Misteriozni istarski vitezovi. Ne zna se otkud su došli ni tko su bili

Dva nedavna projekta u Istri otvorila su nam uvid u zaboravljeni svijet tamošnjeg srednjovjekovnog plemstva i njihovih dvoraca.  Izložba "Istarski kašteli" u Puli omogućava gotovo fizički kontakt sa svijetom vitezova, dok je “Kuća kaštela” smještena nedaleko Momjanskog kaštela, jednog od najreprezentativnijih iz ove skupine

• Naslovna ilustracija: Vitez postavljen u Petrapilosi, “Dlakavoj utvrdi”, snimljenim glasom pozdravlja posjetitelje. (Foto: POU “Augustin Vivoda” Buzet)

• Slađana Bukovac (1971.) povjesničarka je umjetnosti i autorica. Suradnica je Arheološkog muzeja Istre u Puli.

U obnovljenom istarskom kaštelu Petrapilosa, u prijevodu “Dlakava utvrda”, postavljen je “vitez” u replici oklopa, koji automatskim, snimljenim tekstom pozdravlja posjetitelje. Iako u posljednjih desetak godina, a specijalno uz pomoć projekata koji su dovršeni, ili se dovršavaju ove godine, svijet najnižeg srednjovjekovnog plemstva i njihovih dvoraca postaje jasniji nego što je bio, još je ono što znamo o tim teško opremljenim konjanicima pomalo nalik na prazan oklop, iz čijeg središta dopire povijesna jeka.

U Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli, Arheološki je muzej Istre otvorio izložbu Josipa Višnjića “Istarski kašteli”, a gotovo istodobno je Istarska županija u Momjanu otvorila Kuću kaštela. Obje institucije na navedene temu pripremaju i monografije. Izložba Josipa Višnjića iz Restauratorskog odjela u Jurčićima plod je autorovog arheološkog rada, u koji je uložio dulje od desetljeća kako bi istražio do recentnog vremena uglavnom zapuštene ostatke srednjovjekovnih utvrda u unutrašnjosti Istre. Kuća kaštela gotovo je spektakularan projekt za minijaturnu zajednicu, gradić Momjan u sjeverozapadnoj Istri, u čijoj je jezgri ostalo tek još nekoliko desetaka stanovnika. Lokacija nije izabrana slučajno: u Momjanu se nalazi i Momjanski kaštel, jedan od reprezentativnijih iz grupe ovih iz današnje perspektive dramatičnih arhitektonskih ostvarenja, ali o njemu nešto kasnije.

Kaštel Momjan izgrađen je na 280 metara nadmorske visine, a prvi je put spomenut u 11. stoljeću. (Foto: Istarska županija, projekt TAKE IT SLOW financiran preko Programa prekogranične suradnje INTERREG VA Italija – Hrvatska 2014. – 2020.)

Sama riječ “kaštel”, objašnjava u tekstu monografije vezane za Kuću kaštela povjesničar Josip Banić, ima dvojako značenje ( i monografija se, kao i pulska izložba, zove „Istarski kašteli“ a upravo je u tiskari). U većini slučajeva, „kaštel“ je rezidencija velikaša. Međutim, “kaštel” je i utvrđeni grad, jer su u srednjem vijeku gradovi (lat. civitas) bili samo ondje gdje su bila središta biskupija. Grožnjan, Motovun i Dvigrad bili su također kašteli. Istarske feudalne rezidencije imaju dvije zajedničke osobine: u prosjeku su skromnije od onih srednjoeuropskih, a i nastaju nešto kasnije. Koliko je već na prvi pogled arhitektura dvorca tipična za srednji vijek najbolje govori podatak koji Josip Višnjić navodi u tekstu za svoju izložbu: u srednjoj je Europi ovakvih objekata bilo oko 40 000, a po prilici jednako toliko bilo ih je i u Francuskoj.

• Kronologija nastanka i razvoja

Zahvaljujući materijalnosti arheologije i arheoloških nalaza, izložba “Istarski kašteli” dopušta nam jedan gotovo fizički kontakt sa svijetom srednjovjekovnih vitezova. Kako je taj period upravo ekstremno burne povijesti, bezbrojnih sukoba i okršaja, te izoliranog stanovanja na visokim hridima poznatiji kao filmska i literarna građa, nego kao materijalna činjenica, suočavanje s npr. potkovama i mamuzama viteških konja, njihovim alatima i priborom za jelo gotovo da stvara dojam da smo konačno vidjeli dokaze o svakodnevnom postojanju vizirom zaklonjenog i oklopljenog duha. Osim toga, arheologija pomaže da se isprave ne uvijek točne ili dostupne činjenice iz pisanih izvora, tako da je za mnoge kaštele tek nakon ovih istraživanja utvrđena kronologija nastanka i arhitektonskog razvoja, koji je kroz burna stoljeća bio podložan čestim dogradnjama i promjenama.

Eksponat iz postave izložbe Josipa Višnjića “Istarski kašteli”, koju je u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca u Puli postavio Arheološki muzej Istre. (Foto: Slađana Bukovac)

Na žalost, kao u anegdoti o enigmatičnom vitezu iz Petrapilose s početka teksta, za istarske vitezove nije moguće otkriti ni tko su, ni otkud su došli. U Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti, koje je nastalo iz Franačkog Kraljevstva i kasnije Carstva, nakon Karla Velikog više nema vladara koji je u stanju kontrolirati to ogromno područje, i zemlja se unutar Istre, koja je od sredine 11. stoljeća postala samostalna pogranična grofovija Carstva, jednako kao i drugdje dijeli među lokalnim moćnicima. Kako bi zadržali svoje teritorije, oni pak angažiraju plaćenike: najniže, neslobodno plemstvo, osobno ovisno o gospodaru, a to su u Istri u najranije doba ministeriali ili militi. Odvažni su vitezovi od gospodara morali tražiti dozvolu za sklapanje braka, sinovi su nakon smrti oca morali iznova tražiti investituru u posjed, kako bi ga mogli nastaviti koristiti. Prihodi od posjeda, zemlje, vitezovima su omogućivali nabavku i održavanje skupe ratne opreme: konja, oružja i zaštitne odjeće. Osim rekvizita, ovakav je način ratovanja zahtijevao izvrsnu fizičku spremu i uvježbanost, tako da su se budući borci podučavali od najmanjih nogu.

Viteštvo nije imalo osobito profinjene moralne i estetske kriterije, kao što to danas sugerira popularna literatura. Romantiziranje kaštela također je nastalo u narednim generacijama, a ne na temelju iskustva stanovanja njihovih vlasnika

Premda plemići, vitezovi su dakle bili na neki način podstanari, i nisu bili vlasnici svojih rezidencija. Unatoč tome, u pravilu su si po njima nadijevali prezimena. Otkud god da su dolazili, a imena su im uglavnom germanska, istarski su plemići nosili prezimena De Pisino, De Petrapilosa, De Pas… Premda su se i oni nazvali prema utvrdi, jedina iznimka od anonimnosti prvi su stanari momjanskog kaštela, obitelj De Mimiliano. Wosalcus de Mimiliano, dokazano je povijesnim istraživanjima, ranije je bio Wosalcus de Duino; zvao se po Devinskom dvorcu na rtu pored talijanskog Duina (dvorac je danas u ruševinama, u po prilici sličnom stanju kao i sam momjanski kaštel). Momjanski su dakle bili Devinski, vazali akvilejskog patrijarha, uz kojeg su, jednako kao i uz grofove Goričke, u to vrijeme  i drugi istarski vazali uglavnom bili vezani. Crkvenim dostojanstvenicima vladari su darovali velike zemljišne posjede, koje su branili advokati (Josip Banić objašnjava kako ovdje nije riječ o stručnjaku pravnih znanosti, već o svjetovnom velmoži koji ugledom i oružjem brani crkveni posjed; kler to nije mogao činiti jer mu je kanonski zabranjeno prolijevanje krvi). Grofovi Gorički tako su bili advokati akvilejske patrijaršije, ali taj odnos nije uvijek bio ni idiličan ni jednostavan, a ni lišen sukoba.

Makete istarskih srednjovjekovnih utvrda u Kući kaštela u Momjanu. (Foto: Slađana Bukovac)

Kašteli su se u Istri počeli graditi od 10.stoljeća, premda je Turnina kraj Rovinja možda i nešto ranija. Tamo je izgrađena stambena kula, što je zasad jedini otkriveni takav arhitektonski oblik feudalne rezidencije. Ova tipologija prethodi klasičnim utvrdama, koje su funkcionalno podijeljene na palas i branič kulu, te popratne gospodarske objekte, a kompleks u pravilu sadrži i kapelu ili crkvicu sagrađenu u romaničkom stilu. “Klasični period”, odnosno ekspanzija izgradnje istarskih utvrda događa se u 13. stoljeću. Tada je na mjestu prvobitne utvrde sagrađena Petrapilosa. Položena je na vapnenačku stijenu visoko iznad rječice Bračane, pritoke Mirne. Prvi feudalac za kojeg se zna da je svoje ime vezao uz ime utvrde bio je Vulingius de Petra Pilosa. Spomenut je u tekstu iz 1210., a ova će obitelj upravljati kaštelom naredno stoljeće i pol. Osim Petrapilose, upravljaju Grožnjanom, imaju velik utjecaj u upravljanju Motovunom, te spadaju među najznačajnije istarske plemićke obitelji tog razdoblja. Vazali su akvilejskih patrijarha, koji su 1208. postali istarski markgrofovi, a Petrapilosa je u njihovom vlasništvu sve do 1421. godine, kada je preuzimaju Mlečani. Utvrda je izgorjela u 17. stoljeću i nakon toga nije obnavljana. Petrapilosa je imala čak 13 odvojenih faza građenja, nadograđivanja i rušenja, a većim su dijelom realizirane do početka 14.stoljeća. Na pristupnoj je strani bila branjena zidom visokim 19, a debelim 4 metra.

• Život u izolaciji

Premda je većina utvrda podignuta na nepristupačnim terenima, u pravilu nisu mogle izdržati dulju opsadu. (U tom je pogledu velika iznimka najznačajnija istarska srednjovjekovna i ranonovovjekovna utvrda ,ona pazinska. U svojoj tisućljetnoj povijesti prošla je kroz brojne opsade, ali zasad je poznato da je osvojena svega jednom: godine 1508. osvojili su je Mletci s 2000 vojnika). Bio je to život u izolaciji; utvrde u mirnim vremenima u pravilu nisu imale više od petnaest stanovnika. Pored plemića i njihovih obitelji, bili su tu stražari, sluge, poneki zanatlija i eventualno još koji član vojne družine. Utvrde su bile hladne, mračne i vlažne, posebno u ranijim razdobljima, dok su mali prozori u masivnim zidovima bili zatvarani samo drvenim kapcima ili platnom. Neka su arhitektonska rješenja prostor činila ugodnijim, klupice u prozorskim nišama osiguravale su prostor za rad s dovoljno svjetlosti, u prostorijama bez prozora tijekom noći su gorjele baklje i uljanice, gradili su se zahodi, koji su na građevini stršali kao istaknuti prostor na konzolama. Mrak, hladnoća, samoća, vlaga, i gotovo permanentno ratno stanje, sa sukobima koji su nerijetko završavali odrubljivanjem glave. Bio je to neudoban život, ali valja imati u vidu da je onima izvan utvrde bilo još gore.

Kaštel Morosini-Grimani u Svetvinčentu monumentalni je i dobro očuvani kaštel pravokutnog tlocrta s istaknutim tornjevima i prostranim unutarnjim dvorištem. (Foto: Istarska županija, projekt TAKE IT SLOW financiran preko Programa prekogranične suradnje INTERREG VA Italija – Hrvatska 2014. – 2020.)

Utvrde nisu bile samo stambeni i strateški objekti, bile su i statusni simboli. Osobito su jak dojam ostavljale njihove branič kule. U Istri su to u pravilu vitke i visoke kule kvadratnog tlocrta, izgrađene u sklopu zidina ili kao samostalni objekti unutar utvrda. Kasnije će se utvrde prilagođavati upotrebi vatrenog oružja: u drugoj polovici 15. i 16. stoljeću kule su masivnije i kružne, a zidovi u nižim zonama ukošeni. Kaštel Morosini-Grimani, izgrađen u Svetvinčentu u drugoj polovici 15.stoljeća, sa svoje je četiri okrugle kule posve renesansna građevina. Oko dvorca je podignuto i organizirano naselje s obilježjem zakupničkog (kolonatskog) stanovanja.

Na kaštelima, danas kamenim monolitima, u vrijeme nastanka bilo je dominantno drvo. Od njega su građene međukatne i krovne konstrukcije, izrađivan je namještaj i brojni uporabni predmeti. Stolarstvo i kovački zanat bili su stoga iznimno važni u funckoniranju utvrde. U kovačnici su se izrađivale konjske potkove, oružje, oruđe, ključevi i lokoti; od 13.stoljeća koristi se i metalni pribor za jelo. Također škare i napršnjaci, rijetki predmeti koji pripadaju svakodnevici žena nastanjenih na ovim samotnim mjestima. Najveći broj arheoloških nalaza s područja utvrda odnosi se na keramičko posuđe. Pored običnog, u kojem se pripremala hrana, od 13. stoljeća pojavljuju se ekskluzivniji proizvodi za serviranje jela, a uvezeni su s Apeninskog, pa čak i Pirinejskog poluotoka.

Utvrde u mirnim vremenima u pravilu nisu imale više od petnaest stanovnika. Pored plemića i njihovih obitelji, bili su tu stražari, sluge, poneki zanatlija i eventualno još koji član vojne družine.

Plemić, koji je od svog seniora dobivao posjed na korištenje u zamjenu za vjernu vojnu službu, stanovnicima posjeda davao je na korištenje dijelove zemlje, a oni su zauzvrat bili dužni ustupiti mu dio svog uroda. Stanovnici su prema plemiću imali i cijeli niz drugih obaveza: pomaganje u lovu, sudjelovanje u radovima na utvrdi, obaveza služenja u obrani posjeda. Važnost viteštva slabi od druge polovice 14.stoljeća, kada zbog pojave vatrenog oružja počinje jačati uloga pješaštva. Ipak, istarsko plemstvo i dalje sudjeluje u sukobima koje su Habsburgovci vodili s Mlečanima tijekom 16. i 17. stoljeća, a borili su se i daleko od Istre, u protuturskim sukobima. Postupno i kašteli ostaju bez svojih stanovnika: nakon 17. stoljeća održavaju se samo one srednjovjekovne utvrde oko kojih su se formirala naselja, kao što su Pazin, Kršan i Svetvinčenta.

Sigurno je da viteštvo nije imalo osobito profinjene moralne i estetske kriterije, kao što to danas sugerira popularna literatura. Romantiziranje kaštela također je nastalo iz pozicije narednih generacija, a ne iz iskustva stanovanja njihovih vlasnika. No postoje bezbrojni razlozi zašto je svijet kaštela, vazala i feudalnih podjela i dan danas fascinantan. Među ostalim, to je posljednja etapa u povijesti ratovanja u kojoj je ishod često ovisio o sposobnostima pojedinaca, a ne toliko o broju i tehničkoj nadmoći suparnika. Također, priča o vitezovima-vazalima za Istru je istodobno priča o početku njezinog multinacionalnog identiteta, koji je zadržala do danas.

Korištena literatura:

• Višnjić Josip, tekstovi izložbe „Istarski kašteli“; Muzejsko-galerijski prostor Sveta Srca, Pula, 29.srpnja 2022. – 29. veljače 2023.
• Banić Josip, monografija „Istarski kašteli“, izdavač Istarska županija