Očigledni antiintelektualizam i potiskivanje argumenata u hrvatskom javnom diskursu potječe od dvojice vodećih ljudi hrvatske politike kao zamjenskih intelektualaca

• Naslovna fotografija: Žarko Puhovski (Robert Anić, Pixsell)

Svađa Milanovića i Plenkovića nije nikakav izraz demokratskog pluralizma. Odavno se primjećuje da predsjednik RH i predsjednik Vlade RH, koji povremeno, ustvari vrlo često, preuzmu kompletnu medijsku pažnju, unazađuju (i zagađuju) javnu diskusiju i uopće javnu sferu, ali se još ne vidi jasno kako to čine ni zašto, s kojom svrhom. Jedna im je od glavnih, vrlo pogubnih metoda – izbacivanje iz javne diskusije intelektualaca i potiskivanje argumenata kojima se oni služe. Nije toliki problem za kvalitetu javne diskusije kad napad na intelektualce i argumente dođe od političara koji se ponosi antiintlektualizmom (tzv. ‘čovjek iz naroda’), ili od biznismena koji se ponosi svojom ‘praktičnošću’. U tim slučajevima drukčiji pogled još ima šansu.

Najveća je podvala to što se Milanović i Plenković predstavljaju kao intelektualci u politici, nerijetko još ističući svoje međunarodno iskustvo. Riječ je, međutim, o lažnom autoritetu. Ustvari svoj politički posao odrađuju s pozicije formalne i neformalne moći, vrlo slično Sanaderu. Prvo manikejski zahtijevaju opredjeljivanje (on ili ja, mi ili oni). Već su se upustili u otvorenu podjelu medija i drugih sudionika javne rasprave, na svoje i protivničke. Potiču emocije, pozivaju u savezništva, sve prakse koje potiskuju argumente i intelektualizam. Dio medija i članova akademske zajednice igru je na žalost prihvatio.

Javni se prostor, i javna diskusija, ne sastoje i ne mogu sastojati samo od argumenata, niti su prepušteni samo intelektualcima. Uz emocije i ideološka opredjeljenja do izražaja snažno dolaze i interesi, nataloženo osobno i kolektivno iskustvo, tradicija, glasnost … Donekle slično Habermasovoj javnoj sferi, karakteristike javne diskusije ovise i o strukturi moći (i odgovornosti), koja uvjetuje činjenje. Kad političar, biznismen ili predstavnik udruge, sindikata, izrekne stav, onda neizravno ili izravno poručuje (ili zavarava) što će činiti. Priprema ili pokreće organizaciju, najavljuje sljedeće poteze, poziva saveznike, ograničava protivnike.

Intelektualac to, u načelu, ne čini. Njegov je posao da iznese argument, dapače i kontraargument. Nije to po sebi nobl pozicija, to je prije svega drukčija pozicija. On nije neutralan. Naprotiv, zauzima stranu, jer argument uz ostalo služi da pojača ili opovrgne tezu, stav ili predviđanje. Drukčijim ga čini to što u isti mah može zauzeti više strana, uzeti u obzir više (suprotstavljenih) argumenata, stvari može sagledati iz više perspektiva, osobito ako je vješt. To, po prirodi stvari, smeta političarima i drugima kojima je prioritet akcija, kao i onima koji su se već opredijelili, zauzeli stav ili prepustili emocijama.

Iako, kao što sve više vidimo, može i bez tog nepraktičnog, reflektivnog (intelektualnog) dijela, takva je javna sfera nekompletna: nema opservacije prijeđenog puta, propuštenih i iskorištenih prilika, a nema ni izbora ni kreiranja mogućnosti – u budućnost se upada. U takvim okolnostima relativno bolje prolaze oni koji imaju više pozicije u strukturi moći.

To je sad kritična točka, iskušenje. Podsjećajući na različite opcije intelektualac neizbježno dovodi u pitanje postojeću strukturu moći. Nije to nikakav njegov moralni izbor, to je njegov posao. Nije intelektualac nužno solidaran sa slabijima (iako je dobro da jest). Polazna je pretpostavka da stvari mogu biti drukčije. Ta inherentna karakteristika intelektualne rasprave porijeklo je sintagme nezavisni intelektualac. Tko stvari ne gleda s više strana, i to javno, čiji je obzor sužen pozicijom u hijerarhiji, po definiciji nije intelektualac. Nije glup, ne mora biti glup, naprotiv, može biti vrlo inteligentan i spretan, može čak biti i uspješan u akademskoj karijeri, ne mora biti ni nepošten, ali ako u javnoj sferi ne izražava skepsu i ne iznosi različite opcije, ako ne podastire argumente (plural) – nije javni intelektualac (nego dogmat, što također ima svoju mobilizacijsku funkciju, a što Crkva zna vrlo dobro).

…

Obračun Plenkovića i Milanovića oko Žarka Puhovskog nema ništa zajedničko s njegovom i izvornom pozicijom drugih hrvatskih intelektualaca koji se oslanjaju na argumente (i kontraargumente). U tom je primjeru vrlo očito da ga (ih) zloupotrebljavaju i unižavaju, obezvređuju intelektualni diskurs, reduciraju diskusiju i javnu sferu. Nije teško pokazati da Milanović nije uopće slušao argumente Puhovskog u slučajevima kluba u Slovenskoj 9 i izbora čelne osobe Vrhovnog suda. Vjerojatno nesvjestan tog svog promašaja i prirode svojih postupaka (kad je riječ o javnom diskursu) Milanović i u posljednjem intervjuu RTL-u otvoreno zaobilazi meritum tvrdnjom da „kad kritizira neke ljude“ on kaže „da ti ljudi ne mogu biti nikakva moralna vertikala … jer su radili u životu to i to“.

Prvo, a kao što je prethodno pokazano, intelektualac nije nužno ‘moralna vertikala’, moralniji od drugih. Taj zaključak nedvojbeno potvrđuje empirija, a detaljno je analiziran u filozofiji već od Antike.  Posao intelektualca je drukčiji, refleksija. To ne znači da moralno pitanje nije važno, kao što će brzopleti, da ne kažem glupani, ili zlonamjerni, zaključiti, nego da je uvjetovanje prava na iznošenje argumenata i protuargumenata moralnopolitičkom podobnošću – totalitarno [i].Olakotno bi tumačenje bilo da je Milanović nesvjestan koje tendencije izražava. Slijedi, međutim, da knjige čijim napadnim spominjanjem nastoji zavesti površni dio puka, nije zapravo prostudirao. Tvrdnje predsjednika RH da ne nastupa s pozicije moći, nego tek riječju, dodatni su očigledan pokušaj zavaravanja: svako malo prijeti da će vojsku izvesti ili neće izvesti na neki događaj, ima odlučujuću riječ u formiranju vrha pravosudne vlasti i veto u diplomaciji.

Drugo, taj se tip reakcija često karakterizira kao argumentum ad hominem, no ovaj se put nedostatnim pokazao i sam ‘argumentum’. Potpuno u skladu sa svojom antiintelektualističkom pozicijom Milanović ne sumnja, on ne ispituje vjerodostojnost onih koji mu ‘dodaju municiju’. On ne pretpostavlja da možda postoji i druga strana, drugi argumenti. On je političar, on vodi političke bitke. Politički kontekst Milanovićeva prigovora svjedočenju Žarka Puhovskog u Haagu  jasno serazotkriva vraćanjem odlikovanja Branimiru Glavašu, protiv kojeg se vodi postupak za ratne zločine iz 1991.

Oni koji su ga predstavljali kao intelektualca (prvenstveno iz književničkih krugova) tumačeći njegovu jezičavost kao razvijeni stil, mogli bi početi obraćati pažnju i na sadržaj i političke poteze. I Sanader je predstavljan kao vrhunski komunikator, pri čemu se zanemarivalo da nastupa s pozicije moći. Kad drugima može oduzeti riječ i svi su ga prisiljeni slušati, onda vrckav ispada i onaj tko je prazan i glup. Iako je Mislav Bago, novinar Nove TV, s vremenom pervertirao, jedan od boljih trenutaka hrvatskog novinarstva bio je kad je Sanaderu uzvratio – ovdje ja postavljam pitanja! Radi se o tome da je za uspješno funkcioniranje demokracije nužan prostor u kojem su političari izloženi, nezaštićeni. I Milanović i Plenković se bore za njegovo sužavanje. Jedno od tumačenja (ima i drugih aspekata) rječite pljuske Hrvoja Krešića, novinara  N1 televizije premijeru Plenkoviću upravo je to – mi zadajemo poslove tebi/vama, a ne obratno[ii].

Dijalog Hrvoja Krešića, novinara N1, i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića od 12:33 minute.

I predsjednik Vlade RH potegnuo je Puhovskog, opet u obračunu s predsjednikom RH i medijima. (Riječ je o odluci RTL-a da umjesto njega kao komentatora lokalnih izbora angažira profesora s Fakulteta političkih znanosti Dražena Lalića.) Iz Plenkovićevih  bi se riječi moglo zaključiti da je profesor Puhovski hadezeovac kojeg su mediji – odlučni u napadima na HDZ – potisnuli iz javnosti, kad ga baš hadezeovci ne bi svih ovih godina nažešće napadali, uz ostalo i zbog svjedočenja u Haagu i karakterizacije ratne uloge Franje Tuđmana (po kojemu je Milanović odlučio da se nazove zagrebački aerodrom). Plenković se ponovo nije osvrnuo ni na jedan argument koji je iznio Puhovski ili Lalić, niti je iznio čvrst argument za svoje zaključke (kako je ustvrdio novinar N1 Marko Perožić). U skladu sa svojom političkom tehnologijom jedino je inzistirao na tome da se ustanovi tko je za koga, tko je kojeg političkog opredjeljenja.

Čuvenim ‘tko je taj Zuppa?’ Milanović je eksplicirao da je istiskivanje intelektualaca (i argumenata) izabrao kao sastavnicu svoje dugoročne politike. Tako je i kadrovirao. Plenkovićev je antiintelektualizam također vidljiv, iako se ne očituje toliko u eksplicitnim izričajima koliko u praktičnoj politici. I njega očigledno iritira drukčije mišljenje, koje i ne pokušava razumjeti i na njega reagirati razložno, argumentom. Potiskivanje činjenice da su splitski hadezeovci kombijima išli po doktorate u Osijek nije posljedica tek izbornih okolnosti. Skandal je ravan mažnjavanju nekretnina, u čemu se ministre frekventno lovi, a vjerojatno i jednako lukrativan. Iako su zapušteni u istoj mjeri kao javne službe, pravosuđe, odlaganje otpada i okoliš, znanost i visoko obrazovanje nisu na političkoj agendi, nego su prepušteni rentijerima e da se ograniči talasanje. Antiintelektualizam u kadroviranju vidljiv je i kod Plenkovića, u klijentelizmu i odanosti. Puhovski je svojedobno uočio da nijedan ministar nije smijenjen zbog nesposobnosti, nego svi zbog neke vrste lopovluka. To ne znači da su bili sposobni, upravo obratno – iako nesposobni to nije bio dovoljan razlog za njihovu smjenu.

… 

Žarko Puhovski u stanju je u isti mah argumentima braniti i Rawlsa i Nozicka. Za one izvan politološke i filozofske struke, riječ je o jednoj od najvažnijih diskusija u filozofiji politike druge polovice dvadesetog stoljeća. U Teoriji pravednosti, objavljenoj prije pola stoljeća, 1971. godine, John Rawls je iznio argumente koji se danas koriste za zagovaranje temeljnog dohotka. Tri godine kasnije,  u Anarhiji, državi i utopiji, Robert Nozick je, uz sve pohvale Rawlsovoj knjizi, zaključio da su Rawlsova nastojanja iz Teorije pravednosti nužno besplodna, da neproturječan obrazac distributivne pravednosti jednostavno nije moguć. Vjerojatno je najkonzistentnije i najdalje (ne bih rekao najdublje) razvio poziciju koju mnogi danas nazivaju libertarijanskom, a prema kojoj se jedine funkcije države koje se mogu opravdati svode na ulogu koju ima noćna straža (night watchman state).

Tu se dakle radi o argumentima. Dvojica filozofa, koji su u vrijeme objave svojih knjiga bili kolege na Sveučilištu Harvard (a što je Nozick istaknuo) nikad kasnije nisu izravno polemizirali. Rawls je, potaknut ne samo Nozickovim komentarima, razvijao i dorađivao svoje argumente, a Nozick se okrenuo epistemologiji i esejima u kojima je obrađivao i političke teme (prema nekim tumačima  distancirao se od  libertarijanizma, prema drugima poziciju je trajno zadržao). Iza obje su se pozicije, međutim, formirale skupine nastavljača, štovatelja, poklonika, fanatičnih sljedbenika i političkih ideologa.

Nozicka se naziva Lockeom 20. stoljeća a Rawlsa – Kantom. Opredjeljivanje između njih dvojice je dakle apsurdno. Iako suprotstavljeni, iako se naizgled poriču, njihovi argumenti vrlo čvrsto stoje. Puhovski se jednakom oštrinom suprotstavlja reduktivnom ekonomizmu, kao zajedničkom nazivniku klasičnog (i neoklasičnog) liberalizma i marksizma, koji su međusobno u već stoljetnoj polemici. Nema ništa sporno ni kad u pandemiji istodobno ističe utilitarne argumente i zagovara ljudska prava. Kad bi, utopljenom u političku borbu, Milanović te ‘nijanse’ i vidio, samo bi mu išle na živce. Upravo je u tome razlika (u pristupu) koju je profesor filozofije politike istaknuo u odgovoru na napad predsjednika Republike Hrvatske, razlika između intelektualca i političara: „Ja sam (po poziciji, op.) irelevantan politički, a Milanović nije neka intelektualna kategorija.“

…

U ‘slučaju Agrokor’ Žarko Puhovski  svojim je argumentima opravdavao aktivnosti Vlade i, posebno, Martine Dalić. Prema njemu, važno je što je u bankrotu sačuvano funkcioniranje tvrtke čija je uloga vitalna u opskrbi u Hrvatskoj. Puno smo o tome razgovarali i nismo se slagali. U televizijskim je nastupima, nakon kojih smo se često znali čuti, govorio jedno, ja drugo. Ponovio je svoj stav i prilikom promocije moje knjige o Agrokoru u knjižnici B. Ogrizović u Zagrebu. Odgovorio sam da se istim, njegovim i Vladinim argumentom (da je Agrokor ključan za funkcioniranje gospodarstva) koristio i Ivica Todorić kad je zahtijevao da mu Vlada priskoči u pomoć, da je dakle pozicija (na kojoj se temelji zahtjev za privilegij) ista, samo su različiti ljudi. Puhovski je prihvatio taj zaključak, a da nije odustao od mišljenja da njegov argument ipak ima težinu (iako je knjižnica bila protiv njega).

Prije desetak sam godina kao glavni urednik časopisa Banka organizirao promociju Nacionalnog indeksa sreće, koji je bio jedan prijevremeni (danas široko prihvaćeni) pokušaj uvođenja alternative domaćem bruto proizvodu kao mjeri kvalitete života, inspiriran radom Josepha Stiglitza i Amartye Sena (te još nekolicine nobelovaca). Uvodno je Ivo Bićanić, potpuno suprotno pretpostavljenoj namjeni skupa, a u skladu sa svojim intelektualnim inklinacijama – zaključio da je bruto proizvod još uvijek najbolja mjera, da snažno korelira sa svim drugim mjerama (u što sam osobno sve manje siguran). Puhovski je pak ustvrdio da je sreća – precijenjena! Najmanje zbog njih Nacionalni indeks sreće nije se održao, iako i danas mislim da su njihovi argumenti bili ograničeni. Prvo, i sam je Nacionalni indeks sreće imao ozbiljnih mana, a drugo – trenutak za alternativni pristup tad još nije bio sazrio ni u svijetu, a u Hrvatskoj nije ni danas.

Na brzinu, po sjećanju, s Puhovskim sam se mimoilazio i u razgovoru o Pikettyju (također i s Bićanićem), i u razgovoru o odnosu suvremenih medija i demokracije, pa čak i kad je riječ o samom pojmu demokracije  često naglašavamo sasvim različite stvari. Puhovski te razlike zna izreći iznenada u javnoj diskusiji. Trebalo mi je vremena da se snađem i odgovorim na prilično oštar prigovor u javnom razgovoru u povodu 800. obljetnice Magna Cartae. Ljudi se često zbune i čak osjete pogođenima. S druge strane, prigovore svojim zaključcima Puhovski sasvim dobro prihvaća dok su god argumenti. Ne inzistira da njegova bude posljednja.

No, ovo nije članak o karakteru Žarka Puhovskog, o kojemu mnogi, budući da je vrlo poznat, žele i vole štošta reći i saznati, nego o potiskivanju argumenata u javnoj diskusiji. Bićanić i Puhovski članovi su Savjeta Ideje.hr, diskutanti i suradnici. Ideje.hr posvećene su upravo afirmaciji argumenta, znanja i intelektualnog digniteta u hrvatskom javnom prostoru. Razlikovanje privatnog i javnog  temeljna je pretpostavka razvitka kulture dijaloga. Dvojica vodećih hrvatskih političara opetovano gaze preko te crte.

…

Na prvi pogled javni je prostor bez argumenata čistiji, jasniji, zna se tko gdje stoji. Argumenti su se uostalom toliko puta pokazali proturječnima. Locke ili Kant, Rawls ili Nozick? Tko zna? Ako opredjeljenje nije jasno, koga briga? Istovremeno je takva javna sfera siromašnija, uskraćena za razumijevanje u kojem bi se smjeru stvari mogle razvijati i zašto. Kad je sredinom devedesetih u Saboru predstavljan Zakon o privatizaciji prevladao je antiintelektualni sentiment, odgovor na prigovore izbjegnut je pozivanjem na autoritet (ali ne osloncem na autoritet). Rečeno je – jedan nobelovac predlaže jedno, drugi predlaže sasvim suprotno. Implicirano je – možemo raditi što hoćemo. Danas je očito da bi bilo bolje da je izabrana neka konzistentna ideja privatizacije, zajedno s njezinim karakterističnim neizvjesnostima. Kvaliteta je argumenta i u tome što je njegova ograničenost jasna. Prigovarati Puhovskom da je pogrešno predvidio razvoj političke situacije ili rezultat izbora, a da se ne reflektira kojim je argumentima svoje predviđanje potkrijepio, još jedan je način potiskivanja argumenata (Ivo Bićanić često citira Keynesa: kad se promijene činjenice, promijenim mišljenje!)

Pozicija intelektualca i pitanje težine argumenta u javnoj diskusiji bili su velike teme prije pola stoljeća, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Uz ostale, njome se ovdje bavio sociolog Josip Županov, u sklopu svoje ideje o egalitarnom sindromu, koji su, reafirmirali sociolozi Aleksandar Štulhofer i Ivan Burić (na poticaj Danijele Dolenec sad već izabrane zamjenice gradonačelnika Zagreba). Za razliku Štulhofera i Burića, koji antiintelektualizam pronalaze u puku, u ovom se članku (bliže poziciji koju je zastupala Dolenec) ističe da antiintelektualizam u javnoj sferi potječe iz elita. Dakako, istina nikad nije jedna.

• Bilješke

[i] Moralno pitanje, uostalom, uvijek je moralna dilema. Može se, na primjer, u nekim okolnostima očekivati da netko iz moralnih razloga laže, recimo da ne oda suborce. Laž u tom slučaju može biti vrlina. Iako to nije predmet ovog članka, nitko tko je prigovarao svjedočenju Žarka Puhovskog u Haagu nije ustanovio da je on ondje govorio neistinu, naprotiv. Potvrdio mi je to uostalom i Miroslav Tuđman u odgovoru na eksplicitno pitanje u razgovoru u emisiji Prozor u digitalno. Ako se Puhovskom prigovara da je svjedočio u Haagu, a što mu je bila zakonska obaveza, očekuje li se da je trebao lagati? Ako se postavlja moralno pitanje u tome treba biti eksplicitan.

[ii] O tome kako su se akademska zajednica i mediji odrekli svoje demokratske uloge u slučaju uvođenja eura pisao sam u sljedećim člancima: Stiglitzova knjiga nudi više tema i argumenata za raspravu o euru nego Vladina Strategija i prigodni stručni članci. A svi je zaobilaze;  Zašto sam za referendum, zašto ga neće biti, a kad bi ga bilo zašto bih možda bio za euro. Možda