Njegovanje kulture sjećanja: Što bi s &TD-om napravili Francuzi

U Francuskoj, upravo je kultura u središtu razvoja društva. Na primjeru Teatra Vieux Colombier, samo jedne od mnogih francuskih kulturno-političkih priča sa sretnim završetkom, Snježana Banović u drugom članku o slučaju Teatra &TD prilaže prijedlog modela za oporavak cijele slavne Kulture SC-a Zagrebačkog sveučilišta

Slučaj &TD (1): Kulturocid u Savskoj 25 u Zagrebu: strateška devastacija povijesno utvrđenog identiteta

Kako dakle Kulturu SC-a s Teatrom &TD sačuvati od nasrtaja ignoranata koji mu prijete i potom postaviti to – u pravom smislu riječi – nacionalno kulturno blago u središte kulturne produkcije Zagreba i Hrvatske gdje mu je i mjesto? Evo pet temeljnih točaka bez kojih će se teško dogoditi bilo kakva pozitivna promjena: 

1. Misija Teatra &TD nije nikada bila zapisana u službene dokumente SC-a, ali je razvidno iz njegove bogate tradicije da je od svojih početaka do danas ostao mjestom okupljanja autora koji propituju nove umjetničke forme, često na eksperimentalni način. Usto je prepoznat i kao kreativni laboratorij – svojevrsna odskočna daska za mlade autore od kojih su mnogi danas renomirani umjetnici na nacionalnoj ili internacionalnoj razini. Upravo to je polazište od kojeg mora krenuti svaki razgovor o daljnjoj sudbini ove institucije.
2. Prednost u trasiranju buduće vizije nalazi se u bogatoj prostornoj, tehničkoj, logističkoj i produkcijskoj podršci koju je – iako je odavno bilo nužno uložiti u njezinu revitalizaciju – Kultura SC-a u stanju pružiti umjetnicima u realizaciji njihovih projekata.
3. Objema navedenim prednostima prijeti opasnost potpuno nedefiniranog, aktualnog upravljanja i financiranja Kulture SC-a u maglovitom području između privatnog i javnog sektora, s nesretnim Sanacijskim i Programskim vijećima. Više uopće ne postoji kod nositelja jasno definirana misija koja bi odgovorila na pitanje Što kultura predstavlja u sklopu SC-a? pa preostaje i dalje financijska, ali i rukovoditeljska ovisnost o Sveučilištu u Zagrebu, Ministarstvu znanosti i obrazovanja te ona programska o Gradu Zagrebu i Ministarstvu kulture. Postavljanje jasnoga zakonskog okvira o odlučivanju, planiranju, financiranju i kadroviranju čelnih mjesta odlučujuća je karika u ovome procesu. Sve će biti jasnije samo ako pogledamo aktualni okvir financiranja programa Teatra &TD upisanog u Očevidnik kazališta Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao ustanove čija je pravno odgovorna osoba Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2017. financijska potpora grada Zagreba iznosila je 400.000,00 kn za program te 20.000,00 kn za organizaciju Ganz novog festivala. Financijska potpora Ministarstva kulture za istu godinu bila je istog iznosa kao i prethodne godine – 90.000,00 kn za premijerni program i 30.000,00 kn za Ganz novi festival. Godinu prije, od Grada Zagreba dodijeljeno je je 430.000,00 kn za redovni program i premijerne naslove te 20.000,00 kn za Ganz novi festival. Takva se financijska konstrukcija ne može nikako nazvati stabilnom.
4. Oba se ministarstva moraju što prije aktivno uključiti u nadzor petogodišnje sanacije koja očigledno samo produbljuje agoniju svekolike kulturne djelatnosti.
5. Jasno je iz priloženoga da se unutar Centra na Teatar &TD više ne gleda kao na samostalnu cjelinu i da je u sklopu Kulture promjene već postao dvoranom za različite izvedbe s povremenom nekonzistentnom programskom misijom što mogućem „spasitelju“ može predstavljati problem u postavljanju nove vizije tog mjesta. No, možda se upravo u toj „slabosti“ i krije početak razmišljanja o mogućoj transformaciji cijeloga SC-a, a izvan plakanja za vremenom koje se ne može i neće vratiti.

Pariz, prije stotinjak godina

Da bismo primjerom ilustrirali mogući put kojim bi svi akteri morali krenuti, ako ne žele na sebe preuzeti barbarsku ulogu ukidanja ovoga kulturnog blaga, vratimo se stotinjak godina i premjestimo se nakratko u svjetsku prijestolnicu kulture, u Pariz. U njemu je pedeset godina prije Kulture u SC-u (1913.) mladi kazališni kritičar i osnivač utjecajnoga književnog časopisa Nouvelle Revue Française, Jacques Copeau (1879. – 1949.) u VI. arondismanu na lijevoj obali Seine, u ulici Vieux-Colombier, našao idealno mjesto za razvijanje svojih kazališnih ideja usmjerenih protiv široko rasprostranjenih ispraznih programa brojnih pariških bulevarskih kazališta, ali i okoštaloga tradicionalizma elitne Comedie Française. Ogromni nalet entuzijazma koji se proširio nakon formiranja njegove trupe, nazvane upravo po ulici u kojoj su pronašli idealan prostor, Théâtre du Vieux-Colombier, a u kojoj su svoje mjesto dobili budući glumački velikani poput Charlesa Dullina i Louisa Jouveta, prekinuo je Prvi svjetski rat umnogome utječući na novo francusko kazalište, koje je predvodio upravo Copeau i koje je bilo lišeno dekoracija i svih drugih tradicionalnih efekata te imalo za cilj što neposrednije predstavljanje klasičnih i suvremenih autora u novoj estetici praznoga prostora („plateau nu“). Upravo su sličan koncept nakon pola stoljeća, u Zagrebu, namjeravali slijediti utemeljitelji našega malog teatra u Savskoj ulici.

Slavna prošlost: U teatru Vieux-Colombier posljednji se put javnosti 1947 godine predstavio Antonine Artaud, pred prepunim gledalištem u kojem su bili Pablo Picasso, Georges Braque, Andre Gide, Andre Breton, Albert Camus

Camus je poslije u jednoj rečenici (koju i sama u ovome tekstu primjenjujem na Zuppin mandat) opisao povijesno značenje ovoga reformatora čiji je nadimak bio Patron: „U povijesti francuskoga kazališta postoje dva razdoblja: ono prije Copeaua i ono nakon njega.“ Kazalište je vodio do 1924., organiziravši u tom razdoblju i dvije iznimno uspjele američke sezone u New Yorku te mnoga gostovanja po Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj. Ono je i nakon njega funkcioniralo i dalje, ali u različitim vlasničkim modelima i s različitim upravama, te jednom razdoblju kao kino za prikazivanje u to doba avangardnih dostignuća Chaplina, Renoirea i Gancea, potom i kao popularni jazz-klub. Treba spomenuti u kasnijim razdobljima praizvedbu egzistencijalističke Sartreove drame Iza zatvorenih vrata (Huis-Clos), a koju godinu poslije i europsku premijeru Millerove Smrti trgovačkog putnika. Usto je u ovoj temi nezaobilazno povijesno predavanje dramatičara, glumca i redatelja Antonina Artauda (izmučenoga lijekovima i elektrošokovima u zloglasnoj psihijatrijskoj klinici Rodez) pred prepunim gledalištem u kojem su toga siječnja 1947. svoja mjesta zauzeli Pablo Picasso, Georges Braque, Andre Gide, Andre Breton, Albert Camus i dr. – bilo je to ujedno i njegovo posljednje javno obraćanje, umrijet će od raka u ožujku iduće godine. (http://fresques.ina.fr/en-scenes/fiche-media/Scenes00461/la-conference-d-antonin-artaud-au-vieux-colombier.html).

Nažalost, zvijezda ovoga kultnog francuskog teatra gasi se zbog besparice i nedostatka dovoljno upornoga vodstva sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa ono ostaje zatvorenim sve do 1993. godine kada, nakon duge potrage za rješenjem, napokon postaje drugom dvoranom središnjega francuskog nacionalnog kazališta Comedie Française, no njezin program i dalje je na tragu povijesne misije, a zakonski i financijski okviri posve stabilni.

Zemlja kojoj je stoljećima upravo kultura u središtu razvoja društva, odlučila je najprije zgradu teatra Vieux Colombier zaštititi kao spomenik kulture, potom i otkupiti obnoviti te ga tako, u cilju njima tako važne kulture sjećanja, spasiti od uništenja i zaborava

Kako je do toga došlo? Francuska, po modelu kulturne politike koju provodi od početka 1950-ih godina, znana kao država-arhitekt i zemlja kojoj je stoljećima upravo kultura u središtu razvoja društva, a bogata tradicija i odnos prema njoj najveći nacionalni ponos i pokretač uvijek novih i novih inicijativa, odlučila je najprije zgradu teatra Vieux Colombier zaštititi kao spomenik kulture (1978.), potom i otkupiti (1986.) i obnoviti te ga tako, u cilju njima tako važne kulture sjećanja, spasiti od uništenja i zaborava. Osnovne smjernice toga pothvata bile su čvrsta piramida sklopljena od stabilne financijske podrške, jasnih mjera obnove, kristalne upravne strukture i zakonskih pravila. Za Francuze jedini mogući odgovor na brojna pitanja svekolike kulturne politike.

Mogući scenarij: Nacionalni centar za nezavisnu kulturu

Poučeni samo jednom od mnogih francuskih kulturno-političkih priča sa sretnim završetkom, vratimo se našem Teatru &TD i Kulturi SC-a te priložimo mogući prijedlog modela za oporavak cijeloga Centra. Naravno, iluzorno je očekivati da bi sadašnja ili bilo koja hrvatska vlast imala, poput Francuza, tako veličanstvenu viziju opstanka i razvoja za bilo koji segment u resoru kulture i znanosti, a osobito za „obični“ studentski centar, stoga evo jednoga „srednjeg“ rješenja po jednome drugom francuskom receptu.

Mogući reformski model morao bi se tražiti u jasno koncipiranom tamošnjem modelu tzv. „velikih multidisciplinarnih institucija“ kakvih je s nacionalnim predznakom u Francuskoj čak 74, a nastale su kao model 1991. na temeljima bivših kuća kulture, centara za kulturnu akciju i centara za kulturni razvoj. U Hrvatskoj bi samo jedan takav pokrio brojne, kronično neutažene potrebe nezavisne kulture, koja bi, za razliku od imitiranja modela iz prošlosti, tako dobila reprezentativno mjesto susreta cijele naše izvaninstitucionalne scene (scensko-glazbene, plesne, književne, likovne…), a usto i mjesto edukacije umjetnika i svih onih profesionalaca koji imaju ambiciju stvarati svoje karijere u umjetničkom, ali i u obrazovnom sektoru. I to ne samo onih Grada Zagreba, već i cijele države, zasigurno ambicioznije i djelotvornije od onoga što je za zagrebačke nezavisne trebao postati Histrionski dom, zamišljen na početku kao (kazališna) kuća svih neovisnih, privatnih i izvaninstitucionalnih inicijativa što ondje, u Ilici 90, unatoč (pre)visokim sredstvima iz proračuna, nikada nije zaživjelo.

Za prvi korak ne bi bilo naodmet izvaditi iz ladica Sveučilišta i Ministarstva kulture zaboravljenu Strategiju koju je Nataša Rajković (na slici) sa suradnicima iznjedrila prije nekoliko godina i koja je, iako naručena s napomenom „HITNO“, promptno zaboravljena.

Takav projekt, osmišljen na temeljima tradicije koja je sa svojom inovativnošću u mnogim razdobljima povijesno utjecala na cjelokupnu našu kulturnu scenu, morao bi izroditi, u pomno isplaniranim etapama u kojima bi za početak obvezno bilo poboljšanje odnosa, suradnje i komunikacije s nadležnim tijelima: Sanacijskim vijećem, Sveučilištem u Zagrebu, Gradom Zagrebom, Ministarstvom kulture i Ministarstvom znanosti i obrazovanja. Potom bi morala uslijediti detaljna analizu stanja, a zatim i strategija stvaranja novoga nacionalnog teritorija kulture u kojem bi primarnom bila umjetnička konstanta SC-a, od prvih dana do danas, a koja glasi: promocija i edukacija novih umjetničkih imena i kreiranje novih publika. Za prvi korak ne bi bilo naodmet izvaditi iz ladica Sveučilišta i Ministarstva kulture zaboravljenu Strategiju koju je Rajković sa suradnicima iznjedrila prije nekoliko godina i koja je, iako naručena s napomenom „HITNO“, promptno zaboravljena.

Nadalje, nužno je novu misiju prilagoditi i novom, učinkovitijem zakonskom okviru – samo u očevidniku kazališta Ministarstva kulture ima čak 135 umjetničkih organizacija, u registru ZUH-a ima 1300 samostalnih umjetnika (koliko ih stvarno ima, ne zna se!), a to je snaga koja već desetljećima čeka da je se potakne, čime bi se otvorila i značajna intersektorska suradnja između dvaju ministarstava, Sveučilišta i svih umjetničkih i drugih studija u zemlji. SC bi tako (opet) postao značajan motor u kreiranju nove nacionalne kulturne vrijednosti s krajnjim ciljem jačanja sociokulturne funkcije među studentskom populacijom.

Da zaključim, Kultura u SC-u ima dugu tradiciju, a njezin je utjecaj – osobito je to vidljivo iz primjera Teatra &TD – na hrvatsku kulturnu scenu neizmjeran. Malo je vjerojatno da postoje naši značajniji izvedbeno-scenski umjetnici koji u nekom trenutku razvoja svoje karijere u njemu nisu radili. Zbog nemarna odnosa više uprava SC-a od 1990-ih do danas, a koje su sve dovele do aktualne pervertirane upravljačko-financijske situacije, Kultura i sve njezine sastavnice više nemaju jasan imidž te su u javnosti percipirane uglavnom kroz povijesno značenje, tj. kroz prizmu nekih dobrih starih vremena. S obzirom na neizmjeran doprinos hrvatskoj kulturnoj sceni i hrvatskom identitetu uopće, ali i važnu poziciju koju danas ima, doduše u uskim umjetničkim krugovima, Kultura SC-a zaslužuje od svih aktera hrvatske kulturne i znanstvene politike veću pozornost i osmišljeni projekt dubinske transformacije po, redom, svim kulturnopolitičkim instrumentima: odlučivanju, planiranju, legislativi.

Sve ostalo put je u propast bez povratka.