki točno određen osjet i zabilježiti kad sam ga sve doživio. Na dane kad sam ga doživio, zabilježit ću ”S” u dnevnik. Kako mogu znati što ”S” znači? Ne mogu ga definirati na uobičajen način, jer definiciju bih morao izreći javnim jezikom, sastavljenim od termina koji su razumljivi i drugima, pa to nije privatni jezik. Možda bih ga mogao definirati mentalnim pokazivanjem, mentalnom ostenzijom – kao što možemo pokazati na fizički predmet i reći neku riječ čiju referenciju na taj predmet želimo time uspostaviti, možda se tako mogu koncentrirati, usmjeriti svu svoju pažnju na osjet dok mi se događa i za to vrijeme zapisati ”S” u dnevnik. Time bih si na neki način definirao značenje ”S”, ili barem uspostavio njegovu referenciju. Time sam postao svjestan veze između znaka i osjeta, utvrdio sam je, i ta je veza referencija znaka na osjet, kaže Wittgenstein.
No, što znači ”utvrditi vezu između znaka i osjeta”? To znači osigurati da ću se idući put (kad doživim taj osjet) ispravno sjetiti te veze, toga da ”S” referira na moj osjet. Ali, to može vrijediti samo za moju iduću uporabu tog znaka, tj. iduću situaciju u kojoj doživim navedeni osjet. U prvoj uporabi znaka, pri uspostavi referencije, nemam se čega sjetiti, nema uspostavljene veze znaka i osjeta, nema kriterija točnosti. Što god mi se čini da je točno (za koji god znak mi se čini da označava osjet), bit će točno. No, ako nema mogućnosti pogreške, onda nema ni mogućnosti točnosti. Možda je pak referencija termina za osjet uspostavljena mojom odlukom, namjerom da neki izraz koristim u nekom značenju, npr. da ”S” zapišem kad god doživljavam taj osjet. Je li za takvu odluku, namjeru, bilo dovoljno koncentrirati se i usmjeriti pažnju na osjet dok ga doživljavam (i izraz ”S” dok ga zapisujem u dnevnik)? Nije jasno da je to bilo dovoljno.
Problem je i pouzdanost sjećanja: prijevod jedne riječi drugom mogu opravdati rječnikom, ali ne mogu to učiniti ako se radi o rječniku koji je samo zamišljen, koji nije realan. Tako ne mogu ni točnost nekog sjećanja provjeriti usporedbom s drugim sjećanjima, ili idejama koje imam u svijesti, čime se očito aludira na to da iskustvo sjećanja na prethodnu vezu znaka i osjeta nije dovoljno da tu vezu uspostavi (jer se možda krivo sjećam).
Time u osnovi, poprilično antiklimaktično, završava argument protiv privatnog jezika. Taj je argument doživio brojne intepretacije, od one da se u osnovi svodi na skepticizam o sjećanju, do biheviorističke, prema kojoj bi mentalna stanja kao neki privatni entiteti bila metafizički sumnjiva, do ideje o esencijalnoj društvenosti jezika, tj. da je jezik moguć (metafizički) jedino unutar zajednice koja dijeli jezične norme, tj. pravila za uporabu nekog znaka. Dobar pregled raznih interpretacija može se naći na ovoj poveznici: https://plato.stanford.edu/entries/private-language/.
U ovom se tekstu neću baviti poviješću tih interpretacija, jer radi se o jako složenoj temi, već ću izložiti samo Kripkeovu interpretaciju. Jasno je da kao probleme za postojanje privatnog jezika Wittgenstein ističe i prvotnu uporabu znaka s namjerom da referira na osjet i kasnije sjećanje na tu vezu, ali nije sasvim jasno koja je veza tih dvaju problema i koji je ozbiljniji (npr. možda prvotna uporaba može uspostaviti referenciju, ali nepouzdanost sjećanja onemogućava pouzdanost kasnijih uporaba; ili je pak tako da ni sama prvotna uporaba ne može uspostaviti referenciju, već se referencija uspostavlja tek kad kasnije uporabe ispravno ponove tu prvotnu, tj. kad je se subjekt točno sjeti…)
Kripkeova interpretacija argumenta. Kripkeova je interpretacija bila toliko utjecajna u literaturi o Wittgensteinovu argumentu da se često rasprava o argumentu dijeli na onu prije i poslije Kripkeove knjige. Sam Kripke ne pretendira na točnu interpretaciju Wittgensteinovih riječi, a kaže da ni sam ne zastupa teze koje iznosi u čitanju Wittgensteinova argumenta, već kaže da donosi Wittgensteinov argument onako kako se dojmio Kripkea (u filozofskoj literaturi skovano je ime Kripkenstein, za hipotetskog lika koji bi zastupao Kripkeovo tumačenje Wittgensteinova argumenta).
Prema Kripkeu, Witgensteinov argument protiv privatnog jezika pogrešno je identificirati u odlomcima 244 do 271, ili čak do 315. Wittgensteinov argument počinje oko odlomka 200, točnije već u odlomku 199, a ključan je odlomak 201: Wittgenstein tu tvrdi kako se svaka radnja može shvatiti kao da je sukladna s pravilom, što zauzvrat znači da nijedna radnja ne može biti određena pravilom – jer ako pravilo dopušta svaku moguću radnju, onda ne određuje nijednu. Srž je Kripkeove interpretacije tvrdnja da je ono što se često naziva argumentom protiv privatnog jezika nešto mnogo snažnije i općenitije od skepse spram mogućnosti privatnog jezika – Wittgenstein izriče argument za skepticizam u pogledu slijeđenja pravila, i tvrdi da je nemoguće znati odgovara li neka radnja pravilu ili ne (rule-following skepticism). Skepticizam o privatnom jeziku slijedi iz toga samo kao njegov posebni slučaj: ako je načelno nemoguće znati slijedi li neka radnja neko pravilo, onda je to nemoguće znati i za uporabe jezičnih termina, budući da se značenje jezičnog termina sastoji u skupu pravila koja reguliraju njegovu uporabu. Kripke kaže kako je Wittgenstein otkrio novi oblik filozofskog skepticizma, radikalniji od bilo kakvog skepticizma o vanjskom svijetu, drugim umovima, indukciji ili sjećanju (makar ističe sličnosti ovakvog skepticizma s Humeovim skepticizmom u pogledu uniformnosti prirode i Goodmanovom novom zagonetkom indukcije, po svemu sudeći smatrajući Humeov i Goodmanov argument posebnim instancama Witgensteinova). Kripke svoju analizu dijeli na izlaganje skeptičkog paradoksa i skeptičkog rješenja. Započinjem sa skeptičkim paradoksom.
Skeptički paradoks. Znak ”+” simbol je za matematičku funkciju zbrajanja, dodavanja jednog broja drugome. Rezultat te operacije neki je treći broj, onaj koji je zbroj prva dva. Recimo da ”+” znači ”plus”, što je ništa drugo doli zbrajanje. Znam značenje tog znaka (”+”) i te riječi (”plus”), mnogo sam ih puta vidio i upotrijebio u svom pisanju i govoru. Ali, sigurno postoje neke instance konkretnih brojeva, simboliziranih brojkama, na koje dosad nisam primijenio ”+”, recimo 68 i 57 (naravno da je ovo samo primjer, lako je moguće da je netko kroz svoje školovanje dobio točno ovakav zadatak zbrajanja, ali to je nebitno, za svaku osobu postoji neki par brojeva koje dosad nikad u životu nije zbrojila). I kad susretnem niz znakova ”68+57=?”, znam li da je odgovor ”125”?
Rekli bismo da da, ako znamo značenje izraza ”+” (pretpostavimo sad, jednostavnosti radi, da značenje ”68” i ”57” nije sporno). Odgovor ”125” točan je aritmetički i metalingvistički, kaže Kripke. Aritmetički u smislu da zbroj 68 i 57 zaista jest 125, i metalingvistički u smislu da ”+” znači ”plus”, tj. funkciju zbrajanja, što onda daje rezultat 125. Međutim, nastavlja Kripke, zamislimo da sretnem bizarnog skeptika koji me pita kako znam da ”+” znači ”plus”, a ne nešto drugo, npr. ”kvus” (quus u izvornom tekstu). ”Kvus” je ova funkcija: definirana je na paru brojeva, i za svaki par brojeva takav da je svaki od brojeva manji od 57, daje rezultat koji je njihov zbroj, a ako je neki od brojeva veći od 57, daje rezultat 5. Kako znam da ”+” znači ”plus”, a ne ”kvus”? Što je to, koja činjenica iz mojih prethodnih uporaba znaka ”+” diskvalificira ”kvus” kao njegovo moguće značenje, a određuje to značenje kao ”plus”?
Skeptik ovdje ne dovodi u pitanje aritmetičku točnost mog odgovora ”125” već metalingvističku. Lako je vidjeti da je sasvim nebitno što je narav Kripkeova primjera matematička, ista ideja može se primijeniti na termine prirodnog jezika. Ovaj je skepticizam radikalan zato što dovodi u pitanje mogućnost znanja pravila bilo kakve vrste, a time i mogućnost znanja ispravnog odgovora na neko pitanje, ili ispravne reakcije na neku situaciju (npr. jezičnu), jer ispravna je reakcija ona koja slijedi pravilo. Što god možemo smisleno opisati kao slijeđenje pravila podložno je ovakvom skepticizmu: plesni koraci, igranje šaha, znanje značenja riječi, induktivno zaključivanje, deduktivno zaključivanje, bilo kakvo zaključivanje…
To je, Kripke kaže, srž Wittgensteinova argumenta: nema ničega u prošloj praksi, u prethodnim uporabama termina, što mi daje za pravo misliti da se neki termin ravna po jednom pravilu, a ne po nekom drugom. Svaka, ili skoro svaka, uporaba termina može biti konzistentna sa skoro svakim pravilom, što znači da nema takve uporabe termina koja određuje pravilo. Vidimo da ovakva interpretacija odmiče Wittgensteinov argument od skepticizma o sjećanju: nije problem u tome sjećam li se ispravno koji sam znak upotrijebio u prethodnim instancama doživljavanja osjeta, problem je u nemogućnosti uspostavljanja semantičke veze, ne u točnom prisjećanju te veze. Nije tako, prema ovom argumentu, da znakovi ”+”, ”stol”, ”zeleno” nešto znače, ali mi ne možemo, čak ni načelno znati njihovo točno značenje. Problem je u tome što nema nikakvih činjenica koje bi mogle odrediti da oni znače ovo, a ne ono – oni nemaju značenje, jer nema ničega što bi im ga moglo dati (no fact of the matter, u izvornom tekstu). Jasno, ako znak nema značenje, onda je nemoguće znati to značenje – ne možemo znati nešto što nije slučaj.
Mislim da je bitno naglasiti kako je Kripkeov argument radikalniji od standardnih vrsta skepticizma, koje u pravilu (makar ne beziznimno) pretpostavljaju nekakav metafizički realizam o domeni čije znanje niječu. Skepticizam o vanjskom svijetu tipično tvrdi da svijet neovisan o našem umu jest nekakav, ali mi ne možemo znati kakav. Ovaj argument tvrdi da ”semantički svijet”, ako tako možemo zvati značenja izraza, nije nikakav, ne postoji, nema ga. Baker i Hacker, koji donose najpoznatiju kritiku Kripkeova argumenta, kažu da bi primjereniji naziv za ovo što Kripke iznosi bio konceptualni nihilizam, a ne skepticizam.
Isto tako, uočimo koliko su katastrofalne posljedice ovog argumenta, ako je dobar. Sampobijajući argumenti imaju ovo svojstvo: to je svaki takav argument kojemu je konkluzija takva da, ako je istinita i valjano izvedena iz premisa, ne može biti predmet racionalnog vjerovanja. Nije tako da je to što argument tvrdi nužno neistinito ili kontradiktorno, već je tako da, ako je to što argument tvrdi istina, nije moguće u to racionalno vjerovati. Evo primjer: ”Ništa ne postoji”. Ili: ”Racionalno vjerovanje nije moguće.” Nijedna od ovih tvrdnji nije kontradiktorna, ili nužno neistinita. Obje su takve da je moguće da su istinite. Ali, ni u jednu od njih nije moguće racionalno vjerovati, jer ako netko vjeruje u njih, neistinite su, i onome koji shvaća njihovo značenje očito je da su neistinite. Kripkeov se argument svodi na tvrdnju ”Nema značenja” i jasno je da se radi o samopobijajućoj tvrdnji. Ako je istinita, nitko u nju ne može racionalno vjerovati, jer je nitko ne razumije (jer nema značenja). Svi naši dojmovi da termini nešto znače samo su iluzije.
Kripke je toga svjestan i stoga nudi rješenje ovog paradoksa, i to skeptičko rješenje. Ali prije nego dođemo do toga, pregledat ćemo par rješenja koja nisu dobra, iako su na prvi pogled uvjerljiva. Prije pregleda rješenja, navedimo dva uvjeta koja rješenje mora ispuniti da bi bilo valjano. Prvo, odgovor skeptiku mora identificirati tu činjenicu koja utvrđuje značenje nekog znaka – što je to, a što je na neki način povezano s uporabom znaka, što čini da znak znači nešto? Drugi je uvjet da iz same te činjenice mora biti jasno, očito, koja je ispravna uporaba znaka u idućim instancama korištenja. Činjenica koja je temelj značenja znaka ne smije biti arbitrarna, mora na neki način jasno objasniti zašto je to značenje ispravno, a ne neko drugo: iz te činjenice mora biti jasno zašto subjekt treba odgovoriti ”125” na pitanje ”68+57=?”.
”U raspravi koja slijedi izazov koji skeptik postavlja pojavljuje se u dva oblika. Prvo, on propituje postoji li neka činjenica da sam mislio plus, a ne kvus, koja može odgovoriti na njegov skeptički izazov. Drugo, on propituje imam li ikakav razlog da budem tako uvjeren da bih sad trebao odgovoriti ”125” umjesto ”5”. Ta su dva oblika izazova povezana. Uvjeren sam da bih trebao odgovoriti ”125” zato što sam uvjeren da se taj odgovor slaže s onim što sam mislio [meant kao što je moj izraz značio; Lj. H.] (Kripke 1982, 11; preveo Lj. H.)
Algoritamsko rješenje. Netko će protestirati, Kripke kaže, na ovako smiješnoj slici načina na koji se uči značenje izraza ”+”. Pa nije tako da sam značenje tog termina usvojio tako što sam bio izložen nizu, čak i ako je velik, pojedinačnih primjera zbrajanja, već je tako da sam usvojio značenje ”+” tako što sam osvijestio pravilo, algoritam zbrajanja, koji mi omogućuje da u svakoj novoj instanci izračunam točan odgovor.
Karikirajmo to pravilo: želim zbrojiti brojeve x i y. Izbrojat ću x kuglica i staviti ih na jednu hrpu. Zatim ću izbrojat y kuglica i staviti ih tamo gdje sam stavio x kuglica. Onda ću izbrojati hrpu koju sam dobio dodavanjem y kuglica x kuglicama. Taj novi broj zbroj je x i y. I tako trebam napraviti u svakoj situaciji kad zbrajam x i y – znam niz općih uputa, pravilo po kojima se zbroj računa.
Problem s ovakvim rješenjem je što tu nailazimo na neke termine čije bismo značenje već trebali znati, poput ”izbrojati”. Ali kako znam da ”izbrojati” znači izbrojati, a ne izkvojati, gdje ”izkvojati” znači: izbrojati, osim ako mnoštvo predmeta nije dobiveno dodavanjem jedne hrpe drugoj, a gdje je jedna od njih imala barem 57 predmeta, i onda je rezultat 5? Što u prethodnim uporabama ”izbrojati” određuje da taj izraz označava brojanje, a ne kvojanje?
Vidimo da je ovo svojevrstan argument regresa: ako želim jedno pravilo objasniti drugim pravilom, moram imati dobro objašnjenje drugog pravila. Ali u nekoj točki ne mogu pravila objašnjavati drugim pravilima – moram naprosto ”vidjeti”, ”shvatiti” (grasp), ”razumjeti” pravilo iz instanci njegove uporabe. Zaista, kako nekome objasniti valjanost modus ponensa (oblik valjanog zaključivanja koji glasi: ”Ako p, onda q. P. Dakle, q.”)?
Dispozicijsko rješenje. Nekome se može činiti kako je problem u tome što se činjenica koja određuje značenje traži u nečijim trenutnim mentalnim stanjima kao npr. sjećanjima na prošle uporabe znaka, ili naprosto u vjerovanju što znak znači. Ali, to je pogrešno. U biheviorističkom stilu, značenje znaka treba tražiti u dispoziciji subjekata da daju određeni odgovor na određeno pitanje, tj. da reagiraju na neki način na neku situaciju. Primjer: točno je da nema ništa u prošlim uporabama ”+” što određuje njegovo značenje kao ”plus” umjesto ”kvus”, ali dispozicija subjekta da u novim i budućim uporabama inteprertira ”+” kao ”plus” ono je što određuje to značenje. Kad susretnem matematički problem ”68+57=?”, imat ću dispoziciju (sklonost, nagnuće, težnju) da kao rezultat odgovorim ”125”. I ta dispozicija, sklonost, nagnuće određuje značenje znaka kao ”plus”, a ne ”kvus”.
Deskriptivno objašnjenje (”Ako ‘+’ znači ‘plus’, na pitanje ’68+57=?’ odgovorit ću ‘125’”) ne može utemeljiti normativnost značenja (”Ako ‘+’ znači ‘plus’, na pitanje ’68+57=?’ trebam odgovoriti ‘125”’)
To nije dobro rješenje, Kripke kaže, jer zanemaruje činjenicu da je značenje normativno. Ako znak nešto znači, onda onoga koji to značenje razumije to obvezuje da ga interpetira na određeni način, i da reagira određenim odgovorima na određena pitanja. Ako ”+” znači ”plus”, ja bih pri razmišljanju i govoru o tom matematičkom problemu trebao kao odgovor ponuditi ”125”. Činjenica da sam sklon to ponuditi kao odgovor ne objašnjava dobro zašto bih ja trebao to ponuditi kao odgovor. Objašnjenje normativnosti značenja dispozicijom subjekta da znak shvati na određeni način arbitrarno je, Kripke smatra, i takvo rješenje poistovjećuje aktualne performanse s točnom uporabom. Deskriptivno objašnjenje (”Ako ‘+’ znači ‘plus’, na pitanje ’68+57=?’ odgovorit ću ‘125’”) ne može utemeljiti normativnost značenja (”Ako ‘+’ znači ‘plus’, na pitanje ’68+57=?’ trebam odgovoriti ‘125”’).
Jednostavnost kao rješenje. Nije li hipoteza da ”+” znači ”plus” jednostavnija od hipoteze da ”+” znači ”kvus”? Čini se da da. Ako da, možemo li na taj način riješiti skeptički paradoks? Ne, Kripke kaže. Prvo, jednostavnost je relativna, i što se nekom subjektu čini jednostavnije ne mora biti isto kao i ono što se drugom subjektu ili grupi čini jednostavnije. Ali nije to glavni problem s jednostavnošću kao rješenjem.
Glavni je problem ovo: jednostavnost je heuristička tehnika, nešto što nam pomaže riješiti neki problem u situaciji nedostatnog znanja – jednostavnost nam pomaže riješiti epistemički problem. Ali skeptički paradoks nije samo epistemički problem: skeptik ne tvrdi samo da mi ne znamo koje je značenje nekog izraza jer nemamo dovoljno podataka o njegovoj prošloj uporabi, ili dispozicijama subjekta da pristane na taj izraz ili ga izreče. Ne, i kad bismo imali sve moguće podatke o prošloj uporabi izraza i subjektovim dispozicijama, i dalje iz toga ne bi slijedilo ništa o značenju izraza – nijedna od tih činjenica ne može utemeljiti značenje. Sjetimo se da Kripke od rješenja zahtijeva da bude u stanju objasniti normativnost značenja – mora objasniti zašto prošla uporaba implicira da subjekt mora i u idućoj instanci upotrijebiti znak u istom značenju. Kad bismo znali da subjekt slijedi neko pravilo, načelo jednostavnosti pomoglo bi nam da otkrijemo koje je to pravilo. Ali nas zanima kako prošle uporabe znaka mogu utemeljiti pravilo, kako iz prošlih uporaba slijedi kakva buduća uporaba treba biti. Jednostavnost je tu nemoćna.
Fenomenalno rješenje. Možda je ono što utemeljuje značenje izraza neko mentalno stanje subjekta, introspektivno dostupno njemu samome i izravno spoznatljivo, a koje je prisutno prilikom uporabe izraza. Možda je to neka fenomenalna kvaliteta koju subjekt doživljava dok koristi izraz, kaže Kripke, i navodi mjesta iz Filozofijskih istraživanja na kojima Wittgenstein razmatra sličnu opciju (odlomak 139, odlomci 156-178); Kripke time argumentira protiv biheviorističkih interpretacija Wittgensteina, jer prema Kripkeu, biheviorist ne bi tako detaljno analizirao mentalna stanja i tako slobodno govorio o introspekciji kao što to Wittgenstein radi u tim odlomcima.
Što je fenomenalna kvaliteta? Mentalna stanja, iz perspektive filozofije jezika i filozofije uma, dijele se na dvije skupine: propozicijske stavove i fenomenalna stanja. Propozicijski stavovi stanja su koja se sastoje od zauzimanja nekakvog stava prema nekakvom sudu (propozicijskom sadržaju). Tako mogu vjerovati (stav) da pada kiša (sud). Mogu i željeti (stav) da pada kiša (sud). Stanja poput vjerovanja, misli, sumnje, želje, straha dobro se analiziraju u ovim terminima.
Fenomenalna su stanja ona za koja postoji kako je to biti u tom stanju: postoji određena fenomenalna kvaliteta doživljavanja tog stanja, postoji nešto kako je to doživljavati to stanje. Kad gledam plavu površinu na bijeloj pozadini, puno toga fizikalnog u meni se događa – svjetlo pada na oči i podražuje ih, električni impulsi putuju živcima do mozga, u kojem se odvijaju razni procesi. Ali osim svega toga, i bez potrebe da znam za išta od toga, postoji još nešto: postoji nekakav subjektivni doživljaj gledanja plave površine na bijeloj pozadini, nekakav način kako je doživljavati to iskustvo. To je fenomenalno stanje, taj subjektivni doživljaj, to what it feels like. Takvo se stanje naziva quale, u pluralu qualia. U filozofiji uma važna pitanja o qualia u prvom su redu ona o njihovom odnosu prema fizičkim stanjima, tj. stanjima mozga (jesu li im identična, kako fizikalisti tvrde, ili nisu, kako dualisti tvrde) i prema propozicijskim stavovima (mogu li se qualia svesti na propozicijske stavove, ili možda obrnuto). Mnogi filozofi misle kako su qualia u osnovi sirove kvalitete osjeta ili emocija, koji nisu sastavljeni od pojmova; to su nepojmovni subjektivni dojmovi, koje najtočnije opisujemo tako da govorimo o stanjima koja su korelirana s njima ili ih izazivaju. Naravno, mnogi to ne misle i uvjereni su da se qualia na koncu ipak mogu reducirati na propozicijske stavove.
Nije mi namjera da u ovoj analizi prejudiciram išta takvo, a ni Kripkeu to nije namjera. Njegov argument ne ovisi o točnoj naravi qualia. Ne ovisi ni o tome da su qualia i propozicijski stavovi numerički različita mentalna stanja, dovoljno je da to budu različita svojstva mentalnih stanja (uvjerljivo je da neka mentalna stanja imaju i propozicijski sadržaj i fenomenalnu kvalitetu, kao npr. strah od grmljavine). Recimo da kao što imam iskustvo glavobolje, koja ima određenu, na prvi pogled ireducibilnu kvalitetu osjeta, tako imam i neko iskustvo s nekom, na prvi pogled ireducibilnom kvalitetom razumijevanja koju doživljavam dok koristim neki izraz. Bi li prisutnost takve iskustvene kvalitete mogla odrediti značenje? Možda stanje razumijevanja ”+” kao ”plus” nosi sa sobom određenu kvalitetu koja mi jasno, nedvojbeno pokazuje da se zaista radi o ”plus”, a ne o ”kvus”?
Ne, ne bi, i to iz istog razloga iz kojeg dispozicije na određeni odgovor ne mogu utemeljiti značenje. Veza koja utemeljuje značenje mora biti normativna, mora u sebi sadržavati nešto što subjekta obvezuje na određene uporabe kao točne, a zabranjuje određene uporabe kao netočne. Ali fenomenalna kvaliteta prisutna pri određenoj uporabi ne može odigrati tu ulogu: ona je naprosto tu, kao takva kakva jest, nema propozicijski sadržaj. Iskustvena kvaliteta koju doživljavam pri korištenju znaka ni na koji način ne sugerira da znak treba koristiti na neki način, jer da to sugerira, ne bi se radilo o osjetnoj kvaliteti, već o nekom sudu (sudu koji kaže kako treba koristiti znak ”+”). Utemeljenje značenja pozivanjem na quale kojeg osjećam dok koristim izraz bilo bi jednako arbitrarno kao i utemeljenje značenja pozivanjem na dispozicije korištenja: arbitrarno je, a i u slučaju qualea, lišeno bilo kakvog propozicijskog sadržaja koji može subjektu prenijeti informaciju o točnoj uporabi. Dakle, quale značenja, čak i da postoji, ne može objasniti značenje (Kripke navodi jasan Wittgensteinov stav da takve qualia shvaćanja značenja ne postoje, za razliku od osjetnih, i čini se da se i on sam slaže s Wittgensteinom).
Da rezmiram dosad izrečeno: skeptički paradoks značenja u tome je što nema nikakve činjenice o govorniku i njegovoj uporabi nekog izraza koja bi mogla utemeljiti značenje tog izraza, ni prošla praksa, ni govornikove dispozicije, ni zaključivanje prema načelu jednostavnosti, ni neko vjerovanje govornika, a ni neka ireducibilna fenomenalna kvaliteta prisutna u govornikovoj svijesti prilikom korištenja izraza. Nijedna od tih činjenica ne implicira da govornik u nekoj idućoj uporabi treba upotrijebiti izraz na određeni način, tj. sukladno nekom pravilu, jer je svaka pojedinačna činjenica nekog od navedenih tipova konzistentna s nebrojenim mnoštvom različitih pravila, i (još važnije), ni iz jedne od njih ne slijedi da je neka uporaba znaka ispravna, da je neka uporaba znaka ona koju subjekt mora ispoštovati. Točnije, nijedna od tih činjenica ne može utemeljiti normativnost značenja (dobar članak o normativnosti značenja: https://plato.stanford.edu/entries/meaning-normativity/)
Skeptičko rješenje. Dosad prikazana situacija poražavajuća je. Nema značenja, nema ispravnog zaključivanja, nema ispravnog poteza u igri. No, nije sve tako crno, prema Kripkeu. Na skeptički se paradoks o slijeđenju pravila ne može dati izravno rješenje, rješenje koje bi pokazalo da je skeptički argument pogrešan. Ali, po analogiji sa Humeovim rješenjem skeptičkih dvojbi o indukciji, može se dati skeptičko rješenje tog paradoksa, rješenje koje bi pokazalo da nam opravdanje čiju mogućnost skeptik niječe uopće ne treba.
Obris tog rješenja ide ovako: ako bismo uzeli rečenicu ”Jones upotrebom znaka ‘+’ misli na operaciju ‘plus”’, i tražili istinitosne uvjete te rečenice, shvatili bismo da ih nema. Ne postoji činjenica koja tu rečenicu čini istinitom – doslovno gledano, nema činjenice koja čini da Jones korištenjem znaka ”+” misli na ”plus”. Umjesto toga, trebamo obratiti pažnju na koje sve načine Jones koristi ”+” i kad je njegova uporaba ”+” opravdana, legitimna; umjesto uvjeta istinitosti gornje rečenice, trebamo tražiti uvjete ustvrdljivosti (assertability conditions) njegove rečenice ”68+57=125”.
Uvjeti ustvrdljivosti tipična su alternativa kojoj se utječu antirealisti u filozofiji, u kojem god području. Ako držimo da u nekoj domeni rasprave nema činjenica koje bi neku rečenicu učinile istinitom, ako uopće ne postoji fact of the matter o nekoj temi, onda je ono što možemo navesti, a da spriječimo potpuni lingvistički kaos, ono što čini opravdanim ili legitimnim za subjekta da izreče neku rečenicu. Postoje uvjeti pod kojima su neke rečenice ispravan odgovor, ili ispravna reakcija na situaciju, makar to nisu uvjeti pod kojima su te rečenice istinite. To su uvjeti ustvrdljivosti.
Kripkeovo rješenje skeptičkog paradoksa cilja na to da, tumačenjem Wittgensteinova argumenta, specificira uvjete pod kojima je opravdano, dopušteno, drugim članovima jezične zajednice Jonesu pripisati shvaćanje znaka ”+” kao ”plus”, a ne ”kvus”. Kad su ti uvjeti ispunjeni, opravdano je reći da Jones slijedi pravilo ”plus”, a ne ”kvus”, tj. da znak ”+” u njegovoj uporabi znači ”plus”. Ti su uvjeti u osnovi Jonesov uspješno položen test slijeđenja nekog pravila, a test se sastoji u tome da ostali članovi zajednice provjeravaju njegovu uporabu nekog znaka, i ako previše odstupa od njihove, ispravljaju ga. Ako ne odstupa od njihove uporabe, prispisuju mu shvaćanje značenja tog znaka.
No, da bi takav test bio moguć, moraju biti ispunjene neke pretpostavke. To su: 1) slaganje zajednice: zajednica mora imati uniformnu, ili barem dovoljno uniformnu, jezičnu praksu korištenja nekog znaka. Mora postojati slaganje oko toga da je ”125” točan odgovor na pitanje ”68+57=?”. Povremena su odstupanja moguća, ali tek uz pozadinu dominantnog slaganja; 2) skup odgovora oko kojih se zajednica slaže, i način na koji su isprepleteni s ostalim aktivnostima njenih članova, tvore životnu formu te zajednice: životna forma (form of life) enigmatičan je termin kasnog Wittgensteina, koji se u Filozofijskim istraživanjima pojavljuje samo pet puta, i pišu se čitavi članci o značenju tih pet instanci. Jedno je, relativno neutralno shvaćanje, da Wittgenstein tim izrazom želi naglasiti da govorenje istog jezika nije slaganje u stavovima, podudaranje u vjerovanjima i namjerama, već sastavni dio ponašanja i interakcije sa svijetom. Nema objašnjenja zašto ljudi govore isti jezik, zašto se slažu oko pravila korištenja tog jezika (npr. zato jer imaju ista vjerovanja o značenju izraza), ne, to je slaganje bazična činjenica kojom se opisuje ponašanje jezične zajednice; i 3) kriteriji za pripisivanje značenja variraju od slučaja do slučaja: ne postoji generalno pravilo koje određuje na koji način zajednica testira nečije shvaćanje značenja nekog znaka. U nekim situacijama, kao npr. za termine za fizičke predmete (‘stol’), test će se sastojati od pojedinčeva ponašanja u okolini stola i reakcija na izraze poput ”Molim te, stavi ovo na stol”. Drugim riječima, njegova interakcija s predmetom na kojeg izraz referira bit će test za njegovo shvaćanje značenja. U drugim prilikama, nemoguće je testirati nečije ponašanje u prisutnosti predmeta na koji izraz referira, kao npr. ‘bol’: tada zajednica provjerava manifestira li pojedinac ponašanje koje se smatra tipičnim za prisutnost boli, ali bez shvaćanja boli kao nečeg što je posve svodivo na ponašanje. Vidimo i ovdje Kripkeov otklon od pokušaja da se Wittgensteina interpretira bihevioristički.
”Rekao sam da je Wittgensteinovo rješenje ovog problema skeptičko. On ne nudi izravno rješenje, ukazujući šašavome skeptiku na skrivenu činjenicu koju je previdio, neki uvjet u svijetu koji bi učinio to da izrazom ‘plus’ mislim na zbrajanje. Zapravo, on se slaže sa svojim hipotetskim skeptikom da ne postoji takva činjenica, nikakav takav uvjet, ni u ‘unutranjem’, ni u ‘vanjskom’ svijetu. Treba priznati da ovdje iznosim Wittgensteineov stav mnogo izravnije nego što bi si to on ikada dopustio” (Kripke 1982, 69; preveo Lj. H.)
Je li Robinson Crusoe moguć? Znači li ovo sve da je nemoguće slijediti pravilo ako govornik nije dio zajednice? Što ako netko doslovno nije dio zajednice, kao Robinson Crusoe? Mogu li njegovi izrazi išta značiti, može li on slijediti bilo kakvo pravilo? Jasno, govorimo sad o terminima koje bi Crusoe smislio nakon što se našao na pustom otoku, ne onima koje je naslijedio iz zajednice kojoj je pripadao. Da, njegovi termini mogu nešto značiti, Kripke kaže, kad bismo njegovo ponašanje opisivali i razmatrali iz perspektive zajednice kojoj mi pripadamo. Ako bi njegovo ponašanje bilo takvo da, da je fizički prisutan u našoj zajednici, prolazi testove za shvaćanje značenja, onda bismo mu pripisali značenja. Ako ne, onda ne, jasno. Fizička izolacija od zajednice nije isto što i ponašanje opisano bez reference na zajednicu. Time završava iznošenje skeptičkog rješenja u Wittgenstein on Rules and Private Language.
Kripkeova je knjiga bila vrlo utjecajna u literaturi o Wittgensteinovu argumentu privatnog jezika. Nakon njene objave, dobar dio rasprava prebacio se na pitanje o tome koliko je ta intepretacija vjerna Wittgensteinovu tekstu, i koliko je rješenje skeptičkog paradoksa koje Kripke nudi zadovoljavajuće. Literatura u kojoj se raspravlja o tim temama enormna je, i nema je smisla pokušati pomno pregledati. Spomenut ću ipak članak G. P. Bakera i P. M. S. Hackera, ”On Misunderstanding Wittgenstein: Kripke’s Private Language Argument”, objavljen u časopisu Synthese 1984. godine.
Baker i Hacker, u dosta opsežnom tekstu, iznose različite vrste kritika na račun Kripkeove interpretacije. Počinju s egzegetskim, tvrde da Kripkeovo čitanje Wittgensteina nema temelja u tekstu Filozofijskih istraživanja i pokušavaju to potkrijepiti dosta detaljnim pregledom knjige, procjenom učestalosti kojom se pojedine teme u njoj javljaju, usporedbom s ostalim Wittgensteinovim djelima te poviješću pripreme rukopisa Filozofijskih istraživanja. Ulazak u tu priču izlazi izvan ideje ovog prikaza. No, u drugom dijelu teksta Baker i Hacker navode i sadržajne probleme s Kripkeovim argumentima. Jedan od njih njihova je sumnjičavost prema tome da je Kripke uspio riješiti skeptički paradoks. Kako to da zajednica može generirati značenje tamo gdje pojedinac ne može?
Prema Kripkeovoj teoriji, problem s činjenicama o pojedinčevoj uporabi nekog izraza taj je što nijedna od tih činjenica ne može rezultirati normativnošću značenja, nijedna od tih činjenica ne može stvoriti obvezu pojedincu da znak u budućnosti koristi na određeni način. Zašto slaganje zajednice to može? Baker i Hacker prigovor formuliraju u terminima opravdanja – ako nikakva činjenica iz individualne povijesti uporabe znaka ne opravdava govornikovo vjerovanje da ”+” znači ”plus”, a ne ”kvus”, kako činjenice o uporabi znaka u zajednici mogu proizvesti to opravdanje? Recimo da se radi o takvoj uporabi znaka koja je nova i za pojedinca, ali i za zajednicu, npr. da je neki govornik prvi član zajednice koji razmatra pitanje ”68+57=?”. Što je to vezano za prethodnu uporabu znaka ”+” u zajednici što pojedinca opravdava u shvaćanju znaka kao ”plus” umjesto ”kvus”?
Baker i Hacker zapravo poprilično kratko opisuju taj problem, ali dojma sam da to zaista jest središnji problem Kripkeova argumenta. Prisjetimo se da je svim činjenicama o pojedincu koje je razmatrao kao rješenje paradoksa Kripke prigovarao to da nisu u stanju utemeljiti značenje znaka, jer ni iz jedne od tih činjenica ne slijedi da se znak idući put treba koristiti na neki način. Ali i činjenice o uporabi znaka u zajednici također su samo činjenice, i nije jasno kako neka od njih proizvodi normativnost – kako to da proizvode obvezu na korištenje znaka na određeni način. A ako je to nešto što treba naprosto prihvatiti bez objašnjenja, kao primitivnu činjenicu (što je sugerirano tezom da je zajednička forma života primitivna činjenica bez objašnjenja), nije li to jednako arbitrarno kao i objašnjenje značenja dispozicijom za određenu reakciju, ili pozivanjem na neku subjektivnu kvalitetu iskustva značenja?
Drugi je problem Kripkeov tretman Crusoea. Pogrešno je, Baker i Hacker kažu, misliti da je jedini način na koji možemo Crusoeu pripisati slijeđenje pravila njegovo zadovoljavanje kriterija naše jezične zajednice za slijeđenje pravila. Možemo vrlo jasno opisati takva njegova ponašanja iz kojih bismo jasno zaključili da slijedili pravila koja je sam izmislio: recimo da uređuje svoju kolibu nekim uzorkom crta, i da je uzorak repetitivan, i da u jednom trenutku nacrta nešto drugačije od prethodnih odsječaka, i onda se vrati natrag, izbriše to i nacrta nešto isto kao i u prethodnim odsječcima. Tu bismo zaključili da slijedi neko pravilo, da je u nekom trenutku pogriješio, i sam sebe ispravio – ali to nije pravilo oko kojega se naša zajednica slaže, sam ga je izmislio. Dalje, nije uopće jasno što znači promatrati ga iz perspektive naše zajednice? Kako se to izvodi? Tako što bismo, poput nekog nevidljivog promatrača, opažali slaže li se njegovo verbalno ponašanje doslovce s onim kakvo naša zajednica manifestira u prisutnosti nekih okolnosti? Tada će rezultat biti negativan, jer izrazi koje je on izmislio neće biti istovjetni našima, ali pogrešno bi bilo iz toga zaključiti da on ne slijedi pravila. Moguće je nečije ponašanje protumačiti kao slijeđenje pravila, čak i ako se njihovo ponašanje ne slaže s onim koje naša zajednica manifestira u nekim uvjetima. Kako bi inače bilo moguće prevesti jezik ljudi koje nikad dosad nismo sreli? Kripkeova interpretacija Wittgensteina pogrešna je, smatraju Baker i Hacker: nije vjerna Wittgensteinovom tekstu i rezultira paradoksom kojega Kripkeovo ponuđeno rješenje zapravo ne rješava.
Kao što je već rečeno, Wittgenstein je kontroverzan autor, jer često nije posve jasno što je mislio; kad se tome doda Kripkeova interpretacija koja rezultira radikalnim skepticizmom, jasno je da će kontroverze samo porasti. U filozofskoj literaturi o Wittgensteinu, i u filozofiji jezika općenito, Kripkeova interpretacija Wittgensteina bila je jako utjecajna, i zaslužna je kako za novi pristup Wittgensteinovom argumentu, tako i za porast interesa za pitanje normativnosti značenja. Originalnost tog čitanja Wittgensteina, i tjeranje argumenta do krajnjih konzekvenci, dokaz su Kripkeova filozofskog talenta.
5,00
(2)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
