Kulturocid u Savskoj 25 u Zagrebu: strateška devastacija povijesno utvrđenog identiteta

Nestanak prijeti i Teatru &TD, koji više od 50 godina uspješno radi u sklopu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. U ovom prvom članku posvećenom tom slučaju Snježana Banović opisuje neizmjerno značenje tog kazališta za našu kulturnu povijest i identitet. U sljedećem će članku opisati kako se u sličnim situacijama postavljaju Francuzi

Naslovna fotografija: Pero Kvrgić i Lela Margitić u „Stilskim vježbama“ 1969. (premijera 19. I. 1968., red. T. Radić)

Od osamostaljenja Hrvatske do danas, područje kazališne umjetnosti jedino je u cijelom resoru koje nije bilo spremno za bilo kakve promjene i nijedna hrvatska vlada nije bila vješta u poslovima oko kazališta. Dogodilo se dvosmjerno ignoriranje te se na nizu primjera može ustvrditi da je kazalište jedina djelatnost u našoj kulturi koja nije prošla tranziciju. Dok se radilo na jačanju izdavaštva, filmske djelatnosti, obnove kulturne baštine ili npr. bujanja umjetničkih organizacija – kazališni su prohtjevi pojedinaca ostali neutaženima.

Nikakav smjer i plan prema reformi javnih kazališta ne nazire se do danas, a svaka je strategija u tom pravcu iskazivana u samo dvama segmentima: izboru čelnika kuće i određivanja financijskih fondova iz kojih se financiraju njihovi pogoni. Recept za njihovu reformu iz utvrda prošlosti u strateški vođene institucije do danas u Hrvatskoj nije stvoren. Jedina iznimka toga pravila je desetljećima bio Teatar &TD Studentskoga centra u Zagrebu koji je od samih početaka preuzeo drugačiji model organizacije, kadroviranja, financiranja i programiranja te tako bio alternativa okoštalim teatarskim institucijama u nas. No, od osamostaljenja do danas, Studentski centar, a s njime i Sveučilište u Zagrebu – ustanove kojima to kazalište pripada – sve  su se više odmicale od tradicionalno važnih poslova kreiranja kulturnih politika. Danas nažalost moramo priznati da kultura jedva preživljava u Savskoj 25 te je njezino ugrožavanje – najviše od pojedinih uprava Centra, potom i ignoriranje problema od strane Sveučilišta, ali i resornoga Ministarstva – tijekom posljednjih nekoliko mjeseci dostiglo maksimum. Na primjeru urušavanja kulturne djelatnosti SC-a te s njom i njezine središnje kulturne vrijednosti – Teatra &TD – pokazat ćemo da je ondje počinjen pravi kulturocid. Time je definitivno i trajno devastiran taj povijesno utvrđeni identitet hrvatske kulture kao forme individualne i društvene egzistencije koju su kroz desetljeća gradile brojne generacije hrvatskih umjetnika i kulturnih radnika. Teška srca moramo ustvrditi da Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu više nije kulturni, već samo prostorni pojam u kojem je proces devastacije proveden strateški, preko samih uprava Centra što je nedavnom uspostavom paratijela nazvanog Programsko vijeće doživjelo i svoj povijesni vrhunac.

***

Krajem ovoga mjeseca, točnije 27. veljače, rijetki će se kulturnjaci prisjetiti da se na taj dan prije 51 godinu prvi put na nekoj kazališnoj cedulji pojavilo ime Teatra &TD. Iako se taj datum uzima kao početak rada jednog od najutjecajnijih kazališta bivše i ove države, a slijedom nemilih događanja koji već godinama uzrokuju sve veću marginalizaciju kulture i samoga Teatra &TD u zagrebačkome Studentskom centru, sasvim je izvjesno da ta neokrugla obljetnica neće biti ni spomenuta u medijima te ni samo kazalište neće te večeri na programu imati neku posebnu izvedbu.

Krenimo od početka. Ili možda od kraja, što će biti lakše za razumijevanje ove neshvatljive i nemile priče o mjestu koje ima tako uznositu prošlost te unatoč brojnim problemima – i vrlo zanimljivu umjetničku sadašnjost kojoj, zbog nebrige Sanacijske uprave Centra prijeti potpuna propast.

1. Trenutno stanje

Sve od svojih početaka, Teatar &TD djeluje u okviru djelatnosti Kulture Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu, ustanove koja je, unatoč znatnim prihodima, već cijeli niz godina u dubokim financijskim problemima. Pet godina nas dijeli od početka sanacijskoga procesa kojem se kraj ne nazire – proces je to krajnje netransparentan, nepoznat mu je program sanacije, planirane mjere maglovite, a kontrola – nepostojeća. Sanacijskoj upravi na čelu s Mirkom Bošnjakom, kao i mnogim prethodnim upravama sve od 1990-ih godina, Kultura kao jedna od četiri ustrojbene jedinice SC-a, a s njom i Teatar &TD, nisu u fokusu, naprotiv. Bošnjak je usto objavio otvoreni rat i Kulturi i njezinoj voditeljici Nataši Rajković s kojom se ne libi ulaziti u javne prepirke u kojima ne nedostaje vrijeđanja i etiketiranja najniže vrste. Rajkovićkin ustrajni i dugogodišnji rad opstruira se na dnevnoj bazi, a rezultat svega je sve veća degradacija kulture u tome kolektivu. Samo zahvaljujući volji, energiji i znanju zaposlenika Kulture SC-a koji uspijevaju za pojedine projekte namaknuti sredstva iz fondova EU-a, sanacijskome ravnatelju nije još uspjelo ugasiti njihove programe. I nije stalo na tome: Sanacijsko vijeće i Uprava SC-a su u lipnju prošle godine, suprotno Statutu SC-a, promijenili organigram ustanove iz kojeg je vidljivo upravo ukidanje djelatnosti kulture. Usto se za istu, i to bez ikakve analize, uporno tvrdi da stvara samo dugove. Napokon, u prosincu prošle godine službeno je i donesen novi ustroj SC-a po kojem Kultura definitivno postaje tek jedna od službi SC-a i nije više među četiri poslovne jedinice te ustanove.

Plakat M. Arsovskog za praizvedbu Brešanove „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, općina Blatuša“, 1971. (red. B. Violić)

Katastrofalna je to odluka koja će sasvim vjerojatno rezultirati skorim propadanjem, a zatim i gašenjem djelatnosti s 44 zaposlena u okviru nekad, upravo po kulturi znanoga Centra, a u čijoj produkciji najviše sudjeluju upravo studenti, i to u visini od čak 80 %.

Pritom Studentski centar (čiji je godišnji promet 230 milijuna) uopće ne financira programe Kulture – financiraju se iz javnih fondova Ministarstva kulture, Grada Zagreba, iz fondova EU-a i drugih izvora među kojima se, zaslugom Nataše Rajković, ističe APAP – međunarodna mreža izvedbenih umjetnika koja djeluje unutar programa Kreativna Europa i koja financijski podupire međunarodnu suradnju brojnih europskih kulturnih organizacija za što je ekipa na čelu s Natašom Rajković nedavno dobila i priznanje austrijskog deska Kreativna Europa, kao jedan od četiriju primjera najbolje prakse višegodišnjih projekata. (http://www.apapnet.eu). Ovdje nije naodmet napomenuti da svi financijski izvještaji SC-a govore o kontinuiranoj racionalizaciji baš u Kulturi, ali ne o racionalizaciji u Sanacijskoj upravi koju vodi Bošnjak. Da bi stvar bila još teža za Kulturu, nametnuto im je nedavno i posve nestatutarno tijelo Programsko vijeće u koje je Bošnjak imenovao Jakova Sedlara, inače dugogodišnjeg zaposlenika zagrebačkoga HNK-a bez dužnosti (mnogi ga nazivaju najvećim uhljebom hrvatske kulture), usto i savjetnika za kulturu rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa. U tome je tijelu Ministarstvo kulture odbilo sudjelovati, baš kao i Kultura SC-a.

Sanacija SC-a samo je alibi za devastaciju kulture, a u njoj i Teatra &TD, jedne od najljepših, ali i najuspješnijih priča u povijesti hrvatskoga kazališta i kulture. Ugasi li se takvo nasljeđe ministrice Divjak i ministrica Obuljen zajednički bi morale preuzeti odgovornost za taj kulturni skandal

Dosad nismo saznali što o svemu misle u Ministarstvu znanosti pa su neki skloni zaključiti da šutnja ministrice Divjak znači i pristanak na gašenje djelatnosti koja u SC-u postoji od nastanka i koja je desetljećima bila jedan od pokretača svekolike društvene, ekonomske, ali i političke uloge te ustanove osnovane 1. lipnja 1957., a koja je, sukladno tadašnjoj prosvjetnoj i kulturnoj politici razvoja, odmah krenula u kulturnu ofenzivu kroz sve djelatnosti pa su pokrenute Komorna pozornica, Klub, Kino, Muzički salon, Galerija, Multimedijalni centar, SKUC…

Ugasi li se ovakvim štetnim odnosom takvo nasljeđe, upravo bi ministrica Divjak, ali i ministrica Obuljen – u čijoj bi ingerenciji morao biti nadzor (u ovome slučaju su-nadzor!) – zajednički morale preuzeti odgovornost za taj kulturni skandal. Jer, jasno je od početka: sanacija SC-a samo je alibi za devastaciju kulture, a u njoj i Teatra &TD, jedne od najljepših, ali i najuspješnijih priča u povijesti hrvatskoga kazališta i kulture. Vrijedi na nju podsjetiti, štiteći je od uništenja slijedom tako izražene vladajuće nekulture zaborava.

Kolektiv Teatra &TD 1976., pred odlazak Vjerana Zuppe (u drugom redu odozgo, sredina)

2. Historijska mapa Teatra &TD
   

Čitav kompleks građevina u Savskoj 25 u Zagrebu gdje Studentski centar od svojeg osnivanja djeluje, zapravo je prostor nekadašnjega Zagrebačkog zbora, odnosno Velesajma. Talijanski paviljon, kao jedan od bivših izložbenih prostora, od početka je dom Teatra &TD koji je današnji izgled i strukturu zadržao još od adaptacije 1962. godine kada i započinje s radom kazališni segment ove, u to doba iznimno važne, ustanove. Bilo je to 10. studenoga 1962., kada s radom započinje Komorna pozornica Studentskog centra kao izvedbeno-scenska komponenta studentske tribine pod nazivom 5 minuta poslije 8. Pod istim nazivom u trima dvoranama ugošćuju se povremeno i druga kazališta, a povremeno se produciraju i vlastite premijere s ad hoc ansamblom, još uvijek bez konkretnih organizacijsko-repertoarnih i stilskih smjernica. U tom će okviru djelovati do 1966., a na spomenuti dan, 27. veljače 1967. prvi put će novo studentsko kazalište javno i objaviti svoje ime.

Kao službeni početak programskog djelovanja Teatra &TD različiti izvori navode različite predstave: Kafanica, sudnica, ludnica Brane Crnčevića u režiji Nikole Petrovića, Krležine Balade Petrice Kermpuha u režiji Mladena Šermenta, no vrijedi ipak preuzeti kao najtočniji podatak teatrologa Nikole Batušića da je to bio Genetov Balkon u režiji Tomislava Durbešića iz siječnja 1966.

Naime, Komorna pozornica SC-a uvijek je prigodom objava rasporeda u tisku bila na posljednjem mjestu u rubrici „Danas na programu zagrebačkih kazališta“, a riječ teatar u svom nazivu dotad nije imalo ni jedno zagrebačko kazalište. Prvi umjetnički voditelj Komorne pozornice bio je Momir Lukšić (u sezonama 1964. – 1966.), a nakon njega upraviteljem postaje Vjeran Zuppa, čija je temeljna umjetnička misija uvelike ostala nedostižnom do danas. Mnogi će i danas reći: postoje tri razdoblja u životu Teatra &TD: prije Zuppe, za vrijeme Zuppe i nakon Zuppe. Kao službeni početak programskog djelovanja Teatra &TD različiti izvori navode različite predstave: Kafanica, sudnica, ludnica Brane Crnčevića u režiji Nikole Petrovića, Krležine Balade Petrice Kermpuha u režiji Mladena Šermenta, no vrijedi ipak preuzeti kao najtočniji podatak teatrologa Nikole Batušića da je to bio Genetov Balkon u režiji Tomislava Durbešića iz siječnja 1966. – još uvijek u okviru Komorne pozornice.

Kazalište je u to doba velikoga poleta sasvim neovisno i neinstitucionalno te ga uvelike nosi atmosfera koja tih godina vlada među studentima, a naročito među studentima umjetnicima. Za prvi zamah, bilo je ključno upravo nezadovoljstvo nekih mlađih redatelja, npr. Tomislava Durbešića, Petra Selema i Vladimira Gerića koji su smatrali da nemaju ulaza u tradicionalne zagrebačke kazališne ustanove usmjerene uglavnom na klasične i lektirne naslove pa su svoj prostor djelovanja tražili izvan njih. Tako je formiran taj “avangardni poligon” (N. Batušić) u Savskoj ulici koji je u desetljećima koje slijede nosilo isto nezadovoljstvo prema elitizmu i čvrsto uspostavljenim vladajućim konvencijama unutar kazališnih, ali i drugih kulturnih krugova. Tako je, uz potragu za novim umjetničkim izričajima, došlo i do nužne selekcije u umjetničkom osoblju i u repertoaru. Postupno se mijenja redateljski probir: od osnivača ostaju Durbešić i Gerić, a pridružuju im se Georgij Paro, Božidar Violić, Dino Radojević, Vladimir Habunek, Kosta Spaić, Joško Juvančić, za njima i mlađe redateljske snage Nenad Puhovski, Tomislav Radić, Miro Međimorec, Petar Veček itd. Većinom su to baš oni redom afirmirani redatelji protiv čijeg su se kazališnoga creda prethodno i pobunili tzv. „osnivači“ &TD-a. Njih Batušić opisuje kao entuzijastičko-stvaralačke, ali metierski nedorečene, ove druge kao profesionalno-opredijeljene i istinski kreativne.

„Dioklecijanova palača“ Antuna Šoljana (sc.  D. Turina)

Poslije ih nasljeđuju svi naraštaji hrvatskih redatelja (i sama autorica ovoga teksta svoju je prvu profesionalnu režiju odradila upravo u tom kazalištu 1991. godine, radi se o groteski Pave Marinkovića Filip Oktet i čarobna truba) jer je to jasna misija toga kazališta do dana današnjega: nikada ne zatvoriti vrata početnicima i neprovjerenim imenima, bez obzira na to što se znalo događati da se s „ponekom promašenom premijerom plati danak svojevrsnoj otvorenosti i neumjerenoj širokogrudnosti” (N. Batušić, Povijest hrvatskog kazališta, 1978.). Odnosi se ova Batušićeva primjedba na repertoar koji je znao u nekim razdobljima poprimiti preširoke odrednice koje su ponekad zadirale u nepotrebnu pomodnost. Ipak, u svom je dugom životu Teatar &TD imao jasno određeno umjetničko i programsko djelovanje čiji je osnovni pravac moguće smjestiti u prostor neprestana promatranja “povijesne uvjetovanosti čovjekova odnosa prema vlastitu okolišu” (Batušić, Isto). To je i bilo moguće jer je tajnom dinamizma Teatra &TD do danas ostala upravo njegova modelska odrednica poluinstitucionalnoga kazališta, s promjenjivim ansamblom široko postavljenoga repertoara.

Teatar &TD postaje jednim od najvažnijih mjesta hrvatske avangardne i nezavisne scene. Uz njega su npr. unutar Kulture SC-a neodvojivi i časopisi Razlog i Teka, koji donose, uz nezaobilazne filozofske, teatrološke i ine argumentacije, i novi dizajn za cijeli prostor Studentskog centra

U tome bi se širokom polju djelovanja najčešće moglo istaknuti bavljenje egzistencijalnom tematikom, problemom otuđenosti, ali i odgovornosti pojedinca. Teatar &TD stoga na sceni sasvim razumljivo na svoj način afirmira ideju siromašnog teatra Jerzyja Grotowskog. Osim važnog umjetničkog aspekta, takva je estetska orijentacija pogodovala i redovno potkapacitiranom stanju produkcijskih resursa samoga Centra i fondova iz kojih se financirao. U svemu, od dolaska Vjerana Zuppe na čelo, Teatar &TD postaje jednim od najvažnijih mjesta hrvatske avangardne i nezavisne scene. Uz njega su npr. unutar Kulture SC-a neodvojivi i časopis Razlog, Teka i Gordogan, koji donose, uz nezaobilazne filozofske, teatrološke i ine argumentacije, i novi dizajn za cijeli prostor Studentskog centra. Zajedno s dizajnerom Mihajlom Arsovskim, Zuppa je postavio temeljne koncepte i smjernice vizualnog razvoja &TD-a. Usto, tijekom proteklih desetljeća kazalište je bilo i platforma za sazrijevanje mnogim scenografima i kostimografima, među kojima doajen naše scenografije Drago Turina zauzima vodeće mjesto, uz njega su odmah i Dinka Jeričević, Zvonko Šuler; Marija Žarak, Ika Škomrlj i mnogi drugi. Nezaobilazno je navesti i to da su kroz &TD do danas prošli svi naraštaji hrvatskih glumaca – od npr. Zvonimira Rogoza, Božene Kraljeve, Svena Laste, Drage Krče, Pere Kvrgića, Vanje Dracha, Relje Bašića, Zlatka Crnkovića, Izeta Hajdarhodžića, Nade Subotić, Marije Kohn, Ive Serdara preko Rade Šerbedžije, Božidara Bobana, Ivice Vidovića, Ane Karić pa do Ksenije Pajić, Gorana Grgića, Vilija Matule, Nataše Dangubić, Deana Krivačića, Mie Biondić…

V. Klepica, „Tragična smrt ekonomskog analitičara“, 2013. (H. Begović, D. Krivačić, T. Krstanović, I. Krizmanić)

Što se pak konkretnog repertoara tiče, u Teatru &TD otpočetka su se ravnopravno susretali klasični pisci (Eshil, Aristofan, Molière, Marivaux, Shakespeare, Ruzzante, Držić, Sterija Popović…) s onima suvremenijim, svjetskim i domaćim, različitih dramaturgijskih usmjerenja (Pirandello, Babelj, Bulgakov, Dostojevski, Ghelderode, Büchner, Kierkegaard, Krleža, Marinković, Mrožek, Fo…), a mnoge od domaćih autora upravo je ovaj teatar i afirmirao čime je odigrao povijesnu ulogu unutar korpusa hrvatske i jugoslavenske dramske literature – samo je primjerice Antun Šoljan ovdje imao praizvedbe Brda, Galilejeva uzašašća, Dioklecijanove palače, Tarampeste, Mototora i Romance o tri ljubavi, Zahvaljujem na pitanjima. Uz njega su u istoj „kategoriji“ i Ivo Brešan, Ivica Ivanac (Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh, Radnički musical), Zvonimir Majdak (Kužiš stari moj), Dubravko Jelačić Bužimski (Gospodar sjena), Radovan Ivšić (Kralj Gordogan), Branko Ćopić (Pepo Bandić), Slobodan Novak (neponovljivi Mirisi, zlato i tamjan u adaptaciji i režiji B. Violića).

Uoči puta, stiglo je u Savsku pismo u kojem je pisalo da Brešanu, Zuppi i drugima treba “zgaziti fašistički rep”. Potpisnici pisma bili su partizanski borci sa Sutjeske. Iako Zuppa i dalje ne odustaje, bilo je kasno – Ivica Račan poziva ga u CK SKJ i postavlja ultimatum: ako želi da Teatar ITD i dalje dobiva dotaciju, mora dati ostavku

Od mlađih autora praizvođeni su Miro Gavran, Pavo Marinković, Milica Lukšić, Asja Srnec-Todorović, Ivan Vidić, Mislav Brumec, Tomislav Zajec, Damir Bartol-Indoš, Tanja Vrvilo i brojni drugi. Ionesco je ovdje imao premijere čak sedam svojih djela: Kralj umire, Žeđ i glad, Mahnitanje u dvoje, Macbett, Lekcija, Neplaćeni ubojica, Pozdravi, za njim su postavljani i mnogi drugi francuski suvremenici: Genet, de Obaldia, Jarry, Sartre, Camus, Dubillard, S. de Beauvoir… Od Britanaca – Pinter, Beckett, Bond, Stoppard, Schisgall, od Nijemaca Grass, Handke, Brecht, Tabori, Müller. Posebno se ističe prvo izvođenje Queneauovih Stilskih vježbi u adaptaciji Tonka Maroevića i režiji Tomislava Radića iz 1968. To je ujedno najdugovječnija predstava u povijesti našega kazališta koja od prije desetak godina, otkad je promijenila producenta, pa do danas i dalje igra u produkciji kazališta Planet Art na čelu s Markom Torjancem. Nadalje, nezaobilazna je praizvedba Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Općine Blatuša u režiji B. Violića, prvoga dramskog teksta (ujedno i jednog od najvažnijih naših tekstova u 20. stoljeću) Ive Brešana postavljenoga 1971. i izvedenog 499 puta na sceni &TD-a – svojom je popularnošću nadmašila filmsku verziju iz 1973. godine. Nakon toga, ovu je grotesku do početka sedamdesetih postavilo čak tridesetak kazališta širom Jugoslavije. Nizala bi se ta u nas dotad nezabilježena niska i dalje, da u televizijskome Dnevniku, u jeku hrvatskog proljeća, nije bila objavljena „karakteristika“ CK SKH-a da se radi o protudržavnom i protusocijalističkom komadu. Već sljedećeg dana, samo je još &TD imao Mrdušu na repertoaru, svi ostali teatri poslušno su je skinuli. No, tu nije bio kraj političkoj trakavici oko Brešana: koju godinu poslije, predstava je pozvana na gostovanje u njegov Šibenik. Uoči puta, stiglo je u Savsku pismo u kojem je pisalo da Brešanu, Zuppi i drugima treba “zgaziti fašistički rep”. Potpisnici pisma bili su partizanski borci sa Sutjeske. Iako Zuppa i dalje ne odustaje, bilo je kasno – Ivica Račan poziva ga u CK SKJ i postavlja ultimatum: ako želi da Teatar ITD i dalje dobiva dotaciju, mora dati ostavku, što on i čini, pa &TD nastavlja pod umjetničkim vodstvom Slobodana Šembere, premještajući postupno svoje područje interesa na istraživanje suvremenih europskih i američkih dramskih struja čime angažiranost i eksperiment polako padaju u drugi plan, no produkcija ne jenjava. Iskorak na međunarodnu kazališnu scenu dogodio se upravo u tom razdoblju, a posebno se ističe gostovanje u njujorškom teatru La Mama.

Miro Gavran kao umjetnički voditelj &TD-a od 1989. do 1992. za vrijeme svoga mandata „prekoračuje“ iz jedne države u drugu pa usred rata otvara novu pozornicu u MM Centru pod nazivom Suvremena hrvatska drama. Okretanjem prema mladim domaćim dramatičarima i redateljima, &TD tada razvija i nakladničku djelatnost. Nakon njega, umjetnički su ravnatelji Mani Gotovac, Darko Lukić te Damir Mađarić. Za to vrijeme &TD zadržava i dalje – u manjoj ili većoj mjeri – istraživački karakter, kako u umjetničkom, tako i u produkcijskom smislu, pa tako kazališno oživljavaju i drugi prostori Centra (MM, Francuski paviljon, Galerija, Klub SC, dvorana SEK-a, novootvoreni klub Yorick), mjesto je to na koje se mnogi umjetnici i dalje vraćaju nakon iskušavanja u većim i produkcijski moćnijim kazalištima. To je vrijeme i novih iskoraka na europsku kulturnu mapu – &TD gostuje na brojnim festivalima – domaćim, regionalnim, inozemnim.

„Filoktet“ Heinera Müllera, 1972. (red. M. Međimorec)

Napokon, 2004. godine oblikovan je novi kulturni programski koncept SC-a pod nazivom Kultura promjene. Funkciju umjetničke ravnateljice preuzima Nataša Rajković koja je prethodno, u tandemu s Bobom Jelčićem, upravo u &TD-u ostvarila neke vrhunske produkcije. S njom ovo kazalište postaje mjestom okupljanja najmlađih generacija autora, redatelja i glumaca, svojevrsni stvaralački laboratorij novog naraštaja koji u Teatru &TD dobiva priliku za nova i nekonvencionalna izražavanja, a produbljuje se i tako važna suradnja s Akademijom dramske umjetnosti. Navodim ovdje samo neke od njih: Olja Lozica. BADco, Oliver Frljić, Anja Maksić, Selma Banić, Montažstroj, Miran Kurspahić, Natalija Manojlović, Goran Ferčec, Irma Omerzo, Renata Carola Gatica, Dario Harjaček, Saša Božić, Anica Tomić, Jelena Kovačić i mnogi, mnogi drugi.

Usto se u &TD-u, osim redovne dramske, postdramske i plesne produkcije organiziraju brojna glazbena događanja jazz, klasične i eksperimentalne glazbe, a pokrenuti su i neki važni scensko-glazbeni festivali, u produkciji same Kulture promjene ili nezavisnih producenata od čega se ističe sada već tradicionalni Ganz novi festival. Kultura u SC-u tako je zaokružila dug stvaralački put koji su gradile generacije hrvatskih umjetnika te se vratila iskonskome konceptu revitalizirajući ga i nadopunjujući sukladno svome vremenu, zauzimajući u našoj kulturi ključnu poziciju mosta između neafirmiranih umjetnika, nezavisnih trupa i institucija. I dalje je željena vizija toga mjesta baš ona kakvom ju je najkraće i najtočnije opisao Zvonimir Mrkonjić zapisavši da ono „ne potječe ni od glumaca, ni od redatelja, nego od prerazdiobe intelektualnih, umjetničko-kazališnih i organizacionih uvjeta kazališne djelatnosti.“ No, u ovome je trenutku upravo ta ravnoteža i „prerazdioba“ opasno ugrožena – najviše u pogledu ovoga posljednjega: oni koji odlučuju o njegovoj sudbini kao da nisu upoznati sa svime što je bilo prije njih.