Napretka nema. Sve što mislite da znate o pretpovijesnim društvima je krivo. Povijest očima anarhista.

Izuzmu li se političke implikacije kojima je opterećena, The Dawn of Everything vrijedna je kao kritika historijskih mitova. Pretpovijesna društva ocrtava kao vrlo živa i sklona društvenom eksperimentiranju. Goran Mihelčić međutim smatra da je čak i zainteresirani čitatelj u opasnosti da nasjedne znanstvenoj neiskrenosti autora, pa glavnom prednošću objavljivanja knjige smatra njezine dosadašnje i buduće negativne recenzije i argumentirane kritike

• Naslovna ilustracija: Knjiga i autori David Wengrow i David Graeber (RLN)

Civilization Sida Meiera najpopularnija je strateška igra u povijesti. Igračima omogućuje da se užive u ulogu nekakvog besmrtnog vođe civilizacije (naroda) koju potom vode kroz povijest od početka poljoprivrede do kolonizacije svemira. Osnovica dizajna Civilization franšize, kao i svih njenih konkurenata, podjela je  povijesti u stadije odnosno doba, a civilizacije napreduju po tehnološkom stablu, odnosno ljestvici. Takvo shvaćanje razvoja civilizacije slično je laički uvriježenom shvaćanju prema kojem se društva mogu poredati od primitivnijih prema razvijenijima (složenijima). I dan danas dvjestotinjak država naš planet dijeli sa stotinama lovačko-sakupljačkih zajednica od kojih neke poput Sentinelaca na otoku u Bengalskom zaljevu odbijaju svaku mogućnost kontakta s vanjskim svijetom.

Teleološka ideja o povijesti usmjerenoj prema eventualnom cilju (spasenju čovječanstva) potekla je prvo iz kršćanske teologije, a tek osvitom prosvjetiteljstva i industrijskog doba došlo je do sekularne ideje o strelici napretka. Društva nepobitno napreduju prema složenosti iz mraka divljeg primitivizma. Ovisno o autoru, cilj je drugačiji, ali su tu stadiji razvoja. U suvremenoj historiografiji ova strelica napretka često se naziva putanjom od žitarica k državama. Naime, pojava organizirane poljoprivrede i življenja od žitarica uvjetovala je pojavu složenih društava, planiranja, skladištenja i bilježenja proizvodnje, pa čak i poreza na višak (jer je žito moguće prebrojiti i uskladištiti za kasniju upotrebu). U listopadu 2021. objavljena nova velika povijest nastoji potpuno oboriti ovakvu sliku svijeta koja je bila zajednička i mizantropnom Hobbesu i idealističkom Rousseau, koju dijele i liberali i socijalisti. The Dawn of Everything: A New History of Humanity (Zora svega: Nova povijest čovjeka) nastoji nametnuti ne samo novu historiografsku paradigmu već i pokrenuti razmišljanje o sadašnjem stanju stvari.

• Sve što znate je krivo

Točniji naslov knjige umjesto The Dawn of Everything bio bi Everything you know is wrong (Sve što znate je krivo). Za razliku od prethodnika poput Maps of Time (2004) Davida Christiana, The Better Angels of Our Nature (2011) Stevena Pinkera, The Origins of Political Order Francisa Fukuyame ili Hararijeva Sapiensa, ova je knjiga snažno usmjerena protiv ideje napretka kao prirodnog toka povijesti. Autori knjige tako napadaju ne samo temeljne predodžbe o napretku civilizacije već i same prosvjetiteljske ideje (ili, točnije, svoje shvaćanje tih ideja). Svoje djelo nazivaju manifestom za vraćanje pune čovječnosti ranom čovjeku, smatrajući da je rani čovjek smatran maloumnom ili krnjom verzijom modernog čovjeka premda biologija ukazuje da se moderni čovjek u današnjem stanju pojavio još u vrijeme zadnjeg ledenog doba.

Autori knjige su David Graeber i David Wengrow, obojica predavači na London School of Economics i University College London. Graeber je preminuo u rujnu 2020., navodno samo tri tjedna nakon završetka rukopisa knjige. Bio je antropolog, poznatiji kao izrazito lijevi anarhist, toliko lijevi da je čak bio neprihvatljiv američkoj akademskoj klimi. Bio je među ostalim jedan od organizatora Occupy Wall Street prosvjeda 2011., iste godine kada mu je objavljeno djelo Debt: the First 5,000 years. Graeber je morao naći akademski posao u Britaniji gdje je naišao na srodnu dušu u arheologu Davidu Wengrowu, koji je s njime dijelio frustraciju oko infantilizacije ranog čovjeka. Knjiga je pisana deset godina i trud je vidljiv u tekstu. Međutim, jasno je vidljiva i anarhistička, antikapitalistička ideologija autora jer je djelo gotovo ratoborno nastrojeno protiv modernizacije i kapitalizma.

Ni Hobbes ni Rousseau nemaju pravo

• Dvojac kontra prosvjetiteljstva

Kao i u svom eseju iz 2018, autori u knjizi obrazlažu kako postoje antropološki i arheološki dokazi da su rani ljudi po potrebi eksperimentirali s kompleksnijim oblicima društvenog uređenja, u kojima su hijerarhije bile privremene, kao i s razdobljima jednakosti. Ne postoje čvrsti dokazi da veće zajednice moraju biti hijerarhijske, a male egalitarne. No, ako je rani čovjek bio priprost, a domorodačka stanovništva s kojima su se sretali europski kolonizatori slična pračovjeku, onda je imperijalizam bilo lakše opravdati navodnom civilizacijskom prosvjetiteljskom misijom.

Autori gotovo na svakoj stranici napadaju prosvjetiteljske ideje o napretku koje su dio  svakog modernog pogleda. Vjerojatno stoga što je čitateljstvo krivo protumačilo smisao njihovog dugačkog eseja iz 2018. godine, podnaslov prvog poglavlja doslovce glasi: Zašto ovo nije knjiga o porijeklu nejednakosti. Po njima, temeljni problem nije nejednakost nego ideja napretka. Autori smatraju da je Adam Smith nasjeo na način razmišljanja koji pretpostavlja ideju o napretku da bi mogao objasniti nejednakost do koje dolazi razvojem trgovine, a Friedrich Engels je ideju o napretku posudio da stvori ideju u povijesnoj neizbježnosti razvoja komunističkog društva.

Autori napadaju samu ideju pretpovijesti jer je termin uveden tek u 19. stoljeću.[i] Ne poriču da je „većina povijesti trajno izgubljena”[ii] ali ih smeta što se tumači kroz navodno omalovažavajuće političke mitove. Potencijalnim čitateljima je vjerojatno najzanimljivije to što se birajući između tradicionalne dihotomije hobbesijanskog pogleda na čovjeka u odsutnosti civilizacije kao osuđenog na svoju najgoru prirodu i rousseauovskog pogleda na ranog čovjeka kao pravednika koji živi jednostavnim životom neiskvarenim civilizacijom, autori odlučuju za treću opciju. I Hobbes i Rousseau su u krivu. Čitava knjiga posvećena je obaranju konsenzusa akademske zajednice da su se rani gradovi i države nužno pojavili zbog potrebe organizacije velikih projekata poput obrade zemlje, navodnjavanja, kolektivne obrane što je za sobom dovelo do stvaranja hijerarhije i specijalizacije uloga.

Rane lovačko-sakupljačke zajednice nisu bile nužno naivno egalitarne i neiskvarene, niti su ljudi živjeli kratke i brutalne živote. Autori silno zamjeraju Rousseau što je smatrao rane ljude jednostavnima i krive ga za stoljeća razmišljanja o ranim ljudima kao bližima čovjekolikim majmunima nego današnjim ljudima. Čitavo drugo poglavlje, Wicked Liberty, posvećeno je napadima na Rousseau koji je opteretio čovječanstvo pričom o porijeklu društvene nejednakosti.

• Ni prosvjetiteljstvo nije europsko

U napadu na prosvjetiteljstvo autori idu toliko daleko da tvrde da su njegove temeljne inspiracije došle od domorodačkog američkog stanovništva. Prema njihovoj tezi, tadašnji francuski autori bili su u živoj razmjeni ideja s domorodačkim narodima današnje Kanade koji su imali kompleksne konfederativne institucije. Autorima je ključni dokaz knjiga francuskog aristokrata Louisa Armanda de Lahontana Zanimljivi dijalozi s divljakom dobrog razuma objavljena 1703. godine. U njoj prenosi razmišljanja domoroca Kondiaronka, koja su, tvrde autori, svi francuski intelektualci 18. stoljeća „morali“ pročitati. Kondiaronk je među ostalim nazvao novac izvorom svih zala i tiraninom Francuza (Francusku su u 18. stoljeću obilježila desetljeća financijskih problema), te se čudio shvaćanju da ljudi ne čine zlo samo zbog straha od kazne. Autori slave Wendate, jedan od naroda koji govore irokeškim jezikom, koji su imali redovita dnevna okupljanja radi zajedničkog odlučivanja te su bili više uključeni u politiku od današnjih političkih stručnjaka ili od pripadnika starogrčkih polisa.

Ideja prosvjetiteljstva došla je od domorodaca sa jezera Ontario: Wendati i njihovi susjedi (Wikimedia Commons)

Teško je progutati golemi zalogaj u tvrdnji da su Kondiaronkove i druge slične kritike francuskog društva inspirirale čitav prosvjetiteljski pokret, jer je  namjera autora da se sam početak modernizma zapravo pripiše krađi od predmodernih društava vrlo očita. Autori nemaju dokaza da se o Wendatima i drugim indijanskih narodima pisalo. Graeber i Wengrow idu toliko daleko da tvrde da su do 18. stoljeća u zapadnoj političkoj misli bili odsutni ideali slobode, jednakosti i demokracije. Prema autorima Europljani čak nisu uočavali nejednakost dok je nisu uočili američki indijanski promatrači.

Paradoksalno je što Adario, Lahontanov sugovornik koji je navodno podario Europljanima  ideje, dolazi iz zajednice Wendata koji su imali privatno vlasništvo, zakone i probleme s nejednakosti. Autori odbacuju i mogućnost da je Lahontan u dijalog ugradio svoje ideje kroz izmišljenog sugovornika, što je bila norma u polemikama. Francuska je aristokracija u to doba bila poznata po međusobnom suparništvu i izrodila je modernističku ideju pripadanja eliti zbog zasluga, a ne povijesnog prava. Nejednakost se pojavljuje kao stalni motiv u zapadnoj misli još od najranijih vremena kršćanstva koje je aludiralo na siromašne mase, a opetovano se pojavljivala u teološkim raspravama od samog nastanka kršćanske crkve. Brojne veće seljačke pobune često su u sebi sadržavale zahtjeve za ukidanjem oblika nejednakosti, odnosno za ukidanjem ili širenjem povlastica. Teološki košmar kršćanstva u 16. i 17. stoljeću proizašao je iz potrebe da se objasni zašto je pravedno da su neki ljudi bogatiji pa čitave škole mišljenja smatraju protestantsku radnu etiku bitnom za veći uspjeh protestantskih zemalja u 19. stoljeću. Prikaz knjige u The New York Review of Books istaknuo je i druge povijesne primjere spomena nejednakosti koje su autori ignorirali u ovoj knjizi. No autori ostaju pri argumentima o popularnosti Lahontana, citirajući da je komedija o Wendatskom divljaku dva desetljeća bila hit u Parizu.[iii]

• Šarolika raznovrsnost pretpovijesti

Kvaliteta knjige uočljiva je u dijelovima koji se bave arheološkim i antropološkim spoznajama i nisu izravno politički. Tradicionalnu ideju o jednostavnosti pretpovijesnih društava opovrgavaju novi arheološki nalazi koji svjedoče o složenom ponašanju i postojanju kompleksnih ideja. Jedno pogrebno mjesto iz Ledenog doba zahtijevalo je bar 10 000 sati utrošenog rada što u okruženju negostoljubive klime djeluje fantastično. Takozvani Poverty Point na području današnje Louisiane star bar 36 stoljeća, iziskivao je masovno okupljanje stanovništva udaljenog stotinama kilometara, a njegove simetrične linije ekvivalent su „lovačko-sakupljačkog metropolisa veličine mezopotamskog grada-države.”[iv] Njegovo postojanje pogotovo obara uvjerenje da su rani ljudi živjeli uglavnom izolirano i nesposobni za veće pothvate, bez stvaranja prvih država. Grad Göbekli Tepe u današnjoj Turskoj star je bar 11 000 godina, a stariji je od pisma, kotača, piramida pa i poljoprivrede u ‘Plodnom polumjesecu’ (područje na današnjem Srednjem istoku koje se proteže kroz niz država, od sjevernog Egipta preko Palestine, Izraela, Jordana Libanona, Sirije, Iraka, Kuvajta) . Suvremene analize pokazuju da je za pripitomljavanje divljih sojeva žitarica bilo potrebno tek dva do tri stoljeća, no u kolijevci civilizacija je taj proces trajao tri tisućljeća, što je vremensko razdoblje duže od zapadne civilizacije (ako je brojimo od starogrčkih temelja). Očito su prvi gradovi mogli opstati bez isključivog oslanjanja na uređenu poljoprivredu.

Arheološki nalazi upućuju da do pojave gradova nije došlo zbog prijelaza na poljoprivredu. Autori smatraju kako se može zaključiti da su gradovi postojali bez vladajućih, a kada bi se oni i pojavili, često su ih pratila vijeća i zajednice. Atena nije bila izoliran slučaj u povijesti, već razmjerno kasna pojava takvog uređenja. Ipak, autori sustavno zanemaruju mogućnost da su postojale različite mogućnosti oligarhija, usredotočujući se na odsutnost velikih palača koje bi dokazivale svećenike i kraljeve.

Mnogi arheološki nalazi za koje se smatralo da iziskuju uređene institucije bili su zapravo precijenjeni i zahtijevali su tek usputno obrađivanje zemlje. Pretpovijesni život bio je vrlo šarolik, lako se pretapao iz hijerarhijskih u nehijerarhijska uređenja ovisno o potrebama života. Tradicionalni život Inuita i Čerokija podrazumijevao je i diktaturu i demokraciju, ovisno o okolini i klimi. Španjolci su na Floridi naišli na čitavo kraljevstvo lovaca-sakupljača – Calusu, a i danas jedan amazonski narod živi u velikim egalitarnim zajednicama za kišne sezone, te malim autoritarnim skupinama za suhih mjeseci. Autori osobito hvale Teotihuacan, američku metropolu iz doba prije dolaska Europljana, koja je nakon povijesti autoritarnog uređenja napustila vjerske žrtve i gradnju spomenika te se navodno okrenula gradnji dobrih kuća za stanovništvo. Autori ističu primjer kao „rijedak životni standard, postignut na tako širokoj urbanoj dimenziji u bilo kojem razdoblju urbane povijesti, čak i današnje.”

Problem je što knjigu nose arheološki i antropološki dokazi, ali se njihova uvjerljivost oslanja na činjenicu da je i dobro informirani čitatelj nedovoljno upućen da odbaci navodne nove dokaze. Već spomenuti prikaz The New York Review of Books upozorio je da su autori požurili prozvati ukrajinski Talyankyi gradom iako je vjerojatnije da je bio tek povremeno naseljen za svrhe festivala, prešutivši time zaključak arheologa kojeg i sami citiraju kao stručnjaka za grad. Kod Mohenjo Dara u donjem toku rijeke Ind, autori prešućuju zaključak arheologa koji navode da je Mohenjo Daro vrlo vjerojatno bio grad-država zbog arheoloških dokaza (pečata) birokracije. Kod primjera Mashkan-shapira u Iraku koji autori navode kao primjer četiri tisuće starog grada bez nejednakosti ista recenzija otkriva da autori prešućuju kako se radilo o paru nalazišta od kojih je jedno bilo administrativno, a drugo samo za stanovanje. Ustvari, čini se da je zapravo uzaludno čitati fascinantne dokaze bez popratnog komentara stručnjaka. Spomenuta recenzija The NYRoB upućuje da su autori neiskreno i ciljano manipulirali navođenjem podataka i biranjem zaključaka kako bi mogli utvrditi da je rani čovjek uvijek bio kozmopolitskiji i socijalno pravedniji nego što se to mislilo.

Recenzija u The New York Review of Books upućuje da su autori neiskreno i ciljano manipulirali navođenjem podataka i biranjem zaključaka kako bi mogli utvrditi da je rani čovjek uvijek bio kozmopolitskiji i socijalno pravedniji nego što se mislilo.

Naime, sve stoji na temeljnoj tezi autora da su ljudi od prapovijesti eksperimentirali i birali što im najbolje odgovara. Država je stoga nastala iz tri potrebe dominacije. Prva je bila nad nasiljem (suverenost), druga nad informacijom (birokracija), a treća iz osobne karizme vođa. Rana naselja i države pokazivale su katkad samo jednu ili dvije od ove tri osobine države, dok modernu civilizaciju obilježava nužna prisutnost sva tri oblika. Autori smatraju da kraljevstva i carstva nisu bili norma već rijetki otoci hijerarhije okruženi velikim područjima čiji stanovnici nisu vidjeli potrebu za stalnom hijerarhijom. Nejednakost nije morala biti nužna jer su ljudi tijekom povijesti imali vrlo šarolike navike privređivanja hrane, suprotno uvjerenjima o tome da se civilizacija organizirala oko upravljanja viškovima. Naravno, i ovo je pretpostavka autora koja nema čvrste dokaze ni za ni protiv jer se radi o područjima i dobima koji nisu ostavili povijesne spomene.

Autori ispravno zaključuju da takozvana primitivna društva koja i danas postoje svjedoče o tome kako lovačko-sakupljačke zajednice mogu imati kompleksna pravila, zajedničke pothvate i čak razmjerno kozmopolitske poglede. Pa ipak, prešućuju da se u većini suvremenih lovačko-sakupljačkih zajednica mogu uočiti hobbesijanski oblici smrtonosnog klanovskog ratovanja, tretiranja žena, koje imaju veliku ulogu kao sakupljačice hrane, kao robe, tendencije dominacije starijih ili moćnih pojedinaca i sličnih očekivanih nalaza socijalne psihologije. Evolucijska psihologija jasno ukazuje kakve su osobine selektirane kroz tisućljeća prirodnog i spolnog odabira, no autori o tome šute.

Čitava knjiga zapravo se svodi na argument da stoga što postoji široki odabir mogućnosti ne postoji najčešća opcija, što je očigledna logička pogreška. Iznimkama pokušavaju oboriti pravilo, a čak i tada, čini se da njihove iznimke zapravo i nisu iznimke.

• Neonarhistički Tlön

U poznatoj kratkoj priči Tlön, Uqbar, Orbis Tertius argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa, tajna organizacija potajice stvara detaljne dokaze o drugačijem svijetu gdje ljudi vjeruju u posve drugačije postavke filozofije i stvarnosti. Gomilanjem dokaza o Tlönu stvarni svijet počinje se preobražavati u konstruirani svijet Tlöna. Graeber i Weingrow smatraju da se nešto slično dogodilo s modernim svijetom, počevši od ideja prosvjetiteljstva i napretka, te nameću ideju da se sloboda oduvijek morala tržiti za napredak. Posljednja rečenica knjige upozorava da živimo okruženi mitovima.

Usprkos svom trudu, anarhističku poruku autora je teško prihvatiti. Iako autori uvjerljivo dokazuju da je rani život čovjeka bio složen, nije vidljivo zašto bi današnji kompleksni život mogao opstati kroz spontanu samoorganizaciju, dijeljenje resursa i nepostojane institucije. Premda autori smatraju da su oni ti koji razotkrivaju da je suvremeni svijet nastao kao prosvjetiteljski Tlön, oni zapravo žele učiniti isto, stvarajući dokaze da je svijet oduvijek bio dominantno anarhistički organiziran.

U ovome je i najveći problem knjige jer ona zapravo nije velika povijest već suvremeni manifest za anarhizam kao političku opciju. U novije vrijeme anarhizam se u javnoj raspravi razvodnio kroz razne libertarijanske ideje ili one vezane uz digitalne tehnologije, dok autori žele demonstrativno pokazati da je oduvijek i svugdje bio moguć i prirodan. Iako pišu o nejednakosti kroz povijest odbacuju da je njihov cilj pisanje o nejednakosti. Napadaju Stevena Pinkera ostale utjecajne liberale zato što nastavljaju zvati povijesne epohe „razmjerne slobode, demokracije i ženskih prava“ mračnim dobima.[v] Napadaju gotovo svaku značajniju osobu koja je pisala o društvima i povijesti u zadnjih nekoliko stoljeća, samo zato što se usudila prihvatiti bilo kakvu ideju napretka.

Autori napadaju sve koji su se u posljednjih nekoliko stoljeća usudili prihvatiti ideju napretka. Steven Pinker

U uvodu Wengrow piše kako žali što je Graeber prerano umro jer su planirali čak najmanje tri nastavka knjige. U zaključku piše da su htjeli objasniti zašto smo “zapeli“ u svijetu „rata, pohlepe, iskorištavanja” i sustavne otupjelosti na patnju drugih baš zato što smo zaboravili kako zamišljati „druge oblike društvenog postojanja.”[vi] Prema njima je većina ljudske civilizacije zapela na ideji da se osobni imutak mora preobražavati u trajnu političku moć. Cijela moderna civilizacija utemeljena je na pogrešno isključujućim pretpostavkama o privatnom vlasništvu i političkoj moći.

• Reakcije

Knjiga je potpuno očekivano naišla na raznolike reakcije. The Atlantic ju je proglasio „slavnim neredom,” a Wall Street Journal je odbacio zbog krivotvorenja navodne odbojnosti ideja privatnog vlasništva.  Svakako treba opet spomenuti recenziju The New York Review of Books koja je razotkrila kako autori svoju stručnost koriste da selektivno prikazuju nove rezultate nalaza i uvijek biraju zaključak koji pristaje njihovim anarhističkim tezama.

Govoreći o dobrim stranama knjige, izuzeta od svojih političkih implikacija knjiga je postignuće kao kritika pogrešnih historiografskih mitova o pretpovijesnom životu. Uvjerljivo obara tradicionalne pretpostavke o sporom napretku i oskudnosti pretpovijesnog života i ocrtava sliku nemodernih društava kao vrlo živih, naprednih i sklonih društvenom eksperimentiranju. Mnogi primjeri manje su ili uopće nepoznati čak i ljudima koji se zanimaju za staru povijest. Uspješno oslikava kako je proces rasta složenosti ljudskog društva bio mnogo kompleksniji i slobodniji nego što bismo očekivali: manje okovan diktatima prirode, više oblikovan slobodom ljudskog truda.

Temeljni problem knjige je što je ona primarno anarhističko djelo. Kao što se Žižek proslavio svojom kritikom zaključka da je nemoguće zamisliti društvo bez privatnog vlasništva, to je i stalna poruka autora iz poglavlje u poglavlje. Iako autori uspješno oslikavaju da su postojala šarolika društva, zapinju na argumentu da su moguća drugačija uređenja i tu staju. Logika selekcije, pritiska okoline, natjecanja i drugih mehanizama pretpostavljaju da među mnoštvom mogućnosti uspijeva ona koja je dovoljno učinkovita. Knjiga nikada ne nadilazi ovaj ogromni problem u argumentaciji i zato zakazuje kao manifest koji bi ukazao da su suvremena društva nepotrebno zasnovana na jednom uvriježenom mitu. Štoviše, može se interpretirati da čak implicira kako je ljudska povijest manje bila poput ljestvice napretka, a više možda poput tržišta uređenja kojem je nakon tisuća godina počeo dominirati najbolji proizvod – današnja moderna civilizacija – što je zaključak s kojim se autori nikako ne bi htjeli složiti.

Knjiga čitatelje svakako navodi na razmišljanje, ali ne na nepobitne zaključke do kojih želi doći. No, ne samo što je temeljnu političku tezu teško prihvatiti, čak se i mnoštvu nalaza koje su tijekom desetljeća pisanja knjige autori prikupljali kao argumente ne može vjerovati. Kako je područje knjige prestručno i za čitatelje s društveno-humanističkim obrazovanjem ovu knjiga nije vrijedna čitanja čak i zainteresiranima za tematiku jer će nasjesti znanstvenoj neiskrenosti autora. Vrijedne čitanja su negativne recenzije i buduće argumentirane kritike. Anarhistički Tlön nije uspio, no možda će biti zanimljivih rasprava.

• Bilješke

[i]Vrijedi napomenuti da se pretpoviješću smatra čovjekova povijest prije pojave pisanih izvora. Slikovito rečeno, pretpovijest je dio čovjekove povijesti kojom se može baviti isključivo arheolog, a ne i puki povjesničar.

[ii]Prvo poglavlje, Farewell to Humanity’s Childhood

[iii]Drugo poglavlje, Wicked Liberty

[iv]Peto poglavlje, Many Seasons Ago

[v]Jedanaesto poglavlje, Full Circle.

[vi]Dvanaesto poglavlje, Conclusion