Kultura se sve više oprirođuje, umjetnost više ne živi od klasične artificijelnosti, ipak – sektor se, čak i sindikalno, nastoji održati

Suvremena svijest o ugroženosti čovjeka koja je neraskidivo vezana uz ugroženost „okoliša“, naime prirode, umnogome dokrajčuje posebnost kulturne „sfere“, piše Puhovski. No, oni kojima je do kulture odista stalo ne trebaju odveć brinuti - tradicija socijalne proizvodnje smisla će biti nastavljena. Kultura će, poput legendarne ruže, proizvoditi isti miris (ili smrad) čak i ne bude li se tako zvala

Naslovna fotografija: Neron i Seneca – Eduardo Barrón (Prado, Madrid)

Ne radi se, zapravo, tek o formalnome paradoksu, nego o ozbiljnoj sadržajnoj aporiji (ćorsokaku, dakle); kultura – nikako tek jezikovno-statistički – mnogo bolje uspijeva u pridjevnome, no u imeničnom obliku. Posebice u Hrvatskoj, gdje je posvemašnja kategorijalna „anarhija“ bitan element svakidašnjega funkcioniranja zajednice.

U tzv. kulturnim dodacima dnevnih novina – tjednika posvećenih kulturi, kakvih je bilo i u neslobodnim vremenima, više, uglavnom, nema – često se mogu naći „nadahnuti eseji“ koji kulturu, takorekuć pjesnički, nazivaju „prostorom slobode“. Razmjerno nedavno to je posve rezolutno iskazala i resorna ministrica: „Područje kulture je područje uključivosti, slobode, gdje treba biti mjesta za svakoga.“ (U razgovoru s NN – notorno nepripravnim – Stankovićem, HTV 1, 25. veljače).

Nasuprot ovakvim pjesmicama u prozi, iskustvo historije kulture upućuje da ona, u svim inačicama, pretpostavlja raznolike sustave pravila čije će nepoznavanje samim sobom biti smatrano jasnim znakom ne-kulturnosti. Ovisno o različitim mikrokulturnim krugovima nekulturnom bi, primjerice, trebala biti oglašena osoba koja ne zna da „Hamlet“ završava glasovitim riječima glavnoga lika Horaciju: „The rest is silence“, nego, dapače, tvrdi da su to riječi koje „Horacije kaže na kraju ‘Hamleta’“. (Pritom je, čak i za hrvatske prilike paradoksalno, riječ o stanovitome profesoru književnosti na Akademiji dramske umjetnosti, S.P. Novaku, dapače o emisiji koja se lažno predstavlja nazivom „Pola ure kulture“ – HTV1, 6. 12. 2017.).  Ili je, pak, nekulturna individua ona koja ne zna da je Dick Fosbury (pobjedom na Olimpijskim igrama 1968.) praktički uveo revolucionarnu flop tehniku skoka u vis (i time unaprijedio disciplinu do te mjere da je svjetski rekord kod muškaraca u dvadesetak godina popravljen za dvadesetak centimetara).

Kultura podrazumijeva “obavezne likove”, ali koje: Je li nekulturno biti profesor na Akademiji dramskih umjetnosti (S.P. Novak) a ne znati tko je izgovorio posljednje riječi u Hamletu? Je li također nekulturno ne znati tko je D. Fosbury (desno) i zašto je značajan?

Ovi, nasumce navedeni primjeri ukazuju na problematsko dvojstvo što ga kultura predstavlja u svakome ozbiljnom pristupu. Njezino se zbivanje iskazuje nizom pravila koja se („kultivirajuće“) nastoji nametnuti okolini, no stvaralačko remećenje tih pravila uvjet je njezina unapređivanja. I jedno i drugo – i kulturno oponašanje naslijeđenih obrazaca i kreativna inovacija – pretpostavlja ponajprije neprijeporno znanje bez kojega kulture uopće nema. Oni koji to znanje nemaju, koji ne znaju – općenito, govoreći – da iza svakoga „A“ dolazi neko „B“ (a ne, npr., „H“) iz kulture gledano mogu biti samo: prostaci.

To se (željeno, pretpostavljano) znanje posvuda, a kod nas posebice, demonstrira i tradicijskim i recentnim (nerijetko naprosto modnim) interpretacijskim figurama. U polukulturnim složajima hrvatske samozaljubljenosti u vlastitu vjekovnu uljudbu inovacije se prihvaćaju teško, s oklijevanjem i zakašnjenjem, no kada do toga ipak dođe uzima ih se naivno, štreberski, bez misaonih priprava. U novije vrijeme to se, posebice jasno, vidi u izbjegavanju korištenja osnovnoga pojma, u njegovu nadomještanju naizgled mudrijim formulama. Ništa više u dominantnome „stručnom“ diskursu nije kulturno (ili, ne daj bože, nekulturno) – nego samo: kulturalno ili pak kulturologijsko.

Bach bi, tako, bio elementom kulture, a Bare kulturalnosti, HNK kulturnom, a proletkult kulturalnom činjenicom!? Kulturalno je nedvosmislena ilustracija nemisaonoga preuzimanja strane riječi

U Rijeci postoji čak „Odsjek za kulturalne studije“, koji vlastitu zadaću određuje – očekivano – cirkularno: „Kulturalni studiji, kao akademsko polje, zaživjeli su sredinom dvadesetog stoljeća sa ciljem izučavanja sveukupnosti manifestacija kulture, s naglaskom na one zanemarene i smještene na margini uobičajenog akademskog fokusa (popularna i posebice radnička kultura, rodni studiji i sl.).“ Drukčije rečeno, „sveukupnost manifestacija kulture“ iskazuje se u kulturalnosti (a ne u kulturnosti) – a posebice se to odnosi na uobičajeno ne-fokusiranu kulturu; Bach bi, tako, bio elementom kulture, a Bare kulturalnosti, HNK kulturnom, a proletkult kulturalnom činjenicom!?

Kulturalno je nedvosmislena ilustracija nemisaonoga preuzimanja strane riječi (engleski pridjev cultural ne znači ništa drugo do: kulturno/i/a) kojoj se potom pridaje mistificirano neodređeno („novo“) značenje. Danas pak (gotovo) svi govore o „kulturalnom pothvatu“, multikulturalnosti, itd.

Kulturologija pak, terminologijski, označuje nauk o kulturi, meta-jezik kojim se o kulturi (teorijski) govori izvana, iz neke druge (npr. filozofijske) discipline, pa ipak termin se u svakoj „pristojnoj“ novinskoj kulturnoj rubrici (ili TV emisiji o kulturi), pa i u „stručnim časopisima“, pojavljuje po nekoliko puta, s očitom nakanom da se dodatno naglasi („pođoni“, rekli bi nekulturni) neki „kulturalni“ sud.

Nacija koja i ne zna kako bi imenovala kulturnu produkciju očito ne stoji dobro ni sa znanjem o njezinim pravilima, ali, s druge strane, ni s temeljnim sastavnicama kulturnoga pogona, naime s komunikacijskim pretpostavkama, ponajprije s jednoznačno ustanovljenom javnom terminologijom. A bez toga zajednica ne dopire ni do elementarnoga znanja o sebi samoj, do samosvijesti, dakle.

Ne tako davno, Tuđman je, na primjer, nastojao uvesti u opću uporabu shvaćanje prema kojemu Hrvatska ne obasiže „tek“ 56.594 četvornih kilometara, nego „znatno više“ – doda li se ovoj cifri i morska površina koja joj pripada. To što riječ teritorij dolazi od latinskoga terra (zemlja) nije pokolebalo Prvoga Predsjednika koji je htio državu veću od zemlje (što i danas zastupa „građanska inicijativa“ bizarnoga naziva „More je kopno“ – kojoj je, čak, uspjelo skupiti i 200.000 potpisa). A nije ga pogađalo ni pitanje o navlastitome smislu ovoga djetinjastog imperijalizma (kojim čak ni sa Slovenijom nije mogao izići na kraj), jer, očito, nije znao rabiti tako zadobiveni „teritorij“ drukčije do na puko simboličkoj razni.

Kultura (i/ili civilizacija) je, prije svega, ne-priroda, ono što su ljudi učinili iz prirode (ili s njom). Kultura opstaje zahvaljujući ekskluzivnosti, eliminiranju nekulturnih. Civilizacija se pak bavi uvlačenjem drugih („barbara“, i sl.) u civilizacijski zadani okoliš, ponajprije posredstvom školskoga sustava.

Javna nekultura – iskazana općim galimatijasom – tek je jedan od aspekata problema što ga kultura postavlja samom činjenicom da je se tretira kao posebnu društvenu „sferu“. Ni pokušaji da se pojmovnik precizira razlikovanjem kulture (koja bi, nekako, više odgovarala razini zajednice) i civilizacije (koja bi pak označavala društveni sklop) nije riješio rečeni problem. Jer, zajednička je osnova dvaju pojmova neprestance prekrivala (ma kako definirane) razlike. A ta je osnova bila oduvijek, od rimskih vremena kategorijalno (a sustavski već od grčkih), ista: kultura (i/ili civilizacija) je, prije svega, ne-priroda, ono što su ljudi učinili iz prirode (ili s njom). Priroda je pritom označavala onu tvar, materijal, na čijoj preradbi kultura/civilizacija marno djeluje.

Neprirodnost je kulture varirana u različitim postavima i vremenima, no neka vrst zajedničkoga nazivnika moderne redakcije ovoga temeljnog stajališta (koja je, u mnogome, i dalje na djelu) nalazi se u glasovitoj Freudovoj rečenici: „Prvi čovjek koji opsovao drugoga, umjesto da ga gađa strijelom, izumio je civilizaciju“ (“Über den psychischen Mechanismus hysterischer Phänomene”, „Wiener Medizinische Presse“, Nr. 5. (1893), S. 156). U suvremenim terminima mirovnih studija, civilizacija ovako ispada svojevrsnom conflict transformation, preobrazbom sukoba. Hrvatski termin uljudba upućuje na – simpatično naivno – uvjerenje da na taj način čovjek tek dolazi do sebe sama (no, aktualne rasprave o spolu/rodu kao da niječu ovakav koncept čovječnosti – barem kada je riječ o onima koji bi da brane hrvatsko-katoličku esenciju zajednice – insistirajući na „ontlogičnosti“, tj. ljudskoj utemeljenosti u  onome što je „prirodno dano“).

Sigmund Freud: Prvi čovjek koji opsovao drugoga, umjesto da ga gađa strijelom, izumio je civilizaciju

Civilizacija je izvorno – i veoma dugo – korištena kao, u osnovi, eurocentrični, posljedično: imperijalistički projekt. Tek 1929. Lucien Febvre u glasovitome seminaru – koji je, u sažetku, objavljen kao uvodni tekst u knjizi „Civilisation – Le mot et l’idée“ („Civilizacija riječ i ideja“) – upozorava na eklatantni paradoks; da se, naime, govori o civilizaciji neciviliziranih naroda. Promjena perspektive (ili, u drugim terminima: paradigme) socijalne i kulturne antropologije učinit će civilizaciju relativiranim pojmom. Njezina oposebnjenost, naime: opreka spram barbarstva kao neke vrsti poluprerađene prirode u “primitivnome“ čovjeku, nije više objektivno održiva. (Rasističke invektive, uključujući i posve suvremene, to, naravno, neće ometati u reprodukciji kolektiviziranih predrasuda.)

Konstitutivnom oprekom ostaje stoga načelni odnos kulture spram prirode, kao objekta. Kultura opstaje zahvaljujući ekskluzivnosti, eliminiranju nekulturnih, naime. Civilizacija se pak bavi uvlačenjem drugih („barbara“, i sl.) u civilizacijski zadani okoliš, ponajprije posredstvom školskoga sustava. Milenijska tradicija školovanja jasno p(r)okazuje sustav koji svagda počiva na autoritetu. U najboljem, premda odveć rijetkome, slučaju na autoritetu znanja, mnogo češće na autoritetu religije, ideologije, tradicije ili, naprosto, institucije.

Bitna je komunikacijska značajka autoriteta baš ono što – ma koliko ju reformirali – školu i dalje „krasi“: privilegija skraćenoga argumentiranja. Aὐτὸς ἔφα, ipse dixit (on je rekao!), formula je pozivanja na autoritet koji je toliko neupitan da se više ni ime (Pitagorino) ne navodi – što i omogućuje da shema postane vječnom (jer se isti odnos neprestance obnavlja). Uglavljujući autoritet kao bitnu društvenu okomicu, škola ispunjava tipično civilizacijsku zadaću, osigurava prihvaćenost komunikacijskoga konteksta dane zajednice.

Školu i dalje „krasi“ privilegija skraćenoga argumentiranja. Aὐτὸς ἔφα, ipse dixit (on je rekao!), formula je pozivanja na autoritet koji je toliko neupitan da se više ni Pitagorino ime ne navodi

Za naraštaje učenik(c)a to se je iskazivalo u jednostavnome izrijeku: odličan je đak onaj tko najtočnije ponovi gluposti s jučerašnjega predavanja. Riječju, ne radi se o objašnjavanju spoznaja, pa potom i njihovu (mogućem) prihvaćanju, nije na djelu argumentacijska zajednica i razvijanje istraživačke radoznalosti, nego treniranje socijalne inteligencije (specifičnoga tipa). Ono čemu škola doista uči posve je jednostavno i za snalaženje u društvenim okolnostima dalekosežno korisno; odgovor mora sadržati baš ono što ispitivač/ica želi čuti.

Generacije stoga prolaze kroz školu sretne u svojoj (spoznajnoj) nevinosti; znanja koja su kratkotrajno memorirali (i zbrzano pozaboravljali) uopće ih se ne dotiču – čim su obavila svoju funkciju materijalizirajući se u (pozitivnoj) ocjeni. Jednostavna bi provjera ovoga stavka mogla funkcionirati tako da se propitaju najbolji u društvu (o ostalima bi se moglo zaključivati – barem – per analogiam).

Nije teško pretpostaviti koliki bi postotak istaknutih društveno-humanističkih intelektualaca/intelektualki znao riješiti dvije linearne jednadžbe s dvije nepoznanice, a koliko bi istaknutih znanstvenik(c)a s „druge strane“ znalo nabrojiti četiri Empedoklova elementa koji tvore svijet. Želi li se ovakva provjera socijalno proširiti, dostatno je prisjetiti se globalne popularnosti posve primitivno zasnovanih astrologijskih proročanstva (koja, uza sve ostalo, počivaju na slici svemira za koju se od osnovne škole „zna“ da je naprosto netočna).

Insistiranje da „nam treba“ baš „škola za život“ (a ne, recimo, za život kakav će biti, ili bi mogao/trebao biti) značilo bi u provedbi da se u školama školuje (i) za korupciju, prijevaru, hohštapleraj, neistinu

Odavno je pedagogija  svima nastojala zamagliti ovu školsku zbilju, koristeći pritom nerijetko i direktne falsifikate. Najočitiji je, premda, na žalost, ne i najpoznatiji onaj koji (zlo)rabi Senekinu filozofiju. Parola: „ne učimo za školu, nego za život“, ne samo da laže o školskoj realnosti, nego, doslovce niječe original. U pismima fiktivnome prijatelju Luciliju (Epistulae ad Lucilium 106,12) on tipično stoički kritizira školu, tvrdeći kako tjera na „dječje igre koje otupljuju oštricu mišljenja“, i jasno zaključuje: „Non vitae, sed scholae discimus“. Uostalom, aktualno bi insistiranje na tomu da „nam treba“ baš „škola za život“ (a ne, recimo, za život kakav će biti, ili bi mogao/trebao biti) značilo bi u provedbi, doslovce da se u školama polaznik(c)e školuje (i) za korupciju, prijevaru, hohštapleraj, neistinu, itd.

Dva milenija poslije Seneke mladi domaći znanstvenik direktivno tvrdi da „zadaća škole nije samo prenošenje znanja nego i oblikovanje budućih lojalnih i patriotskih građana Republike Hrvatske“. Učenicima ne preostaje drugo do da uče za školu koja je razumljena kao ustanova (de)formiranja njihovih osobnosti. Jer, ako je lojalnost ključni cilj (a izgleda – jest), za kritičnost nema mjesta. Škola nastavlja tradiciju odgajanja lojalnosti raznim režimima; oni se mijenjaju, no ne i njihova potreba za reprodukcijom lojalnosti, pa stoga (u tom pogledu) ni škola.

I dalje svakoga rujna započinje novi ciklus koloniziranja (malih) „divljaka“ u ime državno pripravljenih „superiornih vrijednosti“. Srećom, danas se to više ne događa uporabom šibe, iako u priručniku za provedbu glasovita Zdravstvenog odgoja glupo tvrde da „nasilja nikada nije bilo više nego danas“. No, autoritet se i dalje nameće. On, doduše, više ne funkcionira na razini navikavanja na pristojno ponašanje, ali ostaci ostataka autoriteta i dalje su ono što održava i suvremenu školu.

Danas, vjerojatno, ima smisla prije svega civilizacija ljudskih prava; povijesno, od usvajanja koncepta pravne osobe na dalje. Konstitutivna se razlika time premješta na odnos zajednica koja ta prava priznaju ili, čak, unapređuju, i onih u kojima nisu priznata – a to svagda znači: priznata za sve i u cjelini. Tek naizgled time se problemska okosnica „svodi“ na političku (ili, eventualno: pravnu) razinu. Jer, riječ je o socijaliziranju kao civilizacijskome procesu (koji se odvija već otprilike dva i pol stoljeća), o uvjetu bez kojega se ne može prihvatljivo živjeti u društvu (neovisno o podatnosti samoga koncepta ljudskih prava raznolikim ideologiziranjima, pa i falsificiranjima).

Iz tradicije je kultura izgubila sve nosive sadržaje, osim činjenice da u svakome danom društvu i dalje egzistira prepoznatljivi kulturni „sektor“: Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Kultura će, logično, slijediti civilizacijsku pretpostavku, počivajući, međutim, i dalje na razlikovanju, isključenju kao svojoj bitnoj pretpostavci. Pritom se, barem u domaćim okvirima, počesto nekritički preuzimaju nekadašnje kategorijalne strukture, polazeći od („dobrih starih“) vremena kada su razlike između kulturnoga i nekulturnoga bile takorekuć bjelodane. Od globalnoga nastupa postmodernoga mišljenja (dakle, od 1968., u biti) te su razlike umnogome izgubljene. Upravo na tomu suvremena kultura i može postojati; jer je iz tradicije zapravo izgubila sve nosive sadržaje, osim same činjenice da u (svakome) danom društvu i dalje egzistira prepoznatljivi kulturni „sektor“.

Čak je i radikalno nijekanje prirodnosti postupno dovedeno u pitanje. Kultura se – ne samo zahvaljujući ekologijskim intervencijama u javnu i privatnu sferu, ali, svakako,  i zbog toga –  sve češće oprirođuje. Umjetnost više ne živi od klasične artificijelnosti, barem na programatskoj (ili bolje: deklaratornoj) razini. Ipak, sektor se i dalje nastoji držati, njegovi ovlašteni zastupnici/e će i dalje, pomalo sindikalno, čini se, insistirati na posebnosti samoga „sektora“, čak i kada su njihove izložbe ili romani, skladbe ili zgrade ispunjene jedva prerađenim prirodnim materijalom.

Posebice se to iskazuje u odnosu spram sporta na koji – čak i samorazumijevanjem radikalno kritička – umjetnička produkcija gleda sa zazorom, točnije: s visoka (slično odnosu koji su raniji naraštaji iz sigurnosti kulturnoga zabrana gojili spram fizičkoga rada). Ostaci starogrčkoga odnosa, u kojemu su se građani samo vježbanjem (goli, dakako) odista odnosili s prirodom, a sve je drugo bilo zadano prerađevinama, i dalje su, izgleda, aktualni (pa, valjda spontano u obrani privilegija, i kod onih koju čitavu historiju i ne poznaju).

Dobro to pokazuje tvrdi stav poznatoga književnika (koji sebe sama, prema svemu, ne smatra dijelom „establishmenta“): „Osnovna razlika između kulture i sporta upravo je ta što svaki sportaš predstavlja samo jednu zemlju i maše samo jednom zastavom, a pisac, skladatelj, slikar, filmski redatelj, ako išta vrijedi izvan granica svoje mjesne zajednice, da ne kažem države, predstavlja barem dvije, u pravilu i tri-četiri zemlje i kulture. Dok je sportaševa domovina onolika kolika je i država za koju nastupa, piščeva je domovina izvan vojno-policijskih ingerencija, onolika kolikom je čine njegova imaginacija i jezik. Zato se totalitarne države nastoje uzveličati i proslaviti preko sportskih šampiona, a ne preko pisaca, slikara i redatelja, dok one malo mudrije, veće i slobodnije postupaju drukčije.“ (M. Jergović, „Jutarnji list“, 16. kolovoza 2017.)

Jergović nekako ne zna da je, npr. Messi i španjolski (pardon: katalanski) korifej, da su Maradonu doista smatrali Napolitancem, itd. Dapače, ograničenje jezikom, ili stilskom školom, svakako ne djeluje na svjetski (danas se nekako uobičajilo: planetarni) doseg važnosti Ronalda ili Jordana, Bolta ili Comăneci. Najjači suvremeni nogometni ili košarkaški klubovi koji diljem svijeta imaju navijač(ic)e nisu više zamislivi bez igrača iz većega broja država, a navijanje na lokalnome stadionu i dalje ima iste obrasce kao nekada – kada su uglavnom, igrali dečki iz kvarta.

“Totalitarne države” o kojima piše Miljenko Jergović (na slici) barem su se toliko dičile svojim piscima i drugim, posebice interpretativnim umjetnicima, koliko i sportašima

„Totalitarne države“ (o kojima Jergović piše kao da je u totalitarnome poretku država uopće moguća)  barem su se toliko dičile svojim piscima i drugim (posebice interpretativnim) umjetnicima, koliko i sportašima (pa su čak i posuđivale – ugledne – umjetničke mrtvace za promičbene svrhe, uključujući i one koji na to vjerojatno ne bi pristali). Doista, samo ako se na sport gleda s visoka (s pozicije devetnaestoga stoljeća, ili ranije) ovakve se tvrdnje mogu formulirati; masovnost (koja jest bit totalitarizma) promiču sve zvijezde; i sportske i umjetničke – sviđalo se to nekome ili ne.

Slično Jergoviću reagirali su, u veljači 2014., i zagrebački kustosi i kustosice, jer, unatoč velikom broju posjetitelja (ili baš zbog toga), nisu bili oduševljeni dolaskom “Zlatnog pokala FIFA-e” u Muzej suvremene umjetnosti, pa je prije njegova dolaska u Zagreb skupina kustosa MSU-i poslala otvoreno pismo, koje je potpisalo sedamdesetak umjetnika, kustosa, kritičara, književnika i novinara, u kojem su naveli da se radi o neadekvatnoj komercijalizaciji muzeja o kojoj struka nije pitana i za koju su doznali iz medija. Posebice su bili „zgroženi sveopćom ‘eventizacijom’ i neadekvatnom komercijalizacijom prostora MSU-a poput nastupa protagonista ‘red carpet’ kulture“ (Hina, 21. 4. 2014.).

Sama ideja da je balet umjetnost, za razliku od pokreta jednoga Pelléa ili Kreše Ćosića odiše ne samo naftalinom, nego, što je bitno, odsutnošću autorefleksije, bez koje suvremene umjetnosti jedva da može biti

I opet se, po samorazumijevanju pretežito postmoderno orijentirani kulturni poslenici/e, čim osjete da im je profesionalni zabran ugrožen, ponašaju kao da su iz K.u.K. vremena (doduše, njihovi bi predšasnici vjerojatno znali da je protagonist –  πρωταγωνιστής – imenica koju je smisleno rabiti samo u jednini). Kustosi/ce koji mirno izlažu donje rublje kao oznaku nekih epoha, ili znak kritičnosti spram vlastite, da se o svemu ostalome iz njihove produkcije i ne raspravlja, odjednom se, eto, ponašaju kao uštogljeni Kulturbürokraten od prije stoljeća i pol.  A sama ideja da je, recimo, balet umjetnost za razliku od pokreta jednoga Pelléa ili Kreše Ćosića, i opet odiše ne samo naftalinom, nego, što je bitno, odsutnošću autorefleksije, bez koje suvremene umjetnosti jedva da može biti.

Ovdje, dakako, nije riječ tek o lokaliziranim incidentima zbog neosviještenosti socijalnoga (ali, i intelektualnog) konteksta posla što ga obavljaju važni profesionalci koji kulturni pogon i omogućuju svojim djelovanjem. Riječ je o širem problemu, o poljuljanosti onih pretpostavki na kojima je posebnost kulture „oduvijek“ počivala. Činjenica da je to „ljuljanje“ poteklo iz kulture same (u skladu s njezinim najvišim kreativnim zasadama), ne mijenja mnogo na stvari. Potvrđuje se time opet upravo ono što povijesno iskustvo pokazuje; u idealnoj varijanti kultura jest socijalizacija smisla, u realnoj – očuvanje privilegiranosti kulturnoga pogona. A jedno bez drugoga nekako ne ide.

U suvremenim okolnostima „masovne kulture“, aktualnim već stotinjak godina, „kriteriji“ se (bez kojih kulture naprosto nema) nerijetko svode na kvantificiranu prihvatljivost pojedinoga proizvoda; na taj način „masovna kultura“ demonstrira posve specifično križište totalitarne i tržišne paradigme. Drukčije rečeno: „Istina je da glazba Justina Biebera dopire do velikog broja običnih ljudi, ali isto vrijedi i za vodene kozice“(T. Eagleton, „Kultura“, Ljevak, Zagreb 2017., str. 58,59).

Pritom se „masovna kultura“ zbiva u (promičbeno i obrazovno) unaprijed pripravljenim uvjetima, tako da, u ovim složajima, klasično – kultur-kritičko – pitanje: „Je li kultura temelj čovjekova postojanja“ zahtijeva  jednoznačno niječan odgovor. Čovjek jest, naravno, temelj postojanja kulture, ali kultura usisava ekstrahirani ljudski život kao svoj repromaterijal, svojim ga pravilima pritom preoblikuje tako da više ne liči na stvarni život. Realni bi pak čovjek u kulturi samo smrdio, akustički smetao puštajući nekultivirane zvukove ili tijelom ometao pogled…

U suvremenim okolnostima „masovne kulture“, „kriteriji“ (bez kojih kulture naprosto nema) nerijetko se svode na kvantificiranu prihvatljivost pojedinoga proizvoda; na taj način „masovna kultura“ demonstrira posve specifično križište totalitarne i tržišne paradigme

Baš zato, suvremena svijest o ugroženosti čovjeka koja je neraskidivo vezana uz ugroženost „okoliša“, naime prirode, u mnogome dokrajčuje posebnost kulturne „sfere“. Kultiviranje prirode koje neumitno prethodi svakoj inačici „zelene politike“ (a nju, barem na nekoj razini, prihvaćaju sve današnje političke opcije – čak i Trump i njegov sjevernokorejski pajdaš) uspijeva u nečemu što ranije jednostavno nije bilo moguće. Uspijeva u onome što nije uspjelo ni psihoanalizi niti totalitarnim intervencijama, što se dovelo do neuspjeha različitih nacionalističkih nastojanja da se kulturu svede na ukras („naše“) zajednice, do čega nisu dospjeli ni kulturni petokolonaši koji su, kao genuini (profesionalni?) nevježe iznutra ruinirali vlastite pretpostavke. Suvremeno će prakticiranje kulture sve više biti (kulturi) izvanjsko, e da bi se preča epohalna pitanja mogla osviješteno rješavati. No, oni kojima je do (tradicionalne, ili neke druge) kulture odista stalo ne trebaju odveć brinuti – tradicija socijalne proizvodnje smisla će biti nastavljena, čak i u vremenima koja su – sadašnjim pojmovnim instrumentarijem opisana – drečeći besmislena. A kultura će, poput legendarne ruže, proizvoditi isti miris (ili smrad) čak i ne bude li se tako zvala, čak i ne bude li funkcionirala na dosadašnji, sektorski način – što je svakako važnije.