Jesenski i Turk objavio je knjigu Nadežde Čačinović Poželjnost krize koja je 17. lipnja predstavljena u Zagrebu u knjižnici Bogdan Ogrizović. Ljubaznošću autorice ovdje objavljujemo uvodni članak u knjizi.
-
Profesorica Nadežda Čačinović emerita je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dugogodišnja je profesorica estetike na studiju Filozofije. Članci koje je pisala za Ideje.hr dostupni su na poveznici: Nadežda Čačinović
Već su prve, davne, procjene o učinku otkrića pisanja – ne bilo gdje nego u Platonovom dijalogu Fedar – kao jednu od mogućih loših posljedica pisanja isticale da je ono što je napisano zapravo tu za sve i za nikoga, da nije prisutno kako bi odgovorilo i položilo računa. Naravno, ova mogućnost nadilaženja okolnosti u kojem zapis nastaje oduvijek je shvaćena i kao prednost. Ipak, uza svu nepredvidivost konačne sudbine zapisanoga, uvijek se pojavljivalo i pitanje: kome ga zapravo upućujemo?
Paradoksalno, uza sve moguće pa i smrtonosne posljedice takve namjere, najmanja nedoumica nastaje kada se pridružujemo tisućljetnoj tradiciji govorenja istine vlastima. Poteškoće, dakako, nisu male, nije lako ni to da jasno sagledamo što je istina, poteškoća je i u tome da nemamo jasnu predodžbu kako postići da taj naš stav nešto promijeni, možemo se precjenjivati ili podcjenjivati, možemo imati krivu predodžbu o sjedištu vlasti ili o tome da ona možda i nije u jednom sjedištu nego svuda po malo, umrežena i još mnogo toga: ali namjera nam je jasna. Vrsnoća izvedbe je naravno nešto drugo: nije svakome dano da nađe novi rječnik i novi uvid bez obzira na to koliko bio hrabar.
U govorenju istine vlastima imamo obično i drugu mogućnost: ako vlast neće htjeti čuti i neće moći razumjeti, razumjet će i čuti drugi: pa ako to radimo tamo gdje se može (donekle) utjecati na politički život, možda ćemo kad-tad saznati što je učinak naših riječi.
Ima naravno i drugih načina pisanja s jasnim adresatom. Čitav je pogon nastave sve do najviših razina sazdan na tome da znamo kome pišemo. Učenici vrlo brzo nauče što valja napisati nekom nastavniku da bi bilo dobro prihvaćeno; veliki dio pismenih radova na sveučilištima ima pomalo hibridni karakter jer nastoji biti u skladu sa nekim traženim stručno-znanstvenim zahtjevima, ali je očito da je to tek nešto «kao da» u okviru zadaće. Unutar zajednice istraživača također pišemo više-manje poznatom adresatu. Postoje kriteriji prihvaćanja ili odbacivanja predloženoga. Procedure procjenjivanja od drugih jednake kvalifikacije nesumnjivo su dostignuće i uvjet napredovanja spoznaje. Poznate su nam, dakako, moguće deformacije tih procedura zbog pritisaka razne vrste, od izravno institucionalnih, interesnih do oklijevanja u izricanju stava: ali upravo jer su nam poznate, možemo se boriti protiv njih.
Danas počinje prevladavati poseban tip pisanja za poznatu publiku, za takozvane «sljedbenike» i «prijatelje». Vidjeli smo da ni iznenadni prodor zajedničke ugroze poput pandemije nije doveo do povezivanja u spoznaji i iskustvu.
Mimo tih jasno izdvojenih načina, pitanje «za koga pišemo» razlama se u mnoštvo aspekata. Počnemo li od proširenih varijanti naša dva dosadašnja slučaja: govorenja o tome što ne valja u našoj zajednici, u svijetu i slično, te govorenja o novim znanstvenim uvidima, imat ćemo velike nevolje s određivanjem toga kome pišemo.
Što se tiče potonjeg, to jest širenja novih znanstvenih uvida: kako ćemo zaobići neizbježnu fragmentaciju spoznaja zbog koje je prirodno govoriti samo jednako upućenima u materiju? Polimati i polihistori stvar su prošlosti; danas se pojavljuju uglavnom kao popularizatori i simplifikatori.
Ipak, zar smijemo odbaciti takve pothvate (koji povremeno zadobivaju status bestselera, iako ih ljudi možda više kupuju nego čitaju)? Zar ne bismo morali svaki put procijeniti njihovu vrsnoću upravo jer imaju toliku publiku?
Čini se da takvo povremeno oduševljenje za neko sažimanje cjelokupne povijesti čovječanstva ili nekog znanstvenog uvida ili čega već, dobiva novo značenje: zato što danas počinje prevladavati poseban tip pisanja za poznatu publiku, za takozvane «sljedbenike» i «prijatelje».
Primjedbe o pisanju za poznatog adresata s početka teksta mogle su biti sročene i prije dosta godina ali pitanje za koga pišemo poprima sasvim drugu dimenziju danas u vrijeme Interneta i društvenih mreža svake vrste. Imamo neslućene mogućnosti dolaženja do informacija s jedne strane a s druge strane potpunu fragmentaciju recepcije. Ljudi koji nešto saopćavaju ostaju u izdvojenom krugu: umjesto izvorno pretpostavljenog pluralizma stavova, koji će dovesti do istinsko inkluzivnoga odlučivanja o stvarima zajednice, sve više i više naših suvremenika povlači se u zajednice istomišljenika. Umjesto čitanja novina kao «jutarnje molitve», koju spominje Hegel, pa i mnogo kasnije uloge televizijskog dnevnika, koji je također mnoge povezivao susretom s točno istim predloškom, čitaoci ostaju u društvu s krugom svojih prijatelja i sljedbenika.
Već je i televizija donijela nove patologije: pojavio se učinak takozvane sekundarne oralnosti. To znači da su se očekivanja iz usmene komunikacije prenijela na prihvaćenje nečega što je zapravo spektakl i manipulacija, da su gledaoci imali povjerenje u televizijske govornike, koji su prividno bliski, prividno ovdje i sada.
To je moćno oruđe propagande bilo samo dio premještanja vlastitog doživljavanja u nešto što je medijsko posredovanje. No i takva sekundarna oralnost posredovala je u principu zajedničke obavijesti, obavijesti za sve. Sada kada je globalizacija, naznaka već pomalo potisnuta i staromodna, ali dobra kao jednostavan naziv za složene procese, dovela do toga da su životi ljudi na ovoj Zemlji mnogo više povezani nego ikada zajednička su znanja potrebnija nego ikada a sve ih je manje.
Vidjeli smo da ni iznenadni prodor zajedničke ugroze poput pandemije nije doveo do povezivanja u spoznaji i iskustvu. Nije više bilo zajednički priznatih činjenica na osnovu kojih bi se odlučivalo pa i sukobljavalo. Odabir navodne činjenice već prekida raspravljanje: stav je dan u odabiru navodne činjenice a ne nastaje raspravom o njihovom značenju i o tome što da se radi.
Kao i zdravorazumsko osporavanje složenih filozofskih uvida, činjenice ugroženosti i realne opasnosti mogu dovesti u sumnju razne vrste relativizma i, onaj i anything goes, ali po sebi nisu shvaćanje i analiza.
Za tako što, za shvaćanje i analizu, pisanje je i ostat će najsnažnija kulturna tehnika. Ne moramo biti tehnologijski deterministi da vidimo što znači fiksiranje jezika i mogućnost refleksije nad zapisanim. Poslovična je snaga slika i ne treba je negirati. No čak i kada kažemo da slike govore više od tisuću riječi, riječi ostaju kriterij. Danas i polupismeni govore o važnosti narativa i doista se ta dimenzija simbolične posredovanosti našega života ne može zanijekati.
Naravno da se pisanjem prenose i istine i laži. Naravno da čitajući sebi možemo umisliti da smo na razini spoznaje, koju nam prenosi tekst, premda je nismo istinski usvojili na način koji su na prijelazu iz usmene u pismenu grčku kulturu pokušali postići filozofi …
Uzbudljivost pisanja sadržana je u tome što je uvijek i malo poruka u boci: nada da će možda dospjeti daleko i to na čudesan način. Bez takvoga samozavaravanja pisanje bi bilo mnogo manje zabavno.
