Multikulturalizam. Razumna pravila za uređenje odnosa kulturnih i religijskih manjina i većine. Mogućnost izbora

Multikulturalizam je nešto što se zajednici treba na pozitivan način nametnuti, piše Jeremy Shearmur u drugom članku o socijalnoj diverzifikaciji u kojem na primjeru nekolicine religijskih zajednica i rješenja za neke od problema multikulturnih sredina iznosi svoje prijedloge: Možemo reći većini da je facto znatan broj zemalja multikulturalan. Manjinama možemo kazati: prihvaćanje osnovnih pravila cijena je koju plaćate drugima za slobode koje sami želite uživati

• Naslovna ilustracija: Amiši (Wikipedia)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod[i]

Početkom godine, Ed Husain, britanski muslimanski pisac, objavio je vrlo neobičnu knjigu, Among the Mosques: A Journey Across Muslim Britain (Posjet džamijama: putovanje kroz muslimansku Britaniju).[ii] Husain je posjetio veliki broj džamija u Britaniji i pisao o tome kako se u njima prakticira islam, a učinio je to na način koji ne mogu nazvati drukčije nego neprijateljskim. Nije mu se svidjelo to što se u četvrtima koje je obilazio nisu mogle naći ‘gay’ i ‘pride’ zastave, da su pubovi prestali raditi (jer predani muslimani nisu u njima pili) i da su samo u jednoj od džamija žene vodile administraciju. Čini se da misli kako iza prakticiranja islama koje on ne odobrava, stoje financijska sredstva Saudijske Arabije ili ideja da je muslimanima potreban religijski vođa. (Takva briga za kalifat obilježje je političke islamističke skupine kojoj je sam pripadao kao mladić[iii]). Vrlo je neobično da Husain nije pokazao nikakvo stvarno znanje ili interes za grane islama koje su utjecale na džamije što su ga uznemirile. One u stvari potječu od dvije indijske (kasnije pakistanske) tradicije, Deobandi i Barelvi.[iv]

Da jako skratimo priču, te su skupine nastale kao reakcija na poraz muslimanskog Mogulskog Carstva u Indiji od Britanske istočnoindijske kompanije te na britansko preuzimanje  političke vlasti koje je uslijedilo. Obje su skupine izrasle, na različite načine, iz učenjačkih tradicija muslimanskih intelektualaca – ulema,[v] i mističnih tradicija sufizma. Razvile su se kao alternativa britanskim pokušajima primjene islamskog zakona. Njihovi učenjaci koji su pisali na urdu, perzijskom i arapskom jeziku – sudjelovali su u akademskim diskusijama na visokoj razini koje su uključivale i sunitske učenjake na Bliskom istoku. Usto su ih zanimala praktična pitanja u indijskoj i pakistanskoj politici. Sporili su se u visokoučenim raspravama, ali i oko pitanja bi li proslava Muhammadova rođendana bila legitimna te su – a posebice njihovi sljedbenici – sudjelovali u uzavrelim političkim polemikama. Njihove aktivnosti obuhvaćaju klasični skolasticizam koji se njegovao u veoma zanimljivim intelektualnim raspravama, zatim davanje praktičnih vjerskih uputa muslimanima u njihovim svakodnevnim aktivnostima pa sve do poticanja neprijateljstva prema šiitskim muslimanima. Također podupiru pakistanski zloglasni zakon o bogohuljenju izjavljujući da pripadnike sekte Ahmedija ne treba smatrati muslimanima, a što se tiče Deobandija, postojale su neke poveznice s talibanskim idejama i načinom prakticiranja islama.

Što je naglašavao, a što je Ed Husain propustio uočiti? Koliko je zaista opisao prirodu i tradiciju islama u Britaniji?

Pokret Deobandi imao je jaku tradiciju u islamskom obrazovanju, uključujući upravljanje medresama, u kojima su muškarci mogli dobiti stipendije i obučavati se za lokalne vjerske vođe. Deobandi i laička skupina koja nastoji navesti muslimane na povratak vjerskim dužnostima (Tablighi Jamaat) – odigrali su značajnu ulogu u Indiji, a potom i među muslimanskim migrantima iz Pakistana u Britaniji. Nedavno provedeno istraživanje o islamu u Britaniji[vi] zaključuje (str.34) da ‘Deobandi kontroliraju gotovo pola britanskih džamija i imaju dominantnu ulogu u islamskom obrazovanju’.  U istom radu iznosi se zaključak (str.116) da ‘u Britaniji skupina Barelvi upravlja s oko 90% sufijskih džamija’. Neke od tih džamija posjetio je Ed Husain.

2. Neki problemi koji se odnose na multikulturalizam u Britaniji

Kao što sam objasnio u prethodnom članku[vii], Britanija je već dugo pluralno društvo, no nakon Drugog svjetskog rata stvari su se promijenile uslijed masovne emigracije s Indijskog potkontinenta i Karipskih otoka te dolaska ljudi iz raznih zemalja unutar EU i iz drugih dijelova svijeta.

Na neki način, židovska emigracija s kraja 19. stoljeća i prve polovice  20.stoljeća predstavlja zanimljiv model. Tijekom vremena dogodio se čitav niz stvari: asimilacija i sklapanje mješovitih brakova (prema sadašnjim procjenama mješovitih brakova ima 25%), umjerena društvena i religijska separacija uz integraciju u obrazovni, trgovački i poslovni život zemlje te formiranje ‘ultra ortodoksnih’ ili ‘haredskih’ zajednica, koje sa svojih 280 000 pripadnika čine otprilike 18% židovskog stanovništva u Britaniji. Ta skupina tumači judaizam tako da njeni članovi žive uglavnom u samodostatnim zajednicama. Dok se generalno pridržavaju svjetovnog zakona[viii] svoje stvari rješavaju na temelju židovskog vjerskog zakona i vjerojatno slijede model obrazovanja koji izolira njihovu djecu od kontakata sa širom zajednicom.[ix] ‘Haredi’ zauzimaju značajno mjesto u židovskoj populaciji samo zato što ta skupina ima puno višu stopu nataliteta od drugih britanskih židova i zapravo od šireg britanskog stanovništva.

Rekao sam da židovi u Britaniji nude zanimljiv model upravo zbog toga što pred vladinu politiku postavljaju dva različita problema, ovisno o tome radi li se o ljudima koji zadržavaju svoj različiti kulturni identitet dok u drugim aspektima široko surađuju s društvom u kojem žive, ili o onima koji su se u kulturnom smislu separirali.

Haredi židovi za vrijeme javnog čitanja Tore (Wikipedia)

S obzirom na tu distinkciju, postoji razlog za poštivanje kulturne senzibilnosti prve od tih dviju skupina. Ne samo da se prema njima ne smije ponašati na otvoreno uvredljiv način nego prema vjerskim dužnostima i osjetljivosti drugih ljudi treba, u razumnim granicama, pokazati poštovanje. Tu postoje dvije strane. Jedna je da oni u manjinskim skupinama trebaju upoznati druge sa svojim vjerskim dužnostima i s onim na što su posebno osjetljivi. Kad je tomu tako, trebali bi cijeniti to što od drugih, koji sami ne vjeruju u ideje koje motiviraju neku manjinsku skupinu, mogu očekivati da će generalno poštovati njihov način života. Interes većinske skupine u pravilu je ograničen samo na vjersku osjetljivost drugih, a ne na sadržaj ideja, primjerice da Božje zapovjedi vrijede za sve ljude. Kolika god da je veličina  skupine[x] njezini bi pripadnici mogli očekivati da se drugi neće ponašati na uvredljiv ili napadački način (te da će ih u tom smislu zakon štititi).[xi] Uz to, trebali bi voditi računa o tome da bi prekidanje posla u određeno vrijeme radi molitve moglo stvarati teškoće u malim tvrtkama.

Trenutačna je situacija u društvu takva da, ako netko tvrdi da je žrtva, svaki se njezin ili njegov zahtjev ili optužba tumače kao nešto na što ona ili on imaju pravo

S druge strane, oni u manjinskim kulturama trebali bi napraviti dvije stvari. Prvo, trebaju biti sigurni da su njihovi zahtjevi razumni u očima treće strane. Ako se toga ne budu pridržavali, može se pojaviti opasnost od proširenja zahtjeva, koji se navodno temelje na njihovu identitetu i vjerskoj osjetljivosti, a koji nisu prihvatljivi za druge u pluralnom društvu. Ovdje treba izbjegavati situaciju – koja se trenutačno događa u drugim područjima naše kulture – u kojoj se, ako netko tvrdi da je žrtva, svaki njezin ili njegov zahtjev ili optužba shvaća kao nešto na što ona ili on ima pravo. Drugo, ne bi smjeli zaboraviti na karakter većinske kulture u kojoj žive[xii]. Ne bi trebalo olako tražiti od drugih da čine ono što bi za njih predstavljalo velike promjene u odnosu na njihovo uobičajeno ponašanje. A oni koji ljudima u sekularnoj kulturi nameću pitanje vjerske osjetljivosti, trebali bi imati na umu da su slobode koje su danas visoko cijenjene u toj kulturi bile prihvaćene kao legitimne nakon dugotrajne borbe s moćnicima pod jakim utjecajem religijskih pogleda. Ako se prihvati takvi razlozi, iz njih proistječu dvije posljedice.

Prvo, u multikulturalnom društvu trebali bismo prihvatiti činjenicu da je potrebno biti informiran o vjerskim osjetljivostima drugih i poštovati ih. To ne znači da se s njima moramo slagati. Primjerice, postoji jedna važna spoznaja a to je da će  muslimani, kršćani i židovi – ako vjeruju u ono što je tradicionalno u njihovoj religiji – smatrati da oni drugi potpuno krivo shvaćaju neka suštinska pitanja. Trebala bi se omogućiti situacija – i mi bismo joj trebali težiti – u kojoj  bi se o takvim pitanjima moglo debatirati među onima kojima je do toga stalo – ali gdje bi se na jednak način poštovalo da ljudi (za koje možda mislimo da jako griješe) ipak imaju svoja vjerovanja i imaju pravo živjeti na temelju onoga u što vjeruju. Ne vidim zašto bismo morali tolerirati uvredljivo ponašanje prema našim sugrađanima kad je riječ o pitanjima koja imaju duboki smisao za njihov život, ako si u takvom okruženju  istodobno možemo osigurati prostor za pristojno neslaganje i diskusije o takvim stvarima. Drugo, pravila s kojima treba upoznati multikulturalno društvo nisu ista kao ideje većine. Ona se jednostavno više odnose na pojedinačne skupne u multikulturalnom društvu, i primjenjuju se kao specifična pravila multikulturnog društva. Oni koji žive u takvom društvu moraju prihvatiti da se neće slagati s pogledima i idealima nekih drugih skupina. K tome, same ‘kulture’ pojedinih skupina unutar takvog društva često nisu sklone multikulturalizmu: možda je to nešto što im se nameće i s čime moraju živjeti, plaćajući cijenu za to što su posebna skupina u takvom društvu.

Postoji osjećaj da većinsko mišljenje ovdje igra ključnu ulogu. Čini se da to mora biti tako, ako prihvaćamo multikulturalizam u kojem posebne ideje predstavljaju jednu alternativu, a ne nametanje vlastitih ideala svima drugima.

Također je važno kako se organiziraju procedure. U Osmanskom carstvu postojao je sustav ‘millet’ (proso).[xiii] U njemu su različite religijske i etničke zajednice imale prilično visoki stupanj autonomije (podvrgnute Carskim uredbama koje su bile nadahnute islamom i drugim propisima.) Međutim, u tim sporazumima bila su dva međusobno povezana elementa koje bi trebalo izbjeći: sporazumi su imali političku snagu, a većinom su njihovo provođenje nadgledali svećenici, dok su im izvršnu moć davale Osmanske vlasti. Problem je u tome što svećenici – osobito u vezi s vjerskim zakonskim dužnostima – ponekad imaju ideje koje su puno zahtjevnije od onih šire zajednice, koju navodno predstavljaju. Stoga, davanje političke moći svećenicima, može izazvati  značajne probleme.

Sultan Mehmed II i Gennadios Scholarios patrijarh Grčke pravoslavne crkve u Istanbulu

Da bih to pojasnio, vratit ću se deobandijskim džamijama, čije je učenje uznemirilo Eda Husaina. Ovdje se svakako mora napraviti razlika između legalnog tumačenja šerijatskog zakona od strane učenjaka i onoga čega se članovi zajednice doista pridržavaju.[xiv] Osim toga, treba imati na umu činjenicu da ako vjerska zajednica nema moć provoditi odredbe, onda se oni na koje se ti propisi odnose a previše su im zahtjevni mogu pridružiti drugim skupinama koje imaju slične, ali ne tako stroge poglede.[xv] Zanimljivo je da u Sjedinjenim Državama, stari red Amiša ne koristi modernu tehnologiju, prakticira veliki stupanj izoliranosti do toga da u svakodnevnom životu govori starim njemačkim dijalektom radije nego engleskim. No, oni kojima je takav način života previše restriktivan, mogu napustiti svoje obitelji i pridružiti se sličnoj konzervativnoj skupini menonita, koji su liberalniji u pogledu socijalnog naučavanja i koji se često mogu naći na istom području, blizu mjesta gdje žive Amiši. Ali tako nešto podrazumijeva da je pripadnost nekoj skupini dobrovoljna.

3. Praktične posljedice

Kad bi se prihvatile ideje koje ovdje predlažem, što bi to značilo?

Prvo, to bi značilo da treba informirati ljude o pogledima i bojaznima njihovih sugrađana. Tada bi bilo razumno tražiti od drugih da poštuju te osjetljivosti manjinskih skupina i da im osiguraju zakonsku zaštitu. No, istodobno ono što bi bilo zaštićeno bilo bi ograničeno u svojem dosegu  i – kao što sam prije napomenuo  –  ograničavalo bi se na ono što bi dobro informirana treća strana procijenila kao razumno. Takva bi se zaštita odnosila na sprečavanje ponašanja i izražavanja koje bi, razumski gledano, moglo biti uvredljivo, a ne na zaštitu ideja od kritike. To se ne bi odnosilo samo na zaštitu osjetljivosti muslimana od tiskanja karikatura Muhameda,[xvi] nego i na zaštitu kršćanskih zajednica od materijala koji očito shvaćaju kao bogohuljenje.[xvii] Ali to svakako ne bi štitilo muslimane od tvrdnji da je Isus bio sin Božji ni kršćane od tvrdnji da nije bio. Ono što treba ograničiti, trebalo bi se svesti na minimum i na materijal koji je prema procjeni informirane treće strane – hotimice uvredljiv. (Sadašnje korištenje ne-uvredljivih izraza ne bi bilo pod zaštitom – na primjer, američki lokalni političar u Washingtonu D.C. kojega su pozvali na odgovornost zbog upotrebe riječi ‘niggardly‘ (škrt) ili učitelj koji je bio suspendiran zato što je upozorio svoje učenike na pravilni izgovor zemlje Niger rekavši da se to ime ne smije izgovarati ‘Niger‘, ne bi bili podvrgnuti nikakvim restrikcijama.)

Drugo, bilo bi važno svesti na minimum zakonske propise koji su potrebni za funkcioniranje multikulturalnog društva – ali svakako inzistirati na njihovu provođenju.  Primjerice, ako je donesena većinska odredba da se legalizira homoseksualnost i da se dozvole brakovi između partnera istog spola, onda se to treba podučavati u školama. Djeca odrasla u takvim kućanstvima trebala bi biti zaštićena od vršnjačkog nasilja. Ali isto tako bi se morala podučavati činjenica da nekoliko značajnih religijskih tradicija homoseksualizam smatra amoralnim. Dok je poputno opravdano reći da homoseksualni parovi imaju (zakonsko) pravo vjenčati se, tamo gdje je to ozakonjeno, proglašavati to uz štošta drugo, ‘ljudskim pravima’  je problematično  (nečijim se zahtjevima  pridaje veći značaj nego što zaslužuju samo zato što je njihov status sporno pitanje u široj zajednici). Jer se takva pitanja kao što su prava i njihova točnost očito ne mogu dokazivati; ako postoji značajno neslaganje o takvim stvarima među različitim zajednicama unutar multikulturalnog društva, onda se takav stav čini nelegitimnim, osobito ako ima za cilj dati specijalni zaštićeni status tim idejama, pred kojima bi svatko drugi trebao ustuknuti. (Moram naglasiti da osobno nemam nikakvih simpatija za vjerske ili druge vrste tvrdnja koje smatraju da ima nečeg moralno problematičnog u homoseksualizmu.)

Treće, upravo zato što nema osnove za mišljenje da multikulturalizam kakav je opisan čini integralni dio bilo koje naše značajne društvene kulture  – to je nešto što se ljudima vjerojatno treba na pozitivan način nametnuti. Možemo reći većini koja se opire da smo de facto  suočeni sa situacijom u kojoj je znatan broj zemalja multikulturalan. Dok manjinama možemo kazati: prihvaćanje osnovnih pravila – i informiranje svih građana o postojanju i potrebi toleriranja svih vrsta stvari koje vam se ne sviđaju i koje smatrate nemoralnima, cijena je koju plaćate drugima za slobode koje sami želite uživati.

4. Ali što je s teškim slučajevima?

Moj argument za sada je, da iako mogu zamisliti kako se mnogima od mojih čitatelja neće svidjeti ono što predlažem, nema pokazatelja da je to nerazumno. Tradicionalistima se vjerojatno neće svidjeti činjenica da bi se tako mogle omogućiti mnoge pojave, koje nisu bile prisutne u društvu u kojem su oni odrastali, i koje  im se ne sviđaju. ‘Novoosviješteni’ ili oni koji su ‘woke’ kao što je Ed Husain – morali bi se pomiriti s činjenicom da  se drugi ljudi ne slažu s nekima od njihovih ideja, da ih ne podupire zakon i da oni nemaju pravo vršiti moralni pritisak na druge kako bi se složili s njihovim gledištima, ništa više nego što i pobožni muslimani ili evangelički kršćani maju pravo nametati svoje ideje njima. Eto takav je život u slobodnom i multikulturalnom društvu.

Ali očito postoje neki teški slučajevi.

Već sam spominjao haredske židove. Postoje privlačni aspekti njihova života. Slika koju nudi Chaim Potok u The Chosen i drugim romanima je impresivna kao što su i neki aspekti svjesnog revidiranja hasidske tradicije u pokretu Chabad-Lubavitch. Knjiga Debre Renee Kaufman Rachel’s Daughters: Newly Orthodox  Jewish Women[xviii] nudi fascinantnu priču o načinu na koji je neke židovke, koje su ranije bile uključene u američku ‘subkulturu’, privukao ultra-ortodoksni hasidski pokret kojem su se i pridružile.

Međutim, kad sam Debri Kaufman postavio pitanje o tome hoće li djeca tih žena imati mogućnost izbora poput onog koji su imale njihove majke, bio sam začuđen da te iste žene takvo pitanje uopće nije zanimalo.

Hoće li djeca žena koje su se odlučile za ultra-ortodoksni hasidski pokret imali jednaku mogućnost izbora? Debra Renee Kaufman i naslovnica njezine knjige

To najbolje ilustrira problem. Iako, primjerice,  žene i djeca nisu zarobljenici kod haredskih židova ili u vrlo konzervativnim muslimanskim sredinama, za one koji gledaju situaciju izvana ipak postoje razlozi za veliku zabrinutost. Kombinacija muškog vodstva, strogog tumačenja vjerskih zakona i čvrsta povezanost sa zajednicom, mogla bi značiti da žene imaju malo mogućnosti izbora. Osim toga, ako djeca prime ograničeno obrazovanje[xix] to znači da nisu dobro pripremljena za život izvan takve skupine. Moglo bi se tvrditi da je jedna stvar kad odrasla osoba izabere živjeti u takvim okolnostima; dok je sasvim drugo kad ljudi prolaze kroz proces socijalizacije, a da pri tome nemaju nikakvo stvarno znanje o postojanju alternativa.

Mislim da je takva situacija doista teška. Riječ je o stvarima koje su povezane s vjerskim i moralnim vrijednostima te o svjetonazoru; to je područje u kojem, iako postoji mogućnost za racionalne argumente i diskusiju, mi naprosto nismo u poziciji da možemo tvrditi kako su stajališta tih ljudi pogrešna, a ona koje zastupa većina ispravna. Prethodno sam u tekstu naveo kako je sasvim razuman zahtjev društva da stanovnici budu upoznati s postojanjem i naučavanjem drugačijih pogleda na svijet te da poštivanje različitosti bude zakonski zaštićeno – kao druga strana slobode koja se daje svakoj skupini u multikulturalnom društvu. Osim toga, spomenuo sam slučaj starog reda Amiša i mogućnost konzervativno nastrojenih disidenata da žive na sličan način, ali s manje strogim pravilima.

Čini mi se da je jako važno postojanje procedura kako bi se u slučaju tradicionalnih  brakova omogućila ženama zaštita koju nudi sekularni zakon. Svakako, žene bi odlučivale o tome žele li iskoristiti ponuđenu mogućnost, a takav izbor bi ih mogao skupo koštati. No, nije jasno kako bi se inače njihova građanska prava mogla odgovarajuće zaštititi.

Drugi problem koji se javlja u odnosu na neke muslimanske imigrante iz Pakistana koji žive u Britaniji je da su sa sobom donijeli kulturu i društvene konvencije seoskog života kakav su imali u Pakistanu. To je još ojačano konzervativnim tumačenjem islama i tradicijom međusobnog sklapanja brakova, često između ljudi koji su u bliskom srodstvu – a takva se vjenčanja događaju između dvije zemlje, pa povezuju ponašanje u Britaniji s onim koje je prihvatljivo u ruralnom Pakistanu. Zapravo, ovdje se pojavljuju dva problema. Prvi je da će suvremeni život u Britaniji vjerojatno, s vremenom utjecati na promjene u načinu života ( i kao što se to događa s drugima koji ovdje žive, proširiti praktične slobode žena). Drugi problem je da u sklopu prava na školovanje i osiguravanje drugih temeljnih prava za sve građane, ne bi bilo nerazumno  da vlada za velike skupine koje žive u Britaniji  poduzme neke mjere koje bi otežale međusobno sklapanje brakova na međunarodnoj razini. Opravdanje za to je da primjena vjerskih i kulturnih sloboda u Britaniji ovisi o usvajanju i poštivanju socijalnih normi i standarda na kojima se temelje ideje o građanskim pravima u Britaniji kao multikulturalnom društvu. A da bi se to ostvarilo, potrebno je razviti, s vremenom, kulturu koja je različita od one u Pakistanu.

5. Dobrobiti multikulturalizma

S obzirom na velike migracije iz drugih djelova svijeta i na našu brigu za osobnu slobodu i pravo svakoga da prakticira svoju vjeru u okvirima zakona, čini se da multikulturalizmu nema alternative . Da bi se to stvarno dogodilo, mora postojati sloboda – podložna zakonu – svjetonazora i slijeđenja vlastitih ideala koji se razlikuju od onih što ih ima većina. Oni se također trebaju poštivati i zaštititi. To znači da ako postoje ljudi poput Eda Husaina, koji tumače islam kao pomalo egzotičnu verziju ‘novoosviještenih’ (woke), nema razloga da bilo tko pod pritiskom prihvati takve stavove. Istinske razlike treba poštovati, makoliko drugi muslimani bili njima nezadovoljni. Jer sloboda, shvatimo li je ozbiljno, znači mnogo više od slobode da drugi dijele naše vrijednosti i da se s nama slažu.

Važno je, međutim,  da se u takvoj multikulturalnoj zemlji, sloboda također izgrađuje paralelno s razvojem foruma za diskusiju i kritičku razmjenu mišljenja. Dijalog je važan; ali ako se on odvija između ljudi koji se duboko ne slažu, može biti uznemirujući. Ne bismo smjeli imati precijenjena očekivanja da će diskusija dovesti do slaganja. Bilo bi bolje, kao što je tvrdio Karl Popper, da imamo na umu kako svatko od nas može najviše naučiti kad uđe u diskusiju s drugim ljudima čiji se pogledi značajno razlikuju od naših i s kojima se ne možemo složiti.[xx]

• Prevela Nada Vučinić. Original dostupan ovdje: Multiculturalism

• Bilješke

[i] Želio bih zahvaliti Aliju Payu na njegovim komentarima prethodne verzije mojeg teksta.

[ii] London: Bloomsbury, lipanj 2021.

[iii] Vidi njegov The Islamist, London: Penguin, 2007.  Kako biste se informirali o dotičnoj skupini, Hizb ut-Tahrir, vidi, Sadek Hamid, Sufis, Salafis and Islamists: The Contested Ground of British Islamic Activism, London: Tauris, 2016.

[iv] Među korisnim materijalima o pokretu Deobandi su Barbara D. Metcalf: Islamic Revival in British India, Princeton, NJ, Princeton University Press, 1982; Muhammad Qasim Zaman: The Ulama in Contemporary Islam, Princeton NJ: Princeton University Press, 2002 i također njegov Islam in Pakistan: A History, Princeton: Princeton University Press, 2018; Brannon Ingram: Revival from Below, Oakland, University of California Press, 2018; i Ebrahim Moosa: What is a Madrasa, Chapel Hill: University of North Carolina Press, 2015.  Vidi također Sherali Tereen: Defending Muhamad in Modernity, Notre Dame: IN: University of Notre Dame Press, 2020.

[v] Oni su se osobito bavili religijskim znanjem, uključujući pitanja i islamske doktrine i islamskog zakona. Njihov pristup tim temama bio je vrlo tradicionalistički, uz atemporalno korištenje komentara na način sličan onome kakvo  je nađeno u srednjovjekovnom kršćanskom učenju i u tradicionalnom židovskom učenju.

[vi] Innes Bowen: Medina in Birmingham, Najaf in Brent, London: Hurst, 2014.

[vii] Ovo je referenca na članak ‘Socijalna raznolikost’ koji je,  kao i ovaj, objavljen u hrvatskom on-line časopisu Ideje.hr.

[viii] Bilo je nekih problema u vezi sa školama koji nisu zabilježeni, i velikih vjenčanja na kojima su se kršile mjere donesene u doba Covida.

[ix] Vidi vrlo neprijateljski intoniran osobni prikaz toga: https://humanism.org.uk/2018/02/27/a-day-in-my-life-at-an-illegal-ultra-orthodox-school-in-london/  Vidi opsežniji prikaz o židovskom obrazovanju: https://archive.jpr.org.uk/object-uk422

[x] Pišem ovo zato što se bojim da nije realno da članovi izrazito malih skupina mogu očekivati poštivanje svoje vjerske osjetljivosti

[xi] Čini mi se da pitanje slobode govora ovdje samo odvlači pažnju od problema. Problem predstavljaju uvredljivi izrazi kojima se opisuju neka gledišta, a ne gledišta sama. Primjerice, nema razloga za cenzuriranje trezvene akademske diskusije, recimo, o nelegalnosti papinstva, ali to je sasvim različito od tvrdnje da bi ljudi trebali imati pravo izvikivati svoje mišljenje o tome u katoličkoj crkvi. Vidi moju opsežniju raspravu ‘Blasphemy in a Pluralistic Society’, u Negotiating the Sacred II: Blasphemy and Sacrilege in the Arts, ed. Elizabeth Burns Coleman and Maria Suzette Fernandes-Dias, ANU e-press, 2008, pp. 127-143. http://epress.anu.edu.au/nts02/pdf/ch09.pdf

[xii] Problem je što, inicijalno, pripadnici manjinske skupine mogu ne imati o tome dovoljno znanja, zbog čega bismo mogli trebati neko tijelo – moguće, recimo izabrano generalno od svećenstva, koje im o tome može davati savjete.

[xiii] Vidi, na primjer, Bruce Masters: Christians and Jews in the Ottoman Arab World, Cambridge: Cambridge University Press, 2001. Jasno je da treba biti oprezan s idealiziranim prikazima koji se ponekad nude o tome kako je taj sustav funkcionirao.

[xiv] U ovom kontekstu, valja imati na umu da su pogledi uleme vjerojatno puno stroži od stavova koje ima većina muslimana u svakodnevnom životu (što je u suprotnosti s iskustvima kršćana u posljednje vrijeme gdje su teološka gledišta klerika u pravilu mnogo liberalnija od onih koja imaju pripadnici njihove vjerske zajednice!).

[xv] Postoji, međutim, razlikovni socijalni element  u ponašanju nekih pakistantskih imigranata, koji komplicira stvari; o tome ću raspravljati malo kasnije u članku.

[xvi] Čini mi se da je objavljivanje danskih karikatura Muhameda bilo idiotizam; vidi, raspravu u mojoj ‘Free Speech, Offence and Religion’,  https://www.cis.org.au/app/uploads/2015/04/images/stories/policy-magazine/2006-22-2-jeremy-shearmur.pdf

[xvii] To bi se odnosilo na stvarnu blasfemiju, za razliku od, recimo materijala koji se vjernicima jednostavno ne sviđa, kao što je  Life of Brian Montyja Pythona.

xviii Debra Renee Kaufman: Rachel’s Daughters: Newly Orthodox Jewish Women, New Brunswick: NJ, Rutgers University Press, 1991.

[xix] Haredski židovi izgleda favoriziraju vlastite škole od kojih neke rade ilegalno, izvan državne kontrole. Među pobožnim muslimanima, čini se da djeca češće pohađaju državne škole, dok se vjersko obučavanje odvija kod kuće ili kroz intenzivno obrazovanje nakon obavezne škole: vidi jednu zanimljivu studiju, Jonathan Scourfield et al: Muslim Childhood, Oxford: Oxford University Press, 2013.

[xx] Vidi,o tome, Karl Popper: After the Open Society, London etc: Routledge, 2008, chapters 20 and 37.