N. Čačinovič o mogućnosti razgovora sa Ž. Markić: argumenti, sumnja i sklonost priklanjanju većini

Većinski stavovi nereflektirane vrste, ili jednostavno rečeno zablude, predrasude i gluposti, nisu uklesani u kamen i mogu se i promijeniti, piše autorica. Ali, kakve učinke mogu imati ove rečenice kada toliki ljudi potpisuju referendumski zahtjev koji je nejasan, neizvediv i protuustavan a u kojemu se može razabrati tek da je nekako protiv Srba a onda i protiv onih koji nisu (više) naši, nisu za narod. Što će mi u mojemu protivljenju pomoći sve ono što znam o argumentiranju i komuniciranju i o logičkim pogreškama?

Naslovna slika: Konceptualni umjetnik Siniša Labrović skupljao je potpise “za zaštitu svećenika pedofila”

Nisam nikada razgovarala s Željkom Markić. Ne bih, uostalom, odbila neku priliku za javnu raspravu no iskreno rečeno ne zato što mislim da bih je mogla uvjeriti da je u bilo čemu u krivu, već zato da po mogućnosti uvjerim one koji bi nas slušali.
Već to moje uvjerenje zahtijeva nešto objašnjenja odnosno opravdanja a ovaj se tekst upravo želi baviti time: granicama našega povjerenja u argumente.

Moja skepsa što se tiče izabranoga primjera, naime Željke Markić, ne čini mi se neutemeljenom već slijedi iz promatranja njezinoga govora: lakoća kojom ignorira činjenice koje nisu u prilog njezinoj tvrdnji jednaka je lakoći kojom stvara izmišljeni lik protivnika koji ima (koji imaju) upravo one stavove koje će s lakoćom pobiti. Sve kod nje jest reducirani materijal. Nema mjesta za sumnje, nema poziva na razgovor, samo za sučeljavanje. No nedostatci koji se meni čine bjelodanima očito ne smetaju svima.

Eksperimentalna psihologija nije moje područje no svaki uvid u to zašto ljudi prihvaćaju stavove za koje su znali ili ima razloga da znaju da su netočni, vrijedi pažnje. Nedavno je u tjedniku Die Zeit (Magazin, 24.5.18) Stefan Klein podsjetio na niz poznatih eksperimenata koji se protežu tijekom više od pola stoljeća. Pretpostavljam da je njegov tekst također motiviran stanjem političkih rasprava no primjeri se odnose na sve vrste takozvanih kognitivnih disonanci. Ispitanici su spremni poreći vlastite već zabilježene percepcije: grupi ispitanika pokazan je list s određenim brojem crta raznih boja i dužina i rečeno da izdvoje one dvije koje su jednake dužine. Zadatak posve lak i rješiv gotovo svima. Međutim, kada nakon toga, u zajedničkoj raspravi o rezultatima, nekolicina sudionika (po dogovoru s voditeljem eksperimenta) glasno i uvjereno zastupa drugo rješenje, gotovo svi odustaju od svojega – točnoga.

Kleina ne zanima ono što bi zanimalo mene: kako ohrabriti one koje «zna se» kolektiva nije pokolebalo – moglo bi se reći da smatra kako je prihvaćanje «većinskih» istina obilježje ljudske kulture. Tako tumači i također poznati eksperiment u kojemu su suprotstavili čimpanze i trogodišnju djecu. Valjalo je otvoriti vrata iza kojih je bilo nešto poželjno. I djeci i čimpanzama pokazano je nekoliko pokreta koji su navodno bili potrebni da se vrata otvore. Jedna od čimpanzi otkrila je odmah da je sasvim dovoljno stisnuti kvaku i u nastavku sve su čimpanze to i radile. Bez obzira na to što su djeca to vidjela, sva su do kraja eksperimenta ostala pri nepotrebnom «ljudskom» postupanju: stručnjaci to navodno zovu «nad-imitacijom». Djeca su radila ono što su radili «njihovi» ne ono što je bilo najefikasnije.

Prihvaćanje većinskih stavova bez opravdane sumnje najefikasnije je u malim, zatvorenim grupama-sektama ali isti se model prenosi i u velikim institucijama i sustavima jer se u njima također stvaraju pregledne zajednice.

Eksperimentalne situacije ne mogu se bez posebnih ograda prenositi na zbivanja u kompleksnim društvima. U svima njima se, naravno, odvija neka borba za kulturnu hegemoniju; borba koju trenutno u posve očitom i grubom obliku možemo pratiti na javnoj televiziji a općenito na političkoj sceni, samo je jedna od varijanti. Prihvaćanje većinskih stavova bez opravdane sumnje najefikasnije je u malim, zatvorenim grupama-sektama ali isti se model prenosi i u velikim institucijama i sustavima jer se u njima također stvaraju pregledne zajednice.

Svi mi imamo neku izvornu reakciju na neke stavove: primjerice na tvrdnje da su žene, Afrikanci ili Hrvati znanstveno dokazano manje inteligentni. Sumnju ćemo dovesti do opravdanja preispitivanjem navodno znanstvenog izvora: što je u danom slučaju bio kriterij inteligencije, na koliko je ljudi ispitivanje provedeno, da li je obavljeno ponovljeno kontrolno ispitivanje, koliko je reprezentativan uzorak s obzirom na činjenicu da je odstupanje u nekim mjerenjima unutar svih mogućih identiteta mnogo veće od onoga koje je navodno komparativno utvrđeno.

Došli smo do situacije kada već i formulacija «znanstveno dokazano» mora probuditi sumnju. Čak i popularizacija provedena sa svim mjerama opreza – pojednostavljeno prikazivanje nekoga znanstvenoga uvida – često posve mijenja karakter postignutoga rezultata. Moguće je, dakako, uvježbati opravdanu sumnju.

Upravo bi manje i preglednije zajednice, kakve su posebno podložne tiraniji većine, mogle biti i područje istinskoga političkoga razgovora i dogovora: mjesto za različitost i proces deliberacije. Taj je izvorni model upravo ono što se nastojalo obnoviti na višoj razini i proceduralno osigurati u demokratskim sistemima koji nisu tek tiranija većinskoga mnijenja, tek tiranija većine.

Organizatori referenduma vole govoriti o «festivalu demokracije» – no festival sigurno nije najbolje mjesto donošenja promišljenih odluka, već mjesto kolektivnih zanosa i proslavljanja

Recimo da je razgovor o poslovima zajednice ono ključno: no ima li smisla o tome govoriti na ovakav općeniti način? Kakve učinke mogu ove rečenice imati kada toliki ljudi potpisuju referendumski zahtjev koji je nejasan, neizvediv i protuustavan a u kojemu se može razabrati tek da je nekako protiv Srba a onda i protiv onih koji također nisu (više) naši, nisu za narod. Ako se potvrdi razlika između glasova za obje referendumske inicijative u korist one koja čak bolje, jer manje određeno, naprosto izražava resantiman, što će mi u mojemu protivljenju pomoći sve ono što znam o argumentiranju i komuniciranju i o logičkim pogreškama?

Kako se suprotstaviti tvrdnji da netko govori u ime naroda? Dapače, nekome tko tvrdi da želi stvoriti uvjete da taj «narod» ima presudnu riječ? Kako dokazati potpisnicima da sve oko referenduma neće dovesti ni do čega drugoga nego do uključivanja stanovitoga broja novih pojedinaca i interesnih grupa u procese odlučivanja, možda s novim pritiscima i novim političkim kapitalom a da se s tim zahtjevima ne čini ništa u prilog rješavanja njihovih nevolja. Voditelji inicijative izravno govore o tome da se bore protiv totalitarnog režima, ni više ni manje, uobličenom podjednako u Kuševiću i Bauku.

Nijedan referendum sa svojim jednostavnim odgovorima sa da ili ne nije dovoljno precizno oruđe za bilo što osim najjednostavnijih pitanja. Organizatori referenduma vole govoriti o «festivalu demokracije» – no festival sigurno nije najbolje mjesto donošenja promišljenih odluka, već mjesto kolektivnih zanosa i proslavljanja.

Većinski stavovi nereflektirane vrste, ili jednostavno rečeno zablude, predrasude i gluposti, nisu uklesani u kamen i mogu se i promijeniti. Duboko sam uvjerena u istinitost jedne davne definicije gluposti, one iz Dijalektike prosvjetiteljstva Horkheimera i Adorna:»Glupost je ožiljak… svaka parcijalna glupost nekoga čovjeka označava mjesto sputavanja… Takvi ožiljci oblikuju deformacije, stvaraju deformacije.» Moguće je da je posljedica nemoć i isključenost ali i zloba, tvrdoglavost i fanatizam.

No objašnjenje karaktera gluposti nije opravdanje. Hannah Arendt ni na trenutak nije pomislila da Adolfa Eichmanna ne treba kazniti.
U raspravi s političkim stavovima koji mi se čine štetnima za sve nas, neću, naravno, započeti istraživanjem kakva je genealogija oponentovih uvjerenja. Dapače, istinski razgovor zahtijeva da i svoje i sugovornikove razloge nastojim odvojiti od osobne komponente. Razgovor je priznanje da onaj drugi ima što reći: da je prosvijećen u smislu napuštanja samo-skrivljene ovisnosti i nepunoljetnosti.
Kako obično i nema mogućnosti takvoga izravnoga sučeljavanja, ostaju druge strategije: borba za javnost, za prostor uvažavanja različitosti, što čovjek mora raditi, koliko može u svoje vlastito ime. To uključuje i borbu za javne medije i za neovisne medije.

Pa onda izravno politička borba na osnovi ranije rečenoga, borba na terenu. U jednoj davnoj tradiciji to se zvalo «rad s masama» i čini se neobičnim programom u digitalno doba i doba umreženosti. U starom autoritarnom modelu nije bilo toliko razgovora već je bila riječ o uvjeravanju, ali se tražio izravni kontakt.

Upravo očita fragmentiranost unutar umreženosti, novi način nastajanja nadomjesnih zajednica i sekti, zahtijeva ovdje i sada komuniciranja i argumentiranja po najboljim mogućim kriterijima. Možda je doista svaka politika lokalna, ukoliko je doista politika…