Nije jednoznačno: Utjecaj subvencija na produktivnost prije i nakon pristupa EU, u recesiji i u razdoblju rasta

Članak objavljen u časopisu Društvena istraživanja istražuje efekte državne pomoći na produktivnost poduzeća u Sloveniji u petnaestogodišnjem razdoblju, a u istom izdanju časopisa dvojica autora analiziraju tekst kurikularne reforme stavljajući naglasak na problematiku neoliberalizma koji teži redefiniciji pojedinca prema jedinstvenom modelu poduzetnika

Pitanje državnih subvencija i općenito uplitanja države u tržišne mehanizme ekonomije već je desetljećima važna tema koja ima i zagovornike i protivnike. Od pojave tzv. industrijskih politika nakon Drugog svjetskog rata ekonomisti pokušavaju odgovoriti donosi li državna pomoć određenim sektorima stvarnu korist ili se uplitanjem države narušava tržišna ravnoteža i guši razvoj, a svoj doprinos diskusiji dalo je i troje znanstvenika u najnovijem broju časopisa Društvena istraživanja.

Drugo ovogodišnje izdanje časopisa, koji izlazi pod kapom zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar, donosi rad Polone Domadenik, Matjaža Komana i Janeza Prašnikara s ljubljanskog ekonomskog fakulteta koji analizom podataka slovenskih tvrtki pokušavaju odgovoriti na pitanje kakav efekt imaju državne subvencije na produktivnost poduzeća. Troje autora obradilo je podatke iz razdoblja od 1998. do 2012. godine, a uzorkom je obuhvaćeno više od deset tisuća kompanija iz industrije i uslužnog sektora zajedno s podacima o dodijeljenim državnim subvencijama.

Autori su ispitivali kako disperzija državne pomoći unutar pojedinih sektora utječe na produktivnost te kako primanje subvencija utječe na produktivnost pojedinih kompanija u odnosu na njihove konkurente. Rezultati njihove analize pokazali su da se rast produktivnosti povećava za prosječnih 0,03 postotna poena „kad se disperzija subvencija unutar pojedinih sektora industrije poveća za jednu standardnu devijaciju“. Autori taj rezultat proglašavaju „sitnim, ali vrlo značajnim“. Koncentracija dodijeljenih subvencija unutar sektora mjerena je Herfindalovim indeksom kojeg su autori računali na temelju udjela subvencija koji je pojedina kompanija primila u odnosu na ukupan iznos pomoći dodijeljene sektoru u kojem ona posluje. Niža vrijednost indeksa značila je veću disperziju subvencija odnosno alokaciju koja je omogućavala bolje održavanje konkurentnosti u određenom sektoru.

Uz to, analiza omjera između subvencije odobrene pojedinoj kompaniji i njenih prihoda od prodaje pokazala je da „subvencionirane kompanije iskazuju nižu ukupnu produktivnost faktora u usporedbi s manje subvencioniranim ili kompanijama koje uopće nisu primile subvencije“. Ta zanimljiva razlika bila je još izraženija u razdobljima jačeg ekonomskog pada.

Cjelokupno ispitivano petnaestogodišnje razdoblje autori su podijelili i na tri manja segmenta od kojih je prvi dio bio od 1998. do 2002., odnosno razdoblje prije ulaska Slovenije u Europsku uniju. Drugi dio bilo je razdoblje od 2003. do 2008. godine što je bilo razdoblje snažnog ekonomskog rasta te razdoblje od 2009. do 2012. obilježeno krizom i naglim padom ekonomske aktivnosti. „Pozitivni efekti alokacije subvencija na ukupnu produktivnost su najveći u razdoblju recesije (..) što znači da je dizajn programa dodjele subvencija (usmjeravanje) vrlo važan tijekom krize“, objašnjavaju autori i dodaju da „jače disperzirane subvencije imaju bolji obuhvat svih kompanija koje trebaju financijsku pomoć“ tijekom krize.

S druge strane, primijećeni negativan doprinos subvencija tijekom razdoblja snažnog rasta može se pripisati tome da takvo usmjeravanje državne pomoći ne funkcionira u razdobljima kad kompanije mogu iskoristiti pozitivne efekte ekonomija rasta, što je bio slučaj sa Slovenijom nakon što je pristupila EU. Izmjereni relativno sitan doprinos koji općenito daju subvencije može biti rezultat toga da se u maloj ekonomiji više pažnje posvećuje poticanju jačeg fokusa i konkurencije da bi se istovremeno omogućilo tvrtkama da iskoriste pogodnosti ekonomija razmjera, objašnjavaju autori.

Društvena istraživanja u istom broju donose i interesantnu analizu predložene kurikularne reforme hrvatskog školstva čiji je predmet sam tekst reforme. Autori Atila Lukić i Gordan Maslov  pokušavaju pronaći odgovor na pitanje „kakvog pojedinca, prema prijedlogu reforme, obrazovni sustav treba ‘proizvoditi’?“ Maslov i Lukić kritikom upozoravaju na aktualnu problematiku „neoliberalizma kao programa koji teži redefiniciji pojedinca prema jedinstvenom modelu poduzetnika“.

Njihova analiza se temelji na nekima od metodoloških pretpostavki koje je u svojim radovima predstavio francuski filozof Michel Foucault, odnosno umjesto da se tekstu reforme pristupalo isključivo kao znanstveno-pedagoškom metoda omogućuje analizu načina na koji kategorije i koncepti formuliraju niz eksplicitnih, a ponekad i „neizrečenih“ pretpostavki (poput onih o motivaciji učenika, načinu odnosa prema društvu, prema drugima ili prema sebi). „Nasuprot dosadašnjoj javnoj raspravi o samoj reformi, nas zanima organizirajući princip samoga teksta, tj. niz koncepata, motiva, tema i problema koji se javljaju kroz kurikulum, specifično u međupredmetnim temama“, objašnjavaju autori.

Oni nakon analize zaključuju da se u samoj pozadini reforme „nalazi specifična ideja koju ne dijele samo autori kurikuluma nego je prisutna preko spektra političkih orijentacija (..), o ekonomiji kao kumulativnom efektu aktivnosti, navika i ponašanja pojedinaca: pojedinci svojim primjerenim ponašanjem ‘proizvode’ željene ekonomske učinke“. Tekst reforme ne pristupa poduzetništvu isključivo kao „obliku karijere“ ili „samozaposlenju“ nego i kao „temelju osobnog razvoja (pojedinca)“ definirajući ga tako kao jedini oblik osobnoga i društveno odgovornog ponašanja, ističu autori. „Pretvarajući ekonomiju u osobnu disciplinu, tekst (reforme, op.) ekonomizira odnos pojedinca prema samom sebi i društvu“, zaključuju Maslov i Lukić i primjećuju da redefinicija ličnosti u potencijale i resurse postaje „društvena i moralna obaveza“.

Kao što se poslovni i potrošački optimizam u ekonomiji smatra preduvjetom gospodarskog rasta, tako se i učenike u cilju postizanja optimalnih rezultata u maksimiziranju njihovih potencijala uči da „svojim emocionalnim, mentalnim, duhovnim i tjelesnim potencijalima upravljaju osjećajem nade i optimizmom“, ističe se u članku. Napuštajući javnu politiku kojoj je cilj jednakost, rizik prestaje biti nešto od čega institucije društva trebaju štititi pojedinca, štoviše izlaganje životnim neizvjesnostima nužno je kako bi se učenicima pružila prilika da se nauče „razumnom preuzimanju rizika“ i njegovom upravljanju, drže autori. Oni u tome vide promjenu osobnih navika i adaptaciju pojedinca razvijanjem raznih oblika „zaštitnoga ponašanja“ čime se stječe prednost nad kolektivnom zaštitom građana od posljedica ekonomskih promjena i novonastalih oblika (radne, socijalne, zdravstvene i dr.) nesigurnosti.

Autori kažu da su pokušali argumentirati „stajalište prema kojem diskurse koji prožimaju jedan od središnjih tekstova reforme ne možemo prihvatiti kao vrijednosno neutralne iskaze, nego kao elemente specifičnoga viđenja čovjeka i svijeta“. Oni pružaju „antropološku sliku subjekta koji u strukturnoj nezaposlenosti vidi mogućnost za samozaposlenje, a u nesigurnosti posla prigodu za samoaktualizaciju kroz cjeloživotno školovanje ili prekvalifikaciju; koji siromaštvu i oskudici pristupa kao menadžerskom problemu upravljanja resursa; koji neprestano, bez obzira na prethodna iskustva, s optimizmom i nadom gleda u budućnost; koji racionalno i samostalno ‘bira’ životni stil te na sebe potpuno preuzima odgovornost za posljedice tog odabira“. Maslov i Lukić napominju da kroz analizu nisu željeli učenike u reformi prikazati kao distopijske subjekte orijentirane isključivo na sebe, potpuno otuđene od svoje okoline „koji sve aspekte svojeg života procjenjuju kroz računicu dobiti i troška“, ali da se nadaju da će na ovaj način potaknuti raspravu koja bi otišla dalje od promišljanja isključivo u binarnim terminima „konzervativnog ili liberalnog, naprednog ili nazadnog, lošeg ili dobrog“.

Nedavno je objavljeno i novo izdanje časopisa Obrazovanje za poduzetništvo u kojem se nalazi i članak s temom izazova i perspektiva online obrazovanja u Hrvatskoj. U svojem pregledu trojica autora zaključuju da razvoj online obrazovanja kod nas ima dvije ključne značajke: „središnja kontrola od nadležnih tijela, i mala podrška razvoju“. Autori Ivica Katavić, Dimitrije Milojević i Mario Šimunković drže da se razvoj online obrazovanja u Hrvatskoj suočava s dva ključna izazova: (1) percepcijom javnosti o niskoj kvaliteti online studijskih programa i (2) ograničenim mogućnostima za međunarodnu suradnju.

Uz spomenute časopise ovih je dana objavljen i novi broj Arhiva za higijenu rada i toksikologiju kojeg izdaje Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, a među objavljenim člancima se nalazi i analiza slučaja trovanja sintetskim kanabinoidima u Hrvatskoj, kao i novi broj stručnog časopisa u izdanju varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike.

Objavljen je i novi broj časopisa Sociologija i prostor kojeg izdaje zagrebački Institut za društvena istraživanja, novi broj Šumarskog lista, kao i novo izdanje Zbornika radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci.