Moralna pitanja Staljinove industrijalizacije

Bez industrijalizacije Sovjetskog Saveza poraz Hitlera na istočnoj fronti vjerojatno ne bi bio moguć. Jesu li time žrtve industrijalizacije opravdane, pita Zvonimir Šikić

Svakodnevno možemo ćuti da „bogatstvo najprije moramo stvoriti da bismo ga mogli dijeliti“, te da voljeli mi to ili ne „poslove, radna mjesta i novo bogatstvo stvaraju bogati investitori, pa je njihovo progresivno oporezivanje put u sigurnu propast“…

Taj je argument star skoro 200 godina. Već su klasični ekonomisti razumjeli da su za ekonomski rast (ili, kako se tada govorilo, bogatstvo nacije) nužne investicije; a zatim slijedi i argument.

Da biste investirali, nužno je da se suzdržite od trošenja cijelog svog prihoda na vlastite potrebe. Siromašni nemaju tu karakternu osobinu. (Zato im se ne smije dati pravo glasa.) Oni bi, u svrhu povećanja vlastite potrošnje, porezno opteretili bogate investitore i time bi zatvorili jedinu investicijsku slavinu. Kratkoročno bi time dobili, ali dugoročno bi izgubili, jer bez ekonomskog rasta ni njima nema boljitka.

Klasični ekonomisti (u to vrijeme) novu kapitalističku ekonomiju vide kao rezultat djelovanja triju klasa: kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Ključna razlika u ponašanju tih klasa jest da su kapitalisti investitori, tj. oni skoro sav svoj prihod reinvestiraju, dok su druge dvije klase konzumenti, tj. one svoj prihod u cijelosti konzumiraju.

(Malthus je ulogu zemljoposjednika ipak držao pozitivnom, jer stvaraju dodatnu potražnju za kapitalističkim proizvodima. Ricardo se nije slagao. Sukob ekonomije potražnje i ekonomije ponude imamo već u 19. stoljeću!)

U međuvremenu su zemljoposjednici ispali iz ovih rasprava, no argument se nije bitno promijenio.

Ono što se često previđa jest da ovaj argument nije vezan na kapitaliste i radnike nego na investitore i konzumente. Na primjer, manje je poznato da se njime koristila i sovjetska ekonomija, inspirirana njihovim ekonomskim klasikom Preobraženskim.

Suočen s masovnom glađu Lenjin je uveo NEP, ne bi li obnovio proizvodnju hrane poslije Prvog svjetskog rata. Stvoreno je poljoprivredno tržište i seljacima je dozvoljeno da zadrže profite zarađene na tom tržištu.

Preobraženski je to smatrao krivom politikom. Budući da su jedine viškove prihoda (u uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji) imali seljaci, industrijalizacija je bila nemoguća. Zato, smatrao je Preobraženski, na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, te sve viškove preko države usmjeriti u industrijski sektor. (U toj su teoriji seljaci konzumenti, jer sav svoj prihod troše na vlastite potrebe, a država je investitor.)

Kratkoročno će to biti loše za seljake, ali dugoročno će svi biti na boljitku.

Njegove ideje su odbačene, pa je Preobraženski 1927. završio u emigraciji. Staljin, inače oponent Preobraženskom u doba Lenjina, od 1928. ipak počinje provoditi njegovu politiku kolektivizacije sela i industrijalizacije grada (kolektivizacija + elektrifikacija = socijalizam). Rezultat je da su milijuni ljudi 30-tih godina umrli od gladi i drugih političkih pošasti, ali i da je Sovjetski savez proveo možda najbržu industrijalizaciju u povijesti.

Tu se otvara niz moralnih pitanja (pogotovo ako uzmemo u obzir da bez te industrijalizacije poraz Hitlera na istočnom frontu vjerojatno ne bi bio moguć):

Opravdava li korist jednih patnju drugih i opravdavaju li buduće koristi sadašnje patnje? Ako da, koliko koristi opravdava koliko patnje?

Moje je mišljenje da svaka kvantifikacija pitanja „koliko koristi vs. koliko patnje“ mora krenuti od nulte pozicije da korist jednih ne opravdava patnju drugih, te da buduće koristi ne opravdavaju sadašnje patnje.

S te nulte pozicije smijemo se pomicati samo uz veliki oprez i neupitni pristanak „drugih“ i „sadašnjih“ (pogotovo zbog najčešće upitnih procjena „budućih koristi“).