Mirotvorke Srbije – 35 godina otpora čudovištu

• Naslovna fotografija: Prosvjed Žena u crnom protiv rata u Ukrajini 2022. (Miloš Tesić / PIXSELL)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

“Oružjem se ne sprečava rat, niti se ubijanjem ljudi postiže mir. Najdublje smo uverene da je poštovanje ljudskog života preduslov svake političke aktivnosti”. Bilo je toplo ranojesensko popodne u Beogradu – 27 stupnjeva prema podacima Aerodroma Nikola Tesla – te srijede, 9. listopada 1991., kada je desetak Beograđanki u crnom u 15.30 sati stalo pred Studentski kulturni centar (SKC), kultno okupljalište progresivnih mladih u središtu grada, da sugrađanima uputi citiranu poruku dok je vojska njihove države, Jugoslavenska narodna armija, opsjedala, rušila i razarala Vukovar i Dubrovnik, gradove i sela zajedničke zemlje.

I bit će vjerojatno podjednako tako toplo trideset pet godina kasnije, za koji dan, u petak, 9. listopada 2026., kada “Žene u crnom” (ŽUC) stanu na Trg Republike u središtu Beograda da još jednim dostojanstvenim prosvjedom, u šutnji, opomenu kako je rat zločinačka glupost i perverzija svih ljudskih mogućnosti, a da su briga i dobrota najviši izrazi ljudske inteligencije. U međurazdoblje od 35 godina, od 9. listopada 1991. do 9. listopada 2026., stala je cijela jedna epopeja nepokolebljivog otpora agresivnoj velikodržavnoj mržnji vlastite države, odlučnog odupiranja ubijanju u ime vlastite nacije, upornog i brižnog zagovaranja žrtava militarizma, klerikalizma i patrijarhata, marnog dokumentiranja posljedica nasilja, ali i otpora zločinu. “Žene u crnom”, koje ovih dana obilježavaju tri i pol desetljeća kontinuiranog aktivističkog protivljenja ratu i agresiji, među najistaknutijim su organizacijama širokog, upornog, raznovrsnog, kontinuiranog i nepotkupljivog antiratnog pokreta u Srbiji koji, konstantnoj represiji i nasilničkim prijetnjama usprkos, nije posustao ni u najtežim okolnostima doslovne životne opasnosti za mnoge njegove aktivistkinje i, nešto rjeđe, aktiviste.

Srijedom u 15.30

Tog prvog “stajanja”, kako aktivistkinje ŽUC-a nazivaju svoje antiratne prosvjede, za ideje.hr prisjetila se utemeljiteljica i koordinatorica ŽUC-a Staša Zajović. “Bilo nas je desetak, petnaestak, s vrlo jednostavnim parolama: ‘Žene za mir’, ‘Žene protiv rata’, ‘Rat nismo tražile, odbijmo ga’, ‘Upotrebite reči, ne metke’, ‘Odbijamo patrijarhat i rat’… Tada smo prvi put nosile i platno, koje su nam donele nemačke drugarice.” Zajović se nastojala prisjetiti imena sudionica tog prvog stajanja, uz ispriku ako je koje ime, nakon tolikih godina, propustila spomenuti: Neda Božinović, Lina Vušković, Lepa Mlađenović, Gordana Radosavljević, Ružica Karalić, Gordana Radić, Ljiljana Mihajlović, Jelka Imširović, Zorica Trifunović, Indira Kajošević, Slavica Stojanović i Nadežda Radović. Dok su stajale, pridružio im se i jedan muškarac, Bojan Aleksov. “Prišao nam je jako stidljivo”, prisjetila se Zajović za ideje.hr. “Privukla ga je parola ‘Odbijamo patrijarhat i rat’. Veliki smo prijatelji ostali do danas. Naravno, i među muškarcima smo tražile saveznike, sve koji su prigovarači savesti i odbijaju rat. Kasnije su nam prišli i mnogi drugi. ŽUC je širok feministički i politički kišobran: nikada nijedan muškarac s kojim smo sarađivali nije imao problem da kaže: i ja sam ‘Žena u crnom’”.

Zajović se sjeća kako su ukorijenjene patrijarhalne predrasude, paradoksalno, pripomogle tom prvom prosvjedu: “Okupljanje nismo ni prijavile policiji. Povoljna je okolnost bila da policija tada na žene nije ni obraćala pažnju, nisu ni gledali šta nosimo. Baš ih je briga bilo za nas. Ali sledeći put, kad su krenule parole i saopštenja da podržavamo muškarce koji odbijaju rat, e, tada su se zgledali i počeli da nas traže dozvolu za protest”. Za mjesto prosvjeda odabrale su prostor ispred Studentskog kulturnog centra (SKC). “Tamo smo se okupljale. Za mene, SKC je bio rodno mesto drugosti, sedište alternativnog, drugačijeg, kozmopolitskog i otvorenog Beograda, najvažniji kulturni, umetnički i politički punkt u gradu. Ondje se osamdesetih sastajala Feministička grupa „Žene i društvo”, u kojoj sam bila aktivna, a ta je grupa delovala i u Zagrebu”. Postojao je još jedan, posve pragmatičan, možda i važniji razlog zbog kojega su aktivistkinje za svoj prosvjed odabrale baš zgradu SKC-a u središtu grada. “Blizu je autobuska i trolejbuska stanica, i znale smo da će jako puno ljudi da nas vidi. Zato smo odabrale i pola četiri popodne, kada se ljudi vraćaju s posla. Mnogi su se zaustavljali, pitali nas šta to radimo, a mi smo im rekle: dođite, svake srede u 15.30 prosvjedovaćemo protiv rata”. Tako je i bilo: svake srijede u sljedećih pet godina, dok oružje nije zašutjelo potpisivanjem Daytonskog sporazuma, “Žene u crnom” stajale su u središtu Beograda i tišinom punom značenja pozivale Srbiju da zaustavi agresiju na Hrvatsku i Bosnu, i da prestane rat. “Kada je režim krajem 1991. preuzeo SKC, promenile smo mesto stajanja. Rekle smo, nećemo više ovde. Idemo gde je centar svih nacionalnih institucija, neka nas bolje vide, pa neka nas zapamte: na Trg Republike”. Do danas “Žene u crnom” stoje na tom trgu, ne propuštajući komemorirati žrtve i osuđivati zločin počinjen, navodno, u njihovo ime.

Neće to kod nas doć’

“Mi smo grupa žena koje u crnini i ćutanju izražavaju protivljenje ratu”, prva je rečenica iz pisaćim strojem napisanog proglasa koji je ŽUC, na temelju teksta Staše Zajović, zajedno s engleskim prijevodom i javnim pozivom na okupljanje, objavio uoči tog prvog prosvjeda 9. listopada 1991. Bio je to logičan nastavak dugogodišnjeg feminističkog angažmana Staše Zajović, romanistkinje i hispanistkinje koja je početkom devedesetih imala već desetak godina iskustva u borbi za ljudska prava, aktivno sudjelujući u feminističkim akcijama i zagovaranju slobode govora u Jugoslaviji osamdesetih. Potkraj desetljeća upoznala je izraelske i talijanske mirovne aktivistkinje koje su utemeljile međunarodni pokret “Žena u crnom”. Potkraj rujna 1991. s mirovnjakinjama iz Verone sudjelovala je u antiratnom prosvjedu pred katedralom u Sarajevu. “Naišle su neke gospođe i jako smo im se svidele, jer su pomislile da smo umetničke performerke”, prisjeća se Zajović. “Ja im pokažem transparent, ‘Contra la guerra’, i kažem: ‘Ne, mi smo protiv rata’. A one pitaju: ‘A kakvog rata, izvinite?’ A ja njima: ‘Pa gospođo, rat je sto i nešto kilometara odavde, u Vukovaru.’ ‘A’, kaže žena, ‘neće to kod nas u Bosnu doć’.’” Vratila se u Beograd, i s drugaricama iz Feminističke grupe „Žene i društvo”, koje su se svake srijede sastajale u SKC-u, počela dogovarati antiratni prosvjed po uzoru na “Žene u crnom”. “Već sam bila aktivna u Centru za antiratnu akciju, i povezana s mnogima koji su tražili pravne savete i emotivnu podršku”. Pridružilo joj se desetak žena, uglavnom aktivnih feministkinja, majki koje su se protivile da im sinovi idu u bilo koju vojsku, ali i žena koje nisu imale osobni motiv, nego su bile užasnute ratom i raspadom Jugoslavije. Među njima se isticala Neda Božinović, komunistkinja i borkinja za prava žena prije Drugog svjetskog rata, u Narodnooslobodilačkoj borbi prvoborkinja koja je pobjedu dočekala s činom majorice. U Jugoslaviji je ostvarila veliku političku karijeru, nikada ne zanemarivši zauzimanje za prava žena. Zapanjena nacionalističkim divljanjem u Jugoslaviji – u Srbiji naročito – odmah se pridružila “Ženama u crnom”, i do smrti 2001. ostala im privržena. Neda Božinović znala je kada i na kojoj strani treba ratovati, a kada se beskompromisno zauzimati za mir.

Mirovnjakinje koje se ne smije zaboraviti

Prvi prosvjed ŽUC-a 9. listopada 1991. nije bio prva antiratna inicijativa u Srbiji: u drugoj polovini te godine, mirotvorne akcije održane su u mnogim mjestima. Dostupni arhivi kažu kako je četiri dana ranije, 5. listopada, u Beogradu održan prosvjed protiv napada JNA na Dubrovnik; 25. srpnja održan je “marš mira” oko zgrade Narodne skupštine… Deset dana prije tog marša, 15. srpnja 1991., u Beogradu je osnovan Centar za antiratnu akciju (CAA), nukleus oko kojega će stasati cijeli niz mirovnih inicijativa i organizacija, od kojih će neke, poput Helsinškog odbora za ljudska prava Sonje Biserko, Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, Jugoslavenskog komiteta pravnika za ljudska prava Biljane Kovačević Vučo ili Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević, prerasti u seriozne institute koji su u proteklih tri i pol desetljeća obavili nenadoknadiv dokumentacijski, historiografski, pravni, aktivistički i kulturni rad koji bez njih nikada ne bi bio obavljen, i bez kojega bi i Srbija i regija ostale bez temelja za ikakvu etički odgovornu gradnju budućnosti. Istodobno, još je uvijek nedovoljno dokumentiran i po arhivima rasut hrabar i uvijek opasan mirovni rad aktivistkinja izvan Beograda, među kojima su nezaobilazna imena Ljiljane Spasić iz Pančeva, čiji je Pokret za mir Pančevo prvi prosvjed održao još 10. kolovoza 1991.; Vere Vebel Tatić iz Ade u Vojvodini koja je zbog antiratnog angažmana dobila otkaz već u prosincu 1991., ali nije posustala do smrti 2000. godine; Mande Prišing iz Sombora koja je tijekom cijelog rata surađivala s hrvatskim mirovnim aktivistima iz Osijeka…

Do danas ŽUC održava angažiranu mrežu mirovnih aktivistkinja i aktivista u Srbiji, zemljama bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu. ŽUC sa svojom aktivističkom mrežom uporna je, sasvim osobita i odvažna mirovna inicijativa, jedna od onih koje od 1991. do danas artikuliraju otpor čudovištu nacionalizma i rata, kako ga je nazvao filozof Radomir Konstantinović. U tom plemenitom procesu te su žene, među ostalim, odgojile i novu generaciju obrazovanih, odvažnih i upornih mladih mirovnjaka i aktivista za ljudska prava. Zato je nepravedno i površno zaključivati kako su mirovni pokreti Srbije politički neuspješni: njihov je utjecaj gotovo sigurno snažniji nego što se može zaključiti iz površnog tumačenja činjenice da Srbijom već četrnaest godina vlada polureformirani četnički radikal. Jer da nije, primjerice, bilo antiratnih aktivistkinja devedesetih, zasigurno ne bi bilo ni organizacije STAV, “Studenti protiv autoritarne vlasti” iz Novog Sada, koja je pokrenula prve prosvjede nakon tragedije s nadstrešnicom u Novom Sadu. A to je pokrenulo nacionalni proturežimski pokret koji je na kraju iznjedrio i studentsku listu kandidata za predstojeće parlamentarne izbore. Sasvim je drugo pitanje, naravno, je li ta lista dostojna zahtjeva koje antiratni aktivisti ispostavljaju Aleksandru Vučiću i svim političarima u Srbiji. No jedno je sigurno: ako građani Srbije ikada odbace nacionalistički autoritarizam, i ako ikada smognu snage pojmiti i osuditi zločine počinjene u njihovo ime, antiratne aktivistkinje devedesetih bit će prve kojima će Srbija dugovati zahvalnost.