Neodemokracija. Nakon tradicionalne ljevice i desnice. Razlike lijevih i desnih populista i desnih ekstremista. Škoro

Samo u prvoj polovici ove godine vodeći su svjetski izdavači objavili mnoštvo autorskih knjiga i zbornika o populizmu. Najveći dio te literature zasnovan je na istim apriornim negativnim stajalištima o populizmu koje zastupa i većina mainstream političara. U tri će povezana članka Božo Kovačević prikazati izabranu literaturu na temelju koje će se referirati na aktualni val populizma i u Hrvatskoj

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Drugi nastavak: Što se o populizmu može naučiti od Le Bona, Bernaysa i Clausewitza. Neispunjena obećanja prosvjetiteljstva

• Treći nastavak: Zašto su obespravljeni birači izabrali desne, a ne lijeve populiste? Teorije o vođi i autoritarnoj ličnosti

Referendumska odluka o Brexitu, snaženje populističkih stranaka u raznim europskim državama – a osobito izborna pobjeda Pokreta pet zvijezda i Lege u Italiji te rezultati AfD u Njemačkoj, Nacionalne fronte u Francuskoj i Slobodarske stranke u Austriji, kao i krajnje euroskeptična politika Orbanova Fidezsa u Mađarskoj i vladajuće stranke PiS u Poljskoj – osnažili su interes stručnjaka za populizam. Samo u prvoj polovici ove godine vodeći su svjetski izdavači, uz niz autorskih djela, objavili tri zbornika o populizmu, svaki na više stotina stranica.

Populizam je, osobito onaj povezan s radikalno desnim političkim strankama, daleko najzastupljenija tema u politološkim časopisima. Vrhunac interesa dostignut je 2010. kada je o toj temi objavljeno sedam puta više znanstvenih članaka nego što je ukupno bilo posvećeno temama kršćanske i socijalne demokracije te zelenima (Mudde 2017:23). Najveći dio te literature zasnovan je na istim apriornim negativnim stajalištima o populizmu koja zastupa i većina mainstream političara. Za njih je populizam „postao politička atribucija prije nego termin s kojim bi se većina političkih igrača rado identificirala“ (Panizza 2005:2) Knjige koje ću prikazati samo su dio nepregledne intelektualne produkcije o tom bauku liberalne demokracije.

U predstavničkoj je demokraciji „output odluka postao važniji od inputa sudjelovanja“, Klaus von Beyme

Potrebu da se uključi u raspravu o populizmu osjetio je i doajen njemačke i europske politologije Klaus von Beyme. Godine 2018. objavio je knjigu Rechtspopulismus: Ein Element der Neodemokratie koja je godinu dana poslije prevedena na engleski. Tom knjigom je nastavio elaborirati svoje postavke o neodemokraciji koje je iznio u prethodnoj knjizi From Postdemocracy to Neodemocracy. Ondje je elaborirao stajalište o populizmu kao sastavnom dijelu neodemokracije, nove faze u razvoju demokracije koja je uslijedila nakon krize predstavničke demokracije. Tu krizu je lapidarno opisao ocjenom da je u predstavničkoj demokraciji „output odluka postao važniji od inputa sudjelovanja“ (Beyme 2018:2).

Postmodernistička moda dodjeljivanja prefiksa post u opticaj je uvela termin postdemokracija. No, taj termin implicira da je nastupilo vrijeme u kojem demokracije više nema. Beyme drži da je primjereniji termin neodemokracija jer ukazuje na nove pojavne oblike demokratskih uređenja. Kako je demokracija kao oblik političkog uređenja nerazdvojno povezana s pravnom državom, to se u oblikovanju neodemokratskih sustava mora voditi računa o teorijskom konceptu pravednosti koji se ne može uskladiti s neoliberalnim shvaćanjem o tržištu kao jedinom mediju za alokaciju resursa i nalaženje sreće. Populizam smatra važnom sastavnicom neodemokracije upravo zbog njegovog inzistiranja na inputu sudjelovanja: „Populistički pokreti su oni koji stavljaju teme na dnevni red i napredni ispravljači zastarjelih institucija.“ (Beyme 2019:14)

Populizam „razvija nove, nekonvencionalne i spontane oblike sudjelovanja koji sprječavaju da se desni populizam preokrene u desni ekstremizam“ i može imati pozitivne učinke na razvoj neodemokracije. Kako bi se održala kao sustav, „demokracija mora uključiti neke elemente populizma da bi se opet bliže povezala sa stajalištima građana“.

Smještajući, dakle, populizam u kontekst neodemokracije, Beyme ga ne promatra kao velika većina politologa, kao prijetnju demokraciji, kao otvaranje puta prema totalitarizmu. Tome nasuprot, on tvrdi da populizam „razvija nove, nekonvencionalne i spontane oblike sudjelovanja koji sprječavaju da se desni populizam preokrene u desni ekstremizam“(3) i da može imati pozitivne učinke na razvoj neodemokracije. Pojava populizma može se objasniti slabljenjem tradicionalnih političkih stranaka, povećanjem ovisnosti politike o medijima i jačanjem uloge stručnjaka na račun stranačkih elita. Detaljnijom analizom promjena u politici Beyme konstatira da je porastu desnog populizma u SAD-u pogodovala „slabost lijevog liberalizma koji je i dalje liberalan ali ne više i lijevi“ dok je u Njemačkoj socijaldemokracija ta koja se „navodno zaboravivši svoje tradicionalne podržavatelje iz radničke klase, čini odgovornom za val desnog populizma“ (4).

Suprotstavljanje mjerama štednje koje su bile nametnute nekim europskim državama mainstream političke stranke, dakle kršćanski i socijalni demokrati, proglasile su neodgovornim populizmom. Pritom su u potpunosti zanemareni interesi građana i činjenica da je demokratski izabranim vladama nametnuta politika suprotna njihovim programima. Populizam se pojavio kao refleksna obrana demokracije. Ono što su populisti željeli moglo bi se opisati i Habermasovim terminom deliberativne demokracije kao i Giddensovim terminom dijaloške demokracije. Umjesto spremnosti na razgovor o političkim pitanjima, europske su elite građanima Grčke, Španjolske, Portugala i Italije nametnule proračunsku štednju što se iskazalo kao snižavanje iznosa mirovina i plaća te kao porast nezaposlenosti. Kako bi se održala kao sustav, „demokracija mora uključiti neke elemente populizma da bi se opet bliže povezala sa stajalištima građana“ (6).

Beyme smatra da su lijevi ekstremistički populisti prihvatili više demokratskih vrijednosti te stoga mogu biti uvedeni u normalnu demokratsku proceduru znatno lakše nego desni ekstremisti

Dosljedan u zamisli da je desni populizam neka vrsta prepreke prodoru desnog ekstremizma, Beyme pokušava odrediti razlike između desnih ekstremističkih stranaka i desnih populista. Desni ekstremisti su protiv sustava parlamentarne demokracije dok su desni populisti protiv establišmenta, protiv elita, odnosno protiv nekih navodno demokratskih metoda koje su zapravo nedemokratske. Desni ekstremisti su uvijek protiv pluralizma dok se to za desne populiste ne može uvijek tvrditi. Desne ekstremističke stranke su nedvojbeno autoritarne, dok se u desnim populističkim strankama ipak mogu nazrijeti elementi unutarstranačke demokracije. Tragajući za daljnjim razlikama Beyme konstatira da desni populisti kategorično odbijaju terorizam dok se to za desne ekstremističke stranke ne može reći. Razlike postoje i u pogledu odnosa prema EU. Desni ekstremisti kategorično odbacuju EU dok su desni populisti uglavnom euroskeptični, ne toliko zaokupljeni odbacivanjem europskog integriranja nego uglavnom načinima uspostave europskih institucija i načinima provedbe njihovih politika.

Desni ekstremisti su protiv sustava parlamentarne demokracije dok su desni populisti protiv establišmenta, protiv elita, odnosno protiv nekih navodno demokratskih metoda koje su zapravo nedemokratske. Desni ekstremisti su uvijek protiv pluralizma dok se to za desne populiste ne može uvijek tvrditi

Tradicionalna podjela na političku ljevicu i političku desnicu neprimjenjiva je na suvremenu politiku jer se neki vrijednosni elementi koji su prije mogli biti pripisani samo jednoj strani sada pojavljuju i na drugoj. Pogrešnom primjenom tradicionalnog pojmovnog aparata Beyme smatra i ocjenu da su desni populisti zapravo konzervativci. On odgovara: „Identificirati konzervativizam s populizmom čini se prilično perverzno, osobito stoga što su tradicionalni konzervativci najmanje populisti u usporedbi s drugim skupinama.“ (15) Dok su konzervativci čvrsto ukotvljeni u svoj vrijednosni sustav, desni populisti su prevrtljivi i nepredvidljivi. Konzervativci poštuju institucije dok ih populisti nerijetko dovode u pitanje. Ta je razlika posljedica shvaćanja populista da su mi s kojima se oni identificiraju i koje predstavljaju suprotstavljeni njima, elitama, a konzervativci su redovito elitisti koji tvrde da zamjenica mi obuhvaća sve, da je podjela na elite i narod zadana tradicijom, prirodom ili božjom voljom pa je stoga nepromjenjiva.

Bayme se bavi ponajprije desnim populizmom jer je daleko zastupljeniji nego lijevi populizam i jer je percipiran kao daleko veća opasnost za demokraciju. Konstatira da, primjerice, vlast Ciprasove lijeve populističke stranke Syriza u Grčkoj ne predstavlja opasnost za EU. Njegova je generalna ocjena da su „lijevi ekstremistički populisti općenito prihvatili više demokratskih vrijednosti te stoga mogu biti uvedeni u normalnu demokratsku proceduru znatno lakše nego desni ekstremisti“ (68).

Na ključno pitanje jesu li demokratski sustavi osposobljeni za borbu protiv ekstremizma Beyme odgovara negativno. Zbog toga smatra da treba uložiti napore u integraciju desnih populističkih pokreta i stranaka u demokratski sustav. Ako se to ne bi dogovorilo, prevelik bi broj birača bio prepušten desnim ekstremističkim strankama. Doduše, Beyme ne daje sasvim jasan odgovor na pitanje kako to učiniti. Ako je, primjerice, postotak glasača desnih populističkih stranaka koji smatraju da je Islam opasnost za zapadnu civilizaciju dvostruko veći nego postotak glasača centrističkih stranaka koji tako misle, kakva bi trebala biti politika vlade koja nastoji pripitomiti desne populiste i uključiti ih u vlast? Bi li se u tom slučaju politika vlade pretvorila u desno ekstremističku politiku?

Beyme nije zagovornik populizma. On je pristaša predstavničke demokracije. No, svjestan je slabosti tog sustava, a populističke inicijative i zahtjeve smatra dobrodošlim upozorenjima o propustima koje treba pokušati ispraviti. S obzirom na popis ipak ne sasvim uvjerljivih razlika između desnog populizma i desnog ekstremizma i nerijetku znatniju bliskost populista s desnim ekstremistima nego sa zagovornicima predstavničke demokracije, nije jasno na čemu Beyme temelji optimističko uvjerenje da centrističke stranke mogu pripitomiti desne populiste i integrirati ih u neodemokratski sustav. Bilo bi dobro da je s više potankosti opisao načine funkcioniranja neodemokratskih država u kojima desne populisitčke stranke sudjeluju u vlasti. Po čemu bi se politika tih država razlikovala od politike Orbanove Mađarske ili PiS-ove Poljske? Ili Trumpove Amerike?

Čini se da je Beyme pokušao definirati Trumpa kao antipopulista zbog toga što bi, da ga opiše kao desnog populista, njegov optimizam da desni populisti mogu biti integrirani u demokratski sustav izgubio uvjerljivost.

Beyme Trumpa ne smatra populističkim političarem. Trump bi, misli Beyme, „jednako tako mogao biti opisan kao antipopulist budući da redovito torpedira progresivne populističke projekte prema emancipaciji i slavi šovinizam, antipluralizam i unilateralizam“(19). Da je Beyme Trumpa nazvao desnim populistom, svi spomenuti Trumpovi postupci bili bi obuhvaćeni tom oznakom. Kao desni populist Trump onemogućuje inicijative lijevih populista.  Povrh toga, sustavno radi na degradiranju načela podjele vlasti i neprestano pokušava zloupotrijebiti svoj položaj protiv medija, sudaca i političkih protivnika. Čini se da je Beyme pokušao definirati Trumpa kao antipopulista zbog toga što bi, u slučaju da ga opiše kao desnog populista, njegov optimizam u pogledu mogućnosti da desni populisti budu uspješno integrirani u demokratski sustav izgubio uvjerljivost. Trump nedvojbeno predstavlja opasnost za demokraciju. Sasvim je neizvjesno hoće li mu se sustav američkih institucija i slobodoumni američki građani moći uspješno suprotstaviti i zaustaviti ga.

Denuncirajući sve političke stranke kao korumpirane Škoro je najavio rat političkim elitama. Predstavivši se kao autentični predstavnik naroda ujedno je parlament denuncirao kao tek surogat demokracije. Učinio je realnom mogućnost da i u Hrvatskoj na dužnost predsjednika bude izabrana osoba s estrade.

U pregledu desnih populistički stranka u pojedinim europskim zemljama navedeno je da takvih stranaka u Hrvatskoj nema. Beyme, očito, nije imao informacije o Mostu i Živom zidu, a vjerojatno mu nisu bili poznati potezi i stajališta aktualne hrvatske predsjednice. Nije mu mogla biti poznata ni one issue kampanja Mislava Kolakušića za mjesto u Europskom parlamentu zasnovana samo na  detektiranju problema korupcije i na obećanjima da će ga – kad postane predsjednik, premijer, ministar unutrašnjih poslova i ministar pravosuđa – promptno riješiti. Ako bude pripremao drugo izdanje knjige, Beyme neće moći zaobići eklatantan primjer pažljivo upakiranog desnog populizma u najavi predsjedničke kandidature Miroslava Škore. Denuncirajući sve političke stranke kao korumpirane, Škoro je, na mnogo obzirniji način negoli je to učinio Trump, najavio rat političkim elitama. Predstavivši se kao autentični predstavnik naroda ujedno je parlament denuncirao kao tek surogat demokracije jer se ni o jednom zastupniku ne izjašnjava cijela nacija kao o predsjedniku. Pritom je zanemario mogućnost da predsjednik može osvojiti 50,01% glasova, a njegov poraženi oponent 49,99%. U skladu sa shvaćanjem da je predsjednik, a ne parlament, pravi eksponent volje naroda, Škoro se zauzeo za proširenje ovlasti predsjednika, osobito u vezi s raspisivanjem referenduma. Na liniji Višegradske skupine i zapadnjačkog desnog euroskepticizma jasno se opredijelio za Europu suverenih država. U skladu s tim nije spominjao europske oružane snage, nego potrebu jačanja hrvatskih obrambenih kapaciteta kao da EU i NATO ne postoje. Migracije i terorizam proglasio je glavnim sigurnosnim prijetnjama za Hrvatsku. Zanemario je da gotovo nitko od migranata ne želi tražiti azil u Hrvatskoj i da se podmetanjem bombi, paljenjem automobila i pucnjavom na javnim mjestima u Hrvatskoj bave uglavnom domaći kriminalci ili pak došljaci iz Srbije kojima su pripadnici desničarskih garnitura na vlasti pribavili hrvatske domovnice. Ukratko, spominjanjem realnih problema hrvatske i europske demokracije i podilaženjem predrasudama o migracijama i terorizmu kao tobožnjim glavnim sigurnosnim prijetnjama za Hrvatsku, ponudio je atraktivna populistička rješenja i učinio realnom mogućnost da i u Hrvatskoj – nakon Amerike, Slovenije i Ukrajine – na dužnost predsjednika bude izabrana osoba s estrade.

Jan-Werner Müller nema dvojbe o populističkom karakteru Fidezsa i PiS-a

Zanimljivo je da Beyme ne spominje ni mađarski Fidezs i poljski PiS  zadovoljivši se, očito, službenom pripadnošću tih stranaka EPP-u i ECR-u. Za druge jednako ugledne politologe, kao što je primjerice Jan-Werner Müller na kojega se Beyme često osvrće, nema dvojbe o populističkom karakteru Fidezsa i PiS-a. Premda te dvije vladajuće stranke koje u EU doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju europskim vrijednostima i europskom projektu ne spominje kao populističke, Beyme ipak Poljsku i Mađarsku, zajedno s Hrvatskom, stavlja u kontekst u najmanju ruku euroskeptične, ako ne i antieuropske, politike. Spominje sudjelovanje predsjednika Trumpa na sastanku Inicijative tri mora: „Trump je sudjelovao na drugom kongresu Inicijative u Varšavi početkom srpnja 2017. godine time jačajući samosvijest regije protiv EU.“ (40)

Beyme Hrvatsku, Poljsku i Mađarsku stavlja u kontekst u najmanju ruku euroskeptične, ako ne i antieuropske politike. Grupaciju država koju čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska spominje kao primjer formiranja grupe za pritisak na europske institucije u interesu desupstancijalizirane demokracije ili „populističko-autoritarnog vala koji je zapljusnuo Europu“

Premda vladajuće stranke nijedne od tih četiriju europskih država nije uvrstio u svoj popis desnih populističkih stranaka, Beyme ipak spominje Višegradsku skupinu – grupaciju država koju čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska – kao primjer formiranja grupe za pritisak na europske institucije u interesu desupstancijalizirane demokracije ili „populističko-autoritarnog vala koji je zapljusnuo Europu“ (61). Ako tako vidljive pojave desnog populizma kao što su Fidezs i PiS Beyme ne klasificira kao populizam, otvara se pitanje o pravom sadržaju pojma desnog populizma koji on koristi. Ako pak vladavine Fidezsa i PiS-a smatra primjerima neodemokracije koja je obuhvatila i pripitomila desni populizam, onda moram reći da mi se čini da pokušaj preodgajanja nije uspio. Umjesto da odgajatelj promijeni gojenca, čini se da je gojenac, nimalo se ne promijenivši, odgajatelja učinio sličnijim sebi.

• Drugi nastavak: Što se o populizmu može naučiti od Le Bona, Bernaysa i Clausewitza. Neispunjena obećanja prosvjetiteljstva