Kritički pogled na postkolonijalizam. Kada kritika kolonijalizma postane oružje za autokrate.

• Naslovna ilustracija: Harmsworthov atlas europeizacije svijeta početkom 20. stoljeća. (CC0 1.0)

• Claus Leggewie je politolog i važan glas u njemačkim debatama na ljevici. Predavao je na nekoliko sveučilišta, vodio je i surađivao sa značajnim društvenim institutima. Danas je autor i publicist ne samo na njemačkom govornom prostoru.
• Govor koji je Claus Leggewie održao u sklopu Razgovora na Römerbergu u ožujku 2025. pod nadnaslovom “Zapad i njegovi neprijatelji”, u međuvremenu je dopunjen i objavljen kao knjiga “Obračun” (Abrechnung, Frankfurt Nomos, Baden-Baden 2025.), a ove godine i u časopisu Textor (Frankfurt). Uz neznatne redakcijske intervencije, tekst uz dopuštenje autora, objavljujemo u prijevodu Nenada Popovića.

I.

Mi Europejci tek vrlo polako shvaćamo da imamo neprijatelje. Ne protivnike, koji primjerice, realno postojeću Europsku uniju smatraju pogrešnom birokratskom konstrukcijom ili neoliberalnom nakazom – nego neprijatelje. Neprijatelje u smislu elementarnog razlikovanja političkoga kod Carla Schmitta – dakle tendencijski apsolutnog neprijateljstva koje ne priznaje pregovaranje. Civilizirani Europejci, poput Dolfa Sternbergera, cilj politike vide u mirotvorstvu i previđaju prijetnju zahtjeva za totalitarnom vlašću kojoj je esencijalno da označe unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Vladimir Putin se neće zadovoljiti separatnim mirom koji mu je obećao Donald Trump. Želi razoriti Europsku uniju i obnoviti Sovjetski Savez u carističkom ruhu – cilj iznosi eksplicitno otkada vlada.

Nakon sastanka s Hitlerom i Mussolinijem 1938. u Münchenu, demokratski izabrani premijeri Velike Britanije i Francuske mislili su da su pacificirali njihove teritorijalne apetite i ideološke prohtjeve. Dadu li se Hitleru Sudeti, on će se time zadovoljiti i nadajmo se, vratiti uobičajenom takmičenju za vlast u nacionalno-državnim okvirima. U to je vrijeme Carl Schmitt formulirao pojam zone utjecaja, Grossraum. Zona utjecaja nadomjestila je suverenost nacionalnih država i dopustila intevencije unutar zone silama izvan nje, raumfremd. Pluriverzum velikih prostora u očima tog „dvorskog pravnika Trećeg Reicha“ zahtijevao je „poštivanje svakog naroda kao životne stvarnosti određene vrstom i porijeklom, krvlju i tlom“.

U Münchenu 2025. godine su emisari netom ustoličenog Donalda Trumpa – kod kuće je postao „the new sheriff in town“ – otresito objavili tko je neprijatelj: glavni protivnici nisu ni Kina ni Rusija, već liberalno-demokratska Europa kojoj Trump otkazuje vojnu podršku i time je praktički ostavlja kao plijen za Vladimira Putina. Svatko je imao priliku shvatiti što znači preokret jednog doba: transatlantsko partnerstvo oformljeno nakon 1945. izdržalo je mnoge krize, ali ne uspijeva nadživjeti osamdeseti rođendan oslobođenja Zapadne Europe, 8. svibnja. To se odavno moglo naslutiti pa i znati. Godine 2015. pobliže sam se bavio s trojicom prononsiranih anti-europejaca: norveškim identitarcem Andersom Breivikom, ruskim euroazijcem Aleksandrom Duginom i teoretičarem džihada, Abu Musom al-Surijem. Svaki se od njihovih predugih manifesta slobodno može usporediti s Hitlerovim Mein Kampfom. Kad su objavljeni, na njih nitko nije obraćao pažnju baš kao s Hitlerovom pisanijom, a njihove glavne poruke jednako su ekstremističke i usmjerene na uništenje liberalnog svjetskog poretka i nota bene, njihovih kozmopolitskih protagonista. Posljedice su velike – Breivik je masovnim ubojstvima u Oslu i na otoku Utoyi postavio putokaz; niz radikalno desničarskih napada od sinagoge u Halleu do džamija u Christchurchu odavno je poprimio razmjere masovnog masakra. Al-Suri samo je naizgled na suprotnoj strani budući da je njegova teorija Svetog rata protiv kršćana, Židova i ateista, koju iznosi na 1500 stranica, posljedično jednako genocidna i ostvaruje se bez zadrške u sagledivom broju islamističkih atentata koje čine pojedinci i grupe komandosa ili se provode sredstvima državnog terora. Ideologija euroazijskog „Grossrauma“ koja je dekorirana kršćanskim nasljeđem na početku djelovala zatucano, u 2022. godini daje svoj doprinos Putinovom scenariju napada na Ukrajinu, kojeg je u marcijalnom tonu prizivao Aleksandar Dugin. Sva tri slučaja demonstriraju kamo vodi identitarno mišljenje u svojim ekstremima.

Claus Leggewie, na 57. Römerbergovim razgovorima, u Frankfurtu na Majni: “Kraj Zapada – Što je sljedeće?” (Dontworry, CC BY-SA 4.0) i njegova knjiga “Obračun: Kritička refleksija o postkolonijalizmu”. (Nomos, Fair Use)

Breivik izdržava doživotnu kaznu u norveškom Ringerikeu, al-Suri je nestao u ilegali u Siriji gdje je vjerojatno izgubio život, Dugin je izgubio kćer prilikom atentata koji je ustvari ciljao njega. Tri čudaka, tri autsajdera, trojica muškaraca koji se prave važni? Nažalost ne. Breivikove zatvorske poruke o bijeloj supremaciji na društvenim mrežama prate stotine tisuća neonacista iz cijeloga svijeta; nedavno se pokazao s ruskim vojnim znakom Z na lubanji i propagirao protuzapadni savez Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. Teorem Grand Replacementa (Renaud Camus), koji insinuira da zapadne demokratske vlade protiv svojih naroda upriličuju Umvolkung (prenarodnjavanje), iz apsurdne mahnite ideje jednog marginalnog intelektualca, internetskim odjecima napuhnuo se u catch-word za mase jer odgovara slici na ulicama multikulturnih metropola, koju mnogi vide upravo takvom. Al-Surijeva knjiga nastavlja se čitati u zatvorima, kuranskim školama i stanovima u predgrađima te služi za inicijaciju i poduku mladim muslimanima da se radikaliziraju i da se s noževima, bombama i puškama pripremaju za rekonkvistu bezbožne Europe i Amerike. I konačno, Duginov projekt ostvaruje se raketnim napadima na ukrajinske gradove, sve većim brojem sabotaža i cyber-napadima na ostatak Europe.

Sva trojica vide se kao prethodnica nove Konzervativne revolucije koja unatoč svim unutarnjim neprijateljstvima, ima zajednički naum: radikalno brisanje političko-kulturnog pluralizma i njegovih zagovornika, kraj slobode mišljenja, rodne i queer ravnopravnosti, gašenje slobodnog tiska, rušenje zida između vjere i politike, prava na individualno samoodređenje i nadasve – rušenje demokracije. U Europi tisuće aktivista spremno čekaju, a stotine tisuća barem su retorički spremne na kolaboraciju. Nakon Münchena 2025. na obzoru se ponovno ispriječila nimalo sveta fronta sastavljena od naivnog pacifizma, postkolonijalizma i neofašizma koji podjarmljivanje tumače kao mir. Europsku uniju oduvijek su prezirali kao vojno-tehnološki kompleks, neokolonijalnu silu ili pakao u znaku duginih boja.

II

Ma koliko da bijeli suprematizam, džihadistički islam i euroazijstvo već dugo predstavljaju opasnost, s Trumpovim preuzimanjem vlasti na pozornicu je stupio četvrti akter koji nastoji iznutra minirati zapadni poredak vrijednosti i transatlantski savez demokrata. I ovdje je postojao manifest koji je malo tko ozbiljno pročitao. Project 2025 prilično precizno skicira brze korake razaranja ustava i ustroja pravne države, razbijanja saveznih uprava, kažnjavanja umjetnosti i znanosti koje su woke, diskvalifikaciju svih mjera u korist rodne i rasne ravnopravnosti i svih mjera zasnovanih na habeas corpus koji spriječava samovolju vladara. Stvar stoji tako da Trumpov i Muskov program odgovara stečajnoj likvidaciji svih liberalnih reformi na društvenim mrežama, od New Deala preko Deklaracije iz 1776. pa sve do Magne Carte. Sadržaj revizije je otkazivanje svakog sudjelovanja SAD-a u multilateralnim organizacijama; od Pariškog sporazuma o klimi i USAID-a, preko socijalnih, kulturnih i humanitarnih konvencija i Međunarodnog suda, do WHO-a, kontinentalne i globalne slobodne trgovine. Američki predsjednik grubo dovodi u pitanje državne granice Paname i Palestine, a tu je razbijačku fantaziju pogoršavao amaterizam nelegitimirane paralelne administracije Elona Muska. Jedva da se tko usuđivao propitati to kolinje u Kongresu. (…) Ignorancija Vrhovnog suda, koji je ionako kadrovirao Trump, usred ove očigledne ustavne krize predstavlja unutrašnji München 1938. godine. (…) Započeo je pravi lov na ljude, nedokumentirane useljenike bez kojih znatan dio malih i velikih poduzeća u SAD-u ne može poslovati.

Kako da na to reagira Europa? Donald Trump još nije ni prisegnuo, a kod nas su se pojavili vječni povlađivači. Sada će sve krenuti na bolje, klicali su Viktor Orbán, Alice Weidel i slični. Njima se pridružio odred izbjeljivača, koji do maločas Trumpov trijumf nisu smatrali vjerojatnim, a sada hvale njegovu mirovnu misiju u Svetoj zemlji, minoriziraju disrupciju koju je pokrenuo i primiruju bojažljive: “To je samo galama” – s Amerikom svakako moramo i dalje ostati u poslu. Isprsili su se i sljedbenici svjetskoga duha. Predsjednik će težiti ka glupim, rizičnim dealovima i u svjetskoj politici porazbijat će nešto porculana, no zbroji li se sve, učinak će biti pozitivan, često suprotno njegovoj volji, a uz pomoć – svjetskog duha. Na primjer, okončat će rat u Ukrajini. I na Bliskom istoku. Dvorski povjesničar Niall Ferguson najavljivao je dolazak velikih vremena: „U Donaldu Trumpu imamo za predsjednika primjer zlatnog doba po pravilima 19. stoljeća.“

Ta tri izraza kapitulacije mogu se opisati kao reakcije spin doktora na preuzimanje vlasti novog-bivšeg predsjednika koji je već jednom prekršio sve političke i etičke tabue, a u međuvremenu, obraćajući se iz Mar-a-Lagoa, retorički je nadmašio i samog sebe. Unatoč lupetanju sudski kažnjavanog, prostačkog mešetara i televizijske zvijezde, američki ga je narod i drugi put izabrao za predsjednika i sada mirno promatra kako svoj klan pretvara u dinastiju za doba nakon vlastite smrti. Amerika se iz prve, za čitav svijet uzorne demokracije na velikom prostoru modernog doba, preobražava u autoritarnu i egomansku plutokraciju koja nastavlja (ovaj put ozbiljno) potkopavati temelje diobe vlasti, slobode mišljenja, umjetnosti i znanosti te putem društvenih mreža i dalje vodi permanentnu kampanju mržnje. Bijes i žeđ za osvetom obitelji Trump kao da su prepisani iz neke Shakespearove drame o kraljevima.

Časopis „Foreign Affairs“ pogledao je malo sustavnije u kristalnu kuglu. Trumpova trgovinska politika mogla bi za zemlje globalnog Juga, koje u svijetu multilateralizma posjeduju političku težinu, voditi privrednoj katastrofi. Visoke carine ometaju izvoz, podizanje kamata umanjuje kreditnu sposobnost, forsirana re-migracija zaustavlja doznake obiteljima u matičnim zemljama, zbog povlačenja iz globalne klimatske politike uslijedit će više ekstremnih nevremena, zbog prekida suradnje u razvojnoj politici i pomoći u slučaju katastrofa, na tisuće ljudi skončat će doslovno od gladi. Trump će obradovati jedino autokrate koje više nitko neće uznemiravati neugodnim pitanjima o ljudskim pravima. To bi im, međutim, mogao biti i povod da se još više približe Rusiji i Kini. S tim se imperijima, koji u izvan-europskom svijetu uopće nisu na tako lošem glasu, ni Donald Trump neće moći poigravati kao što to namjerava s Europom.

Nakon što su utihnuli, Trumpove signale da se Europa u većoj mjeri mora sama pobrinuti za vlastitu sigurnost i blagostanje bez sumnje se mora uzeti vrlo ozbiljno. Test će biti mogu li SAD i EU privesti kraju rat u Ukrajini i kako; koja su političko-vojna jamstva spremne obećati, o čijem će se trošku ta razorena zemlja obnoviti i kako braniti istočnu granicu NATO-a ako glad za agresijom Vladimira Putina opet ojača – a vidjeli smo, najavljena je. Na stolu su prijedlozi u korist politike sile; kako ponovno osposobiti sve nepokretniju europsku privredu, kako se zajednički naoružatiti i braniti, kako djelotvornije osujetiti kampanje dezinformacija sa Zapada i s Istoka, kako sankcionirati one na ekstremnoj desnici i ljevici koji su spremni na kolaboraciju s Putinom i kako zapadne vrijednosti ponovno učini plauzibilnima. Prijedlozi su ostali na stolu, jer ih europsko društvo ne želi. Egoistične države-članice potvrđuju da su isto ono što rado predbacuju Trumpu: uskogrudni nacionalisti. Na parketu svjetske politike treba nastupati kao street smart, a ne pjevati hvalospjeve Trumpovu carstvu. Ne treba ga ni demonizirati, već slijediti vlastitu liniju. U tome je naša šansa, zacijelo posljednja.

III

Ako je svjetski rat već započeo, za sada u hibridnom obliku, u igru se ubacuju tri različite anti-europske škole mišljenja. O njihovim petim kolonama već sam govorio – to su rasistički atentatori obiju boja – doseljeni i preobraćeni džihadisti koji se slažu s desno-radikalnim mrziteljima Židova, i saboteri-spavači novog cara u Kremlju koji rade ono što je preporučio Steve Bannon: Flood the zone with shit. Svaki pokušaj da se međunarodni sustav obnovi kao zajednica vrijednosti bazirana na pravilima, suočava se s epistemološkim metaproblemom, a taj je da su Putinove i Trumpove tvornice diverzija odavno narušile sustav pravila i razumnosti. Njihov je cilj potpuno zbunjivanje korisnika starih i novih medija, obezvrijeđivanje svake razumne informacije i rasprave, polariziranje komunikacije, ukidanje razlike između istine i laži, zamagljivanje stvarnosti, izokretanje povijesti i ismijavanje etičko-moralnih mjerila.

Politički strateg Steve Bannon, autor krilatice “Flood the zone with shit”. Ova taktika političke komunkacije („preplavljivanje medijskog prostora…”) zasipa javnost enormnom i brzom količinom vijesti i provokacija čime dezorijentira protivnike i odvraća pozornost od vlastitih slabosti. (Don Irvine, CC BY-SA 2.0)

S istim ciljem vanjski suradnici triju škola mišljenja na X-u i Tiktoku revno surađuju: islamski fundamentalisti koje u obranu preuzima postkolonijalna ljevica, a koji onda zajednički nastupaju kao saveznici jednog ciničnog pacifizma kojeg promiču njemački AfD i Bündnis Sahra Wagenknecht. Tu se poprečno formira prava fronta kolaboracionista – ako se čovjek ne skanjuje pred povijesnim usporedbama, poput neke vichyjevske Njemačke, koja nakon što je pred Putinom pala na koljena, to sada čini i pred Trumpom, jer to je navodno, ključ mira. AfD, Bündnis Sahra Wagenknecht i ponovno rođena stranka Linke moraju otrpjeti pitanje: hoće li s dealom o Ukrajini doista stići mir kojem se nadaju? Hoće li te parlamentarne i izvanparlamentarne opozicije, nakon remakea nesretnog „Zakona o ograničenju priljeva migranata” zajednički glasati protiv daljnje podrške Ukrajini i daljnjeg povećanja izdataka za naoružanje i obranu? Ispunjavaju se snovi lijevih pacifista i desnih njemačko-nacionalno opredijeljenih iz slogana “Ami go home“, „Van iz NATO-a“, iako drugačije nego što su zamislili. Još ima vremena da se izbjegne priznanje Simone Weil u londonskom egzilu 1943., izvorne, žarke pacifistice, o vlastitoj „kriminalnoj zabludi prije 1939. u pogledu pacifističkih krugova i njihovog djelovanja“. Kome je ova analogija s Vichyjem prejaka, neka ima na umu da je režim maršala Pétaina u „slobodnoj zoni“ tvorio jednu sličnu frontu: dogmatskih pacifista, komunista-otpadnika i domaćih fašista, zanesenih fantazijama o velikim prostorima, sljedbenika reakcionarnog ideala ponovno zadobivene nacionalne veličine.

Trumpa ne brine to što svakog jutra svi nagađaju o smislu različitih vijesti i nastoje raspoznati liniju koja ih povezuje. Zbunjivanje i prijatelja i neprijatelja osuđuje dijagnoze i prognoze na kratki vijek

Europa je nakon 1945. bila na podu i bez Amerike jedva da se mogla obraniti od Staljina koji je kao i sada njegov poklonik Putin, vabio toksičnim notama o neutralnosti. Riječ Europa tada je označavala puno privrede i valute, a daleko manje supranacionalne politike te vrlo slabu obranu. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dva puta je pokušano da se uz Europsku privrednu zajednicu – što je uvijek bio primat – osnuje i Europska obrambena zajednica. Plevenov plan iz 1950. predviđao je: „U Armiji ujedinjene Europe, sačinjene od muškaraca različitih europskih nacija, treba u mjeri koja je moguća, dovesti do potpunog stapanja ljudstva i opreme te ujedinjena pod jedinstvenim političkim i vojnim europskim autoritetom.“ EOZ je nametana kako bi se Nijemci držali na oku i spriječilo njihovo ponovno naoružavanje u pozadini izvan-europskog angažmana u Korejskom ratu. EOZ gotovo da je bila dogovorena, no propala je 1954. zbog otpora gaullista i komunista u francuskoj nacionalnoj skupštini. Rezultat je bio pristupanje Zapadne Njemačke NATO-u. Uslijedio je pokušaj 1959. i u godinama kada je De Gaulle vodio postupni izlazak Francuske iz NATO-a i razvoj vlastitog nuklearnog naoružanja. U Njemačkoj je debata između „gaullista“ i „atlantista“ završila pobjedom atlantista i početkom politike smanjivanja napetosti sve do 1980-ih. Ta se tema sada vraća velikom žestinom. Besmisleno je da postoji 27 navodnih vojski za koje je potrebno još više firmi za proizvodnju oružja da bi se svaka zemlja branila zasebno dok Putinovi napadi nastoje pogoditi cijelu Europu. Treba konačno stvoriti sinergiju.

IV

Kako će stvari ići dalje? Volatilnost i proturječnost Trumpove vlade izazvala je masovnu iritiranost svjetske javnosti, uključujići think tankove i medije. U takvoj situaciji gotovo je nemoguće predočiti pouzdane analize i validne prognoze. Nesigurnost pogađa kako političke saveznike tako i protivnike Sjedinjenih Država. Trumpa i njegov entourage očito ne brine to što svakog jutra svi nagađaju o smislu različitih vijesti i nastoje raspoznati neku liniju koja ih povezuje. Trump se ne boji provjere faktičnosti svojih laži, Musk se ne boji protivljenja svojim nezakonitim akcijama. Moramo poći od toga da je strategija zbunjivana namjerna i da se ne zasniva na nekom srednjoročnom planu. Trumpova povremena lutanja imaju očitu svrhu, odnosno funkciju, da zamagle granice između istine i laži, što je Steve Bannon okarakterizirao kao bit totalitarne propagande – Flood the zone with shit. “Sve je moguće“, sada je točno i u pogledu unutarnje i vanjske politike SAD-a, a upravo ta strategija da se zbune i prijatelji i neprijatelji osuđuje dijagnoze i prognoze na kratki vijek trajanja. Nije se zbila samo radikalna promjena paradigme koja je naglavce izvrnula sustav pravila i racionalnost međunarodnih odnosa nakon 1945., nego epistemički raskid funkcionira tako što Trump i njemu slični, za razliku od staromodnih diktatora, pomoću novih elektronskih medija masovno okupljaju bazu i vladaju kao demokratski legitimirani autokrati.

Nakon što se mimo nje zaključi primirje odnosno „mir“, Ukrajina u svakom trenutku može očekivati još jedan prodor ruske vojske. Bezbroj ratnih zločina i genocidnih činova neće biti kažnjeno

Što možemo konstatirati u toj „novoj nerazgovijetnosti“, a i to krajnje oprezno? Prije svega, otkazivanje vojne i logističke podrške SAD-a u ogromnoj je mjeri umanjilo izglede Ukrajine da potisne ruskog agresora i sačuva suverenost. Trump će i dalje Zelenskom brutalno osporavati da predstavlja ukrajinski narod, unatoč činjenici da narod stoji iza njega. Europske zemlje povećale su podršku Ukrajini, no ne mogu nadoknaditi informacije američke tajne službe i nadzor nad zračnim prostorom, kao ni isporuke oružja i rezervnih dijelova koje su od životne važnosti. Trump je odlučan da Ukrajinu podijeli između sebe i Putina, prije svega rudna bogatstva, i vrati je u status vazalne države. Nakon što se mimo nje zaključi primirje odnosno „mir“, Ukrajina u svakom trenutku može očekivati još jedan prodor ruske vojske. Bezbroj ratnih zločina i genocidnih činova neće biti kažnjeno, prije svega žene i djeca ostaju izložena otmicama i seksualnom nasilju.

S fronte će se vratiti pobijeđeni i traumatizirani veterani u razorene gradove i sela, u ostatak jedne nacije, a teško se može očekivati da će se rusko-američki kodirektorij osobito zauzimati za tamošnju teško oštećenu infrastrukturu. Možemo očekivati novi val izbjeglica koje je Putin već iskorištavao za destabilizaciju EU. Zamislivo je da grupe ukrajinskih gerilaca žele nastaviti borbu. Predsjednik Zelenski morao bi ustupiti pred kvislinškim režimom, ovisnom o milosti Rusije.

V

O očekivanim posljedicama za europska društava i Europsku uniju. Trumpove najave i ucjene da će im Sjedinjene Države uskratiti vojnu podršku smrtna su presuda za NATO-a koji je stanju cerebralne smrti, jer može djelovati i preživjeti samo kao transatlantski savez. Zamrzavanjem rata, Europa bi dobila zadatak da financira obnovu Ukrajine i tamo rasporedi vojsku kao „jamstvo sigurnosti“. Vojne snage bi mogle ostati bespomoćne kao u Afganistanu ili u položaju ruskih talaca. Ozbiljno jamstvo iziskuje takvo naoružanje kakvo zadovoljava mogućnost da američki atomski štit otpadne. Svoju “sposobnost za rat” morali bi dokazati vojno-tehničkom spremnošću koja se danas svodi na civilnu zaštitu.

Već se postavlja pitanje koji bi rat, gdje i zbog čega morao biti vođen: u Ukrajini – ili zapadnije? Sve vjerojatnije postaje ono nezamislivo, da će Putin zbog prijetećeg odustajanja od Ukrajine početi malim prepadima na zemlje NATO-a i Europske unije kao na Moldaviju – na Rumunjsku i Bugarsku, Estoniju i Litvu. Tako testira vjerodostojnost obaveze uzajamne podrške koja je zemljama članicama, međutim, i ovako prepuštena na volju. Po šepavom ustrojavanju Bundeswehrove brigade na litavskoj granici prema Bjelorusiji koja teče mimo svakog oduševljenja njemačkog stanovništva, shvaćamo da se tom mjerom nekom ozbiljnijem ruskom napadu jedva može odgovoriti; brigada je u najboljem slučaju tek najava za buduća moguća zbivanja kad bi trebali proraditi i drugi projekti europske samoobrane, počevši od bolje koordinacije vojski do uvjerljive sposobnosti odvraćanja temeljenoj na britanskom i francuskom atomskom arsenalu uz njemačko učešće. Pesimisti tu ne vide slogu njemačkog stanovništva, uz opasnost da će Marine Le Pen vladati Francuskom, a Velika Britanija pod pritiskom Nigela Faragea još jednom pojačati brexitovski kurs.

Dakle (među nama rečeno) prvo je pitanje: „vjerujete“ li, dame i gospodo, još u neku zapadnu zajednicu vrijednosti i jeste li raspoloženi da u nju investirate!?

Vlada u Njemačkoj dobila bi na značenju tako što bi kancelar Friedrich Merz pompozno najavljenu „promjenu politike“ iz provincijalnosti rodnog Sauerlanda preveo u neku globalno-političku dimenziju. Da bi se to dogodilo konzervativci bi morali odlučno preskočiti vlastitu sjenu kao svojevremeno Konrad Adenauer, koji je u nutrini bio veliki reakcionar, ali je CDU izveo na dugi put prema Zapadu i imunizirao na ekstremno desnu zarazu (podigao „protupožarni zid“), kojoj je u međuvremenu podlegla većina kršćanskih demokrata i liberalnih konzervativaca u ostatku Europe. Dakle (među nama rečeno) prvo je pitanje: Vjerujete“ li, dame i gospodo, još u neku zapadnu zajednicu vrijednosti i jeste li raspoloženi da u nju investirate!?

Kod toga nije nebitno kako se odnosimo prema Americi, a to u prvom redu zavisi od toga da li će se u Washingtonu raspiren tornado sleći i razaranje privesti kraju. Trump nastupa kao neoimperijalni deal-maker slobodnih ruku, prijeteći da će okupirati teritorije od Grenlanda do Gaze i Ukrajine i prevesti ih u svoj posjed. (…) Voodoo-ekonomisti sustavno razvlašćuju države (i što je od ozloglašenih birokrata preostalo), radi se jedino o nesputanom plasmanu investicija, podržavanih od ogromnog krda konzumenata koji predano slijede influencere s društvenih mreža. Ovakav razvoj u pozadini prati glazba neke pseudo-protestantske etike.

VI

Dok se kod korupcije klasičnog tipa radilo o ulaganju novca kako bi se dobile narudžbe, zemljišta, dionice i slično, a zaobilazeći obavezne birokratsko-legalne procedure, novac se sad ulaže za dobivanje moći, gotovo svemoći, također i one s onu stranu nacionalnih granica. Status celebrityja kod Muska potencirao se u suludu ideju da pripada odabranima, po prirodi nadmoćnoj vrsti tehnoloških super-ljudi, koji si prema scenarijima fantasy književnosti, smiju dozvoliti sve. To podsjeća – točno kao i Trumpovo uvjerenje da ga štiti providnost – na narative o übermenschima i ljudima-gospodarima. (…) No ne radi se o taštinama.

Treba očekivati konflikt između etno-nacionalističkih i tehno-globalističkih strategija. Kako je to poantirao harvardski ekonomist Dani Rodrick: „Privredni nacionalisti se žele vratiti u neku mističnu prošlost obilježenu industrijskom slavom Amerike, dok tehno-strana zamišlja utopijsku budućnost kojom upravlja AI. Jedni su populisti, drugi elitisti. Jedni vjeruju u narodne mudrosti i ljudski zdravi razum, drugi samo u tehnologiju. Jedni žele zaustaviti doseljavanje uopće, drugima su kvalificirane nove pridošlice dobrodošle. Prvi su zadrto provincijalni, drugi u svojoj biti, globalisti. Jedni žele pomesti Silicijsku dolinu, drugi je ojačati. Jedni ih žele oguliti, drugi, hraniti ih zlatnom žličicom.“ I tko pobjeđuje? „Svejedno tko, tragedija se sastoji u tome da su slabije obrazovani glasači iz radničke klase koji su nasjeli Trumpovoj anti-elitističkoj poruci, gubitnici. U pogledu njih, nijedno krilo Trumpove koalicije ne nudi neku uvjerljivu viziju.“

Na pozadini razvlaštenja zakonodavstva i pravosuđa, oslonjenog na bazu nalik vazalskoj, te po rubovima pučističkoj, koja je spremna kupiti svaki zaokret propagande iz Bijele kuće, izgledi za neku unutarnju promjenu su loši, koliko god podrška predsjedniku počinje opadati. Nema sumnje da ekonomska kriza može zaustaviti Brechtov marš teladi u propast kada slavne teme “putra na kruhu” znače više od straha (više ne samo muške) bijele većine da će izgubiti demografsku i kulturnu dominantnost i supremaciju.

VII

Iskrcavanje Kristofora Kolumba 12. listopada 1492. na otok koji su domoroci zvali Guanahani, a on preimenovao u San Salvador, nakon čega su uslijedila stoljeća europskog kolonijalizma. Postkolonijalizam Globalnog Juga danas u velikoj mjeri instrumentaliziraju Rusija i Kina za svoje političke ciljeve. (John Vanderlyn, CC0 1.0)

Stižem do zadnje točke, postkolonijalnog odnosa između Sjevera i Juga. Mnogima se sa silaznom putanjom Europe ispunjava tek ono što je najavio sam Frantz Fanon 1961. godine:

„Tijekom stoljeća Europa je kočila napredak drugih ljudi i podjarmljivala ih za svoje ciljeve i svoju slavu; stoljećima je u ime jedne navodne duhovne pustolovine gušila gotovo cjelokupno čovječanstvo … Braćo, kako da ne shvatimo da imamo boljeg posla nego da slijedimo tu Europu. Tu Europu koja nikad nije prestajala govoriti o ljudima, nikad nije prestajala objavljivati kako je zabrinuta za čovjeka. Danas znamo kojom su patnjom ljudi platili svaku od pobjeda europskog duha. Naprijed, drugovi, Europa je zauvijek izgubila, mora se iznaći nešto novo … Ne moramo se je više bojati, prestanimo joj zavidjeti. Treći svijet nasuprot njoj stoji kao kolosalna masa; cilj mora biti rješavanje problema koje Europa nije mogla riješiti.“

Mi smo sijali vjetar, on je oluja, opisao je Jean-Paul Sartre ovaj apel u predgovoru knjizi „Damnés de la terre“ iz 1961. godine. Prognoza oluje se obistinila: oštar južni vjetar koji dapače jača sa sjećanjima na ono što su Europejci i Sjeveroamerikanci sijali u kolonijalno doba. Oni – ili se mora kazati: mi? – su počinili bezbrojne zločine, organizirali kolosalan, najčešće nasilan transfer resursa i artefakata te deportaciju, izgon i porobljavanje milijuna „indigenih“, kako su Ujedinjene Nacije zvale desetkovane stanovnike prostora izloženih kolonijalnom prodoru. Sveopća politička, privredna i kulturna subordinacija izdigla je pogled na svijet centriran na (sjeverozapadnu) Europu i (sjevernu) Ameriku kao globalno mjerilo, a s njim je zajedno išlo rasističko obezvređivanje ne-bjelačke većine. Tako se etablirala kartografija centra i periferije, metropola i zaleđa. Tu mezalijansu Sjevera i Juga osvještava veliki broj postkolonijalnih studija, konferencija i umjetničkih izložbi. S konferencijom u Bandungu 1955. godine formirao se savez Trećeg svijeta, želeći preokrenuti magnetizam ruže vjetrova.

To je istina postkolonijalizma, no ne cijela istina, a nju, polovičnu istinu, za svoje neoimperijalne ciljeve instrumentaliziraju Rusija i Kina upravo na Globalnom Jugu, čiji mit pomno njeguju. Citiram Sergeja Lavrova, ruskog ministra vanjskih poslova:

„Sve svjetske tragedije krenule su iz Europe. Kolonizacija, ratovi, križarski pohodi, Krimski rat, Napoleon, svjetski rat, Hitler. Amerika kaže da želi mir, rat želi Europa“.

U tu klopku, molim lijepo, ne smijemo pasti. Opravdana kritika postkolonijalizma, odnosima moći i ovisnosti u prošlosti i danas, ne smije se unilateralizirati i dogmatizirati na način da se današnje analogne ili nove ovisnosti i volje za vladanjem ignoriraju, minimiziraju ili opraštaju kako je to slučaj u političkoj debati, dijelu kulturnih i društvenih znanosti, u globalnom umjetničkom pogonu i, sve samo ne na kraju, u svakodnevnom diskursu. Za njih se vežu nazadovanja u stereotipe i predrasude kod kojih se problematizira ne što netko stvarno čini – neka osoba, neka grupa, neka organizacija, neka institucija – već se samo locira gdje „stoji“, dakle da li je situiran na Sjeveru ili Jugu. Ta sudbina zadesila je Izrael koji nije predmet averzija sviju tek nakon rata u Gazi. Tako nekompleksna etiketiranja odgovaraju, paradoksalno, klasičnim oblicima rasizma i antisemitizma o kojima je postkolonijalizam (barem kao anti-rasizam) tvrdio da ih navodno suzbija. Ovdje se, međutim, batina samo okreće, i orijentalizam se pretvara u okcidentalizam.

VIII

Zapad je zapao u defanzivu, no svjetsko društvo nije u boljoj ravnoteži ili ustroju. Društva i režimi Istoka i Juga pokazali su se podjednako nesposobnima da djeluju u korist veće društvene pravednosti, individualne slobode, blagostanja za sve i suglasja s prirodom. Kada treba financirati prilagođavanje klimi, razvojne projekte i razorene regije, potrebni su SAD i zemlje EU-a. Time ne prizivam pogrešnu sliku „šaltera za isplate“ – Zapad je dovoljno bogat da nadoknadi štete koje je počinio historijski, a aktualno sudjeluje u stvaranju novih, pogotovo jer su zapadne isporuke oružja i koruptivne mreže samo rasplamsale teritorijalne i građanske ratove. No čak su i te kompenzacije pridonijele stabiliziranju autoritarnih režima i umnažaju njihov broj sve do danas. Nisu oni, a često potječu iz antikolonijalnih oslobodilačkih pokreta, postkolonijalni protagonisti, već su to hrabre, često mlade opozicije koje se suprotstavljaju domaćim autokratima. Postkolonijalna obnova ne sastoji se samo iz popravaka razorenih gradova, nego u institucionalnom preobražaju na temelju demokratskih i pluralističkih normi. Dakle, bez pardona: na izvorištu zapadnih vrijednosti. Vidimo: sudbina Zapada, kojem posvuda zvone posmrtna zvona, isprepletena je sa sudbinom Juga, a ovdje mislim u prvom redu na Afriku. Dok NATO implodira, trebamo sklapati saveze s onima koji se odupiru pritisku Rusije i Kine. Točno: to zahtijeva sasvim drugačiju, recipročnu kooperaciju između jednakih, ali i kritiku korumpiranih postkolonijalnih državnih klasa i neokolonijalista, što otmjeno zaobilazimo. Slučajevi Roberta Mugabea, Daniela Ortege i njima sličnih neka budu upozorenje na „uskotračni fašizam“, kojeg se pribojavao još Frantz Fanon, i baš oni morali bi spriječiti kapitalne pogreške u klasifikaciji kakve su se dogodile Michelu Foucaultu i Judith Butler u slučaju mula.

Sudbina Zapada, kojem posvuda zvone posmrtna zvona, isprepletena je sa sudbinom Juga

Svjetsko društvo je u svom postkolonijalnom narativu odviše kulturalizirano, pothvat koji se dopao i Novoj desnici. Jer, presudne suprotnosti leže između super-bogate plutokracije i onih koji su i na Sjeveru i na Jugu primorani trpjeti izrabljivanje, siromaštvo i kapitalne socijalne disparitete. Može li se još reći: prokleti ove zemlje ili oni koji pate zbog odnosa „u kojima je čovjek poniženo, porobljeno, napušteno, prezreno biće“? Ministri financija G20 nedavno su se založili za djelotvorno oporezivanje super-bogataša. Prema izračunima francuskog ekonomista Gabriela Zucmana, već bi globalni minimalni porez od dva posto na imetak 3000 najbogatijih osoba na svijetu godišnje donio 250 milijardi dolara koje bi se mogle uložiti u suzbijanje globalne gladi i siromaštva. „Oporezujte super-bogataše“ zasigurno neće postati globalnom praksom, prije će biti da će autokratski režimi svojoj milijarderskoj klijenteli osigurati još veće povoljnosti i omogućiti im porezne olakšice. Unatoč tome, ova inicijativa je vrijedna pažnje jer razbija binarnu shemu Jug protiv Sjevera, budući da se super-bogataši mogu naći i u Sao Paulu, Luandi, Bangaloreu, kamoli u državama Zaljeva, što se računa pod Globalnim Jugom, premda pružaju utočište masama poreznih bjegunaca u svijetu.

To znači: linija podjele koju je postkolonijalizam povukao između nacija u stvari teče između onih koji i na Sjeveru žive u teškom siromaštvu i novčanih elita, koje iste takve iskorištavaju i preziru i na Jugu. Moja glavna kritika postkolonijalizma je da previđa unutar-ekonomsku liniju podjele kapitalističke globalizacije, a nije dobrodošla ni istjerivačima maka na konac u sklopu rasnog kapitalizma. Upravo tu bila bi važna gradnja mostova pomirenja između postkolonijalnog radikalizma i kompromisne linije realne politike s ciljem stvaranja protuteže modelu BRICS-a. To više, ukoliko bi se krenulo u ozbiljno suzbijanje globalnih pojava poput promjene klime i vrtoglavog izumiranja vrsta.

Teza o svjetskom sistemu s centrima, semi-periferijama i periferijama koju je zasnovao Immanuel Wallerstein, bizarno je dugovječna ako se uzme u obzir da se NR Kina s unutarnjim bruto proizvodom od oko 21 trilijuna američkih dolara na međunarodnim konferencijama i nadalje registrira kao zemlja u razvoju te biva prihvaćana na odgovarajući način, premda je postala druga najveća nacionalna ekonomija u svijetu, a s unutarnjim bruto proizvodom po glavi stanovnika od 15.000 dolara nalazi se na sredini svjetske ljestvice. I Kina se, kao i zaljevski emirati, odriče obaveza za ublažavanje klime, čije troškove treba snositi samo „Sjever“, milijardama dolara i eura. „Sustići i prestići“ Nikite Hruščova iz doba natjecanja Istoka i Zapada ovdje dobiva još fatalniju snagu, jer savez BRICS, predvođen Putinom i Xi Jinpingom, jednako kao i Trumpovo opovrgavanje da je klimatsku promjenu izazvao čovjek, vodi u tri do četiri stupnja topliji svijet. Ugled Europe ojačao bi kada bi EU smjela ozbiljno ustvrditi da provodi djelotvorne transformacije u korist održivosti.

Alžirski književnik i politički disident Boualem Sansal (koji je u međuvremenu oslobođen zatvorske kazne i prebačen u Njemačku na liječnički tretman) primjer je kako se antikolonijalni oslobodilački pokreti mogu preobraziti u postkolonijalne diktature. (Académie Française, CC BY-SA 2.0)

Svijet neće postati bolji tako što se postkolonijalno udjeljuju oprosti s obzirom na vrijednosti kao što su ljudska prava i dostojanstvo. Guranje umnogome defektne liberalne demokracije na lomaču apsurdno je poput ukidanja zakona o cestovnom prometu. Posebno danas kad toliki političari voze u pogrešnom smjeru. Da bude jasno: Zapad kao ideja i njegove institucije nipošto nisu došle svome kraju, niti se od Amerike može odustati samo tako. Zapad može ojačati upravo postkolonijalna korektura, ako je dovoljno samosvjestan i prestane samog sebe pretvarati u patuljka. Koliko Izrael pripada „Sjeveru“, toliko “zapadnjačka” može ostati Ukrajina te na koncu, koliko “zapadnjačka” treba ostati istočna Njemačka, aktualni su testovi postkolonijalnog narativa.

Slučaj mog vlastitog „testiranja“ neka bude ceterum censeo za kraj: moj prijatelj Boualem Sansal završio je u zatvoru u Alžiru. Predbacivali su mu da se „teško ogriješio protiv države“ prema članku 87 alžirskog kaznenog zakonika koji prijeti višegodišnjom kaznom zatvora. „Ogriješio“ se tako što je objašnjavao status Zapadne Sahare oko koje se spore Alžir i Maroko: o čemu se svakako može odlično svađati, ali nikoga se zbog izjave poput njegove ne treba baciti u zatvor. S našom temom to je povezano u trostrukom smislu. Prvo, u sklopu ostalih slučajeva bezobzirne samovolje u drugim regijama, pokazuje kako se antikolonijalni oslobodilački pokreti sa svojim mitom otpora mogu preobraziti u postkolonijalne diktature, kako, dakle, iz oslobođenja nastaje nesloboda koju se nipošto ne smije banalizirati, ignorirati ili štoviše odobravati budući da se događa na globalnom Jugu. Kao drugo, ovaj bi slučaj morao potaknuti sve koji vole slobodu da ustanu u prilog obrane slobode mišljenja, bez obzira slažete li se s nečijim mišljenjem ili ne.

No dijelovi njemačke stranke Linke to ne čine, jer nakon aplauza i glasova treće i četvrte generacije alžirskih imigranata očijukaju s glasačima među kojima su i neskriveni islamisti, a time ignoriraju kršenja temeljnih ljudskih prava u nekadašnjoj koloniji, samo zato što je ona to nekoć bila i pripada Globalnom Jugu. Treće, u toj računici progurao se i antisemitizam jer Sansalu, koji je gostovao u Izraelu i kontaktira s tamošnjim ljudima, odbija da ga zastupa odvjetnik-Židov, jer je u pitanju tzv. “država na anticionističkoj bojišnici“, a Izrael se ubraja u globalni Sjever. Takve frivolnosti ozbiljni postkolonijalizam sebi ne smije dopustiti. Dijagnoza vremena koju je postavio Antonio Gramsci otrcana je: „Svijet je na umoru, novi još se nije rodio. Vrijeme je monstruma.“ Tko danas istrajava da je na strani dobra, slijep je.

• Referentni tekstovi, uz tiskano izdanje:

Monika Albrecht, Postcolonial Studies und Critical Post-Colonial Studies, u: Jonas Nesselhauf/Florian Weber (ed.), Handbuch Kulturwissenschaftliche ‚Studies‘. Berlin: De Gruyter 2025, 449–471
Bill Ashcroft, Gareth Griffiths, Helen Tiffin: Post-Colonial Studies. The Key Concepts. Second edition. Routledge, London 2007.
Bill Ashcroft, Gareth Griffiths, Helen Tiffin: The Empire Writes Back. Theory and Practice in Post-Colonial Literatures. 2nd edition. Routledge, London etc. 2002.
Balázs Berkovits, Israel als weißer, siedlerkolonialistischer Staat in den aktivistischen Sozialwissenschaften, u: Ingo Elbe i dr. [ed.]: Probleme des Antirassismus. Postkoloniale Studien, Critical Whiteness und Intersektionalitätsforschung in der Kritik, Berlin: 2022.
Brand, U./ Kristina Dietz, (Neo-)Extraktivismus. U: D. Gottschlich u.a. (ed.): Handbuch Politische Ökologie. Theorien, Konflikte, Begriffe, Methoden. Bielefeld 2022, str. 245–254
Bruckner, Pascal, Das Schluchzen des weißen Mannes: Europa und die Dritte Welt, eine Polemik. Berlin: Rotbuch 1984.
Ian Buruma/Avishai Margalit, Okzidentalismus. Der Westen in den Augen seiner Feinde, München 2005.
María do Mar Castro Varela, Nikita Dhawan: Postkoloniale Theorie. Eine kritische Einführung. (= Cultural Studies. 36). 2. izdanje. transcript, Bielefeld 2015.
Chagnon, Christopher W.; Durante, Francesco; Gills, Barry K.; Hagolani-Albov, Sophia E.; Hokkanen, Saana; Kangasluoma, Sohvi M. J.; Konttinen, Heidi; Kröger, Markus; LaFleur, William; Ollinaho, Ossi; Vuola, Marketta P. S. (2022-05-09). “From extractivism to global extractivism: the evolution of an organizing concept”. The Journal of Peasant Studies. Informa UK Limited: 760–792.
Sebastian Conrad, Shalini Randeria: Einleitung. Geteilte Geschichten – Europa in einer postkolonialen Welt. U: Sebastian Conrad, Shalini Randeria (Hrsg.): Jenseits des Eurozentrismus. Postkoloniale Perspektiven in den Geschichts- und Kulturwissenschaften. Campus, Frankfurt am Main / New York 2002.
Dipesh Chakrabarty, Provincializing Europe. Postcolonial Thought and Historical Difference, Princeton, NJ 22008.
Dietz Kristina, Neo-Extraktivismus. U: PERIPHERIE. Nr. 132, 2013, str. 511–513.
Arif Dirlik, Where Do We Go From Here? Marxism, Modernity, and Postcolonial Studies, : Duiaspora. A Journal of Transnational Studies 12 (2003), sv. 3, 419–436
Arif Dirlik, The Postcolonial Aura. Third World Criticism In The Age Of Global Capitalism, u: Critical Inquiry 20 [1994], sv. 2, 328–356,
María do Mar Castro Varela, Nikita Dhawan: Postkoloniale Theorie. Eine kritische Einführung. (= Cultural Studies. 36). 2., komplett überarbeitete Auflage. transcript, Bielefeld 2015.
Andreas Eckert, Postkoloniale Zeitgeschichte? U: Zeithistorische Forschungen 17 (2020), str. 530–543.
Fanon, Frantz: Aspekte der Algerischen Revolution. Die Verdammten dieser Erde. Prijevod s francuskog Peter-Anton von Arnim i Traugott König. Berlin: Suhrkamp 2025.
Fanon, Frantz, Die Verdammten dieser Erde [1961]). Vorwort von Jean-Paul Sartre. Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1969.
Fanon, Frantz, Die Verdammten dieser Erde [1961]. Vorwort von Jean-Paul Sartre. Frankfurt/M.: Suhrkamp 1966.
Gerber, Jan, Universalismus und Partikularität. Der Barbie-Prozess und die Aporien der Erinnerung. Od istog: Die Untiefen des Postkolonialismus. Hallische Jahrbücher #1. Berlin: Edition Tiamat 2021, 211–211.
Jan Gerber (ed.), Die Untiefen des Postkolonialismus. Hallische Jahrbücher #1, Berlin 2021.
Rebekka Habermas, Restitutionsdebatten, koloniale Aphasie und die Frage, was Europa ausmacht, u: Aus Politik und Zeitgeschichte 69 (2019), sv. 40–42.
Hall, Stuart, The West and the Rest: Discourse and Power. U: Stuart Hall and Bram Gieben (eds.): Formations of Modernity. Cambridge, UK: Polity Press 1992, 275–320.
Sebastian Haug/Jacqueline Braveboy-Wagner/Günther Maihold, Introduction. The ‘Global South’ in the study of world politics: examining a meta category, u: Third World Quarterly 42 (2021), sv. 9, 1923–1944.
Hull, George, Epistemic Ethnonationalism: Identity Policing in Neo-Traditionalism and Decoloniality Theory. U: Acta Academica 54:3 (2022): 131–152, https://journals.ufs.ac.za/index.php/aa/article/view/6223
Ina Kerner, Postkoloniale Theorien zur Einführung (= Zur Einführung. 365). Junius, Hamburg 2012.
Neil Lazarus, The fetish of “the West” in postcolonial theory, u: Crystal Bartolovich/Neil Lazarus (ed.): Marxism, Modernity and Postcolonial Studies, Cambridge, UK, 22009, 43–64.
Alfred J. López, Posts and pasts. A Theory of Postcolonialism, New York 2001. & Alfred J. López, Introduction. The (Post) Global South, in: The Global South 1 (2007), H. 1, 1–11
Mishra, Pankaj, Die Welt nach Gaza. Frankfurt/M.: S. Fischer 2025.
Mishra, Pankaj, Freundliche Fanatiker. Über das ideologische Nachleben des Imperialismus. Frankfurt/M.: S. Fischer 2021.
Negri, Antonio, Michael Hardt: Empire. Die neue Weltordnung [2000]. Frankfurt/M, New York 2003.
Jürgen Osterhammel, Edward W. Said und die „Orientalismus“-Debatte. Ein Rückblick, u: Asien-Afrika-Lateinamerika 25 (1997), 597-607.
Robinson, Cedric J.: Black Marxism: The Making of the Black Radical Tradition [1983]. Chapel Hill, NC: The University of North Carolina Press 2000

Edward Said, Orientalismus [1978], prijevod: Hans Günter Holl, Frankfurt/M. 2014.
Nina Schneider, Between Promise and Skepticism. The Global South and Our Role as Engaged Intellectuals, u: The Global South 11 (2017), . 2, sv. 18–38, ovdje 21.

Smith, B./Waldner, D.: Rethinking the Resource Curse. Cambridge University Press. 2021.
Gayatri Spivak, A Critique of Postcolonial Reason. Toward a History of the Vanishing Present, Cambridge, MA, London 1999.
Third World Quarterly, 1978 i dalje.
Warnecke-Berger, H./ Ickler, J. (ed.), The Political Economy of Extractivism: Global Perspectives on the Seduction of Rent. Routledge. 2023
Wiener, M: The Idea of “Colonial Legacy” and the Historiography of Empire, u: Journal of the Historical Society 13(1) 2013 DOI:10.1111/jhis.12000
Robert J.C. Young, Postcolonialism. An Historical Introduction, Chichester, West Sussex, UK 22016, ix.
Zachariah, Benjamin: Introduction. Moving the Posts. U: BRICS Postcolonialism, Workshop Einstein Foruma, koncepcija: Benjamin Zachariah, 20.-21.02.2025., https://www.youtube.com/watch?v=Bmyuhfw7s9s

Prijevod s njemačkog: Nenad Popović