Kako su Laburisti sustigli Konzervativce; za koga su mladi, a za koga stari glasači

Britanska premijerka Theresa May planirala je izvanrednim parlamentarnim izborima osigurati pred oslabljenim Laburistima takvu prednost da joj ni potencijalni uzurpatori u vlastitim redovima ne mogu omesti stabilno vođenje pregovora o izlasku Velike Britanije iz Europske Unije. A onda se dogodio obrat

Harold Macmillan,  kao zagovornik državnog kapitalizma Theresi May možda najbliži konzervativni političar, običavao je, na pitanje što ga najviše brine ili plaši, reći: „Events dear boy, events!” (Događaji, događaji!) Sa 24% prednosti ispred Laburista neposredno prije početka kampanje krajem travnja, Torijevci Therese May mogli su ići samo u jednom pravcu – prema dolje. To se i očekivalo, pogotovo u središnjem dijelu utrke kada dobar dio glasačkog tijela zapravo prvi put ozbiljnije počinje razmišljati kome će dati glas. Međjutim da će u samoj završnici izbora, s Torijevcima na 42%, Laburistima na 39%, ta razlika biti samo 3% (po YouGovu, no ICM daje prednost od velikodušnih 12%, tj. 45% vs. 33%, a Survation 6%, tj. 43% vs. 37%), to ipak zaslužuje objašnjenje.

Vratimo se na početak. Razlog zašto je May sazvala prijevremene izbore nije bio samo da pobijedi i dobije elektoralni legitimitet, nego da pobijedi uvjerljivo (računalo se na većinu od oko 100 zastupničkih mjesta i negdje blizu magične brojke od oko 400 zastupnika), jer su joj uvjerljiva pobjeda i jaka parlamentarna većina (njezina radna sada iznosi 17 zastpunika) potrebni da osigura mirne vode tijekom Brexit-pregovora koje bi mogli pomutiti i u njezinim redovima.

Zakon uveden 2010. kako bi se osigurala stabilnost i predvidivost izbornog ciklusa, odredio je da se izbori održavaju svakih pet godina (dakle sljedeći bi bili 2020), te da se to može promijeniti samo uz dvotrećinsku odluku Donjeg doma. May je zapravo prije povlačenja Članka 50. krajem ožujka znala da će teško izboriti paralelno pregovaranje o izlasku i o novom trgovačkom sporazumu s EU, i da će se pravila EU primjenjivati na Britaniju sve dok se ne postigne novi trgovački sporazum.

To je značilo da bi 2020. u tijeku izborne kampanje zemlja zapravo još uvijek bila pod jurisdikcijom EU, i da May neće, uz sve neugodnosti koje bi tada ti pregovori mogli donijeti i gotovo zajamčene pobune desnog torijevskog krila u uvjetima praktički minimalne radne većine, biti u stanju na izbore izaći kao Gloriana May, kao premijerka koja je ‘oslobodila’ Ujedinjeno Kraljevstvo od EU. Dapače, neki od ‘mangupa’ u njezinim redovima bi mogli otvoriti pitanje čelnika stranke. Dakle, cilj prijevremenih izbora je bio ne samo pobjeda, nego uvjerljiva pobjeda i pomicanje elektoralne presude o Brexitu za dvije godine, tamo negdje oko 2022.

Plan je bio da kapitaliziranjem na ogromnoj osobnoj razlici izmedju premijerke i čelnika opozicije (koja još uvijek na pitanje tko će biti bolji premijer iznosi 43% naspram 30%) i inzistiranjem na „snažnom i stabilnom vodstvu” kojeg jedino ona zemlji može pružiti u suočavanju s EU, Theresa May konzervativce dovede do pobjede kakvu nisu izvojevali još od davnih osamdesetih, još od prije Johna Majora.

Taktika Laburista

Plan je razmjerno dobro funkcionirao sve negdje do lansiranja stranačkih manifesta kada je prednost nad Laburistima još uvijek iznosila 18% i kada je glavno pitanje izbora bilo – Brexit. Namjerno ili ne, laburistički je manifest ‘procurio’ u javnost nekoliko dana prije najavljenog objavljivanja, i to taman prije vikenda, što im je osiguralo gotovo non stop izvještavanje o izbornim obećanjima, a da su se istovremeno mogli braniti ne opravdavajući ga i ne ulazeći u detalje s ‘Ne možemo komentirati, morate pričekati službenu verziju’.

Laburistički je manifest, kako se i očekivalo, obećao široki spektar popularnih (preciznije – populističkih) politika, financiran javnim zaduživanjem i redistributivnim mjerama (povećanjem korporativnog poreza i povećanjem najviših stopa koje plaća top 5% poreznih obveznika, koji zarađuju iznad £80,000 godišnje – cca njih 1.5m u UK): renacionalizaciju željeznica (i ostale infrastrukture), ukidanje sveučilišnih školarina, snažnu potporu zdravstvu, školstvu, i drugim javnim uslugama, besplatne vrtiće. Ukratko, med i mlijeko.

Laburisti su predložili najveću državnu potrošnju od sredine osamdesetih i najveće porezno opterećenje u mirodobnom razdoblju u britanskoj povijesti. Mnogi od prijedloga su, kako bi se reklo, evergreen britanske politike zadnjih decenija. Recimo, renacionalizacija željeznica, tj. samo onih franšiza koje se po isteku pokažu nezadovoljavajućima – pri čemu je nejasno po kojem će se kriteriju to određivati. To je prijedlog koji se već vrti u javnosti  praktički otkako je provedena privatizacija željeznica sredinom devedesetih, a po radikalnosti i kontroverznosti je negdje kao i tvrdnja ‘male mačke su slatke’. Ostali su nedvobjeno zamišljeni da se svide određenom segmentu (sveučilišne školarine mladima, besplatni vrtići ženama), a drugi pomalo zbunjujući (što ne valja s električnom mrežom, zašto renacionalizirati?).

No, poanta laburističkog manifesta bila je jedna jedina poruka: najveću državnu potrošnju u povijesti UK platit će najbogatiji. Zaduživanje i veći porezi će namiriti račun za ekstra potrošnju koji iznosi do £60 milijardi godišnje (od čega bi £49 milijardi trebalo doći kroz nove poreze). Kako bi namirili taj iznos, Laburisti su u svoju definiciju bogatih tj. onih koji su u najvišem poreznom razredu uključili ovog puta direktore gimnazija, liječnike opće prakse, dio profesionalnih zvanja (ne top pravnike, oni su prokleto bogati) što bi im trebalo nekako osigurati oko £6 milijardi. Pitate li ikog od tih osjeća li se dovoljno bogatim da podnese dodatni teret izdašne laburističke države mnogi (a pogotovo oni ispod £100,000) će vas dugo i zbunjeno gledati u oči. Ostalo će snositi korporacije. Nejasno je kako Laburisti kane privući strana ulaganja koja će biti ključna za funkcioniranje ekonomije nakon Brexita.

Torijevski manifest

Za razliku od toga, torijevski je manifest na osamdeset i nešto stranica (40 manje od laburističkog) obećao vrlo malo toga uzudljivoga. Dapače, samo još i više znoja, suza i rezova u javnoj potrošnji, koja je tu i tamo trebala biti macmillanovski zaštićena snažnom državnom intervencijom, s obzirom na ‘dobro koje država i vlada mogu učiniti’. Cilj je, naravno, smanjiti javnu potrošnju (taj torijevski neodsanjani san još od 2010.) i proizvesti balansirani državni proračun, tamo negdje sredinom sljedećeg desetljeća. Međutim, najveći su se problemi pojavili u najavljenim mjerama za smanjivanje potrošnje na socijalnu skrb.

Torijevci su predložili ograničiti doplatu starima i najsiromašnijima za grijanje zimi (winter fuel allowance) i uvesti doprinos za skrb pod stare dane (bez ograničenja u doprinosu, ali temeljen na vrijednosti nekretnina u posjedu), vrlo brzo prozvan ‘Alzheimer porezom’ (‘Dementia tax’). Ne treba reći kako su planovi uzletili koliko i olovni baloni, te da je usprkos inzistiranju istaknutih ministara (vjerni Damian Green ponajviše) kako su mjere nužne, došlo do općeg negodovanja starijeg glasačkog segmenta, upravo onog koji daje najviše glasova konzervativcima.

Uslijedio je trenutak bez presedana u povijesti britanskih izbora. Zaokret od 180 stupnjeva unutar same predizborne kampanje, koji je u roku od 48 sati izvela sama May, obećavajući apsolutnu gornju granicu u ‘Alzheimer porezu’, tj. granicu na to koliko će pojedinci sami morati sudjelovati u trošku za svoju skrb pod stare dane. Ministri nisu bili obaviješteni o tom zaokretu, što je još i više dovelo do zbrke u javnosti i proturječnih izjava. Odjednom je nestalo aure ‘snažnog i stabilnog vodstva’ i ostao je samo dojam May neugodno opsjednute kontrolom s nedovoljnom pažnjom posvećenom detaljima vlastite politike. Ne baš dobar znak za uspješno vođenje pregovora o Brexitu (a svi znamo da će vrag biti upravo u detaljima).

Da ne bi bilo zabune, Institute for Fiscal Studies, tijelo koje ima zadnju riječ o tim pitanjima, proglasio je da oba manifesta, i lijevi i desni, imaju znatne rupe u proračunu, te da svojim obećanjima jednostavno i očito farbaju birače.

Tri teme

No, vratimo se politici. Gotovo je neupitno da vlada konsenzus o tri najvažnije teme izbora, tj. tri teme do kojih je glasačkom tijelu najviše stalo: Brexit, zdravstvo i imigracija. Da je tome tako pokazuje činjenica da upravo o te tri teme postoji najmanja razlika, dapače gotovo suglasnost između Torijevaca i Laburista, što znači da ni jedni ni drugi ne kane riskirati potporu najvećeg dijela biračkog tijela radikalnim, ka budućnosti okrenutim nužnim rješenjima. Razlike su jedino u tome koliko glasno i s koliko tautologija o kojoj temi govore.

Nijedna stranka ne dovodi u pitanje oblik Brexita – adio jedinstveno tržiste – s time da Laburisti malo više ustrajavaju na osiguravanju najšireg mogućeg pristupa. Obje gotovo jednako isprazno i tautološki govore o beneficijama Brexita i o prioritetima u odnosima s EU, bez jasnih i konkretnih planova kako ih realizirati. I jedna i druga stranka obećavaju bacati slijedećih pet godina tone novca na zdravstvo (Torijevci £8bn, a Laburisti £30bn – da velika razlika, ali čemu?), pri tome zaobilazeći ključno pitanje, za koje mnogi zdravstveni stručnjaci tvrde da je daleko važnije od veličine zdravstvenog proračuna (za 2016-17 £123bn), a to je čemu točno služi zdravstvena zaštita u okolnostima produženog životnog vijeka sve većeg dijela ostarjelog stanovništva.

Očekivalo se da napad u Manchesteru osnaži Konzervativce u anketama, ali to se nije dogodilo

I jedni i drugi smatraju da je najbolje da država odredi visinu imigracije, a ne tržište i potrebe ekonomije, što samo potvrđuje neuralgičnost tog pitanja poslije Brexita. Pri tome konzervativci pokazuju ipak dovoljno ideološke konzistencije lupanjem nekog besmislenog i arbitrarnog limita („deseci tisuća, a ne stotine”), a Laburisti, kako istovremeno ne bi razljutili lagano ksenofobične dijelove svojeg tradicionalnog glasačkog tijela, a ostali vjerni svojem socdemokratskom ‘internacionalizmu’, pričaju o tome kako će kontrolirati imigraciju bez istih besmislenih i arbitrarnih limita, pri tome ne objašnjavajući kako to onda kane održati pristup jedinstvenom tržištu (halo!!!) i održati funkcionirajućim zdravstvo koje bitno ovisi o imigraciji.

Uloga države

Ideološki konsenzus ne vlada samo o te tri teme, nego i o načinu na koji bi se trebala voditi politika u budućnosti i  kako je ustrojena zajednica  – a to je ključna uloga države. Po tome što je država i čemu ona, koje su njezine kvalitete i moći gotovo da se May i Corbyn ne razlikuju. Država je tu da radi dobro, da ispravlja, da vodi, da određuje, da intervenira, da bude protekcionistička, da štiti od zala odakle god ona izvan tog malog otoka dolazila. U tom smislu vizija Britanije i jedne i druge stranke je, i to bez obzira na svu viku o prilikama koje pruža Brexit, zapravo insularna.

Slobodno tržište, otvorene granice i orijentiranost na svijet (da ne kažem globalizam) – te, kako bi se reklo, ključne britanske civilizacijske aplikacije, odbačene su i od Torijevaca i od Laburista. I jedna i druga strana, čini se, bez suze u oku odbacuju još jedan ključni doprinos Britanije svijetu – liberalizam.

Napad u Manchesteru

A onda je uslijedio napad u Manchesteru koji je praktički na tjedan dana prekinuo normalnu političku kampanju, i koji usprkos očekivanju mnogih nije donio nikakvu značajniju prednosti konzervativcima, kao stranci nacionalne sigurnosti i stabilnosti.

Dakle, neposredno prije izbora stranke su na vrlo tijesnih 3% (ili 6%) razlike. Pobjeda konzervativaca više manje nije dovedena u pitanje (osim u slučaju najcrnjeg scenarija YouGova), no u pitanje su dovedeni veličina pobjede i sam ‘brand May’ kao sigurne i stabilne premijerke, dva ključna cilja prijevremenih izbora. I jedno i drugo zapravo znači probleme budućoj konzervativnoj vladi.

Prema glasačkim intencijama onih između 25 – 49 godina starosti, 47% ih je spremno dati glas Laburistima, a kod onih između 18 -24 taj se postotak diže i na 69%. Međutim, samo 44% tog najmlađeg segmenta tvrdi da će sigurno izaći i glasati

Nedovoljno velika većina u parlamentu ostavlja Downing St. 10 ranjivim ekstremnim zahtjevima desnog torijevskog krila što znači probleme za stabilnost pregovora o Brexitu, a May se pak pokazala Europskoj uniji kao političarka na koju intenzivno i vrlo lako može utjecati unutarnji pritisak ili nezadovoljstvo domaće javnosti. Time su otvorena vrlo ranjiva mjesta britanskoj strani u Brexit procesu.

S druge strane, Corbyn i laburisti su inicijalni dead cat bounce pretvorili u vrlo uspješnu kampanju, pogotovo među mlađim glasačima. Prema glasačkim intencijama onih izmedju 25 – 49 godina starosti, 47% ih je spremno dati glas Laburistima, a kod onih između 18 -24 taj se postotak diže i na 69%. Međutim, samo 44% tog najmlađeg segmenta tvrdi da će sigurno izaći i glasati.

Corbyn se dokazao, što se i znalo ranije, strastvenim i aktivnim vođom kampanje, a to je pak neke podsjetilo na kontrast od prije godinu dana kada ga tijekom Brexit referenduma nigdje nije bilo za vidjeti. Zajedno s pregrštom politika kojima su ciljali upravo na mlađe (ukidanje sveučilišnih školarina i proaktivna stambena politika), Laburisti bi po nekim procjenama mogli zadržati sličan broj zastupnika koliko i Ed Milliband 2015, a po najgorem mogućem scenariju za konzervativce, Corbyn bi čak mogao dobiti ekstra tridesetak mjesta, sto znači gubitak torijevske parlamentarne većine. Usput, prošle srijede zbog tog je scenarija funta u jednom trenutku pala u odnosu na dolar i euro za nešto više od 1%.

Liberalni demokrati?

S treće strane, čini se kako je oporavak Liberalnih demokrata potpuno izostao. Ako su izbori trebali biti o Brexitu i ako je 48% glasača prošle godine bilo protiv izlaska iz EU, logično je bilo da će barem dio njih privući obećanje o drugom referendumu o uvjetima islaska iz EU. Libdemovci su ostali gdje su i bili prije početka kampanje na 10% ili čak pali na 8%. Objašnjenje njihovoj stagnaciji možda najbolje pruža, ako je tome za vjerovati, pojava nove glasačke kategorije ‘Re-Leavers’. Glasači koji su prije godinu dana glasali za ostanak u EU, ali sada smatraju da je najvažnije da vlada isposluje što bolji Brexit. Dakle, zemlja bi se po toj novoj kategorizaciji dijelila na tri glavne skupine: tvrdokorni Leaveri – 45% (tvrdokorni za izlazak iz EU), tvrdokorni Remaineri 22% (za ostanak u EU) i Re-Leaveri 23%. Konzervativci prema tome imaju neki oblik potpore u skoro 68% glasačkog tijela, i nestaje nada LibDemovaca da bi se 48% glasača koji su bili za ostanak u EU nekako moglo prevesti u parlamentarni dobitak. To znači da njihov povratak u nekim urbanim dijelovima i na jugozapadu zemlje ostaje snom.

Kolaps UKIP-a

Ono što održava prednost Torijevaca je potpuni kolaps UKIPa sa nekih 11% neposredno prije početka kampanje na jedva 4% sada, i to je ono što zapravo još uvijek može izazvati uvjerljivi poraz Laburista. Naime, veliki broj izbornih okruga u Midlands, Walesu i na sjeveru Engleske u kojima su Laburisti 2015. pobijedili zapravo su bili vrlo tijesna trostrana utrka između njih, konzervativaca i UKIP-a. U mnogima su UKIP odnosili po 8,000 glasova, a u nekima čak bili i drugoplasirana stranka. Ovog puta čini se da će veliki dio tih glasova ipak otići konzervativcima zbog čvrstog vjerovanja tih glasača da je jedino May sposobna osigurati izlazak iz EU, kontrolu granica i smanjivanja imigracije. Uz to većinski izborni sustav, koji ne samo da je jako osjetljiv na razmjerno male promjene u glasačkom tijelu, nego i favorizira stranke koje su regionalno bolje raspoređene, zna ‘umjetno’ uveličavati njihove pobjede. Za podsjetnik, 1997. Tony Blair je sa 43% glasova u zemlji (više-manje koliko i Theresa May danas) i s Majorom na 31%, osvojio skoro dvotrećinsku većinu – 418 zastupničkih mjesta, više mjesta u Donjem domu parlamenta nego ijedna stranka u povijesti britanske demokracije i najveću razliku od opozicijske stranke nakon Drugog svjetskog rata.

Istraživanja

Istraživanja javnog mnijenja jako, jako variraju. Od početka sedamdesetih na isti dan objavljene sondaže tijekom izbornih kampanja u Britaniji nikada nisu varirale vise od 3-5%. Tijekom ove kampanje varijacije su iznosile i po 12%. Razloga ima više. Na izborima prije dvije godine, kada su sva istraživanja upućivala na mrtvu utrku, a sve završilo pobjedom Torijevaca, jedan od problema, navodno izazvan pretjeranom upotrebom online-anketa, bilo je sustavno precjenjivanje laburističkih glasača, ili postojanje tzv. ‘sramežljivih Torijevaca’. Kako bi se to izbjeglo, ovaj put kompanije na različite načine pokušavaju naknadno smanjiti taj efekt, te su se vratile telefonskim anketama. Nagli rast Laburista u posljednjih nekoliko tjedana je izazvao podosta rezerviranosti i intervencija u brojke. Dodatni problem čine mladi glasači. Čini se da je došlo do velikog interesa kod mladih za ove izbore i da modeli imaju problema kako na dobar način predstaviti njihov udio. Recimo, ICM procjenjuje da će 44% mlađeg segmenta glasati, YouGov 50%, dok Survation čak 82%. Sa tako velikim spread-om nije ni čudo da se procjene o ishodu jako razlikuju.

Barikada

Nakon mnogo godina politički je proces u Velikoj Britaniji uspio povući jednu jedinu barikadu u društvu, barikadu koja jasno dijeli zajednicu na dvije glavne interesne skupine. Prvi put ta barikada u Britaniji nije klasna, nego dobna. Ono sto je već lagano bilo jasno oko Brexita, doduše kao izdvojeno pitanje političkog događaja, postalo je itekako jasno na ovim izborima oko cijelog pregršta pitanja, politika i odnosa u društvu, i to bez obzira na to koliko su laburistički i konzervativni manifesti slični jedan drugome u glavnim točkama.

Mladi i stari politički i vrijednosno ne gledaju jednako na budućnost (shock, horror), na zemlju u kojoj žive i tu su razliku glavne stranke pokušale, svaka na svoj način, operacionalizirati u svojim političkim platformama. Corbyn je sve učinio kako bi svojim programom privukao mlade: oprost dugova, stambena politika, besplatno školovanje. S druge strane, May, toliko čvrsto uvjerena u potporu koju ima u starijem segmentu, mislila je da može riskirati vrlo oštre mjere koje, koliko god možda opravdane, izravno štete njezinom izbornom tijelu. S jedne strane retail politics, a s druge arogancija i uzimanje zdravo za gotovo.

Dakle, za kraj kampanje očekivati je da će se Torijevci vratiti jednom jedinom pitanju – Brexitu, te da će do 8. lipnja to biti tema koja će dominirati kampanjom.

Famous last words.

Tin Radovani je viši savjetnik za strategiju na BBC