Kupnja borbenih zrakoplova nema smisla ni obrambeno, ni fiskalno, ni nacionalno

Kao što je potpisao ugovore s 34 hrvatske tvrtke o isporuci naoružanja, odjeće, obuće i hrane, ministar Krstičević trebao bi sa znanstvenim institucijama potpisivati ugovore o projektima za povećanje obrambenih sposobnosti u onim aspektima koji su za Hrvatsku osobito bitni

U srpnju 2017. godine donesena su dva važna dokumenta. Jedan je Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, a drugi su Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2018-2020. Ovdje ću ukazati na neobičnu činjenicu da se u Smjernicama govori o financiranju strateških obrambenih potreba koje nisu eksplicitno spomenute u Strategiji nacionalne sigurnosti. Riječ je o borbenim zrakoplovima.

U Strategiji nacionalne sigurnosti na nekoliko se mjesta izrijekom kaže da Hrvatskoj ne prijeti neposredna opasnost izbijanja izravnog ratnog sukoba. Ondje se navodi da će se sigurnosni interesi država „više voditi potrebom za pristupom hrani, vodi, energiji i komunikacijama, a budući će se sukobi odvijati u nejasnoj i teško razlučivoj situaciji između rata i mira“. Premda je ne treba isključiti, „vjerojatnost velikoga konvencionalnog sukoba u koji bi bile uključene članice NATO-a i Europske unije je niska zbog potencijalno katastrofalnih posljedica“, kažu autori Strategije. Na drugom mjestu opet je naglašeno da je „vjerojatnost izravne konvencionalne prijetnje hrvatskom teritoriju niska“, a to se ponavlja i u zaključnom odjeljku dokumenta konstatacijom da procjena prijetnji „pokazuje kako je vjerojatnost klasične vojne prijetnje koja bi ugrožavala nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske mala“.

Kao mnogo vjerojatnije nekonvencionalne prijetnje spominju se, kao uostalom u mnogim dijelovima teksta tog dokumenta, organizirani i gospodarski kriminal, nezakoniti prelasci državne granice, terorizam, nasilničko ponašanje, ugrožavanje temeljnih ljudskih prava, klimatske promjene, nesreće i katastrofe, ugrožavanje kritične infrastrukture i nepovoljni demografski trendovi.

Niska vjerojatnost konvencionalnog sukoba

Dakle, vjerojatnost izbijanja konvencionalnog sukoba u kojem bi upotreba borbenih zrakoplova bila nužna procjenjuje se kao niska, a naglašava se aktualnost niza drugih prijetnji u suprotstavljanju kojima borbeni zrakoplovi ne mogu biti od prevelike koristi. Logično je stoga što se u tom kontekstu ne inzistira na nabavci borbenih zrakoplova kao na urgentnom imperativu sigurnosne politike. U Strategiji nacionalne sigurnosti zračne snage i protuzračna obrana spominju se samo jedanput:

„Nadzor i zaštita zračnog prostora provodit će se nacionalnim sposobnostima povezanim s odgovarajućim savezničkim sustavom. Odluka o nastavku izgradnje sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske donijet će se do kraja 2017. godine.“

Neke zemlje članice NATO saveza ne posjeduju borbene zrakoplove. Uz Irsku i Sloveniju tu su i tri baltičke zemlje

Nigdje nije eksplicitno objašnjeno da se sposobnost nadzora i zaštite zračnog prostora može ostvariti jedino posjedovanjem borbenih zrakoplova. Razumljivo jer nadzor zračnog prostora se ne provodi samo upotrebom zrakoplova nego, primjerice, i pomoću radara. Isto tako, zaštita zračnog prostora ne svodi se samo na djelovanje borbenih zrakoplova. Uz sve ostalo – a tu spada obavještajna aktivnost, operacije u kibernetičkom prostoru i razmjena informacija sa saveznicima – tu je i protuzračna obrana. Nije navedeno koji je to odgovarajući saveznički sustav u koji se naš sustav nadzora i zaštite zračnog prostora treba uklopiti, ali je razumno pretpostaviti da se uklapanje u taj sustav ne svodi samo na posjedovanje borbenih zrakoplova kao na nužan uvjet koji Hrvatska mora ispuniti da bi njezin sustav nadzora i zaštite zračnog prostora bio kompatibilan NATO sustavu.

Da je tako, potvrđuje i činjenica da neke zemlje članice NATO saveza ne posjeduju borbene zrakoplove. Uz Irsku i Sloveniju tu su i tri baltičke zemlje koje su – prema sadašnjem stanju stvari – u daleko većoj mjeri izložene riziku konvencionalnog zračnog napada nego Hrvatska, a neke od njih već su bile predmetom kibernetičkih napada na kritičnu infrastrukturu orkestriranih iz Rusije. Sve to navodi na zaključak da se sposobnost nadzora i zaštite zračnog prostora nipošto ne svodi samo na borbene zrakoplove kao najvažniju komponentu stjecanja te sposobnosti.

Ako pretpostavimo da je zaštita teritorijalne cjelovitosti glavna zadaća svih sastavnica oružanih snaga i da je, prema tome, obrana glavna zadaća, onda se razvoj drugih sastavnica  nadzora i zaštite zračnog prostora nameće kao daleko važniji prioritet nego nabavka borbenih zrakoplova. Upravo tako treba protumačiti činjenicu da se nabavka tih zrakoplova u Strategiji nacionalne sigurnosti ne spominje kao nužan korak u daljnjem razvijanju obrambenih sposobnosti Hrvatske.

Smjernice mimo Strategije

Ali temeljem onoga što je najavljeno u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2018.-2020. može se zaključiti da Vlada upravo nabavku borbenih zrakoplova smatra ključnim obrambenim prioritetom. Ondje piše da će se „ulagati i u daljnju modernizaciju oružanih snaga, uključujući i nabavu borbenih zrakoplova“. Na drugom mjestu za 2018. godinu najavljuje se povećanje izdvajanja za Ministarstvo obrane u iznosu od 440,8 milijuna kuna „od čega 350 milijuna kuna za plaćanje predujma za nabavu borbenih zrakoplova“.

Odluka o nabavci borbenih zrakoplova je već donesena. To potvrđuje i priopćenje MORH-a od 20. srpnja 2017. o predanim zahtjevima za ponudu zrakoplova Grčkoj (F-16), Izraelu (F-16), Južnoj Koreji (FA-50), Švedskoj (Gripen JAS-39) i SAD-u (F-16). Ono što je Strategijom nacionalne sigurnosti otvoreno kao jedna mogućnost, ali nikako ne prioritetna, u pozivu MORH-a i dokumentu Ministarstva financija tretira se kao apsolutni prioritet.

Ne osporavajući pravo Vlade da odluči kupiti borbene zrakoplove želim upozoriti da ni sa stajališta interesa nacionalne sigurnosti – kako su oni definirani Strategijom – ni sa stajališta fiskalne održivosti takva odluka nije opravdana. Kako Strategija napadno inzistira na orkestriranju svih administrativnih, organizacijskih, materijalnih i ljudskih potencijala u funkciji polivalentno definirane nacionalne sigurnosti, puno bi razumnije bilo investirati u razvijanje svih tih komponenti kao trajnih pretpostavki nacionalne sigurnosti negoli inzistirati na kupnji zrakoplova koji ne odgovaraju na trenutno urgentne obrambene zadaće, a predstavljaju znatno opterećenje za proračun.

Kad se proračun konsolidira, kad budu riješeni dugovi države prema HZZO-u, ali i dugovi bolnica prema dobavljačima lijekova i kad proračunski prihodi – uz manje fiskalno i parafiskalno opterećenje nego što je sad – budu veći od rashoda, bit će moguće razmatrati opciju takvog povećanja obrambenih sposobnosti koje uključuje kupnju borbenih zrakoplova.

Zadaću da se za potrebe obrane izdvaja 2% BDP-a moguće je ostvariti puno produktivnijim trošenjem državnog novca nego što je to kupnja trenutno nepotrebnih borbenih zrakoplova. Povećavanje proračunskih izdvajanja na pozicijama MORH-a moglo bi biti namijenjeno za financiranje fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih istraživanja usmjerenih na poboljšanje sveukupnih obrambenih sposobnosti Hrvatske.

Kad je riječ o nadzoru i obrani zračnog prostora, to bi mogla biti istraživanja na području informacijskih i komunikacijskih tehnologija koja bi iznalazila načine pravodobnog detektiranja pojave ugrožavanja zračnog prostora Hrvatske, onemogućavanja učinkovitog upravljanja objektima koji ugrožavaju Hrvatsku i njihova uništavanja ako se to pokaže nužnim. Iskustva na ICT području pokazuju da je postizanje takvih ciljeva ostvarivo sa znatno manjim sredstvima nego što su ona potrebna za kupnju borbenih zrakoplova.

Ne vidim zašto Institut Ruđer Bošković, Institut za fiziku i Fakultet elektrotehnike i računarstva, zajedno s drugim znanstvenim i proizvodnim subjektima, ne bi mogli uspješno dizajnirati takve projekte namijenjene povećavanju učinkovitosti obrane hrvatskog zračnog prostora. Ako bi se usporedno s ulaganjima u istraživačke kapacitete investiralo i u industriju koja bi mogla proizvoditi barem neke od komponenti potrebnih za poboljšanje trenutno raspoloživih zračnih snaga (pritom ne mislim na usavršavanja Mig-ova koji su, očito, dali svoje niti na proizvodnju nuklearnog oružja) ali i za nove sustave protuzračne obrane, rezultat bi, osim povećanja obrambene sposobnosti, pokazao trajno pozitivne posljedice u razvoju znanosti i gospodarstva.

Time bi se Hrvatska u savezničke sustave mogla uklopiti ne samo kupnjom nego i proizvodnjom njihovih hardverskih i softverskih komponenti kao i aktivnim sudjelovanjem u oblikovanju tih sustava. O postignućima koja bi na obrambenom području, djelujući na prevenciji epidemija i mogućih napada u sklopu biološkog ratovanja, mogle postići institucije poput Instituta za medicinska istraživanja, Imunološkog zavoda ili Zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar ne treba ni govoriti.

Kao što je ministar obrane Krstičević 30. siječnja ove godine potpisao ugovore s 34 hrvatske tvrtke o isporuci naoružanja, odjeće, obuće i hrane u vrijednosti 230 milijuna kuna, trebao bi sa znanstvenim i proizvodnim subjektima potpisivati ugovore o projektima za povećanje obrambenih sposobnosti u onim aspektima koji su za Hrvatsku osobito bitni. Ako bi se dio sume od približno milijardu eura, koliko bi mogli stajati borbeni zrakoplovi, uložio u istraživanje i razvoj tehnologija za poboljšanje performansi postojećih sredstava za nadzor i zaštitu zračnog prostora i za proizvodnju novih, vrlo je vjerojatno da bi se u srednjoročnom razdoblju na prihodovnoj strani proračuna mogli zabilježiti iznosi koji bi potvrđivali da Hrvatska izvozi i najmoderniju vojnu tehnologiju.

Podsjećanje na prošlost

U Strategiji nacionalne sigurnosti mnogo je prostora posvećeno podsjećanju na prošlost i na tradicije koje određuju hrvatski identitet. Zanimljivo je da ondje nisu spomenute tradicije snažne industrije i izumiteljstva. Torpedo je projektiran i proizveden prvi put u Rijeci. Penkala je smišljao zrakoplov nekako u isto vrijeme kad i braća Wright s druge strane Atlantika. Bežični prijenos energije, što čini osnovu svih modernih komunikacijskih tehnologija, izmislio je Nikola Tesla. Omogućavanjem da se već postojeća znanstvena infrastruktura i nepresušni talenti koji osvajaju nagrade na svjetskim olimpijadama matematike, robotike i računalnog programiranja integriraju u moćni sustav koji proizvodi i primjenjuje znanje na dobrobit zemlje i čovječanstva pridonoseći time i osnaživanju obrane Republike Hrvatske mogli bismo i djelom pokazati da smo sposobni te tradicije prenositi u život, a ne samo pričati o njima tijekom turističkih ekskurzija.