Odluka suda o istospolnim posvojiteljima: Brak i obitelj nisu isto

Novu odluku Upravnog suda u Zagrebu o istospolnom posvajanju, kao i njezine pouke o ljudskim pravima, ravnopravnosti i obitelji analizira Matija Miloš. Ustavne nedorečenosti nisu argument za ozakonjenje predrasuda, a Ustav nije okamenina.

• Naslovna fotografija: Crkva sv. Marka s duginom zastavom, istospolni par s djetetom. (Josip Regović / PIXSELL, Nano Banana 2)

• Autor je docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci.

U ožujku 2026. sutkinja Upravnog suda u Zagrebu, Meri Dominis Herman, usvojila je presudu koja je već bila značajno medijski popraćena. Njome je utvrđeno da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike nije smjelo dopustiti zaustavljanje jednog postupka posvajanja djeteta. Ministarstvo je time odlučilo o žalbi na raniju odluku nadležne službe socijalnog rada, koja je izvorno obustavila postupak posvajanja, ističući da je problem u tome što je dijete htjela posvojiti životna partnerica njegove biološke majke.  Državna su tijela problem vidjela u tome što Obiteljski zakon ne predviđa mogućnost da, uz bračne odnosno izvanbračne partnere, dijete posvoje životni partneri. Jednostavno govoreći, smatrala su da istospolni parovi nemaju prava posvajanja djece.

Tako  se i u ovom slučaju, u kojem je žena htjela posvojiti biološko dijete svoje partnerice, posvajanje htjelo zaustaviti. Nije bilo bitno što je potencijalna posvojiteljica već bila upisana u registar posvojitelja, što je značilo da, sama za sebe, ispunjava sve pretpostavke za posvajanje. Nije bilo bitno niti to što dijete već živi s dvije žene, što ih obje naziva majkama i što, po svemu sudeći, nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se radi interesa djeteta posvajanje zaustavi. Umjesto toga, naglasilo se da partnerica biološke majke djeteta već uživa pravni položaj usporediv s maćehom te da pravno nije moguć upis dviju majki. Smatralo se da se, sve dok Obiteljski zakon izrijekom ne predvidi mogućnost posvajanja i u slučaju istospolnih parova, ovakvi slučajevi nikako ne smiju drukčije riješiti.

• Ustavom zajamčeno pravo

Kada se govori o osobnom i obiteljskom životu, treba naglasiti da je riječ o temeljnom, Ustavom zajamčenom pravu. Kada se bavimo ljudskim pravima, moramo uvijek imati u vidu da njihova ograničenja moraju biti predviđena zakonom, opravdana legitimnim ciljem i biti odmjerena tako da ne ograničavaju ljudsko pravo više nego što je potrebno. U ovom slučaju, područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad, baš kao i sâmo Ministarstvo, nisu pristupili temeljnim pravima na ovaj način. Umjesto toga, pošli su od toga da se na temeljno pravo smijemo osloniti samo ako je utanačeno zakonom. U takvoj bi viziji ljudsko pravo bilo nešto čime raspolažemo samo ako Hrvatski sabor prethodno takvo što omogući. Međutim, poanta ljudskih prava je upravo u tome da su mjerilo za sve odluke države, pa i za zakone, ne da o tim zakonima ovise. Ljudska prava traže da se svako njihovo ograničenje opravda. Slično tome, kada se u uživanju tih prava želi razlikovati pojedince ili skupine, tako da se nekima osigurava manji standard prava, takvo razlikovanje treba opravdati.

Od toga je polazila i presuda sutkinje Dominis Herman. Njome je poništeno rješenje Ministarstva i zauzeto je potpuno oprečan pristup tumačenju prava. Dok su tijela javne uprave tumačila Obiteljski zakon i Zakon o životnom partnerstvu odvojeno od Ustava i međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava koji obvezuju Hrvatsku, presuda Upravnog suda u Zagrebu ističe da, iako Zakon o životnom partnerstvu ne predviđa posvojenje u slučaju istospolnih parova, to treba tumačiti u svjetlu dvaju čimbenika koja su nadležna tijela zanemarila.

Prvo, treba uzeti u obzir da je životno partnerstvo u svojim pravnim posljedicama već gotovo potpuno istovjetno braku. Drugo, treba imati u vidu da je diskriminacija zabranjena, kako Ustavom i hrvatskim zakonima, tako i međunarodnim pravnim standardima. Kao što ispravno ističe sutkinja Dominis Herman, u slučaju da se osobe dovodi u nepovoljniji položaj zbog njihove seksualne orijentacije, sva ta pravna mjerila traže da se takvo razlikovanje opravda. Ovo je opravdanje izostalo pa je i obustavljanje posvojenja trebalo poništiti. Uostalom, ne smije se gubiti iz vida niti to što je potencijalna posvojiteljica već bila registrirana kao takva. Obustaviti posvajanje samo zato što je takva osoba u ozbiljnoj istospolnoj vezi, predstavlja jasnu diskriminaciju temeljem seksualne orijentacije. Time se, nadalje, omogućuje svakome da se pod jednakim uvjetima registrira kao posvojitelj, ali se ostavlja prostor da se tu osobu kasnije proizvoljno isključi iz posvojenja, čak i ako bi posvajanje zadovoljilo najbolji interes djeteta. S obzirom da to nije protivno samo zabrani diskriminacije, već i vladavini prava, jasno je da rješenje Ministarstva nije smjelo ostati na snazi.

• Referendum o definiciji braka i obitelj

Kritičari presude u javnom su prostoru tvrdili da je tumačenje koje je zauzela sutkinja Upravnog suda u Zagrebu protupravno jer je u Republici Hrvatskoj brak definiran kao zajednica muškarca i žene. Ovime se nastoji naći osnovu za tumačenje koje je, uz nadležnu službu socijalnog rada, ranije izrazilo Ministarstvo. Riječ je o prostodušnom čitanju ustavne odredbe koje nam pomaže da razlučimo tumačenje prava od njegovog korištenja za predstavljanje političkih interesa.

Oni koji tvrde da definicija braka iz Ustava utječe na zaštitu prava na osobni i obiteljski život neispravno poistovjećuju brak i obitelj. Reagirajući 2013. godine na referendum o braku, Ustavni sud je naznačio da su brak i obitelj različite strukture. Iako obitelj može uključivati brak, ona može postojati i u odsustvu braka i izvanbračne zajednice. Primjerice, baka i njezini unuci mogu tvoriti obitelj baš kao i samohrana majka ili otac s djetetom. Država je po Ustavu dužna posebnu zaštitu pružati obitelji u svim njezinim pojavnim oblicima, a to je dužna i prema međunarodnim ugovorima kojih je stranka. Zato niti definicija braka ne smije utjecati na uređenje posvojenja sama po sebi. Ona je puno uže pitanje od obitelji i odnosa između roditelja i djece koje ona može zahvaćati.

Da bi definicija braka mogla utjecati na posvajanje, Hrvatski sabor kao zakonodavac mora tu vezu izrijekom izvesti u zakonu, vodeći računa o istim mjerilima koja je u svojoj odluci istaknula sutkinja Dominis Herman. Brak bi, kao zajednica muškarca i žene, morao biti dobro čija zaštita nije diskriminatorna i u vezi kojeg se, uz poštovanje najboljeg interesa djeteta, uvode mjere koje su legitimne i čiji utjecaj na temeljna prava nije pretjeran. Sabor svakako ne smije predrasude temeljene na seksualnoj orijentaciji pretvarati u pravo, jer to je protuustavno, a tim manje se takva uvjerenja smije proizvoljno učitavati u postojeće pravo. Tumačenje koje inzistira na suprotnom viđenju nije tek izraz diskriminacije, već je i nastojanje da se demokraciju predstavi kao vlast većine koja se ne mora opravdavati i ne mora se pridržavati prava.

S obzirom na Ustavom zajamčena prava i vladavinu prava, kritike odluke Upravnog suda u Zagrebu nisu legitimno tumačenje prava. One samo uzimaju pravni jezik kao sredstvo kojim se želi marginalizirati one koje se smatra legitimnim predmetom gađenja. Takvo je razumijevanje, po kojem je dio populacije tek predmet interesa drugog dijela stanovništva, nespojivo s ljudskim dostojanstvom koje se može smatrati osnovom svih najviših vrednota hrvatskog ustavnog poretka. Bez jednakovrijedne ljudske osobe niti jedna od tih vrednota, od slobode, jednakosti i nacionalne ravnopravnosti, do demokratskog višestranačkog sustava, nema svoju svrhu. Zato su kritike koje polaze od definicije braka pokušaj da se pravo iskoristi kao sredstvo političkog predstavljanja. Njima se hoće Ustav pretvoriti u predstavnika određenih predrasuda koji ih je u stanju hijerarhijski postaviti iznad svega ostaloga. Takve se predrasude onda ne trebaju opravdavati niti se na njih može utjecati političkim i pravnim putem. Ustav zapravo u tome nije bitan, jer kritičari odluke sutkinje Dominis Herman od njega  posuđuju samo hijerarhiju. Drugim riječima, Ustav im je koristan ne kao temelj pravnog tumačenja, već kao najviši akt koji, zbog svoje nadređenosti, pruža priliku da svoja uvjerenja  prikažu kao vrhovnu zakonitost. Time se, međutim, propušta zapaziti da je vrhovna zakonitost Ustava nešto drugo.

• Okamenjeni i živi Ustav

Odluka Upravnog suda u Zagrebu nije samo primjer stručnog, smislenog i utemeljenog tumačenja prava, već nas podsjeća koliko je u pravu važna aktivnost otvorene i jasne argumentacije. Upravo je to vrhovna zakonitost Ustava na koju sam ranije skrenuo pozornost. Pravo nije puko nametanje volje jačeg niti je izgovor za pretvaranje dominantnih predrasuda u obvezujuću, prisilom države podržanu normu. Ono je poziv na preispitivanje i promjenu. Upravo zato što je pravo, a posebno Ustav, namijenjeno takvim procesima preispitivanja i promjene, bitno je da se sačuva temeljna prava kao i zabranu diskriminacije. Da bi postupci političkog i pravnog sukobljavanja funkcionirali, argumenti koje se u njima iznosi ne smiju dovesti do neopravdanog dokidanja vrijednosti pojedinih njihovih sudionika. Ustav, jednostavnije govoreći, ne smije  postati okamenina pojednostavljenih slika stvarnosti. Da bi ostao bitan za svakodobne političke sporove, mora ostati živom strukturom koja odgovara na te prijepore i traži opravdanje za svako njihovo zatvaranje. U suvremenim ustavnim demokracijama sve su češća regresivna nastojanja da se od ovoga odustane i da se pravo pretvori u simbol određenog viđenja pojedinih skupina, pojedinaca i njihovih života.

Presuda iz pera sutkinje Dominis Herman vrijedno je odstupanje od trenda zloupotrebe prava. Ona podsjeća koliko je za pravo bitna argumentacija. Pravo, u svojoj suštini i jest argumentacija. Ono bez nje ne može opstati. To moramo imati pred očima prije nego što, iz pozicije moći, utvrdimo da živote koji odudaraju od većine treba marginalizirati bez takve argumentacije. Cijena takvih manevara daleko je viša nego što se na prvi pogled čini. To su možda naknadno shvatili i u državnoj administraciji – presuda je postala pravomoćna ovako brzo jer se ministarstvo nije žalila.