Nije to samo Brexit. Manjak britanskih vozača i radnika otkriva društvenu hijerarhiju i vrijednosni sustav. Zašto bježe

Slikoviti opis života u UK Nataša Babić završava riječima: Najučinkovitija opozicijska figura čini se Marcus Rashford, mladi igrač Manchester Uniteda čija je kampanja izborila financiranje dječje prehrane za vrijeme školskih praznika, koje su Konzervativci ukinuli. Rashford je i sam odrastao u siromaštvu. Sjeća se da je jedino zahvaljujući školskom obroku taj dan nije ostajao gladan. Uz njega, Konzervativcima se učinkovito suprotstavljaju i pravnici iz Good Law Projekta

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Dugačke kolone automobila pred benzinskim crpkama, poluprazne police u supermarketima, masovne nestašice robe svih vrsta, dramatičan porast računa za energiju, iscrpljeno zdravstvo koje jedva tetura pred još jednom sezonom respiratornih i drugih virusa, obustavljanje financijske pomoći koju su građani primali tijekom lockdowna, rast cijena, poreza i najamnina – samo su neki od komadića kompliciranog puzzlea koji ilustriraju Veliku Britaniju u jesen 2021.

Benzina i dizela ima, ali problem je u distribuciji goriva. Nema radne snage – vozača koji bi ga dopremili do benzinskih crpki. Prema podacima Nacionalnog ureda za statistiku, broj autoprijevoznika u Britaniji pao je s 305,000 na 235,000, a Udruga profesionalnih kamiondžija mjesecima upozorava da zemlji nedostaje 100,000 vozača za neometano funkcioniranje ekonomije.

Brojke variraju ovisno o izvoru podataka, ali izvjesno je da je Britaniju samo prošle godine napustilo između 12,500 do 25,000 vozača iz Europske unije, što zbog pandemije, a što zbog Brexita. To znači da su sektor u najvećem broju napustili domaći. Kao razloge odlaska navode  niske nadnice, radno vrijeme koje uništava obiteljski život i teške uvijete rada na zastarjeloj i oronuloj infrastrukturi. Postaje za odmor na britanskim auto-cestama spadaju u najgore na kontinentu, nema dovoljno parkirnih mjesta za tegljače pa vozači nerijetko plaćaju za dopuštenje da prespavaju ili da se odmore na lokaciji. Europske postaje s tuš-kabinama konzervativni Daily Telegraph naziva ‘luksuzom’. Prošle su godine djelatnici europskih ambasada sami dopremali hranu vozačima, svojim građanima koji su pred Božić 2020. ostali zaglavljeni na prijelazu kod Dovera, a pandemijske im mjere nisu dopuštale da napuste kamione. Vozači se žale na omalovažavanje, jedan Englez priča kako mu u Nizozemskoj skuhaju kavu kada dopremi robu, a u Engleskoj ga tjeraju s parkirališta. Nejasno je koliko ih je u toj profesionalnoj grupi umrlo od kovida koji u Velikoj Britaniji u ovom trenutku broji oko 140,000 života.

Gorko a zabavno

Na djelu su i demografske promjene. Dio starijih otišao je u mirovinu, prosječna dob britanskog vozača teškog kamiona danas je 55 godina. Mlađa generacija ne prijavljuje se u dovoljnom broju da nadoknadi osipanje starijih, a dugotrajno (6-9 mjeseci) i vrlo skupo (5,000 funti) uvježbavanje, stagniralo je s pandemijom. Najavljene mjere pojednostavljivanja profesionalnih ispita, rezanje obaveznih satova vožnje i ‘lakših’ testova ne ulijevaju povjerenje – želite li na auto-putu voziti pored vozača cisterne koji je prošao ‘ubrzani’” vozački? A novi ga zakon obavezuje na dužu vožnju bez propisanog maksimuma sati za volanom?

Kako bi osigurala neometano funkcioniranje tržišta vlada Borisa Johnsona pozvala je vojsku da preuzme distribuciju goriva, ali vojska nema dovoljno vozača kvalificiranih za upravljanje cisternama pa i njih treba utrenirati. Poslana su pisma-pozivi umirovljenicima i svim drugim nosiocima vozačke dozvole za teške transportere da pomognu naciji u krizi. Nešto poput Dunkirka 1940. Vlada je pod pritiskom situacije progutala ideološku žabu i objavila podjelu 5,500 tromjesečnih viza za vozače kamiona iz inozemstva koji bi ‘spasili’ božićni konzumerski stampedo bez kojeg se miran i čestit zapadnjački Božić više ne može zamisliti, ni ekonomski, ni kulturološki.

“Too little, too late”, kažu kritičari. Dugo se zna da Velika Britanija, kao i mnoge zapadne ekonomije, uz sve pandemijske teškoće trenutno proživljava i nedostatak radne snage. Brexit nije jedini uzrok problema, ali dolazi kao ‘as na jedanaest’ kada se sve posložilo. Berači voća i povrća, ‘nisko-kvalificirana’ radna snaga iz novijih članica EU-a, ni ove godine nisu došli i urod trune po poljima. Milijuni narcisa koje su farmeri iz Cornwalla donedavno izvozili ostali su neubrani i posao je propao. Jedan vinogradar se žali da Litvanci, koji su stručno uklanjali lišće s vinove loze kako bi južno-englesko grožđe ušićarilo više sunca pred berbu, također nisu došli. Pomogli su rodbina i prijatelji, ali nisu stručni. Ekipa koja radi po restoranima, barovima, hotelima, kompletna industrija gostoprimstva očajnički treba nove ljude. Nema dovoljno radnika ni u građevini, poslovi stoje ili se razvlače, a sve to košta. Zdravstveni sektor priča je za sebe.

Nema nikog da ih bere. Cornwall

Uz vozačke, vlada lansira i dodatnih 5,500 privremenih viza za posao u industrijskim klaonicama, kako bi domaći imali što jesti za Božić i novogodišnje praznike. Sve su to ‘nekvalificirani’ radnici čija godišnja primanja ne premašuju novčani limit s kojim pojedinac može zatražiti stalnu dozvolu boravka. Ne očekuje se promjena imigracijske politike koja u zemlju prima stručnjake, a odbija radnike s niskim primanjima. To je jedna od najvažnijih doktrinskih okosnica nove Globalne Britanije na čemu je Johnsonova vlada osvojila većinu. Na žalopojke o manjku nižekvalificiranih radnika odgovaraju: dignite plaće, ljudi će doći. Ali ljudi ne dolaze. Možda zbog pandemije, možda zbog drugih razloga, to će prilagođavanje potrajati, a radnike trebamo sada, i to hitno!

Međutim, imigranti nisu roba, unatoč svim kabinetskim modelima. Ne možeš ih pozvati u zemlju kad to tebi treba i izbaciti ih na Badnjak, kao da pališ i gasiš svjetlo. Ljudi imaju svoje živote i obitelji, u susjednoj EU također vlada velika potražnja za radnom snagom, zašto bi plaćali skupu proceduru vađenja tromjesečne vize ako isti posao mogu obavljati za jednake ili veće novce na kontinentu, slobodno i bez papirologije?

Freelancer-novinar i vozač kamiona Tomasz Orynski, Poljak koji živi i radi u Škotskoj, tvrdi da se poljski vozači neće vratiti.To zaključuje na temelju razgovora s donedavnim kolegama koji su napustili zemlju. Jedan od važnijih razloga je taj što je Velika Britanija, napuštajući EU, napustila i europsku ‘kabotažu’ – slobodu transporta, utovarivanja i istovarivanja robe kakvo je poslovanju najekonomičnije. Polupraznim kamionima jednostavno se ne isplati voziti. Količina izvozne robe iz Britanije za kontinent dramatično je pala, plus gube se sati na carini. Roba za Irsku već odavno ide direktno za Republiku, Britanci se zaobilaze.

Poljaci se neće vratiti.

Panika na benzinskim crpkama znak je da ljudi više ne vjeruju vladi koja ih uvjerava da je goriva sasvim dovoljno, a da su trenutačne nestašice prouzrokovane paničnom kupovinom, nešto poput priče o skupocjenom toaletnom papiru iz proljeća prošle godine. Stvar je u tome da svi vidimo kako se mjesecima prazne police po dućanima i da roba polako nestaje. Isprva se stvar prikrivala umješnim preslagivanjem proizvoda po stalažama, zatim su krenule kartonske poruke isprike da trenutačno nemamo tu i tu robu, a sada više nema ničega. Nije potpuno prazno kao na Kubi, ali daleko je to od obilja pretpandemijske Engleske kada je bilo svega, od prepeličjih jaja do ambrozije i nektara.

Slično je i s opskrbom tvrtki. U proljeće je restoranski lanac Nando zatvorio 50 restorana zbog manjka piletine. Ista stvar ponovila se s pekarama Gregg. McDonalds je ostao bez milk-shakea, Costa Coffee bez dekaf-kave i sokova. Lancu Wetherspoon uzmanjkalo je nekih vrsta piva, a Tim Martin, vlasnik i pasionirani Brexitovac, zavapio je za liberalizacijom imigracijske politike jer mu je ponestalo ljudi za rad u pivnicama.

Na djelu je vjerojatno dublje restruktuiranje globalnih tržišta gdje se, između ostalog, mijenja i cijena rada. Komentatori sa sjevernoameričkih podcasta koje slušam, pretpostavljaju da radnici preispituju vlastite prioritete i napuštaju minimalno plaćena radna mjesta, što im je u najvećoj mjeri omogućila državna pomoć, tj. izdašna podjela gotovine tijekom pandemije. Koliko će taj trend potrajati? Do iscrpljivanja pandemijskih ušteda? Koliko na cjelokupnu situaciju utječe tzv. ‘decoupling’, odvajanje od Kine i promjena pretpandemijskog globalizacijskog modela, te koliko će poskupiti cijena rada do dolaska robota-oslobodilaca – ne znaju ni oni ni nitko drugi.

Krizu u Britaniji valja smjestiti i u širi kontekst poremećenog funkcioniranju svjetskih distribucijskih lanaca, tzv.supply chains. Pandemija je zaustavila uobičajeno poslovanje i privremeno zatvorila azijske luke. Medijski je možda najpokriveniji primjer čipova i mikroprocesora, ali kriza se tiče doslovce svih roba, kako finalnih proizvoda, tako i dijelova i sirovina za proizvodnju novih, koji čame u milijunima kontejnera po svjetskim lukama. Do savršenstva dotjerana logistika globalnih lanaca opskrbe koji isporučuju robu u najefikasnijem trenutku, eliminirajući skladištenje i neželjene troškove, sada podsjeća na vozila u koloni od sto kilometara koje treba ponovno pokrenuti.

Svjetski rast cijena energenata također pogađa britansku privredu i potrošače više no što je to slučaj u većini zemalja EU (s iznimkom Italije, a možda i Španjolske i Portugala). Brexit tu ne igra odlučujuću ulogu, jer prema TCA ugovoru između Ujedinjenog kraljevstva i EU-a, odnosi između partnera u uglavnom ostaju nepromijenjeni. Ipak, nakon Brexita, Britanija je napustila Internal Energy Market što buduće trgovanje opterećuje dodatnim troškovima, a vjerojatno će jedna od posljedica biti buduća prioritizacija EU partnera. Velika Britanija veliki dio vlastitih potreba zadovoljava upotrebom vjetrenih turbina koje su ove godine podbacile jer ljetos ovdje nije puhalo. Kinezi također prolaze kroz energetsku krizu pa azijska potražnja diktira porast cijena svuda. Rusi iz vlastitih razloga puštaju plin u manjim količinama. Od sedam funkcionirajućih britanskih nuklearnih elektrana, dvije do četiri su pred zatvaranjem, a postrojenje preko kojeg Francuzi šalju vlastitu struju nedavno je zatvorio požar. Nacionalne rezerve su na minimumu jer je Britancima skladištenje skupo pa to outsoursaju. Britanci imaju rezerve plina koje pokrivaju samo četiri do pet dana, što je 1% od EU kapaciteta. Za usporedbu, Njemačke su rezerve čak 16 puta veće.

Ljetos nije puhalo.

Britanska domaćinstva uživaju ograničene visine računa za potrošnju struje i plina, tzv. “energy cap” koju određuje Ofgem, nezavisni energetski regulator. Različiti dobavljači natječu se za klijente visinom tarifa i kvalitetom usluge. Iznenadni porast cijena do sada je iz posla izbacio dvanaest manjih dobavljača. Ofgem preuzima potrošače bankrotiranih firmi i njihove račune prebacuje na druge dobavljače. Međutim, zbog rastućih troškova ni veliki igrači ne mogu dugoročno opstati na tržištu pa u proljeće sljedeće godine očekujemo porast gornjeg limita, čitaj: više račune. To bi u ovoj priči bio dobar ishod. Lošija varijanta bile bi redukcije struje, skraćivanje radnog tjedna na tri dana i deja-vu sedamdesetih, s nestašicama i redukcijama, od kojih je u nacionalnom sjećanju posebno zapamćena Zima Nezadovoljstva 1978-79. kada su štrajkovi prekinuli odvoz smeća, a pokojnike nije imao tko ukapati jer su se i grobari pridružili sindikatima. Dominic Cummings, bivši Johnsonov politički savjetnik, na svom substacku  preporučuje dobro se opskrbiti osnovnim životnim namirnicama jer ne očekuje skoro poboljšanje situacije. Neki od poznatih već su nabavili i vlastite generatore – tko preživi, pričat će.

Neočekivana posljedica poskupljenja plina bila je obustava proizvodnje ugljičnog dioksida, plina koji se u prehrambenoj industriji koristi za masu stvari – svašta se nauči u ovakvim situacijama – koristi se za ‘humano’ ubijanje životinja po klaonicama, za punjenje gaziranih pića i piva, pri pakiranju hrane za supermarkete… Vlada je uskočila sa subvencijom američkoj kompaniji koja operira u Engleskoj pa smo privremeno sigurni s dostavom CO2, ali subvencija je kratkoročna i pokriva samo petostruko poskupljenje, dok je istinsko poskupljenje čak dvanaesterostruko i Amerikanci ne vide kako u novim uvjetima poslovati bez gubitaka. To ćemo valjda rješavati u hodu.

Politički najracionalnija osoba, mladi igrač Manchester Uniteda, Marcus Rashford, i sam odrastao u siromaštvu

Posebno mjesto u paklu pripada nama koji po društvenim mrežama pratimo raspravu jesu li nestašice i poskupljenja posljedica Brexita. Brexitaši citiraju vladinog ministra za transport, Granta Shappsa koji tvrdi da je situacija identična u Njemačkoj na što Nijemci kažu “malo morgen”. Anti-Brexitovci ističu primjer Sjeverne Irske gdje nema nestašica jer su u carinskoj uniji s EU. Izdavanje brzinskih viza vozačima iz inozemstva također je primjer da nam imigracija treba, a da Brexit ne isporučuje ‘sunčane uzvisine’ koje su obećane prije referenduma. Većina mog informacijskog balona slaže se da je situacija teška svuda, ali je Brexit čini još težom. Bivši šef Siemensa, Juergen Maier, svojevremeno je izjavio da Brexit neće rezultirati u iznenadnom krahu već će više podsjećati na probušenu gumu.

Obustavlja se i tzv. Universal Credit, socijalna pomoć od 20 funti tjedno, uvedena tijekom pandemije. Ukidanjem te konkretne pomoći oko pola milijuna ljudi će preko noći pasti ispod linije siromaštva, a među njima je i 200,000 djece. Uskoro nas očekuje i povišenje poreza

Bank of England najavljuje inflaciju od 4 posto do kraja godine. Ako tolika stopa potraje, banka će biti primorana povisiti kamatne stope, a to će pak dovesti do porasta hipoteka koje se nisu mijenjale desetak godina. Posljednjim danom u rujnu završena je financijska potpora vezana uz pandemiju koja se tiče 1.6 milijuna ljudi pa se očekuju otpuštanja – vidjet ćemo kako će se to odraziti na tržište i cijene rada. Obustavlja se i tzv. Universal Credit, socijalna pomoć od 20 funti tjedno, uvedena tijekom pandemije. Ukidanjem te konkretne pomoći oko pola milijuna ljudi će preko noći pasti ispod linije siromaštva, a među njima je i 200,000 djece. Uskoro nas očekuje i povišenje poreza za Nacionalno osiguranje, namijenjeno saniranju zdravstva i socijalne skrbi. Novi je porez izrazito regresivan, udara po džepovima zaposlenih i mladih, a ne pogađa starije i vlasnike imovine. Na Wikipediji čitam kako je egalitarno racioniranje hrane u Britaniji za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, začuđujuće, rezultiralo da su najsiromašniji dijelovi stanovništva prvi put bili uhranjeni. Najnovijim mjerama vlada vraća kormilo na stari kurs i unatoč doktriniranom protivljenju novim porezima, Johnsonov kabinet određuje da taj porez ne plate bogati i njihovi nasljednici.

Od trgovinskog ugovora sa Sjedinjenim Državama, koji se predstavljao kao panacea za sve ekonomske teškoće, za sada nema ništa. Ne samo da London u lošoj vjeri izvrdava Sjeverno-irski protokol i time riskira Good Friday Agreement, za koji garatiraju i Sjedinjene Države, već i sam obujam američkog uvoza iz Ujedinjenog Kraljevstva (4%) ne predstavlja dovoljan razlog da bi im Amerikanci dali prioritet. Lovačku priču o britanskom pristupu američko-kanadsko-meksičkoj zoni slobodne trgovine, mladi je kongresmen Brendan Boyle na BBC-u proglasio nevjerodostojnom i time je stvar okončana.

U pozadini svih ovih priča i dalje tinja kovid. Svakoga dana bilježimo oko 30,000 novozaraženih od kojih po tisuću dnevno završi u bolnici. Dnevno umire između 100 i 200 ljudi, oko tisuću tjedno. S uspješnom kampanjom cijepljenja (više od 80 posto stanovništva primilo je oba cjepiva, ali ne i teenageri), ljudi su spremni prihvatiti broj umrlih bez zatvaranja ekonomije. Ukinute su i sve preventivne mjere poput obaveznog nošenja maski i distanciranja. Vlada tvrdi da će u slučaju NHS preopterećenja ponovno uvesti strože mjere, no čini se da je to politički “No Go” zona, jer konzervativni poslanici u parlamentu demonstrativno ne nose ni maske. Liječnici vape da je do preopterećenja već došlo i da više ne mogu. Stvar je opet u ljudima, novac bi se i našao. Zdravstveni radnici su iscrpljeni, desetkovani i masovno napuštaju sektor. Prema neslužbenim informacijama, čak 30 posto NHS osoblja je na bolovanju i ne dolazi na posao. Pet i pol milijuna bolesnih čeka tretman od početka pandemije. Na specijalistički pregled čekamo i do 48 tjedana. Ovoga ljeta nije bilo staklenih epruveta pa su liječnici vagali koga uputiti na krvne pretrage, a tko da pričeka. Zbog manjka vozača, strahuje se i za dopremu lijekova. Phil Whitaker, liječnik opće prakse koji piše za New Statesman, tvrdi da u tridesetgodišnjoj karijeri nije vidio ništa slično. Svaki dio NHS se raspada – nikada prije nije morao čekati 45 minuta u telefonskom redu da bi dobio kola hitne pomoći. Ljudi na društvenim mrežama savjetuju da odemo izravno u hitnu ako želimo doprijeti do doktora, no nedavno je netko na Twitteru objavio fotografije gdje pacijenti noću sjede na bolničkom parkiralištu, pred hitnom.

Što u svemu tome radi opozicija? Najjači, Laburisti i dalje se bave sami sobom i unutarstranačkim sukobom. Ovog je tjedna završio laburistički godišnji kongres s kojeg optimističniji zaključuju da je Keir Starmer konsolidirao položaj šefa stranke, dok kritičniji smatraju da će s ovakvom opozicijom Konzervativci i dalje dobivati izbore unatoč svim promašajima. Najučinkovitija opozicijska figura u zemlji čini se Marcus Rashford, mladi igrač Manchester Uniteda čija je kampanja izborila financiranje dječje prehrane za vrijeme školskih praznika, koje su Konzervativci ukinuli. Rashford, koji je i sam odrastao u siromaštvu, dobro se sjeća da je školski obrok često bio jedini jamac da taj dan neće ostati gladan. Uz njega, Konzervativcima se učinkovito suprotstavljaju i pravnici iz Good Law Projekta koji skrutiniziraju vladine ugovore o javnoj nabavi, upozoravaju na korupciju i predaju slučajeve na sud.

Političari i BBC više ne spominju Brexit – riječ koja počinje na B je poput Woldemorta, “ime koje se ne izgovara”. Fokus je na budućnosti – kako dalje? Nacija se našla u onome što se poslovično naziva “The Perfect Storm” – u “savršenoj oluji”, gdje je sve krenulo po zlu, s nekompetentnom vladom i slabom opozicijom. A zima tek dolazi…