Zanimljiv slučaj Rutgera Bregmana: od morala do ambicije i natrag

• Naslovna fotografija: “Moralna ambicija”, promotivna akcija. (rutgerbregman.com, Fair Use)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Tko je prigrlio ideje nizozemskog povjesničara i političkog aktivista Rutgera Bregmana, globalne intelektualne i aktivističke zvijezde onkraj klasične podjele na ljevicu i desnicu, njegova bi mu se posljednja knjiga, “Moralna ambicija – prestanite rasipati svoj talent i počnite mijenjati svijet“, mogla pokazati kao razočaranje. Od vehementnog zagovornika univerzalnog temeljnog dohotka i petnaestosatnog radnog tjedna koji se u svojoj prvoj zapaženoj knjizi “Utopija za realiste – kako možemo izgraditi idealni svijet” iz 2014. nije libio, u ime istinskih a ostvarivih socijalističkih ciljeva, raskrinkati pohlepu neumjerenog bogaćenja, ali i “dosadnu autsajdersku ljevicu” koja “voli gubiti”; od mladog govornika koji je 2019. na Međunarodnom gospodarskom forumu u Davosu izazvao bijes bogataša skresavši im neka prestanu govoriti o filantropiji i počnu plaćati poreze, Bregman u novoj knjizi, usprkos efektnom i dobrodošlom naslovu – “Moralna ambicija” – kao da se sveo na samodopadnog i ponešto konfuznog humanitarca koji nam poručuje kako “nismo dobri takvi kakvi jesmo” i koji, karikaturalno ničeanski, svoju knjigu najavljuje kao rad koji “ne nudi utjehu, nego nelagodu”, a život nam “neće učiniti lakšim, nego težim”, jer ćemo se, eto, “morati baciti na posao kad okrenemo zadnju stranicu”. Nakon prve dvije Bregmanove knjige u hrvatskom prijevodu – “Utopije za realiste” u prijevodu s engleskog Miše Grundlera i “Ljudski rod – povijest čovječnosti” u prijevodu s nizozemskog Svetlane Grubić Samaržije, zagrebački izdavač Ljevak nedavno je objavio i Grubić Samaržijin prijevod “Moralne ambicije“, godinu nakon što je objavljen nizozemski original.

Moralna ambicija, u izdanju naklade Ljevak. (Ljevak)

Problem “Moralne ambicije” nije u Bregmanovu emfatičkom pozivu na akciju, dapače: ako je danas išta jasno, jasno je da svijetu treba izlaz – ili spas? – iz aktualne polikrize. Problem je u porukama koje Bregman zagovara i u načinu kojim to čini. Tko, naime, njegovu knjigu pročita van konteksta Bregmanova dosadašnjeg djelovanja, mogao bi steći dojam da autor zagovara neku vrstu fanatičke akcije malobrojnih, za ciljeve koji mogu, ali i ne moraju biti posve jasni, a naročito nisu jasne metode njihova ostvarivanja koje Bregman tek naznačuje, lakonski zaobilazeći očigledne a opasne zamke, ležerno prešućujući ono što se u politici uvijek iznova pokazuje najvećim problemom: kušnje i prepreke koje ciljevima, ma koliko moralni bili, postavlja svakodnevna politička entropija kada nužno gura prema kompromitirajućem zaboravu, dapače izdaji ideala. Spojena s Bregmanovim običajem da piše lapidarno, ne libeći se žrtvovati temeljitost argumentacije, ljepotu teksta i pažljivost u stilu, ta ležernost zna čak postati i iritantna, naročito čitatelju s Balkana, koji još pamti kolika može biti cijena upornosti da se u teškim vremenima sačuvaju životi, ljudsko dostojanstvo i javno dobro.

Parafrazirajući Bregmanov vlastiti metonimičan stil kojim na primjerima opisuje društvene procese, tu bismo iritaciju mogli ironično naznačiti ovako: kada je dvogodišnji Rutger Bregman 1990. u idiličnom nizozemskom mjestašcu Renesseu, na obali Sjevernog mora, činio prve nesigurne korake, na prilazima Kninu podignute su prve barikade. Kada je, pet godina kasnije, završavao prve razrede osmogodišnje škole, na Balkanu je više od sto tisuća ljudi bilo ubijeno, milijun raseljeno, a država nestala u hotimice izazvanom ratnom požaru. U tim ratnim godinama, nebrojeni su ljudi, znani i neznani, činili baš sve što su mogli, izravno riskirajući vlastite živote – mnogi su ih i izgubili! – da zaustave ludilo i da učine dobro, od onih koji su bili prisiljeni, usprkos vlastitom mirotvorstvu, s puškom braniti vlastite kuće, od slavonskih Ćelija preko Sarajeva do posljednjeg sela na Kosovu, do onih što su javnom riječju i zalogom vlastite sigurnosti, svojim nepresušnim rezervoarom moralne ambicije, za neka bolja vremena čuvali sjećanje na obvezu borbe za mir, živote i ljudska prava poput, primjerice, velikih žena Srbije kao što su Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Biljana Kovačević Vučo, Latinka Perović… I eto ga sada – mladi Nizozemac, odrastao i obrazovan u svili i kadifi zlatnog doba Zapada devedesetih i dvijetisućitih, stiže poput samoproglašenog viteza humanosti da nam održi lekciju o “moralnoj ambiciji”, a da o podvizima humanosti balkanskih devedesetih vjerojatno ne zna ama baš ništa. Uistinu, na trenutke, Bregmanova “Moralna ambicija” svojom naivnom prostodušnošću – da ilustrira političke situacije, autor često navodi primjere iz Harryja Pottera – mogla bi iritirati svakoga tko ima ikakvog iskustva s destrukcijom kakvu agresija i nehumanost mogu postići.

A opet, možda je to ipak prestrog sud, izveden iz traume dugogodišnjeg svjedočenja ratobornoj, jalovoj, korumpiranoj i protugrađanskoj politici na Balkanu. Rutger Bregman, bez dileme, iskren je u svojoj odluci da pokrene dijametralno suprotan kolektivni napor koji će svijet učiniti boljim mjestom za sve. “Moralna ambicija” manifest je organizacije tog napora. Autor očito smatra da je u svojim dosadašnjim knjigama i javnim nastupima dovoljno govorio, a da sada, kako piše na kraju knjige, “ne preostaje ništa drugo nego jednostavno početi”, te da je došlo “vrijeme za akciju”.

“Ova knjiga nije zamišljena kao posljednja riječ, nego kao prvi poticaj. (…) Zato sam pošao u potragu za idealističnim poduzetnicima da zajedno osnujemo Školu za moralnu ambiciju (…) Na našoj stranici moreleambitie.nl pronaći ćete još inspirativnih priča, a možete započeti i vlastiti ‘krug moralne ambicije’. (…) Kao neprofitna organizacija, alate koji su vam potrebni besplatno smo omogućili na našoj internetskoj stranici”, piše na kraju knjige pa navodi “sedam temeljnih načela Škole za moralnu ambiciju”. Ta načela “odražavaju način kojim naš pokret želi radikalno poboljšati svijet, i služe kao smjernice svim našim odlukama”: “akcija” – “želimo činiti dobro koliko god je moguće”; “utjecaj” – “usredotočeni smo na opsežne, otklonjive svjetske probleme koji su ostavljeni po strani”; “radikalno suosjećanje” – “sva bića koja imaju svijest jedinstvena su i vrijedna i imaju bezuvjetno pravo živjeti i napredovati”; “široki pogledi” – “svijet vidimo onakvim kakav uistinu jest, a ne onakvim kakvim bismo mi željeli da bude”; “solidarnost” – “drugi nam nisu sredstvo za postizanje cilja, već uvijek cilj sami po sebi”; “žudnja za životom” – “ne pokreću nas osjećaji krivnje, nego entuzijazam”; i, sedmo, “ustrajnost” – “jasno nam je da naša misija može trajati godinama, desetljećima, pa i cijeli život”.

Na engleskoj verziji internetske stranice, www.moralambition.org, pronaći ćete podatak da je pokret dosad okupio više od 25 tisuća članova u 150 zemalja, koji o boljem svijetu “ne žele samo govoriti, nego ga i stvarati”. Ali kako? Bregman se u “Moralnoj ambiciji” poziva na znameniti citat američke antropologinje Margaret Mead: “Nikad nemojte sumnjati da mala skupina razumnih, predanih građana može promijeniti svijet. Naime, nikad nije ni bilo drukčije.” “Povijest je puna malih aktivističkih grupa koje su imale golem utjecaj. I one se ne sastoje samo od pobunjenika i uličnih boraca nego i od znanstvenika i poduzetnika, odvjetnika i službenika, inženjera i drugih.” Primjer kojemu se najviše divi pokret je za oslobođenje robova u Velikoj Britaniji, abolicionizam, koji je 1785. pokrenuo i predvodio Bregmanov “osobni junak” Thomas Clarkson. Navodi i primjere poznatoga američkog aktivista i bivšeg predsjedničkog kandidata Ralpha Nadera, Rose Parks i bojkota autobusnog prijevoza u američkom Montgomeryju, u Alabami, koji je pokrenuo pokret za građanska prava i iznjedrio moralni uzor Martina Luthera Kinga.

“Najveće traćenje u naše doba odnosi se na traćenje talenta”, piše Bregman. “Širom svijeta postoje milijuni ljudi koji bi mogli itekako doprinijeti boljem stanju u svijetu, ali to ne čine. (…) Postoji lijek protiv takvog traćenja, a on se zove ‘moralna ambicija’. Moralna ambicija je želja da se svijet drastično poboljša. Da se karijera posveti velikim problemima našeg doba – bilo da je riječ o klimatskim promjenama, smrtnosti djece, izbjegavanju plaćanja poreza ili sljedećoj pandemiji. To je želja da se nešto promijeni i da se za sobom ostavi nešto zaista vrijedno”. Bregman, doslovno, govori o “virusu” moralne ambicije. “Pronaći žarišta virusa i duboko udahnuti. Zaraziti se njime i širiti dalje.”

Složit ćemo se – zamisao je divna, usprkos tome što riječ “zaraza” na ovome mjestu nikako ne zvuči prikladno. Bregman ide i dalje, pa kategorizira: postoje “ne tako ambiciozni i ne tako idealistični” koji “svojim poslom jednostavno ništa ne pridonose, pišu izvještaje koje nitko ne čita”, i rade, riječju, “besmislene poslove”. Potom postoje “ambiciozni, ali ne tako idealistični”, oni koji se vode “bezdušnim pokazateljima uspjeha: zvučnim titulama, visokom plaćom, prestižnim uredom i sličnim povlasticama”. Pa primjećuje: “Ali zar je to zaista sve što želite od života? Nije li život mnogo više od toga?”

Postoje, piše dalje, i “idealistični, ali ne tako ambiciozni”. Tu bi pripala današnja ljevica. Za njih je, kaže, “ideal nemati nikakav utjecaj”, a dobar život definiraju “u okviru onoga što ne činite”. “Gledano na taj način, čak se i najmoralnijij aktivisti našeg doba bore s nedostatkom ambicije. Govorim o ljudima koje zovu ‘woke’. Često se govori da ‘woke’ aktivisti idu predaleko, ali mnogo puta zapravo ne idu dovoljno daleko”. Jer, “ako pogledamo konkretne uspjehe takve vrste aktivista, rezultat je razočaravajući”. “Može li drukčije?”, pita Bregman. “Što bismo dobili kad bismo uzeli ambiciju karijerista i dodali joj poveću dozu idealizma?” Tu Bregman pripovijeda život Thomasa Clarksona, i predlaže četvrtu kategoriju ljudi: “idealističnih i ambicioznih” istovremeno.

Za čitatelje njegovih ranijih knjiga, Bregman iznenađuje kada navodi Petera Thiela kao primjer “ambicioznog idealista”. (Dan Taylor, CC BY 2.0)

Dosad naizgled jednostavno, ali tek tu počinju stvarni problemi. Kao uzor uspješnog “ambicioznog idealista” Bregman ističe ni manje ni više nego – samoproglašenog desnog moralista, utemeljitelja Pay Pala Petera Thiela, koji je bio kontroverzan i u vrijeme kada je Bregman pisao svoju knjigu, a to je naročito postao odnedavna, kada se doznalo da vodi tajno apokaliptičko društvo “Dijalog”, u kojemu se članovi rangiraju ne prema altruizmu, nego prema bogatstvu i prestižu.

“Onome tko želi promijeniti svijet, bilo bi bolje da se priključi nekom kultu ili da ga sam pokrene”, piše Bregman nakon što je opisao karijeru “kuma Pay Pal mafije”. “Ako želite ostvariti utjecaj, nipošto se nemojte bojati toga da ćete vanjskom svijetu djelovati čudno. Svaka prekretnica u civilizaciji isprva se smatrala idejom neke čudne supkulture…”, piše. I uistinu, da: čudan je bio Pitagora, ili Clarkson, koje spominje Bregman. Ali, čudan je i Thiel; čudan je bio i Trump, a bio je, bogme, i Adolf Hitler. Koju stranicu dalje, istina, Bregman će priznati da je “upitno” u kojoj je mjeri “Thielov Pay Pal kult pridonio svjetskoj dobrobiti”. “Problem kod mnogih investitora u fondove rizičnog kapitala jest taj da oni baš i ne riskiraju te se povode za najnovijim trendovima. “(…) No može i drukčije. Moralno ambiciozni poduzetnici zaista mogu promijeniti tijek povijesti”.

Možda to jest i točno, ali ne zvuči li preoptimistično i upravo naivno? Bregman, prvo, uopće ne raspravlja o onima drugima, “ambicioznima, ali ne tako idealističnima” koji, poput Thiela, Muska, Zuckerberga i bratije, ližu skute diktatoru. Drugo, kako se to, kojim metodama, može “promijeniti tijek povijesti”? I tu, čini se, Bregman nastupa nedovoljno promišljeno. Ne krije, na primjer, stanoviti odij prema intelektualcima kao takvima:

“Dok su francuski abolicionizam predvodili pisci i intelektualci (koji nisu postigli bogznašto), britanski pokret za ukidanje ropstva vodili su trgovci i poslovnjaci.”

Za skupinu oko Ralpha Nadera piše: “Nader’s Raiders nisu bili hipiji koji su prosvjedovali i nastanjivali napuštene prostore, nego ambiciozni uredski radnici koji su pročešljavali hrpe memoranduma, pisama, izvještaja i transkripata. Nisu se nabacivali kamenjem i Molotovljevim koktelima, nego postupovnim prijedlozima i sudskim pozivima.” Na stranici 147. kategorički tvrdi: “Jedno je sigurno: izumitelji su spasili više života nego svi Mandele, sve Malale i Majke Tereze zajedno. (…) Ako se želimo uhvatiti ukoštac s velikim izazovima našeg vremena, potrebna nam je vojska moralno ambicioznih STEM-ovaca.”

Uistinu zvuči prepotentno tako olako otpisati trud ljudi poput Nelsona Mandele, Malale Yousafzai ili Majke Tereze, a s njima, onako “đuture”, i, recimo, Václava Havela i cijelog intelektualnog disidentskog pokreta u istočnoj Europi i Rusiji; cijelu kulturnu revoluciju pedesetih i šezdesetih na Zapadu koju su beziznimno predvodili umjetnici i glazbenici; ekološki pokret u rasponu od osnivača Greenpeacea Roberta Huntera i Sea Shepherda Paula Watsona do mlade heroine današnjice Grete Thunberg.

Priča, naime, koju pripovijeda Bregman mogla bi se, s ništa manje argumenata, ispričati i obrnuto, tako da se ustvrdi kako su svijet promijenili upravo “pisci i intelektualci”, oni koji su se “nabacivali kamenjem i Molotovljevim koktelima”, a ne “postupovnim prijedlozima i sudskim pozivima” – i mladom bi Bregmanu sigurno koristilo kad bi ga netko obavijestio kako za to teško da ima boljeg primjera od partizanskog pokreta Josipa Broza Tita, pokreta Krleže, Nazora i Gorana Kovačića, u ovoj nigdini, u gudurama Balkana.

Bregman je zagovornik kompromisa, što samo po sebi ne mora biti loše, naročito u društvima s niskom, svadljivom političkom kulturom. No i ovdje je nedovoljno oprezan i argumentacijski kratak.

“Učinkoviti idealisti radikalni su u svojim namjerama, ali kad ih treba provesti u djelo, onda su pragmatični”, piše na 81. stranici hrvatskog izdanja. “Ako moraju uspostaviti kontakte s imućnim tipovima da bi prikupili novce za pravu stvar, onda će to i učiniti. Ako moraju pristati na neugodan kompromis kako bi ostvarili napredak, onda će pristati”, piše.

Nešto ranije, osuđuje odluku Ralpha Nadera da 2000. postane kandidat Zelenih za predsjednika SAD, pa na nj svaljuje odgovornost za to što je George W. Bush na tim izborima pobijedio Ala Gorea. “Kad se danas spomene ime Ralpha Nadera, mnogi Amerikanci pomislit će na dramatičan ishod izbora u studenom 2000. i na sve ono što se dogodilo pod Bushevom vladavinom – od poreznih olakšica za najbogatije i kršenja ljudskih prava u Guantanamo Bayu do invazije i rata u Iraku”. Ni jednom riječju Bregman ne sumnja u taj bizarni, ničim dokazani zaključak: da je Ralph Nader, a ne možda srednjestrujaški put Ala Gorea i Demokratske stranke do dana današnjega, odgovoran za sve što je uslijedilo, od Busha do danas. Ne tvrdi li se i danas da je Bernie Sanders, a ne Hillary Clinton, odgovoran za dolazak Donalda Trumpa na vlast? Intelektualna strast kakvom zrači Rutger Bregman zahtijevala bi, ako ništa, bar malo više opreza u prosudbi.

Problematični su i ciljevi koje Bregman postavlja u knjizi. Za razliku od ideala koje je postulirao u prethodnim radovima – istinski sadržajnih socijalističkih ideja poput zajamčenog dohotka, petnaestosatnog radnog tjedna i progresivnog oporezivanja bogatih – ovdje autor, danas ne mlad nego sredovječan, takve velike ciljeve više ne spominje, ili tek usput, a sa simpatijama navodi, recimo, primjer studenta koji je, odbacivši snove o gradnji brana u Africi, “kad je dobro shvatio gradivo (…) postao investicijski bankar u Londonu”. Investicijski bankar? Zašto? “Tako je, naime, mogao zaraditi više novca i više donirati učinkovitim dobrotvornim organizacijama.” A onda se još “povjerio jednom novinaru: ‘Odlučio sam postati Superman.'” I takav bismo odabir trebali smatrati moralno ambicioznim? Na to pitanje Rutger Bregman danas odgovara potvrdno, usprkos tome što priznaje da je “uloga ovakvih velikodušnih milijardera i dalje nelagodna”:

“Bilo bi mnogo ugodnije živjeti na planetu gdje bi oni plaćali (mnogo) više poreza i gdje bi vlade činile dovoljno u borbi protiv siromaštva, smrtnosti djece, klimatskih promjena i drugih problema. Moramo se nastaviti boriti za taj svijet, ali u međuvremenu se moramo snalaziti s onime što imamo.”

“Snalaziti s onime što imamo”? Čekajte: kamo je nestao onaj odvažni mladi autsajder, tridesetogodišnjak koji je 2019., na Međunarodnom gospodarskom forumu u Davosu, prepunoj dvorani bogataša njihovo vlastito licemjerje skresao u brk, podsjetivši ih kako su “doletjeli s 1500 privatnih zrakoplova slušati sir Davida Attenborougha dok govori kako uništavamo planet”.

“Slušam kako ovdje govorite o participaciji, pravdi, jednakosti i transparentnosti, ali nitko ne govori o neplaćanju poreza, i o tome kako bogati ne plaćaju pošten dio. Osjećam se kao na konferenciji o vatrogastvu na kojoj nitko ne smije spomenuti vodu”.

Ta je Rutgerova intervencija izazvala pravi cirkus na internetu, bogataši su se mrgodili, ali nije to bilo ništa čudno za mladog, energičnog, dobronamjernog i pametnog aktivista koji je koju godinu ranije – tek je bio napunio 25 – objavio “Utopiju za realiste“, pravi manifest za novu ljevicu za “ponovno usvajanje jezika napretka” i “novi radnički pokret”, sa zahtjevom za univerzalnim temeljnim dohotkom (UTD) i petnaestosatnim radnim tjednom. U travnju 2017., Bregman je održao znameniti petnaestominuti TED talk na kojemu je vehementno zagovarao uvođenje UTD-a, argumentiravši to dojmljivim podacima. Procjena je da dječje siromaštvo u Americi, zbog zdravstvene skrbi, kriminala i propasti talenata, košta 500 milijardi dolara. Istodobno, za 1,75 milijardu dolara – četvrt američkog vojnog proračuna ili jedan posto američkog BDP-a – “sve siromašne Amerikance možete podići iznad razine siromaštva”.

“Možete iskorijeniti siromaštvo”, poentirao je uz stanku, zaradivši gromoglasan pljesak. “Prošlo je vrijeme malih misli. Uistinu vjerujem da je došlo vrijeme za radikalne nove ideje”, kazao je tada.

Osam godina kasnije, u novoj knjizi velikog naslova, autor je manje ambiciozan i mnogo oprezniji, a to ne ulijeva nadu. Je li zaključio da je borba za “radikalne nove ideje” uzaludna? Je li se već umorio? Ili se već “prodao”, kad s tolikim manjkom opreza kreće tikve saditi s bogatašima, s istim onima koje je do pred koju godinu ironizirao oči u oči? Ili neoprezno zaključuje da “Moralnu ambiciju” čitaju samo oni koji poznaju sav njegov dosadašnji rad? Ili je naprosto napisao lošu knjigu? Nije lako pouzdano reći; znamo tek da se čini kako “Moralna ambicija” sugerira da Bregmanova vlastita moralna ambicija gubi na zamahu. A to uistinu jest čudno, jer autor u svojim drugim javnim nastupima, istodobnim s knjigom, ne popušta ni milimetar. Nedavno je na Youtubeu je objavio petnaestominutni video “O fašizmu“, pridruživši se serioznim politolozima i analitičarima, poput Timothyja Snydera, Chrisa Hedgesa i ostalih, koji nemaju dileme da je vlast Donalda Trumpa autentični fašizam.

“Da, ovo što se događa u Americi možemo zvati fašizmom – štoviše, moramo”, rekao je, podsjećajući da je Robert Paxton, vjerojatno najveći živući američki povjesničar fašizma, ustvrdio isto nakon što je rulja 6. siječnja 2021. provalila u Capitol. Bregman je u videu analizirao deset osobina fašizma, i za svaku od njih naveo primjer u Trumpovoj vlasti: mitska prošlost; hijerarhija i dehumanizacija ljudi; osuđivanje slabosti i obožavanje snage; kult akcije; vođa kao spasitelj; uništavanje institucija; propaganda i napad na istinu; stapanje državne i korporativne moći. Posljednja je – nasilje i teror.

“Mussolini je imao crne, Hitler smeđe košulje. ICE danas ima budžet veći nego mnoge vojske svijeta. Otvaraju stotine detencijskih centara i zapošljavaju tisuće novih agenata. Kad jednom stvoriš takvu infrastrukturu državnog terora, fašistički je imperativ da je upotrijebi. Za fašiste, nasilje je ultimativna forma akcije – ono ‘pročišćava’, ‘čisti’, ‘obnavlja’ naciju i nosi poruku: ti možeš biti sljedeći”. Bregman se pita: što nas povijest uči o tome kako fašizam završava? “Obično loše: ili ratom, ili polaganjim propadanjem kroz desetljeća. Ali, da bi bio zaustavljen, razumijevanje obrasca prvi je korak. Zato moramo biti smrtno ozbiljni za pobjedu na sljedećim izborima, jer sljedeću šansu možda nećemo dobiti. To znači: prekinuti ‘testove čistoće’ na ljevici; graditi široke koalicije i podržati svaku učinkovitu organizaciju”.

Na kraju dodaje: “Bit ću iskren: prozor je uzak. Čak ako Trump i izgubi sljedeće izbore, možemo biti sigurni da će sljedeća pobuna biti bolje organizirana od one 6. siječnja 2021. Ali, kad shvatimo obrazac, možemo bar prestati biti šokirani; a kad se prestanemo šokirati, možemo postati efikasni”. Bregmanova je analiza oštra kao britva – svaka joj je riječ na mjestu; nema tu nedorečenosti iz “Moralne ambicije“.

Antonio Gramsci, marksistički filozof i Mussolinijeva žrtva, inspiracija je za Bregmanovo predavanje na BBC-u u prosincu 2025.godine. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Još jedan primjer: u prosincu prošle godine, na BBC-u je u tri dana održao tri uzastopna predavanja pod naslovima “Vrijeme čudovišta” – svjesno je odabrao citat Antonija Gramscija – “Kako pokrenuti moralnu revoluciju” i “Zavjera pristojnosti”. O današnjici nije štedio teških riječi. “Nemoral i neozbiljnost ključne su osobine današnje politike. Oni su logičan ishod onoga što zovem ‘preživljavanjem besramnih'”, kazao je, govoreći o “padu, dekadenciji i propadanju”. Današnju je Ameriku, pozvavši se na znamenitu knjigu Edwarda Gibbona “Slabljenje i propast Rimskoga carstva“, usporedio s propašću starog Rima; Trumpa je nazvao “modernim Kaligulom”, a Europu usporedio sa slabljenjem Mletačke republike. Zauzeo se za “novi društveni ugovor”, za snažne vladine intervencije jer “najviše postižu porezni obveznici, a ne bogataši”.

“Zamislite masovno financiranje od umjetne inteligencije, tehnologije razvijene kroz desetljeća proračunskog financiranja, usmjereno u nacionalni fond koji svakome isplaćuje zajamčeni temeljni dohodak. Zamislite jednostavan i pošten porezni sustav u kojemu bogataši razmjerno ne plaćaju manje poreza od svojih zaposlenika. Zamislite poreznu pravednost koja omogućava primjerenu roditeljsku skrb, najbolje plaćene i poštovane učitelje, sveučilišta koja mlade upućuju u životne prilike umjesto u dugove, zdravstvo dostupno svima, koje ne samo da liječi, nego nas održava zdravima… A to bi bio samo početak. Možemo izgraditi zemlje o kakvima sanjamo, u kojima je svakodnevica ugodna a tehnološki progres pripada svima, u kojima su udobnost, ljepota i sigurnost prirodna prava svih”, iznio je viziju Bregman.

Njegov govor u tim predavanjima gotovo dramatično odudara od mlakog, humanitarnog tona kojim odiše “Moralna ambicija“, no to ipak ne znači da knjiga nije vrijedna čitanja, a moralna ambicija – ne možda “zaraze”, ali angažmana, to svakako. Preporuka za Bregmana, dakle, glasi onako kako su jednom rekli za dobrog Johna Lennona: “Bio je čovjek koji je slao poruke. Nisu sve imale smisla, ali on ih je slao, i to je bilo dobro”.