migracije
U Njemačku je 2016. godine uselilo 33550 Hrvata od 16 do 45 godina; djece do 16 godina 7,5 tisuća
Antonio Čoga i Matija Kroflin / 20. prosinca 2017. / Članci / čita se 18 minuta
Antonio Čoga i Matija Kroflin / 20. prosinca 2017. / Članci / čita se 18 minuta
Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda objavljenoj u analizi Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe kumulativna realna stopa rasta BDP u periodu od 1995. do 2012. u zemljama Istočne Europe bila bi za 7 postotnih poena veća da nije bilo emigracije. Hrvatska se pritom u analizi ističe kao zemlja s visokim udjelom emigracije mlade, stručne populacije
Iseljavanje, veći broj umrlih od rođenih, starenje stanovništva, a posljedično i smanjenje radne snage – neki su od ozbiljnih problema na koje za sada nemamo adekvatan odgovor. Ti problemi utječu na ponudu rada, produktivnost i proizvodne mogućnosti našeg gospodarstva, održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava i na mnoge druge aspekte društva i ekonomije. No, bez obzira na važnost poznavanja svih tih kretanja mi zapravo ne znamo koliko ljudi iseljava ni koliko točno Hrvatska ima stanovnika. Kao da to vlastima nije bitno ili ne žele znati i prikazati stvarno stanje.
Prema podacima Eurostata (Slika 1.) Hrvatska je na početku 2017. imala 160.000 stanovnika manje nego početkom 2007., odnosno 108.000 stanovnika manje nego 2013. S obzirom na negativna kretanja stanovništva i tijekom ove godine vjerojatno ćemo za koji mjesec zaključiti kako je Hrvatska u posljednjih 10 godina izgubila 200.000 stanovnika. To je jednako nestajanju drugog najvećeg grada u RH, Splita, i to s njegovom širom okolicom.
S obzirom na dugu i duboku ekonomsku krizu kroz koju je Hrvatska prolazila od 2009. do 2015. takvo kretanje stanovništva ne treba čuditi.
No, to su brojke koje je zabilježila službena statistika, a koja se temelji na prijavama i odjavama građana MUP-u, međutim, demografi[1] ističu kako postoji i relativno velik broj neprijavljenog iseljavanja, posebno nakon ulaska u EU, te bi konačne brojke o gubitku stanovništva mogle biti još i poraznije. Kako god bilo možemo zaključiti da u pozadini negativnih demografskih kretanja stoje ekonomske posljedice krize, ali i svojevrsna moralna degradacija hrvatskih institucija, politike i društvenih elita koja zasigurno ne stvara slike o perspektivnosti i boljoj budućnosti života u RH.
Stanovništvo se može gubiti na dva načina. Prirodnim putem, što pokazuje negativan prirodni prirast (veći broj umrlih od rođenih) ili migracijama, što pokazuje negativan migracijski saldo (veći broj iseljavanja od useljavanja). Slika 2. pokazuje kako su u Hrvatskoj, nažalost, prisutna oba negativna trenda pa je samo 2016. broj stanovnika u Hrvatskoj smanjen za 36.456 osoba, što je više od ukupnog stanovništva grada Šibenika. Pritom, još jednom treba naglasiti kako je ova brojka u određenoj mjeri vjerojatno podcijenjenja zbog neadekvatne statistike isljavanja.
Slika 2. pokazuje i kako je 2016. rođeno 14.005 osoba manje nego što ih je umrlo. Navedeno ne čudi jer Hrvati imaju sve manje djece, što pokazuju podaci o fertilitetu. Naime, prema podacima Eurostata stopa fertilita u 2015. je iznosila 1,4 i samo je 7 zemalja u EU imalo niži fertilitet, a od tranzicijskih zemalja gora je situacija bila jedino u Poljskoj. Prosjek Hrvatske od 2001. do početka krize 2009. bio je 1,48 i iako je bio ispod prosjeka EU, Hrvatska je po tom pokazatelju barem dobro stajala u skupini posttranzicijskih zemalja. Višu stopu imali su jedino Estonci.
U 2015. i 2016. godini zajedno, prema podacima DZS-a u Hrvatskoj je bilo 30.707 više umrlih nego rođenih, što znači da je nevezano uz iseljavanje nestao grad skoro veličine Vinkovaca ili Velike Gorice. Nažalost, trend negativnog prirodnog prirasta se nastavlja pa je tako u siječnju 2017. zabilježena rekordna smrtnost, kada je umrlo više ljudi nego u bilo kojem mjesecu od 1990. godine.
Jasno se vidi negativna veza između kriza početkom 2000-ih i one od 2009. do 2015. i prirodnog prirasta. Krize su do dovodile do inteziviranja negativnih kretanja i to smanjenjem nataliteta potaknutog povećanjem nezaposlenosti, nesigurnosti radnih mjesta i smanjenjem plaća.
S obzirom na takve odnose broja umrlih i rođenih ne čudi što Slika 2. pokazuje da Hrvatska već godinama bilježi negativan prirodni prirast. Prema demografskim analizama on seže sve do početka 90-ih. Također, jasno se vidi negativna veza između kriza početkom 2000-ih i one od 2009. do 2015. i prirodnog prirasta. Naime, krize do dovodile do inteziviranja negativnih kretanja i to smanjenjem nataliteta potaknutog povećanjem nezaposlenosti, nesigurnosti radnih mjesta i smanjenjem plaća.
No, ipak nije trend rasta negativnog prirodnog prirasta glavni uzrok pada stanovništva od 2008. ili još više od 2013. Glavni uzrok gubitka stanovništa je negativna neto migracija. Naime, Hrvatska je do 2008. negativan prirodni prirast kompenzirala većim useljavanjem nego iseljavanjem. 2009. to se mijenja i od ulaska u EU iseljavanje se dodatno intenzivira što dovodi do rasta negativne neto migracije i smanjenja ukupnog broja stanovnika.
U 2016. neto migracije su bile negativne za 22.451 osobu, odnosno iz Hrvatske se odselilo 36.436, a doselilo 13.985 osoba. Pritom je 56 posto onih koji su odselili bilo u dobi od 20 do 44 godine, dakle u dobi kada bi trebali zasnivati obitelj, imati djecu i biti u naponu radne snage. Nadalje, skoro 20 posto onih koji su odselili su starosti do 19 godina, što ukazuje i na činjenicu da iz Hrvatske iseljavanju obitelji s djecom te da iseljevanje vjerojatno nije privremenog karaktera i slično obrascima iz prošlosti.
Latvija i Litva su od 2008. do 2017. izgubile 11 posto stanovništva, a ako se stvari promatraju od 2001. onda njihov gubitak stanovništva iznosi visokih 18 posto. S obzirom da se spominju u kontekstu vrlo pozitivnih makroekonomskih kretanja te kao primjeri uspješnih reformi i brzog izlaska iz krize, treba se pitati: bi li iseljavanje iz tih zemlja bilo zaista tako veliko da je riječ o uspješnim zemljama?
Ako se u obzir uzmu podaci Eurostata za period od 2008. do 2016. snažniji negativni efekti iseljavanja u EU zabilježeni su samo u Grčkoj, Rumunjskoj, Irskoj, Latviji i Litvi. Latvija i Litva rekorderi su u EU po gubitku stanovništva i to upravo zbog snažnog iseljavanja. Obje te zemlje su od 2008. do 2017. izgubile 11 posto stanovništva, a ako se stvari promatraju od 2001. onda njihov gubitak stanovništva iznosi visokih 18 posto. S obzirom da mnogi navedene zemlje spominju u kontekstu vrlo pozitivnih makroekonomskih kretanja te kao primjere uspješnih reformi i brzog izlaska iz krize, treba imati na umu gore spomenute brojke gubitka stanovništva te se pitati: bi li iseljavanje iz tih zemlja bilo zaista tako veliko da je riječ o uspješnim zemljama?
Struktura iseljavanja iz Hrvatske je takva da posljedično dovodi do starenja stanovništva. Naime, medijalna starost stanovništva u Hrvatskoj u 2016. prema podacima Eurostata iznosila je 43 godine što je 1,5 godina više nego 2008., odnosno čak 3,2 godine više nego 2001. Starije stanovništvo od Hrvatske u EU ima samo 7 zemalja.
U materijalu Demografski scenarij i migracije[2] izrađenom na katedri za Demografiju EFZG-a ističe se kako se 2002. dogodio značaj demografski preokret. Naime, te je godine posljednji puta broj djece mlađe od 15 godina bio brojniji od osoba starijih od 65 godina. 2014. broj starijih osoba bio je oko 25 posto veći od populacije mlađe od 15. Takvi trendovi imaju dugoročno vrlo negativan pritisak na održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava, kao i na samu ponudu rada.
Prema podacima DZS-a najveći broj Hrvata u 2016. je odselio u Njemačku. Od ukupno 36.436 odseljenih u Njemačku je otišlo 20.432 osobe ili 56 posto svih odseljenih. Ako se od te brojke oduzmu 2.582 osobe koje su doselile iz Njemačke, dolazimo do negativnog migracijskog salda s tom zemljom od 17.850 osoba. Kao što Slika 3 pokazuje takve brojke Njemačku postavljaju na vrlo uvjeljivo prvo mjestu po izboru Hrvata koji iseljavaju. Druga zemlja po neto iseljavanju je Irska s kojom ostvarujemo negativan neto migracijski saldo od 1.874 osobe, a treća je Austrija s kojom imamo negativan neto migracijski saldo od 1.631 osobe.
Još 2013. negativan neto saldo s Njemačkom iznosio je tek 1.280 osoba, s Iskom svega 22 osobe, a s Austrijom 562 osobe. Te je godine negativan saldo sa svim zemaljama EU iznosio svega 2.122 osobe, što je primjerice manje od negativnog salda kojeg je u toj godini Hrvatska ostvarila sa Srbijom. Dakle, ulazak u EU donio je ogromnu promjenu po pitanju iseljavanja.
Jedini značajan pozitivan neto migracijski saldo u 2016. Hrvatska je ostvarila s Bosnom i Hercegovinom iz koje je u Hrvatsku doselilo 1.426 osoba više nego što ih je iz Hrvatske odselilo u tu zemlju. Pozitivan saldo Hrvatska je još imala s Makedonijom za 83 osobe, Rumunjskom za 38 osoba te s još 10 Eu zemalja, od kojih sa svima manji pozitivan saldo od 30 osoba.
Međutim, sve gore spomenute brojke o iseljavanju mogle bi biti još i mnogo poraznije. Kao što je već naglašeno, razlog za to je manjkava statistika iseljevanja te činjenica da do sada nije postojala politička volja da se uspostavi sustav koji bi omogućavao preciznije praćenje kretanja stanovništva. Demografi naglašavaju kako je potrebno iznaći bolje sustave praćenja kretanja stanovništva. Da bi se stvorila kvalitetna baza podataka o hrvatskom iseljeničkom korpusu koja bi bila pouzdan temelj za sustavni znanstveno istraživački rad potrebno je stvaranje registra kao i kontinuirano prikupljanje podataka o hrvatskim iseljenicima u inozemstvu temeljeno na službenim izvorima i statistikama zemalja emigracije.[3]
S obzirom na to, a radi analize trendova, autori ovog teksta zatražili su podatke o migracijama od službenih tijela Njemačke, Irske, Austrije i Švedske. Podaci za navedene zemlje prikupljeni su za period od 2010. do 2016. i odnose se na građane s hrvatskim državljanstvom koji su uselili u promatrane zemlje. Navedeni podaci pokazali su da naša statistika podcjenjuje razmjere iseljavanja iz Hrvatske, a samim time vjerojatno i gubitak ukupnog stanovništva.
Naime, Slika 4. pokazuje kako je 2016. prema podacima njemačkog statističkog tijela u tu zemlju uselilo 51.163 Hrvata, odnosno 2 i pol puta više od onoga što bilježi naš DZS kao isljavanje u tu zemlju. Slična je situacija i s ostale tri promatrane zemlje. Pritom, ovdje nije riječ o neto migracijama već ukupnom iseljavanju[4] iz Hrvatske i ukupnom useljavanju u Njemačku.
Njemački podaci pokazuju kako je u tu zemlju u periodu od 2010. do 2016. doselilo ukupno 179.446 Hrvata[5], a naši podaci DZS-a govore o ukupnom iseljavanju od 46.630 osoba. Njemački podaci pokazuju kako broj useljavanja Hrvata u Njemačku raste posebno od ulaska u EU. Primjerice u 2012. podaci bilježe useljavanje 9.019 osoba, a u 2016. 51.163 osobe. Skoro polovica onih koji su 2016. uselili u Njemačku prema njemačkim podacima pripada skupini mladog stanovništva od 16-35 godina starosti, njih 23.645. Ukoliko brojci mladih pridodamo one iz skupine od 35-45 godina života, njih 9.905 vidljivo je kako je 33.550 radno potentnih građana RH svoju sreću pokušalo pronaći u Njemačkoj. Broj djece od 0-16 godina iznosi 7.562.
U posljednje vrijeme kao jedna od najpopularnijih destinacija hrvatskih iseljenika spominje se Irska.[6] Slično kao i kod Njemačke te ostale dvije promatrane zemlje i u slučaju Irske je vidljiv porast iseljavanja nakon ulaska u EU. U 2012. godini broj doseljenih Hrvata u Irsku iznosio je svega 86 osoba, dok je u 2016. on iznosio 5.312. U prvih 6. mjeseci ove godine uselila je 2.321 osoba, što je više nego cijele 2014.
Tablica 1. pokazuje da ako se u obzir uzmu sve četiri navedene zemlje, dolazi se do brojke od 223.262 osobe koje su u periodu od 2010. do 2016. uselile u te zemlje, dok podaci DZS-a pokazuju ukupno iseljavanje od 60.157 osoba.
Međutim, prema podacima koje prenose mediji iz Bosne i Hercegovine iz te se zemlje od 2013. do 2017. iselilo 150.000 osoba. Dio tih osoba vjerojatno se odnosi i na Hrvate. Autori ovog teksta nisu ulazili u provjere koliko se iz BiH iseljava Hrvata no razlike između domaćih podataka o iseljavanju i stranih o useljavanju su tolike da je nemoguće da razliku generira samo iseljavanje Hrvata iz BiH.
Ova analiza ukazuje kako je od vitalnog interesa za svaku državu da ima precizne podatke o kretanju stanovništva. Ti su podaci preduvjet za kvalitetnije projekcije demografskih kretanja koje su pak bitne za dugoročno planiranje kretanja tržišta rada, stanja u mirovinskom i zdravstvenom sustavu te osnovni alat za donošenje različitog spektra dugoročnih politika.
Nažalost, koliko je konkretno ljudi Hrvatska izgubila od zadnjeg popisa 2011., a posebno od ulaska u EU, znat ćemo precizno tek 2021., odnosno po provođenju idućeg popisa stanovništva.
Istraživači Međunarodnog monetarnog fonda u svojoj analizi Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe[7] zaključili su da emigracija u zemljama Istočne Europe ima te da će imati dugoročne negativne efekte na njihov razvoj. Njihova procjena je pokazala kako bi kumulativna realna stopa rasta BDP u periodu od 1995. do 2012. u zemljama Istočne Europe bila za 7 postotnih poena veća da nije bilo emigracije. Hrvatska se pritom u analizi ističe kao zemlja s visokim udjelom emigracije mlade, stručne populacije.
Hrvatska je po ekonomskoj razvijenosti na dnu EU pa se teško može očekivati da će iseljavanje biti nadoknađeno priljevom obrazovane i stručne radne snage iz drugih zemalja, kao u slučaju Irske.
Ti mladi, obrazovani Hrvati iseljavanjem postaju kapital Njemačke, Irske, Austrije… Pomažu razvoju već ionako razvijenijih, dok s druge strane Hrvatska ostaje u začaranom krugu niske produktivnosti i lošeg životnog standarda. Ako gubitak tog ljudskog kapitala nije reverzibilan, odnosno ako se s vremenom ljudi koji trenutno iseljavaju ne vrate s novim iskustvima i znanjima, to je dugoročni gubitak koji je nenadoknadiv i dodatno guši naše mogućnosti razvoja i kakvog takvog sustizanja drugih zemalja EU. Barem onih koje su prije desetak godina bile na sličnoj razini BDP po glavi stanovnika kao i Hrvatska. S druge strane, Hrvatska je po ekonomskoj razvijenosti na samom dnu EU pa se teško može očekivati da će iseljavanje biti nadoknađeno priljevom obrazovane i stručne radne snage iz drugih zemalja, kao što je to u slučaju Irske.
Bez obzira koje podatke razmatrali možemo zaključiti da su demografski pokazatelji u posljednjih nekoliko godina iznimno negativni. Nakon dugotrajne i duboke krize kroz koju je Hrvatska prošla te ulaska u EU i otvaranja granica takve je trendove bilo i za očekivati. No, Hrvatska se na to nije ni na koji način pripremila.Tijekom krize fokus politike je bio na pokušajima konsolidiranja javnih financija u situaciji konstantnog pada BDP-a – što je unaprijed bilo osuđeno na propast. U takvom okruženju o demografskim i pronatalitnim mjerema nije se ni razmišljalo. Iako Vlada sada pod pritiskom neumoljivih brojki i općeg društvenog prepoznavanja isljevanja kao bitnog problema, pokušava uvesti određene mjere, moglo bi se pokazati da je već kasno. Mjere koje je Vlada ove godine uvela otprilike izgledaju kao da se zmaja pokušava otjerati čačkalicom.
Novi Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama te Zakon o subvencioniranju stambenih kredita bile su prve ovogodišnje mjere koje su se uvodile kako bi utjecale na neke demografske trendove. Iako se uvođenje subvencioniranih kredita obrazlagalo kao mjera s utjecajem na demografske trendove, teško da je taj zakon imao ikakav efekt jer je bio samo kratkotrajna i neselektivna kompenzacija za ukidanje porezne olakšice kod kupnje prve nekretnine te je od njega koristi imala samo uska skupina građana koja je tijekom ovog ljeta rješavala svoje stambeno pitanje.
S druge strane podizanje naknada za vrijeme korištenja roditeljskih i rodiljnih dopusta za zaposlene i samozaposlene sigurno će za roditelje biti korisno, no da li se ta mjera može nositi s negativnim, dugotrajnim i vrlo teško promjenjivim demografskim trendovima prikazanim u ovom tekstu. Odgovor je – sigurno NE.
Nešto bolji efekt od gore spomenutih mjera možda mogu imati najnovije najavljene mjere. Indikativno je da su one uslijedile svega nekoliko dana nakon što je predsjednica na konferenciji Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji kritizirala rad Vlade. Jedna od najavljenih mjera je izdvajanje dodatnih sredstava za nove vrtiće u iznosu od 70 milijuna kuna te uvođenje smjenskog rada u vrtićima, za što se planira iskoristiti 300 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda. Ako se proširi dostupnost vrtića i omogući njihovo fleksibilnije radno vrijeme to će svakako olakšati usklađivanje privatnog i poslovnog života roditelja i jedan je od elementa koji mogu majkama osigurati brži i lakši povratak na tržište rada. No, paralelno s time Vlada bi trebala razmišljati i o mjerama kojima bi se cijena vrtića, njihova opremljenost i prehrana izdjednačavala na nacionalnoj razini. Kako je navedeno trenutno u ingerenciji gradova i općina uvjeti se bitno razlikuju.
Druga nova mjera je podizanje gornje granice za ostvarivanje dječjeg doplatka. Naime, trenutno je maksimalni iznos dječjeg doplatka 300 kuna po djetetu za kućanstva koja imaju svega 543 kune prihoda po članu. Za ona koji imaju prihod po članu od 543 do 1.120 kuna dječji doplatak iznosi 250 kuna po djetetu, a za ona kućanstva koja imaju prihod od 1.120 do 1.663 kuna po članu, doplatak iznosi 200 kuna po djetetu.
Činjenica je da porezne olakšice na djecu nisu pravedan sustav i to se pokazalo prilikom zadnjih izmjena poreza na dohodak kojima je jedan dio građana s nižim plaćama i većim brojem djece ostao zakinut za povećanje plaća. Njihovi dohotci bili su tako niski da nisu imali mogućnost iskoristiti povećanje porezne olakšice za djecu koju je donijela porezna reforma dok je za osobe s višim plaća ta promjena bila osjetna. Time je poslana vrlo negativna poruka kako djeca bogatih vrijede više od djece siromašnih
Prema najavi od 1. srpnja 2018. gornja granica za ostvarivanje doplatka će se povećati sa 1.663 na 2.328 kuna po članu kućanstva. Time bi broj kućanstava pokriven dječjim doplatkom od 200 kuna po djetetu trebao biti povećan za 94 tisuće kućanstava. Ova promjena je najavljena kao prvi korak prema uvođenju univerzalne naknade za djecu, odnosno redefiniranju sadašnjeg sustava i ukidanju poreznih olakšica zaposlenih roditelja. Pritom treba imati na umu da je iznos dječjeg doplatka za najugroženija kućanstva prema najavama ostao isti te da nije najavljeno kada bi se to išlo u reviziju poreznih olakšica i na koji način.
Činjenica je da porezne olakšice na djecu nisu pravedan sustav i to se pokazalo prilikom zadnjih izmjena poreza na dohodak kojima je jedan dio građana s nižim plaćama i većim brojem djece ostao zakinut za povećanje plaća. Naime, njihovi dohotci bili su tako niski da nisu imali mogućnost iskoristiti povećanje porezne olakšice za djecu koju je donijela porezna reforma dok je za osobe s višim plaća ta promjena bila osjetna. Time je poslana vrlo negativna poruka kako djeca bogatih vrijede više od djece siromašnih. Sustav olakšica stoga zaista treba revidirati, izdvojiti iz sustava poreza na dohodak i učiniti pravednijim.
Sve ove gore spomenute mjere mogu imati određene pozitivne utjecaje, ali mnogo više na obitelji koje već imaju djecu i na obitelji koje ostaju u Hrvatskoj i ne razmišljaju o iseljavanju. Utjecaj ovih mjera na poticanje rađanja djece ili na odvraćanje od iseljevanja prilično je slab. I nizak fertilitet i iseljavanje nisu problemi koji su posljedica nepostojanja određenih mjera populacijske ili demografske politike, pa ih takve mjere ne mogu ni rješiti. Današnji nizak natalitet i iseljevanje iz Hrvatske posljedica su dugotrajnih ekonomskih problema i osjećaja besperspektivnosti.
Vlada se mora baviti ekonomijom, ne više samo javnim financijama već industrijskom politikom, kreiranjem boljih uvjeta za razvoj novih industrija, supstitucijom uvoza, potporama izvoznicima itd. Fokus Vlade na takve stvari može u srednjoročnom razdoblju stvoriti uvjete za povećanje zaposlenosti i kreiranje novih i bolje plaćenih radnih mjesta te kreiranje održive politike plaća na nacionalnoj razini koja bi građanima ove zemlje pokazala određenu perspektivu, mogućnost da sutra zarađuju više nego danas. Bez rasta plaća i povećanja životnog standarda Hrvatska će izgubiti mnogo stanovnika, a do rasta plaća i životnog standarda mogu dovesti samo bitni iskoraci u ekonomiji. Država tu nema prostora da se povlači, već mora preuzeti ključnu ulogu. O tome ovisi budućnost zemlje.
Pritom treba imati na umu da Hrvatska nije izoliran otok, treba promatrati što se događa i u drugim zemljama EU, kakve trendove bilježe te zemlje jer upravo ti trendovi u najvećoj mjeri oblikuju očekivanja i stremljenja hrvatskih građana.
[1] Čipin, I., Ilieva, N. (2017.). Coping with Demographic Decline in Croatia and Bulagaria. Friedrich-Ebert Stiftung Zagreb. Dostupno na: http://www.fes-croatia.org/fileadmin/user_upload/171107_Demografija_WEB.pdf
[2] Dostupno na: http://www.hzpr.hr/UserDocsImages/propisi/Demografski_scenariji_i_migracije.pdf
[3] Mesarić Žabčić R. (2007) Temeljne značajke iseljavanja hrvatskog stanovništva s posebnim naglaskom na iseljavanje u proteklih petnaest godina, Dve domovini, [Br.] 26: 97-115
[4] Podaci za iseljavanje iz Hrvatske odnose se na ukupan broj iseljenih iz Hrvatske neovisno o tome jesu li stranci ili hrvatski državljani. Ako bi se promatrali samo hrvatski državljani razlika između domaćih i stranih podataka bila bi još nešto veća. Primjerice 2016. je bilo od ukupnog broja od 20.432 osobe iseljene u Njemačku njih 88 stranaca
[5] Prema podatcima Federalnog statističkog ureda Njemačke u Wiesbadenu brojke prikazuju i veće trendove migracija Hrvata prema toj zemlji, odnosno u periodu od 2010. do srpnja 2016. čak 203.989 Hrvata.
[6] Za Irsku su analizirani podaci o PPS brojevima (Personal Public Service Number). Riječ je o broju koji je vrlo sličan OIB-u te ga treba imati svaka osoba koja namjerava raditi u toj zemlji ili koristiti određene beneficije unutar sustava socijalne i zdravstvene zaštite.
[7] Dostupno na: http://www.imf.org/external/ns/search.aspx?NewQuery=population+in+East+Europe&submit.x=0&submit.y=0&col=
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
