Najdugovječnija laž socijalne psihologije. Povijest razotkrivanja Zimbardova eksperimenta

Slavni Stanfordski zatvorski eksperiment Philipa Zimbardoa u brojnim je udžbenicima psihologije, snažno je utjecao na javnost i popularnu kulturu, a mediji njegove kritike većinom ignoriraju, piše Goran Mihelčić u pregledu rada psihologa koji su dublje istraživali ovaj znanstveni rad. Ispostavlja se kako ne samo da je kršio etička pravila i znanstvene standarde, već se temeljio i na nizu lažnih tvrdnji svojeg autora.

• Naslovna fotografija: “Zatvorenici” i voditelj eksperimenta Philip Zimbardo, koji je u njemu preuzeo ulogu nadzornika zatvora. (Prisonexp.org)

„Gospodar muha“, objavljen 1954., godine najpoznatiji je roman britanskog nobelovca Williama Goldinga. U njemu grupa nasukanih dječaka pokušava uspostaviti svoje društvo na otoku, no ubrzo pada u zamku borbe za vlast, paranoje i tiranije. Jedan od najpoznatijih eksperimenata socijalne psihologije je Stanfordski zatvorski eksperiment koji je nazivan i stvarnim Gospodarem muha.

Proveden je u kolovozu 1971. godine, u podrumu Odsjeka za psihologiju Sveučilišta Stanford u Kaliforniji. Sudionicima su nasumično dodijeljene uloge stražara ili zatvorenika. Tvrdi se  da je trebao trajati dva tjedna, no prekinut je nakon samo šest dana. U manje od tjedan dana situacija se pogoršala do te mjere da je jedna od Zimbardovih suradnica (doktorska studentica i njegova buduća supruga Christine Maslach) zatražila njegovo prekidanje. Stražari su se ponašali previše nehumano prema zatvorenicima, iako su samo nekoliko dana prije obje skupine bile obični građani. Eksperiment je postao jedan od najpoznatijih u psihologiji i duboko utjecao na druge znanosti i kulturu.

Smatran je dokazom da u svakom čovjeku leži potencijalni sadist ako mu se da moć. Okolina i institucije kvare ljude, a ne obrnuto. Milgramov eksperiment poslušnosti je sedam godina prije pokazao da su ljudi spremni nauditi drugoj osobi ako slušaju upute autoriteta. Zimbardov eksperiment navodno je pokazao da su ljudi spremni biti okrutni prema drugima i bez autoriteta koji im to naređuje.

Nedugo nakon eksperimenta u zatvoru Attica došlo je do pobune zatvorenika koja je nasilno ugušena, što je Zimbardovom eksperimentu dalo dodatnu pozornost. (Prisonexp.org)

Vremenski je bio pun pogodak. Neposredno nakon eksperimenta, u rujnu 1971. u Americi je izbila najgora zatvorska pobuna u povijesti. Na drugoj strani SAD, u saveznoj državi New York, u prenapučenom zatvoru Attica više od tisuću zatvorenika otelo je 42 stražara i zaposlenika. Zatvorenici su se pobunili tražeći bolje uvjete, tvrdeći da se prema njima ponaša kao prema zvijerima. Nakon pet dana, pobuna je ugušena silom, pri čemu su ubijene 43 osobe, uključujući i 10 talaca.

Zimbardo je rezultate objavljivao u novinama i opisivao na televiziji i postao je zvijezda. Eksperiment je čak ekraniziran u nekoliko filmova. Stav znanosti prema eksperimentu značajno je različit od njegova trajnog utjecaja u javnosti i popularnoj kulturi.

Privlačnost Stanfordskog eksperimenta temeljila se na tezi da su rezultati proizašli iz naizgled jednostavnih pravila. Sudionici su bacanjem novčića dobili uloge zatvorenika ili stražara i smješteni su u lažni zatvor u podrumu Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Stanfordu. Zimbardo i njegovi zagovornici tvrdili su da su zlostavljanja zatvorenika proizašla samostalno iz skrivenih unutarnjih težnji ljudi koje čuče u svakom od nas, a oslobađa ih uloga koja im daje moć. No, u stvarnosti je Zimbardo imao veliku ulogu u eksperimentu. Sebi je  dodijelio ulogu nadzornika, najvažnije osobe u zatvoru, a ravnatelj zatvora bio je jedan od njegovih predidiplomskih studenata psihologije, David Jaffe.

Preteča eksperimenta bila je simulacija zatvora koju je organizirao David Jaffe (desno na slici) nekoliko mjeseci ranije. Zimbardo je u samo dva navrata spomenuo njegov doprinos. (Prisonexp.org)

Jaffe i njegovi prijatelji zapravo su nekoliko mjeseci prije, u svibnju 1971., predložili ideju simuliranog zatvora u sklopu kolegija koji je predavao Zimbardo. Jaffe i četvero njegovih kolega odabrali su temu izlaganja o utjecaju zatvora na zatvorenike. Međutim, ostatak grupe nije bio motiviran za izlaganje, dok je Jaffe ne samo čitao literaturu već i posjetio okružni zatvor i upoznao jednog od bivših zatvorenika. Na sugestiju jednog diplomskog studenta, Terryja Osbornea, Jaffe je predložio svojoj grupi da simuliraju zatvor.

Jaffe je proveo dvodnevnu simulaciju tokom jednog vikenda, u kojoj je 12 svojih sustanara iz studentskog doma podijelio u stražare i zatvorenike te je izmislio 15 drakonskih pravila poput „zatvorenici smiju jedno druge oslovljavati samo brojem“. U tom kratkotrajnom eksperimentu zatvorenici su se odupirali utjecaju stražara, no nužno su popustili. Jedina iznimka bila je zatvorenica koja je nastavila pružati otpor do kraja vikenda.

Zimbardo je bio toliko oduševljen pričama o ljudskoj drami koju je Jaffe stvorio u dva dana da je odlučio provesti svoj eksperiment, i potaknuo je Jaffea da mu se pridruži. Iako je Jaffeov ekspriment imao ključnu ulogu u nastanku Stanfordskog eksperimenta, istraživači su uočili da Zimbardo nije spominjao Jaffeov eksperiment u svojim predavanjima, svojem dokumentarcu ili člancima koje je pisao. Na Jaffeov eksperiment tek je oprezno aludirao u prvom tekstu o eksperimentu, zahvaljujući se istraživanju Davida Jaffea koji je „prethodno testirao neke varijable u simuliranoj situaciji zatvora“. Zimbardova knjiga iz 2007. također je u bilješci slično spomenula Jaffeov eksperiment, u terminima nespecificiranog projekta sa Zimbardova kolegija iz socijalne psihologije. Francuski istraživač Le Texier je 2018. utvrdio da je u 47 godina Zimbardo priznao utjecaj Jaffeova eksperimenta samo dvaput, a većinom je spominjao Davida Jaffea na način koji je ostavljao dojam da je on bio jedan od studenata dobrovoljaca, a ne ključni tvorac eksperimenta.

Kada je dolazilo do incidenata tijekom eksperimenta, i ravnatelj i nadzornik su šutjeli, ohrabrujući svojom šutnjom stražare

Zimbardo je godinama tvrdio da su postupci stražara bili samoinicijativni i spontani. No, sudionicima su Zimbardo i Jaffe davali upute i sugestije, dok nije postojala kontrolna skupina u kojoj bi izostala aktivna uloga istraživača. Štoviše, sam Zimbardo je ponosno spominjao anegdotu kako se, uživljen u ulogu nadzornika zatvora, naljutio na kolegu psihologa koji ga je upitao ima li u njegovom eksperimentu nezavisne varijable. Kada je dolazilo do incidenata tijekom eksperimenta, i ravnatelj i nadzornik su šutjeli, ohrabrujući svojom šutnjom stražare da nastave pomicati granice svojeg ponašanja i sugerirali da je takvo ponašanje prihvatljivo. Unatoč tome, Zimbardo je svoju ulogu predstavljao kao onu liberalnog nadzornika koji je sprječavao pretjerano zlostavljanje zatvorenika.

Iako je Zimbardo često tvrdio da su stražari sami izmišljali svoja pravila, većina njih (11 od 17) podudarala se sa pravilima koja je Jaffe osmislio u okviru svojeg studijskog eksperimenta. Jaffe je u procjeni nakon eksperimenta zapisao da je od njega traženo da predlaže taktike ponašanja stražarima na temelju „svojeg iskustva kao uvježbani sadist. […] Dan mi je zadatak da izazivam teško ponašanje.“ Štoviše, izričito je kritizirao stražare koji nisu bili dovoljno čvrsti.

Jaffe i Zimbardo su znali kakve rezultate žele dobiti. U snimci jednog Jaffeovog razgovora sa stražarom, otvoreno je rekao da se nada da će „iz ove studije proizaći neke vrlo ozbiljne preporuke za reformu […] tako da možemo izići u medije i novine s njima te reći ‘Ovo je ono o čemu zapravo pričamo.’ […] pokušajte reagirati kako zamišljate da reagiraju prasci [stražari]”. Jaffe i Zimbardo su prilikom orijentacije stražarima dali više primjera ponašanja stražara, opisujući ponašanja koje je Jaffe provodio za svojeg vikendskog eksperimenta poput dodjeljivanja brojeva, prisilnih sklekova, čišćenja cipela ili deka. Za trajanja eksperimenta savjetovali su stražarima da nagrađuju pasivne zatvorenike, budu sarkastični, da  ponižavaju zatvorenike ili im daju besmislene kazne.

Naravno, neznanstveno je i da su zatvorenici i stražari ne samo znali da glume u simuliranoj situaciji, već su i znali što se očekuje od njih. Zimbardo je odgovarao na ovu kritiku da nije htio replicirati pravi zatvor već u komprimiranom obliku simulirati dugotrajne učinke te institucije. Primjerice, zatvorenici su morali nositi tzv. „haljine“, široke odore, bez donjeg rublja, kako bi se navodno brzo replicirao dugotrajni dehumanizirajući učinak zatvorskog sustava – ili preciznije, emaskulacija zatvorenika.

Kognitivni psiholog Leon Festinger odbacio je Zimbardov rad kao znanstveni eksperiment, i nazvao ga “događanjem”.

Psiholog Erich Fromm je, pišući o eksperimentu 1973., primjetio da se dvije trećine čuvara nije ponašalo sadistički prema zatvorenicima te da je prema tome eksperiment pokazao, suprotno svom zaključku, da se većina ljudi zapravo ne može lako pretvoriti u sadiste ako im se da okus moći i navodi ih se da zlorabe svoje ponašanje. Samo četiri stražara zlorabila su svoju moć. Kognitivni psiholog Leon Festinger odbacio je eksperiment kao eksperiment uopće, i nazvao ga je „događanjem“.

Nadalje, velik broj istraživača uočio je da je sudionicima vjerojatno bilo lako pogoditi što je bio cilj eksperimenta. U tom slučaju bi se moglo očekivati da će se oni nastojali ponašati u skladu s istraživačkom hipotezom i bez odobravanja istraživača. Dvoje američkih istraživača još je 1975. uspjelo pokazati da je na temelju opisa simuliranog Zimbardova zatvora 81% studenata točno pogodilo Zimbardovu istraživačku hipotezu, a 90% njih je pogodilo da će se stražari pokazati agresivno i neprijateljski. Mnogo značajnije od toga je što je u uvodnom upitniku danom potencijalnim sudionicima postavljeno pitanje koje izričito pita hoće li se njihovi simulirani zatvorenici i stražari u kratkom vremenu početi ponašati „slično“ kao zatvorenici i stražari u stvarnim zatvorima. Le Texier je u svojem istraživanju eksperimenta utvrdio da su stražari obučavani da se dehumanizirajuće ponašaju prema zatvorenicima. Osim toga, stražari su tek nakon kraja eksperimenta saznali da su bili sudionici, a ne koeksperimentatori u istraživanju.

Zimbardo je svojim ponašanjem poticao stražare i signalizirao im kako da se ponašaju. U snimci jednog razgovara sa stražarima, Zimbardo je izjavio da. iako ih ne smiju fizički zlostavljati ili mučiti, postoje druge stvari koje mogu raditi. „Možemo stvarati dosadu. Možemo stvarati frustraciju. Možemo u nekoj mjeri stvoriti u njih strah. […] Imamo potpuno moć u situaciji. Oni nemaju nikakvu“, rekao je.  Zatvorenici su buđeni u pola tri u noći i šest sati ujutro, zabranjeno im je tuširanje, imali su ograničeni pristup zahodima tijekom dana, i davali su im lošu hranu. Kako je simulirani zatvor bio u podrumu Odsjeka za psihologiju, ni jedna ćelija nije imala prozore, uskraćeno im je prirodno svjetlo i svježi zrak.

Usprkos takvim uvjetima, Le Texier je uočio da je tek kod dvoje zatvorenika bilo moguće govoriti o živčanom slomu, iako je petero zatvorenika pušteno prije službenog kraja eksperimenta. Zimbardo je, s druge strane, tvrdio da je polovica zatvorenika postala toliko psihički uznemirena da su morali biti pušteni prerano. Jedan od zatvorenika je u izlaznom upitniku kao tri glavna ograničenja svog ponašanja naveo da nije mogao pobjeći, razbiti vrata ili oštetiti opremu, jer bi pobuna zatvorenika vjerojatno dovela do preranog kraja eksperimenta i time izostanka plaćanja. Jedan od stražara koji su oklijevali također je naveo da je ostao sudjelovati u eksperimentu zato što mu je trebao novac.

Pobuna zatvorenika u studiji BBC-a i britanskih psihologa koji su 2001. pokušali replicirati eksperiment. (BBC Prison Study)

Dvojica britanskih psihologa, Alex Haslam i Stephen Reicher, u suradnji s televizijskom kućom BBC su 2001. proveli replikaciju zatvorskog eksperimenta. Za razliku od Zimbarda, oni nisu izravno sudjelovali u eksperimentu i nisu davali upute stražarima kao što ih je davao Zimbardo.[i] Nije došlo do sadizma, štoviše sudionici kojima je dodijeljena uloga stražara su oklijevali koristiti svoji autoritet, dok su zatvorenici postajali kohezivna grupa. Stražari su postali pasivni, a zatvorenici su se uspijevali izboriti za dodatne povlastice.

U šest dana, koliko je trebalo Zimbardu da prekine eksperiment, u eksperimentu BBC-a se zatvorski režim počeo rušiti jer je troje neposlušnih zatvorenika silom okupiralo stražarske prostorije. Istraživači su zaključili da se stražarski režim pokazao „neodrživim“. Haslam i Reicher zaključili su da se u Zimbardovom eksperimentu sadizam u trećine stražara pojavio ne zbog njihove identifikacije s ulogama stražara, već s ulogama eksperimentatora, koji su znali kakvo se ponašanje očekuje od njih.

Reicher je novinaru Benu Blumu kasnije izjavio da su kasnije otkrili da je Zimbardo pisao urednicima časopisa British Journal of Psychology, optužujući istraživače za prijevaru i nastojeći ih spriječiti da objave svoje rezultate. Časopis je objavio rezultate Reichera i Haslama uz Zimbardov komentar, u kojemu je tvrdio da je njihova studija „lažna“ i nije vrijedna prihvaćanja u socijalnoj psihologiji. Reicher je izjavio kako su „otkrili da nismo u znanstvenoj debati, već u tržišnom suparništvu. U to vrijeme je [Zimbardo] nastojao realizirati holivudski film o eksprerimentu“.

U eksperimentu iz 2007. dvoje socijalnih psihologa nastojalo je istražiti je li bilo samoselekcije sudionika za eksperiment jer je izvorni oglas spominjao istraživanje zatvorskog života. Objavili su izvorni oglas i sličan oglas u kojem se nisu spominjale riječi “zatvorski život“, te su  uspoređivali psihološke karakteristike ljudi koji su se prijavili. Ljudi koji su se javili na oglas koji je spominjao zatvorski život pokazivali više razine agresivnosti, autoritarijanizma, socijalne dominacije, narcizma i makijavelizma, te niže razine empatije i altruizma od onih koji su se prijavili na oglas koji nije spominjao zatvor.

Stanley Milgram, autor drugog slavnog eksperimenta o poštivanju autoriteta, objektivnost svojeg rada pokušao je osigurati ispitivanjem sudionika o njihovim političkim stavovima, vjeri, etnicitetu i vojnoj službi.

Sam Zimbardo jedva je ispitivao psihološke karakteristike ili osobnu povijest kandidata. Suprotno Milgramu, koji je za potrebe objektivnosti svog eksperimenta ispitivao sudionike o njihovim političkim uvjerenjima, vjeri, etnicitetu i vojnoj službi, Zimbardo i njegovi asistenti jedva su pitali sudionike o njihovim političkim uvjerenjima, aktivnostima ili kulturi.

Sukladno tome, u originalnom Zimbardovom eksperimentu među 75 prijavljenih sudionika vjerojatno su bili zastupljeniji ljudi koji su već bili prethodno skloniji ponašati se prema drugima nehumano kada im je za to pružena prilika da se tako ponašaju bez posljedica. Uz samoselekciju i navođenje stražara na dehumanizirajuće ponašanje, zapravo je čudno kao što je Fromm uočio da se samo dio stražara počeo ponašati sadistički prema zatvorenicima.

Student Douglas Korpi (koji je kasnije postao forenzički psiholog), vikao je: „Isuse Kriste, gorim iznutra!“ i „Ovo je zaje****! Ne mogu više izdržati jednu noć! Ne mogu to više trpjeti!“. Ovi su urlici poslužili kao ilustracija za stvarnost eksperimenta, No Korpi je izjavio novinaru Benu Blumu u intervjuu iz 2017. kako je njegov slom živaca bio odglumljen. „Svaki klinički [psiholog] bi znao da glumim. Ako poslušate vrpcu – nije suptilno. Nisam toliko dobar glumac. Želim reći da mislim kako sam to odradio relativno dobro, ali sam bio više histeričan nego psihotičan“. Uostalom to je izjavio već i u izlaznom intevjuu eksperimentatorima 1971., kao što je upozorio i Le Texier.

„Odlučio sam da izlazim i da ću učiniti što god  treba, i smislio sam par shema za izlazak. Najlakša, u kojoj nitko ne bi bio ozlijeđen i ništa ne bi bilo oštećeno bilo je samo se praviti ludim ili uzrujanim, pa sam odabrao tu opciju“, kazao je. Korpi je izjavio da je pristao na eksperiment kako bi imao posao za koji bi bio plaćen, a da ima vremena učiti za svoje diplomske ispite koji su trebali biti baš nakon kraja eksperimenta. Nakon što je eksperiment započeo tražio je svoje udžbenike da može učiti, a kako mu je taj zahtjev opetovano odbijan, odlučio je napustiti studiju. Prvo je glumio bolove u trbuhu, a kako to nije uspjelo, odlučio je odglumiti slom živaca. Štoviše, u intervjuu je izjavio da mu je glumljenje zatvorenika većinom bilo zabavno.

„Nije bilo posljedica. Znali smo da nas stražari ne mogu ozlijediti, ne smiju nas udariti. Bili su to studenti poput nas pa je to bila vrlo sigurna situacija. Bio je to samo posao. Ako slušate vrpcu možete to čuti u mojem glasu: imam sjajan posao. Imam priliku vikati i ponašati se histerično. Mogu se ponašati kao zatvorenik. Bio sam dobar zaposlenik. Bilo je to sjajno vrijeme.“

Korpi i još nekoliko zatvorenika, Richard Yacco i Clay Ramsay izjavili su da ih je iznenadilo što im je bilo zabranjeno napustiti zatvor. Clay Ramsay je zbog zabrane napuštanja zatvora namjerno započeo štrajk glađu, kako bi natjerao istraživače da poduzmu nešto. Zimbardo je porekao da je to istina, no postoje snimljeni razgovori u kojima Zimbardo izričito zabranjuje svojem osoblju da dopuste zatvorenicima napuštanje zatvora osim ako postoje zdravstveni ili psihijatrijski razlozi. U razgovoru s novinarom Benom Blumom, Zimbardo se opravdavao da nitko od zatvorenika nije rekao točnu sigurnu riječ „napuštam eksperiment“ na koju su pristali potpisivanjem suglasnosti o sudjelovanju u eksperimentu. No, i to se pokazalo netočnim, jer izjave o sudjelovanju u eksperimentu koje su javno dostupne na Zimbardovoj stranici ne spominju tu sigurnu riječ. Korpi je u spomenutom intervjuu izjavio da mu je najveća pogreška u životu što nije tužio Zimbarda za protupravno oduzimanje slobode.

Sadizam južnjačkog čuvara iz filma Cool Hand Luke poslužio je jednom od sudionika kao inspiracija za ulogu koju je preuzeo u eksperimentu, zajedno s naglaskom. (Warner Bros)

Jedan od sudionika-čuvara (David Eshelman), kojeg su zatvorenici zbog južnjačkog naglaska i okrutnosti prozvali John Wayne, je u intervjuu povodom četrdeset godišnjice eksperimenta naveo kako se svjesno uživio u ulogu okrutnog čuvara. „Zapravo sam vodio svoj eksperiment u kojem sam se pitao koliko daleko mogu pomaknuti granice i koliko će zlostavljanja ljudi dopustiti prije nego zatraže da prekinem“, rekao je.

Eshelman se bavio glumom za vrijeme srednje škole i studija, i izjavio je u drugom intervjuu da je čitav eksperiment smatrao vježbom improvizacije. Mnogo značajnije je što je u drugom intervjuu, novinaru Benu Blumu, izjavio da je radio ono što su istraživači htjeli da radi. “I mislio sam si da ću to raditi bolje od svih drugih, stvarajući tu odurnu osobnost stražara. Nikad nisam bio na Jugu, no koristio sam južnjački naglasak koji sam preuzeo iz filma Cool Hand Luke“.[ii] Eshelman je svjesno oponašao okrutnog floridskog ravnatelja zatvora iz Oskarom nagrađenog filma. U intervjuu za BBC, Eshelman je 2006. objasnio da je zaključio kako je eksperiment postavljen kako bi se dokazalo da su zatvori hladna i dehumanizirajuća mjesta i stoga je odlučio doprinijeti tome da se dobiju traženi rezultati.

Eshelman danas žali što je zlostavljao zatvorenike, no dodaje da je namjerno pretjerivao. Čudio se što su Zimbardo i njegovo osoblje odobravali njegovo ponašanje. Kada je eksperiment prekinut Zimbardo ga je izdvojio i zahvalio mu. „Dok sam šetao hodnikom ciljano je prišao meni i rekao mi je da sam napravio izvrstan posao. Čak sam osjećao da sam postigao nešto dobro jer sam pridonio na neki način razumijevanju ljudske prirode“.

U izlaznom intervjuu i Eshelman i Terry Barnett (drugi najsadističniji stražar) priznali su da su uvijek bili vrlo svjesni da glume stražare, i da su nastojali ponašati se što više poput stražara, odnosno onako kako su smatrali da se stražari inače ponašaju u zatvoru, a ne kao što bi se oni ponašali u istoj situaciji. Dakle, stražari su svjesno imitirali negativne stereotipe o stražarima. Poznanik Davida Jaffea i bivši zatvorenik sankventinškog zatvora koji je bio konzultant na eksperimentu, Carlo Prescott, objavio  je 2005. godine pismo uredništvu s naslovom „Laž Stanfordskog zatvorskog eksperimenta“. U njemu je optužio da su brojne specifične tehnike za mučenje zatvorenika koje su navodno izmislili sami stražari izravno preuzete iz njegovog iskustva u zatvoru. Zimbardo je na tu optužbu odgovorio tvrdnjom da je taj tekst napisao producent Michael Lazarou, koji mu je navodno htio oteti filmska prava na priču.

Sam Zimbardo tvrdio je da je za 6 dana eksperimenta izgubio 5 kilograma tjelesne mase, imao je poteškoća s apetitom i spavanjem te je razvio kroničnu glavobolju, no usprkos tome, kao što je Le Texier primjetio, mogao je redovito slati medijske izjave lokalnim i nacionalnim novinama o eksperimentu, izričito navodeći kako „ovo mora biti poruka za zatvorsku reformu. Pokazuje potrebu za promjenom u psihološkim uvjetima, koja porezne obveznike neće koštati ništa. […] Ljudi moraju biti svjesni moći društvenog okruženja nad ponašanjem pojedinaca“.

Zimbardo je također tvrdio da su krajem tjedna sudionici bili potpuno obuzeti svojim dodijeljenim ulogama, no arhivski materijali pokazuju da su do prekida eksperimenta i stražari i zatvorenici nastavili biti svjesni da se sve samo simulacija. Le Texier je komentirao da je to bilo nemoguće, ne samo zato što su sudionici čuli rad administracije Odsjeka za psihologiju iznad sebe, već i zbog stalnog snimanja fotografija, filmova i posjeta novinara i psihologa. Sami zatvorenici morali su ići u fakultetske zahode na kat iznad njih, pa su se redovito imali kontakt s fakultetskim svijetom. U zapisima intervjua sa sudionicima, u više navrata su izjavljivali da su znali čitavo vrijeme kako se radi o eksperimentu i nisu povjerovali da se radi o stvarnosti, suprotno kasnijim javnim tvrdnjama Zimbarda. Samo jedan od sudionika, Van Orsdol, izjavio je da je za trajanja eksprimenta tek u jednoj prilici, prilikom prepirke oko kreveta sa Douglasom Korpijem, zaboravio da se radi o eksprimentu. „Osim toga, zatvor se činio lažnim. Jedina stvar koja me nagonila dalje je bilo što sam znao da se radi o eksperimentu“. Zimbardova tvrdnja da su se sudionici potpuno uživjeli u dodijeljene uloge potpuno je netočna.

Usprkos medijskoj pažnji i Zimbardovoj tvrdnji da je eksperiment bogato dokumentiran, Le Texier je ustanovio da arhivski materijali pokrivaju tek 6 do 8 sati eksperimenta, od ukupno 150 sati koliko je eksperiment trajao. Jedan od diplomskih studenata koji je imao zadaću proučavati snimljene video snimke, upozorio je Zimbarda da su snimke kojima ima pristup iznimno pristrane i pretjerano dramatiziraju situaciju, čineći ju napetijom nego što je stvarno bila. S druge strane, jedan od Zimbardovih suradnika u eksperimentu, Haney, tužio se u svojem izvješću da je Zimbardo sustavno izbjegavao uspoređivanje sa zatvorskim statistikama o ponašanju, iako su one bile lako dostupne. Bogato dokumentiranje koje je isticao Zimbardo bilo je u stvarnosti strogo selektirano na najdramatičnije događaje i predstavljalo ih je kao normu, a ne kao ekstreme.

Vrlo je očito da je Zimbardu bilo važno privući medijsku pažnju svojim eksperimentom

Zimbardo je završio tri preddiplomska studija (antropologije, psihologije i sociologije),   ali prije eksperimenta nikad nije posjetio pravi zatvor. Oslanjao se samo na istraživanje svog studenta Davida Jaffea i informacije dobivene od bivšeg zatvorenika kojeg je Jaffe kontaktirao (spomenutog afroamerikanca Carla Prescotta). Vrlo je očito da je Zimbardu bilo važno privući medijsku pažnju svojim eksperimentom. Od samog početka je dopustio lokalnom televizijskom kanalu iz San Francisca da snima simulirana uhićenja zatvorenika, te im je iz dana u dana slao izjave za javnosti o tijeku eksperimenta. Dan nakon prekida eksperimenta, 21. kolovoza 1971., afroamerički radikalni aktivist George Jackson pokušao je pobjeći iz zatvora u San Quentinu pri čemu je poginulo troje stražara i troje zatvorenika uključujući i samog Jacksona. Isti kanal je pozvao Zimbarda na sudjelovanje u debati s ravnateljem zatvora San Quentin.

Tri tjedna nakon toga, u Attici je izbila spomenuta pobuna. Zimbardovom eksperimentu posvećeno je dvadeset minuta udarnog termina na nacionalnoj televiziji NBC. Jedan od zatvorenika, Richard Yacco, izjavio je novinarima da je zatvorenicima rečeno da ne mogu odustati, no urednici su ga izrezali iz emisije. Zimbardo je već u listopadu 1971., prije nego je i stigao objaviti preliminarne rezultate eksperimenta, svjedočio pred američkim Kongresom o reformi zatvorskog sustava. Opisujući svoj nedavni eksperiment, Zimbardo je naglašavao da su studenti u njegovom eksperimentu bili vrhunac njegove generacije, te da sudionicima nisu dane specifične upute. Čak je tvrdio da većina sudionika nije mogla razlikovati dodijeljenu ulogu i sebe i da je u samo šest dana „iskustvo zatvaranja izbrisalo, iako privremeno, ono što su učili cijelog života“. Zimbardo je, citirajući jednu drugu studiju, tvrdio da je sam čin dodjeljivanja oznaka (stražara ili zatvorenika) ljudima bio dovoljan da izazove patološko ponašanje.

Zimbardovo svjedočenje bilo je hit jer je govorio ono što su svi htjeli čuti. „Zatvorska situacija u našoj zemlji će zasigurno stvarati dovoljno patološke reakcije i kod stražara i kod zatvorenika da uništi njihovu humanost, smanji njihov osjećaj vrijednosti i oteža njihovo sudjelovanje u društvu izvan zatvora“, rekao je. Mjesec dana nakon toga, Zimbardo je televizijskoj kući NBC dao videozapis eksperimenta, a o njemu je pisao i za brojne novine. Tek je 1973. objavio službene znanstvene radove o svojem eksperimentu, i to u časopisu International Journal of Criminology and Penology koji je imao niže standarde za prihvaćanje radova. Gotovo odmah su se pojavile kritike ovog eksperimenta, ali su većinom bile zanemarene i nadglasane pažnjom javnosti koju je Zimbardo stvorio promovirajući svoje rezultate, koji su sugerirali da su i stražari i zatvorenici žrtve sustava.

Začudo, dugo vremena su i sudionici nastavili omogućavati ovakvo ponašanje Zimbarda. Zatvorenik koji je imao lažni slom živaca, Korpi, nastavio je za Zimbardove potrebe potvrđivati priču o živčanom slomu. U intervjuu Benu Blumu, Korpi je objasnio kako ga je Zimbardo stalno gnjavio da se nastavi pojavljivati u medijima, godinama nakon što je zatražio da ga ostavi na miru. Zimbardo ga je navodno mamio ponudama pomoći u akademskom svijetu. Korpi je čak izjavio da je njegova obitelj promijenila broj, no Zimbardo je nekako došao do njegovog novog broja i nastavio ga pozivati da se pojavljuje u medijima zajedno s njima.

Zimbardo je postao jedan od najpopularnijih živućih američkih psihologa. Izabran je 2001. za predsjednika Američkog psihološkog udruženja. Kad su američku i svjetsku javnost 2003. zgrozile vijesti o zlostavljanju Iračana u zatvoru Abu Ghraib, Zimbardo i njegov eksperiment opet su privukli svjetlo pozornosti. Koristeći priliku, Zimbardo je 2007. objavio knjigu Luciferov učinak: kako dobri ljudi postaju zli, o svojem eksperimentu i njegovim navodnim poučcima. Knjiga je 2009. prevedena i na hrvatski jezik.

Holivudski film o eksperimentu snimljen je tek 2015., prema Zimbardovoj knjizi The Lucifer Effect iz 2007. godine.

Zimbardova nastojanja da se o njegovom eksperimentu snimi film realizirana su tek 2015. u filmu The Stanford Prison Experiment. Istraživanje udžbenika iz psihologije objavljeno iste godine pokazalo je da velika većina američkih udžbenika psihologije i dalje nekritički pokriva Stanfordski eksperiment. Samo 2 od 14 udžbenika spominjalo je kritične članke, a 11 od 14 udžbenika nije spominjalo da su se stražari razlikovali po svojem ponašanju. Slično istraživanje za udžbenike iz socijalne psihologije pokazalo je da je od 7 udžbenika koji spominju eksperiment samo 4 spomenulo da postoje i njegove kritike. Štoviše, udžbenici iz socijalne pshihologije paradoksalno su posvećivali manje prostora Stanfordskom eksperimentu od udžbenika opće psihologije.

Tri godine nakon tog filma, novinar Ben Blum objavio je na Mediumu članak „The Lifespan of a Lie“, podnaslova „najslavnija psihološka studija svih vremena je prijevara“. U njemu je Blum temeljem intervjua s istraživačima i sudionicima zaključio da je Zimbardo manipulirao javnim narativom oko svojeg eksperimenta.

U 47 godina od istraživanja – unatoč kritikama – niti jedan istraživač nije prošao kroz arhivsku građu eksperimenta

Iste godine objavljen je u časopisu American Psychologist i znanstveni rad „Debunking the Stanford Prison Experiment“ francuskog sociologa i politologa Thibaulta Le Texiera, s francuskog Sveučilišta u Nici. U njemu je autor, radeći na arhivskim materijalima, pokazao da su zaključci eksperimenta bili unaprijed poznati, a stražari su obučavani kako bi znali koje rezultate želi Zimbardo. Le Texier je 2013. počeo istraživati arhivsku građu namjeravajući snimiti dokumentarac o eksperimentu iz perspektive sudionika umjesto iz perspektive istraživača. Zaključio je, s čuđenjem, da u 47 godina od istraživanja – usprkos kritikama – niti jedan istraživač nije prošao kroz arhivsku građu eksperimenta koja je jasno pokazivala da Zimbardo govori neistinu o brojnim stvarima. Brojni istraživači jednostavno su vjerovali popularnom narativu o rezultatima istraživanja.

Le Texierova Histoire d’un Mensonge, koja je proizašla iz njegovog proučavanja Zimbardovog eksperimenta, nije privukla pažnju anglofonih medija.

Le Texier je o tome  2018. napisao i knjigu „Histoire d’un Mensonge“ (Povijest jedne laži), no knjiga nije privukla pozornost anglofonih medija. Le Texier je potom objavio ranije spomenuti rad u kojemu je na sažeti način sažeo brojne Zimbardove grijehe i neistine. Iste godine objavljen je i rad Haslama, Reichera i Bavela, u kojemu su pozvali na odbacivanje eksperimenta jer arhivski materijali koje je otkrio Le Texier jasno pokazuju da su stražari dobivali od istraživača nedvosmislene upute kako se ponašati.

U suštini, Zimbardovi navodni nalazi govorili su javnosti ono što je željela čuti. Okolina diktira ljudsko ponašanje, i ljudi koji čine loše stvari nisu nužno po prirodi loši, već iskvareni okolnostima. Budući da su zatvori nehumane institucije  – u čemu se slažu i Zimbardovi kritičari – ljude kvari moć pa ne mogu u potpunosti odgovarati za svoje ponašanje. Rasprava o tome kvari li moć starija je od Zimbarda i same psihologije, i ostaje nerazrješena, iako je javna mudrost da moć kvari. Usprkos tome, sam Zimbardov eksperiment pokazao je da je uz sve svoje intervencije uspio „pokvariti“ samo neke sudionike, i to vjerojatno one koji su već imali predispozicije za to.

Iako se stav prema znanstvenosti standfordskog zatvorskog eksperimenta mijenja pod utjecajem dokaza, ne mijenja se stav javnosti. U razgovoru s novinarom Benom Blumom, Texier je zaključio da je eksperiment osmišljen kao predstava za javnost, a ne kao ozbiljan znanstveni rad. „Pitanje nije bilo da li je točno već da li se čini točnim? Da li je emocionalno privlačno? […] Nije važno ako studija nije znanstvena dokle god se čini da je istinita. Mislim da će ovakvo neosnovano neznanstveno vjerovanje održavati Stanfordski zatvorski eksperiment na životu vrlo dugo vrijeme“.

• Bilješke

[i] Vrijedi spomenuti da eksperiment nije bio točna replikacija Zimbardova eksperimenta već je promijenio i neke druge stvari. Primjerice zatvorenici nisu morali nositi haljine i uvođene su razne intervencije. Treći dan eksperimenta je sudionicima rečeno da među zatvorenicima i stražarima nema razlika, a četvrti dan uveden je novi zatvorenik koji je posebno odabran jer je bio iskusni sindikalac.

[ii] Cool Hand Luke je američka zatvorska drama iz 1967. o zatvoreniku (Luke) koji se odbija pokoravati zatvorskim pravilima u zatvoru u Floridi 1950ih godina. Radi se o adaptaciji romana Donna Pearcea 1965. koja je dijelom bazirana na autorovom dvogodišnjem iskustvu u floridskom zatvoru. Film je nominiran za Oscara u četiri kategorije. Gumac Paul Newman nominiran je za Oscara za najbolju mušku ulogu, a glumac George Kennedy dobio je Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu.