Napredak – ekonomski, tehnološki ili moralni. Koliko je svijet zaista ‘sve bolje mjesto’?

Općeprihvaćeno je da je progres tema Novog vijeka, iako se o njemu, na svoj način, razmišljalo i u Antici. U raspravama o napretku koje su se intenzivirale posljednjih desetljeća uvijek je barem implicitno i moralno pitanje. Frauke Albersmeier u knjizi The Concept of Moral Progress pokušava ustanoviti što je moralni progres uopće, je li moralni progres moguć ili je moral uvijek isti, a analizira i tezu da je moralni progres moralna dužnost. Iako je suvremena etika življa nego ikad, Željko Ivanković postavlja pitanje koliko su moralne rasprave danas uopće važne

• Naslovna fotografija: Frauke Albersmeier (Métro Université-de-Montréal)

Rečenicu koja otprilike glasi ‘ako je avion brži od konja ne znači da se čovječanstvo imalo pomaklo naprijed’ zapamtio sam kao Hemingwayevu, iako – tko zna, puno ih je koji su je mogli izgovoriti. Mnogi su se hvatali ukoštac s pitanjem što je zapravo napredak, što za pojedinca, što za zajednicu, napreduje li svijet uopće, kojim se kriterijima vrednuje i napokon – kako uspijeva napredovati? Kako u tome uspijevaju pojedinac, kako zajednica, a kako cijeli svijet? Nastojanjem ili spontano, sami po sebi, ili slučajno? Frauke Albersmeier, filozofkinja sa Heinirch Heine sveučilišta u Düsseldorfu objavila je knjigu The Concept of Moral Progress (Walter de Gruyter, 2022) dvije godine nakon obrane doktorske disertacije pod istim naslovom (i na istom sveučilištu). Nekako izgleda da je Hemingway (ili tkogod to bio), napretkom, odnosno boljitkom mogao smatrati jedino moralni napredak. Citirana rečenica jasno cilja iz napretka isključiti onaj koji je samo tehnološki. S obzirom na sve probleme s tehnologijom u 21. stoljeću čini se to razumnim, iako je teškoća i kritičkih pogleda na puki tehnološki napredak naravno bilo i prije.

Upravo u trenutku pisanja ovog članka ljudi koji su razvili umjetnu inteligenciju Sam Altman (OpenAI, koji je razvio ChatGPT), zatim Demis Hassabis, prvi čovjek Googleove tvrtke za umjetnu inteligenciju DeepMind, napokon i notorni Bill Gates,  sad upozoravaju da je rizična koliko i nuklearna energija (ili pandemija). Može li se imati povjerenja u one koji su, prema vlastitim riječima, svijet doveli u opasnost, kad pišu apele u kojima zahtijevaju spašavanje svijeta. Od koga to uostalom zahtijevaju, nije li to već bila upravo njihova moralna dužnost? Pitanje jesu li uz apel trebali pokazati grižnju savjesti jednostavno se ne može izbjeći. Slično kao s tehnološkim je i s ekonomskim rastom: neki njegovi oblici očito izazivaju i loše posljedice (zagađenje, bolesti, nove oblike poniženja itd.), a da se ne govori o tome da je neravnomjernu raspodjelu boljitaka i nedostataka ekonomskog rasta gotovo nemoguće spriječiti. Ako se pozitivne i negativne strane nekako ipak ‘zbroje i oduzmu’, svejedno ispada da napredak kojem ima smisla težiti nije svediv na tehnologiju.  Uz efikasnost u izvedbi nekih zadataka strojevi su ljudima donijeli i nova psihička i fizička opterećenja, i opasnosti.

Progres je standardna tema rasprava u filozofiji i drugim društvenim i humanističkim disciplinama. Moralno pitanje i moralno vrednovanje progresa u tim je raspravama praktički nezaobilazno, ali tek implicite, nedovoljno sistematično i rijetko kao moralno vrednovanje tehnoloških, ekonomskih, pa i političkih promjena. U prvom dijelu ovog članka navodi se nekoliko poznatih i tipičnih rasprava o progresu općenito i kako je u njih utkano moralno pitanje. U drugom se dijelu prikazuje knjiga Frauke Albersmeier o moralnom progresu, a na kraju članka je kratki osvrt na njezin pristup.

Pitanje koje se ne može izbjeći: Mogu li spasitelji svijeta biti baš oni koji su ga, prema vlastitim riječima, doveli u opasnost? Bill Gates, osnivač Microsofta, koji je financirao razvoj ChatGPT (foto: Wikimedia Commons), Demis Hassabis, predsjednik Googleove tvrtke za razvoj umjetne inteligencije, DeepMind (Wikimedia Commons) i Sam Altman, prvi čovjek tvrtke OpenAi, koja je razvila ChatGPT (foto: Steve Jennings, Wikimedia.org)

U poznatom kratkom eseju ‘Ekonomske mogućnosti naših unuka’ (Economic Possibilities for our Grandchildren) John Maynard Keynes 1930. godine zamišlja da će se za sto godina, dakle otprilike u ovo doba, za zadovoljavanje osnovnih potreba moći raditi samo petnaestak sati tjedno (tri sata dnevno). Dodaje da će ekonomski napredak ljudima omogućiti da se riješe ljubavi prema posjedovanju novca, koja

„će biti prepoznata kao ono što jest, odvratna morbidnost, jedna od onih polukriminalnih, polupatoloških sklonosti koju se s jezom isporučuje stručnjacima za mentalne bolesti. Napokon ćemo se moći riješiti svih vrsta socijalnih običaja i ekonomskih aktivnosti koje utječu na distribuciju bogatstva, ekonomskih nagrada i kazni, a koje sad po svaku cijenu zadržavamo, kolikogod da su po sebi gadljive i nepravedne, jer su nevjerojatno korisne u promociji akumulacije kapitala.“

Keynes kao da opisuje neku marksovsku utopiju u kojoj ‘carstvo slobode’ izrasta na ‘carstvu nužnosti’. U njegovu neostvarenom i, kako izgleda, neostvarivom predviđanju ekonomski (tehnološki, znanstveni) napredak (a) omogućuje moralni napredak (da se čovječanstvo oslobodi ljubavi prema novcu kao ‘odvratne morbidnosti’). Osim toga, kao da je prema Keynesu moralni napredak (b) svrha i legitimacija ekonomskog napora, da bi bez moralnog pomaka ekonomski napredak ipak bio samo polovičan posao. Napokon, napredak, prije svega ekonomski, ostvaren je (c) nemoralnim sredstvima.

Već od Aristotela u razlikovanju ekonomije i krematistike (gomilanja novca radi novca), a i prije, u mitu o Midi, materijalna se pohlepa, a posebno pohlepa za novcem, prokazuje kao nemoralna. Dakako, ne smatraju je svi patologijom, osobito ne danas, nego korisnom za razne svrhe, kao uostalom i kod Keynesa. Rijetko se, međutim objašnjava mehanizam kojim se pohlepa i njome izazvani ekonomski rast pretvaraju u (moralnu) korist. Daron Acemoglu i Simon Johnson u recentnoj knjizi Power and Progress (Public Affairs, 2023), pokušavaju identificirati kariku koja nedostaje. Opisuju tisuću godina tehnološkog napretka koji sam po sebi nije donosio korist, barem ne većini, nego naprotiv, jačao je moć jednih nad drugima i nejednakosti i izdvajaju metode kako se neravnoteže dovode u red. Glavna je pretpostavka razbijanje mita o tehnološkom napretku kao boljitku samom po sebi, a ostalo je ‘organizirani društveni napor’[i]. (Ponovo sluti na varijantu marksizma. Ne čudi, marksizam je svojevrsna ideologija povijesnog progresa, u fazama.)

John Maynard Keynes zamišljao je da će ekonomski napredak ljudima omogućiti da se riješe ljubavi prema posjedovanju novca, a znanstveni napredak omogućit će moralni napredak. (Creative Commons)

Keynes je svoj esej pisao ne bi li se suprotstavio ‘rastućem pesimizmu’ svojeg doba. Pesimizam tumači kao posljedicu teških prilagodbi prebrzim promjenama, kao bolno usklađivanje između dva ekonomska razdoblja. Pesimisti ne razumiju, smatra Keynes, da se ne radi o kraju napretka, da dakle dolazi boljitak i njima. Nesporazumi i neslaganje optimista i pesimista uobičajeni su u raspravi o napretku. U dvjema novijim raspravama o napretku, Hansa Roslinga, švedskog liječnika i statističara i Stevena Pinkera, kognitivnog znanstvenika, sveprisutni se pesimizam tumači, uz ostalo, kao posljedica medijskog okruženja u kojem se ističu prije svega loše vijesti. Nasuprot njima Rosling je u nizu popularnih javnih nastupa kao i u posthumno objavljenoj knjizi Factfulness dokazivao da se u svijetu iskorjenjuju siromaštvo i glad, smanjuje smrtnost djece, produžuje životni vijek. Pinker u knjizi The Better Angels of Our Nature nastoji pokazati smanjenje nasilja tijekom povijesti, ponajprije statistikom udjela nasilnih smrti u populaciji.

Što se, međutim, tiče odnosa progresa i moralnog progresa, kod Roslinga i Pinkera ishodi koje navode: smanjenje nasilja, smanjenje smrtnosti djece, iskorjenjivanje gladi i siromaštva – u moralnom su vrednovanju očito pozitivni. Pri tome, moralno pozitivni ishodi nisu nužno posljedica moralnog djelovanja. Pinker na primjer razvoj ‘suosjećanja među ljudima’ i posljedično smanjenje nasilja objašnjava uz ostalo širenjem pismenosti nakon Gutenbergova izuma tiskarskog stroja, intenziviranjem trgovine, boljim međusobnim upoznavanjem naroda itd. Drugi pak zapažaju (među njima filozof informacija Luciano Floridi i povjesničar Niall Ferguson) da je nakon Gutenbergova izuma uslijedio niz (religijskih) ratova koji su, prema tumačenjima, potaknuti snaženjem idejnog, ideološkog i religijskog zbijanja redova unutar pojedinih skupina, i udaljavanjem od drugih, a što je tiskanje knjiga omogućilo. (Iako, sigurno, ni barut nije odmogao.) Ni današnji razvoj komunikacija i paralelna transformacija medija ne izgledaju kao da potiču samo suosjećanje i razumijevanje. Hegel bi mogao ironično dodati  da se ipak ‘u ratovima narodi najbolje upoznaju’. A tu suosjećanje nije baš na visini.

Je li širenje pismenosti potaknulo razvoj suosjećanja među ljudima ili je raspirilo (vjerske) ratove

Uglavnom se smatralo (i još se smatra) da ideja progresa pripada Novom vijeku, da je proizvod razdoblja razvoja znanosti, tehnologije, industrije, trgovine i putovanja, a valjda i humanizma. Uzroci progresa koje kandidiraju Rosling i Pinker – racionalizam te razvoj koliko toliko nepristrane nacionalne države –  smatraju se također specifičnostima tog povijesnog razdoblja. No, u knjizi The Idea of Progress in Classical Antiquity Ludwig Edelstein ideju napretka (promjena na bolje) prepoznaje i u Antici. I u antičkoj se znanosti pretpostavljala mogućnost otkrića (Ksenofan), spoznaje nečeg novog, dotad nepoznatog, a ni život u vrlini, jedan od antičkih moralnih ideala kako pojedinca tako i zajednice nije bio zamišljen kao da je dan na početku nego ga je trebalo dosegnuti, prakticirati ili dokazati. Opet se radi o napretku (i) znanja (što uključuje tehnologiju, odnosno art, vještinu) i o (ii) moralnom napretku te o mogućnosti ili čak zadaći napredovanja pojedinca, zatim zajednice pa implicite i cijelog svijeta.

Nisu neusporedivi ni ‘rezultati’ napretka u Antici i Novom vijeku. Trajanje života u Antičkoj Grčkoj produžilo se od 6. do 4. stoljeća za deset godina, za žene sa 26 na 36 godina a za muškarce sa 30 na 40 godina[ii]. U razmjerima to je za muškarce za trećinu, za žene još i više i usporedivo je s produženjem trajanja života na Zapadu u 20. stoljeću također za otprilike trećinu, sa šezdesetak na osamdesetak godina. I objašnjenja produženja vijeka u Antici donekle su usporediva s novovjekima: bolju se prehranu može povezati s razvojem agrikulturne tehnologije a (spekulativno) i s razvitkom trgovine; iz znanja o hrani opažljivo se razvijala medicina koja se smatrala punom, egzemplarnom vještinom (techne, art).

Ludwig Edelstein je ideju napretka prepoznao i u Antici – pretpostavljala se mogućnost otkrića, a život u vrlini je trebalo dosegnuti, prakticirati ili dokazati. (Rockefeller University)

Augustea Comtea, francuskog pozitivista iz sredine 19. stoljeća, Edelstein naziva ‘apostolom moderne ideje progresa’. U raspravi o progresu, kojoj prema vlastitom shvaćanju pristupa ‘znanstveno’, Comte razlikuje faze, stupnjeve. Comteov je progres, želi li se takvim zvati – ireverzibilan. Prijelomnom točkom Comte smatra glasovitu Prepirku starih i modernih (Querelle des Anciens et des Modernes)  koja je, piše Edelstein, u otprilike isto vrijeme, potkraj 17, stoljeća izbila najsnažnije u Francuskoj ali također u Italiji i Engleskoj. Comte je prvi negirao da su ‘stari’ uopće imali ideju progresa.

Što je sve Edelstein u Antici povezao s idejom napretka vrijedno je posebnog predstavljanja. Još jedan ‘zajednički’ uzrok općeg napretka u Antici i Novom vijeku čini se važnim. Riječ je o životu u civiliziranoj zajednici. U Antici se po više linija inzistiralo na razlici između Helena i barbara, a i Pinker, u beskrajnoj procesiji imena koje spominje u vezi sa raznim oblicima napretka ipak izdvaja filozofe (Hobbes, Locke) koji su u svojim misaonim eksperimentima spekulirali o razlici ‘prirodnog stanja’ i civilizirane zajednice: to je taj ključni korak naprijed koji uključuje i svojevrsni moralni progres.

Ima u tom razumijevanju napretka u razlici barbarizma i civilizacije nešto u isti mah izazovno i sumnjivo. Napredak je preduvjet i kreira civilizirano društvo, a također i pripada civiliziranom društvu, nasuprot onom predciviliziranom, primitivnom. Izvorno barbarin govori drugim jezikom, ili je nerazumljiv (brblja, kao što su Nijemci za Slavene bili ‘nijemi’): može biti prihvaćen kao naprosto drugi i drukčiji, a može biti protumačen kao  nepojmljiv, nerazuman, stoga neuključiv. Jesu li ‘barbari’ tek različiti ili se na njih gleda s visine. Ovisi to i o kriterijima, što se uzima kao barbarsko i primitivno, ali i što se smatra civiliziranim.

Za Euripidovu Ifigeniju na Tauridi barbari žrtvuju ljude, a Grci bogovima na žrtvenik prinose životinje. Jedna od linija razgraničenja Rimljana i barbara bila je grad-država, stacionarna i uređena pravom i zakonima a ne običajima i silom[iii]. Iako je životni vijek produžen a odnosi među ljudima koliko-toliko uređeni, jasan odgovor zahtijeva pitanje koliko se u Antici uopće radilo o progresu ako nije ukinuto robovlasništvo. Prodaja djece u roblje kao i djevojčica u aranžirani brak je barbarska, takvi su valjda i eksploatacija djece u rudnicima, i ugovorni brak bez ljubavi. Australci su Aboriginima nasilno oduzimali djecu očekujući da će civilizirati drugu generaciju a da će prva, barbarska, odumrijeti. Poslije su se ispričali za taj ‘barbarizam’. Kriteriji razgraničenja mogu biti pedofilija, prodaja djece u ropstvo, eksploatacija dječjeg rada, kupovina djevojčica i žena u brak (ali što je s prebračnim ugovorima koji se očito ne sklapaju iz ljubavi, nego možda iz nužde, što s aranžiranim brakom?). Granica u napredovanju prema društvu civiliziranih država može biti i napuštanje komunalnog a usvajanje privatnog vlasništva ili uređenje novčanog sustava. Kako god bilo, oni koji se smatraju civiliziranima, bilo da su na Zapadu ili u Aziji, one druge smatraju češće zaostalim barbarima[iv].

Grci bogovima na žrtvenik prinose životinje, dok barbari žrtvuju ljude – linija razgraničenja barbarizma i civilizacije. Il sacrifico d’Ifigenia, Giovanni Battista Tiepolo (Creative Commons)

Svođenje napretka u cijeloj povijesti na iste generalne kriterije i uzroke/razloge nije dovoljno informativno. Često nedostaju objašnjenja usporavanja i nazadovanja, ili ih se intencionalno previđa, ili se u napredak uvrštava sve što je boljitak samo s jedne strane iako ima i loše posljedice, možda još i veće, napretkom se proglašava i ono što je samo nekome boljitak a drugome šteta. Albersmeier kao da moralni progres, što god to bilo, već izborom teme smatra jedinim progresom u punom smislu riječi.

Moralni progres apstraktno postuliran kao da ne može imati nikakve negativne posljedice. Za razliku od tehnološkog i ekonomskog moralni progres je čisti progres. Kroz knjigu The Concept of Moral Progress provlači se još jedna snažna teza, koja je zapravo o moralu: je li ikoji moralni postupak, čin, odluka, uopće moralan u punom smislu riječi ako ujedno ne predstavlja i moralni napredak. Dužnost je svakog moralnog agenta u svakom moralnom postupku težiti moralnom nepretku. (Da se čitalac ne zabrine, u završnom dijelu knjige autorica raspravlja radi li se u tom strogom zahtjevu o fetišiziranju morala.)

Već u Uvodu u studiju Albersmeier podsjeća da je progres u općem smislu riječi tema koja se u povijesti filozofije neprestano vraća, iako se ponajprije povezuje s Prosvjetiteljstvom. S druge strane istraživanju moralnog progresa posvećeno je tek nekoliko knjiga. Kao prvu navodi The Expanding Circle Petera Singera, u kojoj se moralni progres shvaća primarno kao širenje područja moralne brige (moral concern), naime u prepoznavanju sve više bića kao vrijednih moralnog obzira (moral consideration). Singer je glasovit po zauzimanju za prava primata. Sljedeća je The Ehtical Project Philipa Kitchera, čiji je glavni primjer moralnog progresa napuštanje ropstva u 18 stoljeću, koje se ne tumači ‘singerovski’, kao širenje moralnih obzira na više bića, nego kao napredak moralnih načela: ropstvo je po sebi neprihvatljivo iako u ropstvu može biti poboljšanja. Allen Buchanan i Russell Powell u knjizi The Evolution of Moral Progress pokušavaju sistematizirati paradigmatične oblike moralnog progresa, kao što su usavršavanje moralnih pojmova, shvaćanje vrlina, pri čemu se vraćaju u prethistoriju i oslanjaju na biologiju, evolutivnu psihologiju, antropologiju.

Nekolicina knjiga, naglašava Albersmeier, bavi se specifičnim pitanjima kao što su odnos moralnog progresa i moralnog realizma (koji je platonistička pretpostavka da moralno dobro, jednako kao broj, krug i drugi elementi matematike, pripada neovisnom svijetu ideja[v]). Iz kuta moralnog realizma moralni progres se može tumačiti kao ‘približavanje’ platonističkoj ideji dobra. Naravno, prihvaćanje postojanja vječnih moralnih ideja izaziva pitanje postoji li moralni progres, odnosno je li uopće moguć. (Slično je s pretpostavkom da su moralne norme proizvod evolucije.) S druge strane ako se moralni progres tumači kao ‘konstrukcija’ naprednijih moralnih načela onda je on (praktični) izazov moralnom realizmu (i evolutivnoj teoriji nastanka morala).

Moralni se progres može vidjeti u poboljšanju ishoda, ili u intenziviranju moralnih postupaka. Kad netko skoči u rijeku i spasi utopljenika uvećao je količinu ishoda koji su poželjni cilj moralnog postupka, ali nije sigurno je li time postignut ikakav moralni progres. Spasilac je jednostavno postupio moralno, kako se od njega očekivalo, kako nalažu već postojeće moralne norme. Ako se smanji broj ljudi koji su pali u rijeku i posljedično broj potreba za moralnim intervencijama, taj boljitak nema veze s intenziviranjem moralnih postupaka. Napokon, autorica slijedeći Dereka Parfita dovodi u potanje radikalni konzekvencijalizam koji vrednuje isključivo ishode (a negira važnost motiva moralnog postupka): spontana promjena prirodnih okolnosti može dovesti do povoljnijih ishoda za čovjeka (npr produženja života) no teško da je to moralni napredak (str. 52).

Suočavajući čitatelja sa svim tim i mnogim sličnim dilemama Frauke Albersmeier deklarira da je cilj njezine studije formulirati ‘uvjerljiv koncept moralnog progresa koji se može prilagoditi različitim normativnim perspektivama’ (str 5).

Allen Buchanan i Russell Powell pokušali su sistematizirati paradigmatične oblike moralnog progresa, pri čemu su se vraćali u prethistoriju i oslanjali na biologiju, evolutivnu psihologiju i antropologiju.

Knjiga je zadržala dobre i loše strane doktorske disertacije. Umjesto da ‘naglavce’ uskače u problem, središnjim su pitanjima posvećena kasnija, četvrto i peto poglavlje. Dotad, Albersmeier priprema teren. U uvodnom poglavlju raspravlja o prirodi  ‘koncepta’. Problematizira (wittgensteinovsko) shvaćanje koncepta kao logičke konstrukcije, shvaćanje koncepta kao ideje i intuicije je nedovoljno, ističe nesvodivost koncepta na definiciju,  Oslanja se na Carnapa, koncept vidi kao eksplikaciju (i osvjetljavanje valjda onog što se njime izražava).  No sve u svemu, konceptom se bavi zato što je to „bolji način razmišljanja o moralnim promjenama“ (str. 19) nego pristupi tom pitanju u prije navedenim knjigama.  Zapravo kasnije u knjizi oscilira između razmjerno apstraktnih primjera (misaoni eksperimenti), iz njih izvedenih zaključaka, intuicije i generalnih uvida, što je uobičajena metoda. Poglavlje je korisno onima koje zanima rasprava o prirodi koncepta više nego onima koje zanima moralni progres.

U drugom se poglavlju bavi konceptom progresa (‘kao takvog’). Zapaža da ne predstavlja uvijek promjenu na bolje: govorimo, na primjer, o napredovanju bolesti. Na koncu zaključuje da se u slučaju progresa radi o transformativnim promjenama, koje slijede u vremenu, a sastoje se od sekvenci.  Razlikuje napredovanje prema cilju i ‘otvoreno napredovanje’ (open-ended progress), koje je ovisno o kontekstu.  Tu je važno da se radi o poboljšanju (prema nekom kriteriju), ali ponekad se postavi i pitanje ‘je li riječ o pukom poboljšanju ili se zaista radi o progresu’. Sličnih distinkcija u knjizi ima bezbroj. Autorica nije uvijek odlučna u izboru između mogućnosti.

U drugom dijelu poglavlja napokon se bavi i trećim pojmom iz naslova – moralom, no umjesto da odgovori na pitanje Što je moral? odučuje  predstaviti tri pristupa fenomenu: moralnu prosudbu; moralnu svijest i moralni obzir (consideration); moralno djelovanje (agency) i kapacitet za moralni progres (str 19 -34).

Moral je, poznato je, fenomen dosta neuhvatljiv za artikulaciju[vi]. Jedna od njegovih kontroverznih karakteristika je, navodi Albersmeier ponovo Parfita – samo-negacija (self-effacingness). O čemu je riječ možda je najbolje ilustrirati primjerom u kojem prijatelj, vođen osjećajem dužnosti, posjeti prijatelja u bolnici, no u moralnoj mu se prosudbi može zamjeriti što ga nije posjetio iz prijateljstva, iskreno. Radi se dakle o moralnoj prosudbi na temelju različitih moralnih sustava koji se međusobno poništavaju a u isti mah svi opstaju; i etika dužnosti, i etika vrlina, i konzekvencijalistička etika.  U trećem poglavlju autorica nastoji pokazati da nijedna etička teorija ne obuhvaća pojam moralnog progresa.

Albersmeier zanima progres na individualnoj razini.  Uvodi podjelu između praktičnog i teorijskog progresa koji je, prema njenom tumačenju, puki psihološki progres

Četvrto je poglavlje napokon eksplikacija koncepta moralnog progresa. Riječ je o vrlo gustom tkanju. Poglavlje od čak osamdesetak stranica nemoguće je prepričati u prihvatljivom opsegu za ovaj prikaz, a da se ne ispusti neka potencijalno važna distinkcija. Albersmeier se nije potrudila snažnije hijerarhizirati teze i zaključke i to zbijanje sadržaja, osobina je doktorske disertacije koja nije prikladna za knjigu. K tome se svaka dilema redundantno opservira sa svih strana. Naporno. Poglavlje ima uvodni dio u kojem se raspravlja o mogućim različitim oblicima moralnog progresa, o individualnom i socijalnom moralnom progresu, zatim o normativnom i deskriptivnom pristupu moralnom progresu, napokon o progresu u pojedinim moralnim vrijednostima naspram nekog napretka u moralnosti općenito. Različiti autori odlučili su se za različite varijante. Albersmeier zanima progres na individualnoj razini.  Uvodi podjelu između praktičnog i teorijskog progresa koji je puki psihološki progres.

To je zanimljivo, budući da je moralnost tradicionalno predmet praktične filozofije, odnosno znanje moralnih principa, vrijednosti itd. praktično je znanje, kao i znanje svih vrsta tehnologije. (Znanje matematike, znanje kretanja zvijezda itd. teorijska su znanja.) Kao što u tehnologiji već upute za upotrebu stroja imaju praktično značenje izgleda da je tako i s moralnim normama.

Čak ako netko počne kupovati odjeću koja nije sašivena u eksploatatorskim tvornicama samo zato što mu se sviđa a ne iz moralne dužnosti, ne može biti ni riječi o moralnom činu, a kamoli o moralnom progresu. Immanuel Kant

Uz sve izvode, distinkcije i razmatranja u knjizi su, uobičajeno za moralne rasprave, primjeri najuvjerljiviji: bez primjera su etička razmatranja prazna. Naravno, nužno je da se mogu koliko toliko poopćiti. Raspravu o odnosu nazora i postupaka u moralnom progresu započinje primjerom nekog tko je usvojio načelo da nije moralno prihvatljivo jesti meso, ali mu ne može odoljeti, iako ga jede nevoljko, s grižnjom savjesti. Iz perspektive Kantove filozofije tu se ne može ni pomisliti da je riječ o moralnom progresu, budući da strast prevladava nad dužnošću. Na sličan način nije riječ o moralnom progresu ni kad netko počne kupovati odjeću koja nije izrađena u eksploatatorskim tvornicama ‘samo zato što mu se sviđa’. U tim se slučajevima moralni progres očito ocjenjuje prema motivu moralnog djelovanja i načelima koja se slijede.

• Primjeri

Donekle suprotan je primjer Huckleberry Finn, koji je potisnuo svoju inače prihvaćenu moralnu dužnost iz simpatije prema Jimu, odbjeglom crnom robu. Ipak, njegov se postupak smatra moralno opravdanim. Autorica to naziva inverznom akrazijiom (slabost u slijeđenju moralnih normi). Zatim raspravlja o rasistu koji se u antirasističkoj okolini drži tiho (Strategically Silent Racist), ali se napokon prilagodi i prihvati norme sredine, jedanput svjesno, tako što u razgovoru s drugima shvati da nije u pravu (što je posve nevjerojatna pretpostavka, op.), a drugi put tako što mu se nešto dogodi:  doživi prosvjetljenje (i postane antirasistički aktivist), ili pak nakon operacije mozga. U kojem se slučaju radi o moralnom progresu? Je li nužno da svoj novi nazor prakticira ili je dovoljno što je ‘postao bolji čovjek’? Možda je najzanimljiviji primjer dementnog pacijenta ili pacijentice, koje bolest promijeni u blage i nježne osobe pune suosjećanja, što smo skloni smatrati moralnim progresom, no ako postanu zle i odvratne nismo ih spremni kriviti. U raspodjeli priznanja i krivnje ne vrijedi simetrija. Raspravu o odnosu nazora i postupaka Albersmeier poentira sloganom: „etički progres bez praktičnih promjena je prazan, praktične promjene bez etičkog progresa su dezorijentirane“ (str. 114).

Bez primjera su etička razmatranja prazna, no primjeri iz kojih se ne mogu izvesti općenitiji zaključci, ili koji ne vrijede kao obrazac, ne vode nikamo. Moralne se prosudbe često oslanjaju na intuiciju, kao na nešto samorazumljivo. Intuicije koje se nameću iz primjera, a koje se na prvi pogled čine proturječnima, Albersmeier je napokon pokušala obuhvatiti i sistematizirati. Moralni je progres klasificirala kao dispozicijski, aktualni i utjecajni (impactful moral progress). Dispozicijski je jedna vrsta teorijskog, psihičkog, progresa moralnih normi, aktualni je progres osobe koja poduzme moralnu aktivnost koju nikad prije ne bi, a ‘utjecajni’ može biti i teorijski i praktični no njime se mijenja šire stanje stvari. Time je u moralni progres uvrstila i ishode, i to ne samo ishode individualnog čina nego one koji su rašireni, moralni progres može biti i promjena moralnog nazora, a nije ispustila ni postupak koji odskače od dotadašnjeg uobičajenog ponašanja agenta.

Peto je poglavlje svojevrsna obrana morala kroz obranu moralnog progresa. U knjizi se u niz navrata implicira da je moralni progres u neku ruku moralna dužnost. Prvi je prigovor, naravno, da je to vrlo apstraktan zahtjev, bez praktične relevantnosti, zatim da je u tom zahtjevu moralni progres jedan fetiš (koristi se i riječ dogma) te, napokon – eksternalizam: da je moralna norma moralnom agentu nametnuta, instrumentalna i izvanjska njegovu moralnom sudu i moralnom djelovanju (činu, odluci). Sve skupa se nastoji utemeljiti u jednoj derivaciji Humeovog razlikovanja onog što treba i onog što jest: moralni sud se odnosi na ono što jest, a norma je ono što treba i što, prema Humeu, ‘ima drugu logiku’. Albersmeier brani moralni progres (i postavljanje moralnog pitanja općenito) uglavnom argumentom kako su moralni sud i moralni čin neodvojivi od moralnog rezona, od moralne svijesti, svijesti o moralnom djelovanju. Drugim riječima, pogrešna je pretpostavka kako je moralna norma izvanjska i nametnuta.

U petom poglavlju Albersmeier nudi svojevrsnu obranu morala, utemeljenu u derivaciji Humeovog razlikovanja onog što treba i onog što jest. (Creative Commons)

Ipak, u svakidašnjici se moralne zahtjeve često proglašava moraliziranjem, a inzistiranju na moralnoj strani djelovanja prigovara se nadmenost, pogled s visine i demonstracija neke vrste superiornosti. Moralizatori se predstavljaju kao oni koji hodaju naokolo i o svemu iznose moralne prigovore, umjesto da tek u situaciji koja to zahtijeva podsjete na moralnu dimenziju. Te je prigovore lako odbiti apstraktno, isticanjem da su i oni utemeljeni u nekom shvaćanju morala. Svejedno, pogrešno je na njih tek odmahnuti rukom. Kao što se u prethodnim raspravama o moralu vidjelo, nijedna moralna intuicija nije beznačajna, pa ni prigovor o fetišizaciji morala. Zato izgleda nije slučajno što se Albersmeier tim pitanjem pozabavila na kraju knjige, a ona je i dobar uvod u završni osvrt.

Osim radikalnih pitanja o ropstvu, pravima primata etc., sadržaj prizemnije, svakidašnje moralnosti su prijateljstvo, obećanja, zahvalnost, zamjeranje, poštenje, dostojanstvo, poniženje, poštovanje, držanje dane riječi i gdje bi moralni progres, ako je moguć, također bio itekako značajan.

Prigovori o moraliziranju padaju u vrijeme kad su, prema uvjerenju raširenom u upućenim krugovima, rasprave u etici, metaetici, primijenjenoj etici vrlo intenzivne, kad su najslavniji filozofi upravo etičari  (nekolicina je spomenuta i u ovom prikazu). Odmahivanje rukom na moralne prosudbe odražava potiskivanje, čak marginalizaciju morala u odlučivanju i današnjem shvaćanju svijeta. Naravno, rasprave o ropstvu, oslobođenju žena, o rasizmu, zaštiti životinja (koje su najčešći primjeri u ovoj i drugim etičkim studijama) kao da imaju značajnog utjecaja i da je zahvaljujući njima postignut vidljiv (moralni) napredak. Ne treba međutim smetnuti s uma da je taj napredak pravno-politički, da je ropstvo zabranjeno zakonom, a djeca zakonom zaštićena od nasilja u obitelji. Točno, u temeljima prava i politike uvijek su moralni osjećaj i moralno načelo. No, ni u obitelji, u biznisu, a ni u znanosti i akademskom svijetu, odnosi se ne uređuju tek na temelju moralnih načela, bez prava (i politike), a pogotovu ne na tržištu. Takozvana poslovna etika ustvari je smokvin list, osobito u globaliziranom biznisu. Ugovor s pravnom snagom je presudan. Tehnološke promjene, znanstveni pomaci, ekonomski rezultati nevoljko se moralno vrednuju, a progres se najčešće ističe u tim područjima. Moralni ishod je usputan, nije cilj tehnološkog progresa nego ‘bonus’, ‘dva u jednom’, da izostane i dalje bi se govorilo o napretku. Uostalom, potpisnici apela spomenutog na početku članka nisu se upitali o svojoj moralnoj odgovornosti nego tek upozoravaju na praktički problem.

U slučaju izdaje moralnog načela ‘kazna’ se ponajprije sastoji od prestanka odnosa (npr. prijateljstva) i od distanciranja sredine od izdajice. Činjenica da je to najbolnije u obitelji upućuje na doseg morala. Pravni odnos uključuje više strana i sastavnica nego moralni: kazna i kaznena procedura jasnije su definirane. Inzistiranje na moralnom aspektu zaista stvari čini još kompleksnijima. Zato se prigovor o moraliziranju i fetišu često se ističe kao iz iritacije, nasuprot efikasnosti (i interesima). Vrline poput odgovornosti, pouzdanosti, marljivosti, poštenja, suosjećanja nisu sasvim iščezle, ali od moralnih sadržaja više se u svakidašnjici zadržalo ono što se jasnije može pretočiti u ugovor i zakon: jednakost, jednakopravnost.

Iako su primjeri i razmatranja u knjizi Frauke Albersmeier zanimljvi ne izgleda da se iz nekih drugih primjera (recimo o eutanaziji, odnosu prema starima i bolesnima) ne bi mogli izvesti neki drugi zaključci. Osim radikalnih moralnih pitanja – o ropstvu, pravima primata etc., postoji prizemnija, svakidašnja moralnost, čiji su sadržaji prijateljstvo, obećanja, zahvalnost, zamjeranje, poštenje, dostojanstvo, poniženje, poštovanje, držanje zadane riječi i gdje bi moralni progres, ako je uopće moguć, također bio itekako značajan.

Za Albersmeier to nisu pitanja, moralni progres u njezinu izučavanju uopće nije isprepleten s promjenama u drugim područjima niti je moral utkan u socijalno tkivo. Autorica je, umjesto pokušaja situiranja moralnosti izdvojila tri moralna oblika, vjerojatno ne slučajno: moralno vrednovanje, moralnu svijest i moralno djelovanje. Pitanje je koliko se daleko može stići tim putem. Etika je praktično znanje, moral je područje prakse, tu se radi i o odlukama, provedbi i izvedivosti.  Izdvojen u posebnu sferu, izvan konkretne moralne diskusije u određenom vremenu i na određenom problemu čije se rješenje očekuje moral se pokazuje kao ambivalentno i neuhvatljivo područje ranjivo na prigovore o moraliziranju i neutemeljenoj nadmenosti. Pitanje je za diskusiju je li isprepletanje moralnih načela s pravom i politikom prihvaćanje morala u ta područja, radi li se o razvitku moralnih normi u pravni (i politički) oblik, je li to neki moralni progres, ili je riječ o utapanju morala u njima – moralni regres.

• Bilješke

[i] Ideja Acemoglua i Johnsona o ‘korigiranju’ tehnoloških inovacija nije nova. Carlota Perez u knjizi Technological Revolutions and Financial Capital  prepoznaje cikličnost tehnološkog napretka:  inovacije izazivaju socijalne poremećaje i napuhivanje financijskih mjehura, slijede rasprsnuća i regulacija, kojom se pokušava uravnotežiti i ekonomske i socijalne pozicije.

[ii] Josiah Ober and Walter Scheidel (2022): Inequality, poglavlje 27 u zborniku: The Cambridge Companion to the Ancient Greek Economy, ur. Sitta von Reden, Cambridge University Press 2022, str. 405-406.

[iii] Kod Pinkera je uređena država jedno od objašnjenja napretka koji se očituje u smanjenju nasilja. S druge strane, cviliziranje kao napredak vidi uspostavu države kao cilj s kojim dobitci idu u paketu. Jedno je pitanje dakle što je uopće napredak, a drugo što ga i kako omogućava i potiče, ako ga ima. Na Pinkera se često nasrće iz čiste averzije prema njemu kao osobi i nastoji ga se ocrniti na razne načine. Tyler Cowen, radikalni liberal, ulogu države u Pinkerovu objašnjenju napretka dovodi u pitanje iz idejnih razloga.

[iv] Ovdje je podsjetiti na Jeana Jacquesa Rouseaua prema kojem je civiliziranje ‘plemenitog divljaka’ čovjekov moralni pad. U popularnoj kulturi postoje inačice obaju tumačenja odnosa civiliziranih i barbara. U nizu su holywoodskih filmova civilizirani izloženi agresiji i nasilju primitivnih Indijanaca, a u drugima se nasilje intenzivira s dolaskom civilizacije.

[v] O moralnom i matematičkom realizmu pisali smo u prikazu knjige Morality & Mathematics (Justin Clarke-Doane, Oxford University Press, 2020)

[vi] Moralno se područje ne uspostavlja samostalno nego u razlici prema pravu, običajima, religiji. Ne može se reći moral je…, nego moralne norme za razliku od pravnih, moralne norme za razliku od religijskih, moralne norme za razliku od običaja … Vidi: Gert, Bernard and Joshua Gert, “The Definition of Morality”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2020 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = https://plato.stanford.edu/archives/fall2020/entries/morality-definition/