Lijevi i desni misaoni okviri. Informativne i moralne političke kampanje

Potaknut člankom Hane Samaržije o komorama jeke i epistemičkim balonima, Zvonimr Šikić podsjeća na objašnjenje iz lingvistike i kognitivne znanosti zašto se negiranjem nečijih tvrdo 'uokvirenih' stavova najčešće postiže samo aktivaciju tih stavova i njihovo učvršćivanje. Posebno se osvrće na moralne i političke okvire

• Naslovna fotografija: Iako je istina, većina ljudi ne prihvaća da golubovi mogu razlikovati Monetove slike od Picassovih i Bachovu muziku od Mozartove jer se to ne uklapa u jihov okvir razumijevanja

Često mislimo  da bi naši stavovi bili šire prihvaćeni samo kada bi ljudi znali one činjenice i one argumente koje mi znamo. To se naročito vidi u politici. Kada bi glasači samo bili bolje informirani ili kada od onih ‘drugih’ ne bi bili tako besramno dezinformirani, sigurno bi ‘nama’ dali svoj glas.

Prešutno  se pretpostavlja da su svi sposobni učiti, rezonirati i donositi odluke na temelju činjenica koje su objektivno istinite i na temelju argumenata koji su objektivno valjani, neovisno o njihovim svjetonazorima i vrijednosnim sustavima. (Kao da smo u matematici i prirodnim znanostima.)

Ta je pretpostavka upitna, jer ljudi razmišljaju u zadanim okvirima. Tu mislim na okvire (frames) kako su definirani u kognitivnim znanostima. Uveo ih je lingvist Charles J. Fillmore 70-tih, uočivši da je svaka riječ, ili drugi lingvistički izraz,  vezana uz mentalnu strukturu, okvir, koji je realiziran spletom neuronskih veza u mozgu.

Ideje koje se ne uklapaju okvir ne razumijete – Fillmore (Fotografija, Berkeley sveučilište)

Kada god mislite na nešto ili o tome govorite, koristite tome odgovarajući neuronski okvir. Što god razumijete, razumijete koristeći se vašim okvirima. Vrijedi i obratno. Ideje koje se ne uklapaju u vaše okvire ne razumijete – najvjerojatnije ćete ih ignorirati ili ćete ih smatrati smiješnima i apsurdnima, te ćete ih kao takve odbaciti.

Da golubove možete naučiti da razlikuju Monetove slike od Picassovih i Bachovu muziku od Mozartove ne uklapa se u naše okvir koji tako rafinirane sposobnosti ne vežu čak ni uz većinu ljudi i zato ćemo takvu ideju odbaciti, iako je istinita. To će za mnoge imati isto toliko smisla koliko i ideja da u recesiji trebamo povećati javnu potrošnju. Činjenice i argumenti moraju se uklopiti u postojeće okvire da bi lako bili prihvaćeni.

Jedna od teže razumljivih stvari jest da razumijevanje negacije nekoga stava kreće aktiviranjem okvira koji prihvaća taj stav, a tek potom slijedi akcija odbacivanja, koja ne mora uspjeti ako odgovarajući okviri na to nisu spremni. Zato negiranjem nečijih tvrdo ‘uokvirenih’ stavova najčešće postižete samo aktivaciju tih stavova i njihovo učvršćivanje. Naime, ponavljanjem se stavovi učvršćuju.

Zamislite da nekome tko je po prirodi sumnjičav kažete da ga žena ne vara. Jasno je što će se desiti. Isto se dešava osumnjičenim političarima kada nas uvjeravaju da nisu korumpirani. Okviri ne slušaju logička pravila. U logici negacija poništava ono što je negirano, dok naši okviri često pojačavaju ono što je negirano.

• Moralni i politički okviri

U hijerarhiji naših političkih okvira na samom su vrhu moralni okviri. Oni su i među najrigidnijima. Razlog je jednostavan. Sva politika počiva na moralu. Političari predlažu svoje političke programe jer vjeruju da su dobri; bili oni za/protiv istospolnih brakova,  za/protiv regulacije banaka … Problem je, naravno, da različite skupine imaju različite ideje o tome što je dobro. One imaju različite moralne okvire.

Lijeve skupine (deskriptivniji termin je ‘socijaldemokratske’ skupine)  vjeruju da demokratska politika počinje odgovornošću za svoje i tuđe interese. Državu doživljavaju kao sredstvo ostvarenja te odgovornosti, sredstvo kojim zajednički stvaramo ključne stvari za pristojan život i rad. Dakle, građevinsku, energetsku, zdravstvenu, obrazovnu, sudbenu i drugu infrastrukturu nužnu za pristojan život i rad.

Desne skupine (deskriptivniji, iako neobičan termin je ‘individualdemokratske’ skupine)  vjeruju da demokratska politika počinje ugovorom pojedinaca koji su odgovorni samo za svoje vlastite interese. Oni vjeruju samo u osobnu, ne i u društvenu odgovornost. Državu doživljavaju samo kao sredstvo za zaštitu individualnih sloboda i obavljanje onih zajedničkih poslova oko kojih se individue ugovorno slože.

Glasači koji demokraciju razumiju kroz toliko različite moralne okvire neće se uvijek odlučivati u skladu sa svojim materijalnim probicima. Osim ako su jako bogati; zaštita velikoga bogatstva uvijek je jak motiv, u skladu s kletvom dao bog da imao pa nemao.

Za mnoge ‘desne siromahe’ ideja slobode, kako je vide u svom individualističkom okviru, važnija je od koristi koju bi imali od raznih socijalnih redistribucija nacionalnog bogatstva. Bez obzira što su one usmjerene prema siromašnima, dakle i prema njima.

Zato su lijevi političari u krivu kada misle da će ih privući samo dobro prenesenom informacijom o tim pogodnostima, a još su više u krivu kada misle da su ti ‘desni siromasi’ naprosto glupi. Nisu glupi nego glasaju na temelju drugačijeg moralnog okvira.

Naravno, i lijevi i desni glasači glasaju na temelju veoma malo informacija. Politička mišljenja stvaraju gotovo uvijek ‘iz druge ruke’, slušajući rodbinu, prijatelje, medije, crkvu … Koriste izvore kojima vjeruju jer se uklapaju u njihov moralni, a ne nužno politički okvir.

Čini se da desni to bolje razumiju od lijevih, jer su njihove kampanje češće ‘moralne’ , dok su lijeve češće ‘politički informativne’. Naravno, sve bi političke grupacije trebale glasače informirati o svojim političkim planovima, ali bi pritom trebale uzeti u obzir moralne okvire onih kojima se obraćaju, te u kampanji problematizirati postojeće moralne razlike.

Većina ljudi desna je u nekim pitanjima a lijeva u drugima; dakle, većina pripada centru. Mozak im je premrežen i lijevim i desnim okvirima, koji često inhibiraju jedni druge. Kada je jedan ‘on’ drugi je ‘off’. Što jedan više radi to je jači, dok drugi sve više slabi. Tako funkcionira naš mozak, veze koje se koriste jačaju one koje se ne koriste slabe.

Kako dakle utjecati na one koji imaju ‘i lijevih i desnih okvira’? Na one samo s jednim tipom gotovo da ne možete utjecati. Odgovor najbolje vidite pred izbore na svojim TV ekranima.

• Konzistentno se i repetitivno koristi jezik koji aktivira moralne okvire.
• Nikada se ne koristi jezik druge strane, čak ni negativno; sjetite se žene koja ne vara.
• Uvijek se jasno naglašava moralni okvir u kojem se trebaju razumjeti podastrte činjenice.
• I sve se ponavlja koliko god je moguće jer se nove neuronske veze  stvaraju isključivo ponavljanjem.

Čini se da i to ‘desni’ razumiju bolje od ‘lijevih’.