Novac je bitak svih stvari, koje jesu da jesu a koje nisu da nisu. Temelj zapadnog svijeta

Prema tumačenju Richarda Seaforda temeljni su pojmovi zapadne filozofije pri svojem rođenju oblikovani po uzoru na novac, dakle i cijela zapadna kultura i civilizacija, piše Željko Ivanković. Može li se današnja kriza novca (i institucija) objasniti načinom njegova nastanka u antičkoj Grčkoj

• Naslovna fotografija: kovanica od dva eura izdana u Grčkoj, na kojoj je prikazan Zeus kao bik koji je oteo Europu

I

Knjige najbolje žive u drugim knjigama. U zborniku Money as God (2014) devet je referenci na knjigu Richarda Seaforda Money and the Early Greek Mind. Homer, Philosophy, Tragedy, objavljenu deset godina ranije kod istog izdavača (Cambridge University Press). Riječ je o detaljnom ali specifičnom istraživanju monetizacije i širenja kovanica u antičkoj Grčkoj te povezanosti tog procesa s presokratskom filozofijom i književnosti. U jednoj od opaski (str. 126) autor nije mogao odoljeti ocjeni da je knjiga ispunjena „poticajnim pretjerivanjima“, kojom odlično izražava njezine prednosti i nedostatke. Slične ocjene iznose i gotovo svi recenzenti[i]: knjizi su poklonili punu pažnju, preporučuju je, a ipak imaju i ozbiljne zamjerke. Svode se na dvije: Seafordove interpretacije su pretjerane, osobito kad dokazuje utjecaj novca na formiranje temeljnih pojmova predsokratske filozofije Talesa, Heraklita, Parmenida, Pitagorejaca, a njegova reducirana definicija novca prilagođena je tezi. Unatoč ozbiljnim primjedbama svi se slažu da je riječ o izvrsnoj knjizi, koja se ističe majstorskom (naglašava jedan recenzent) i inventivnom analizom Homera, Hesioda, predsokratskih filozofa, tragedija i komedija i sugestivnim pronalaženjem novca i asocijacija na novac i ondje gdje ih je malo tko uočavao[ii].

U nastavku se članka prije svega skicira važnost novca za razvoj Zapada te postavlja pitanje može li se današnja kriza novca (i institucija) objasniti načinom njegova nastanka u antičkoj Grčkoj. Zatim se navode oblici alokacije vrijednosti unutar zajednice, od kojih je jedan i novac. Dalje se opisuje odnos novca i monističke filozofije, rođenje novca iz žrtvenih rituala te veza novca i pisma. Kako komad metala transcendira svoju upotrebnu vrijednost i postaje kovanica, novac? Raspravlja se o mogućnosti definiranja novca, te iznosi pitagorejska teza da je novac, kao i sve ostalo – samo broj. Na primjeru novca u Sofoklovoj Antigoni prikazuje se Seafordova interpretativna metoda. U rekapitulaciji se još jednom postavljaju okviri rasprave o konstitutivnom značenju novca u antičkom i današnjem svijetu.

II

U razdoblju koje je fokus Seafordove analize (Sokrat je rođen oko 470 godine p.n.e) formiran je grad-država polis, uspostavljeni su rudimentarna demokracija i svojevrsni oblik organizirane pravde, provođene su ekonomske i političke reforme (Solon), procvjetali su umjetnost, znanost i filozofija[iii]. Nije pretjerivanje tu simultanost proglasiti čudesnom. Riječ je o temeljima i današnjeg svijeta. Seaford uočava da je znanost, nastojeći objasniti sve te istodobne promjene i iskorake, najveću težinu pridavala kreaciji alfabeta i širenju pismenosti. Njegova je tema uloga novca prije svega u razvitku grčke filozofske misli, a donekle, posredno, i u drugim dosezima (razvoju demokracije, npr).

Seaford nije jedini na taj način pristupio fenomenu novca, osobito ne jedini povjesničar Antike. Sitta von Reden uočila je ulogu novca u razvitku autonomije pojedinca, koji je preduvjet demokracije. Za Mosesa Finleya novac je značajan za oblikovanje države. Edward E. Cohen rast novčanog poslovanja, posebno posuđivanja novca (bankarstva), povezuje s pravnim raspravama (Demosten je bio vješt „odvjetnik“.) I Margaret Atwood uočava da su u književnim djelima koje smo smatrali ljubavnim ili obiteljskim pričama najčešće novac ili neka novčana drama pravi pokretač radnje. Nial Ferguson ide najdalje: zapisi duga (novčanog potraživanja) u glinenim pločicama predstavljaju početke pismenosti. Ovdje su gotovo slučajnim izborom navedeni samo neki od beskrajnog mnoštva autora koji su ulozi novca u glavnim javnim sferama, politici, pravu, kulturi, prilazili s dužnom pažnjom.

III

Prema Seafordu, u zrelo doba grčke Antike, otprilike u vrijeme Aristotela (polovica IV st.) novac je postao predmetom moralnog preispitivanja i prema njemu počinje prevladavati određeni negativni odnos, kojeg nema u presokratskom razdoblju (str. 15). Tvrdnja je donekle nategnuta, protuprimjeri se mogu naći i u samoj knjizi: od samog početka, i u mitu, odnos prema novcu je i pozitivan i negativan (kralj Mida); i Aristotel ističe pozitivne strane novca  – omogućava jednakost strana u razmjeni, ali i negativne, kao što je tendencija prema nekorisnom gomilanju novca. No, Seaford zajedno sa prethodno spomenutim autorima novac ne promatra tek kao predmet moralne prosudbe nego kao faktor u oblikovanju čovjeka i njegova svijeta, ponajprije u razvoju filozofije, mišljenja (pojmova), te posredno u razvoju države, demokracije, čak i znanosti (preko Pitagore). Trivijalno rečeno – novac je bitak.

Neizbježna je pretpostavka da Seaford u istraživanju suvremenu strukturu svijeta projicira u „doba nevinosti“ kad novac nije bio raširen i značajan koliko danas kad bitno utječe na karakter političkog uređenja, oblik umjetnosti, socijalne i interpersonalne odnose. S druge strane, izgledna je mogućnost da je struktura današnjeg svijeta tek rezultanta inicijalno uspostavljene dominacije novca u shvaćanju svijeta, i – posljedično – političkih, socijalnih i interpersonalnih odnosa. Odnosno, ako je novac imao presudnu ulogu u formuliranju grčke filozofske misli i civilizacije, nije čudno što i danas oblikuje sve od umjetnosti do ekonomije i države. Već utoliko, proučavanje porijekla i uloge novca u kolijevci zapadnog svijeta ima i šire značenje od akademskog interesa za stare tekstove. Odgovor na pitanje jesu li kriptovalute uopće novac primjereno je tražiti (i) u vremenu njegova rođenja, kad su komadi metala s utisnutim simbolom stekli ime i poseban društveni status. Pretpostavi li se da se danas bitno transformiraju pojam novca i novčano poslovanje, potencijalno je produktivna usporedba s razdobljem kad su značajni bili i drugi oblici raspodjele vrijednosti.

Richard Seaford, profesor na sveučilištu Exeter, drži predavanje (2013) u Hellenic Centre u Londonu o tome što danas možemo naučiti od antičkih Grka

IV

Seaford knjigu razvija uglavnom kronološki. Novac je jedan od načina raspodjele vrijednosti. U homerskom svijetu koji predstavlja nultu poziciju, autor identificira desetak načina alokacije vrijednosti od kojih nijedan nije novac. Prvi je nasilje, u kojem nema nikakve razmjene, kao kad Odisej i njegovi sljedbenici od stanovnika grada na koji su naišli uzmu/otmu „njihove žene i mnoge stvari“. Homerovi epovi ispunjeni su zatim kompenzacijama za uvrede, osvetama, ali i otkupninama, kad je netko otet, sve bez novca, te specifičnim naknadama za ženidbu: djevojka može biti dana u drugu porodicu za što njezina obitelj dobiva stoku, koze, ovce itd.

Svi oblici alokacije vrijednosti sa Seafordova popisa mogu se prepoznati i u novčanom svijetu, a s produbljavanjem krize novca mogu i dobiti na značenju. Otimačina nije rijetkost ni danas, novčana je raspodjela neki put i sama izazove. Unutar homerskog svijeta nagrade su sljedeći oblik alokacije vrijednosti. One mogu biti za nešto, za čestitost, hrabrost itd, kad se može tvrditi da je riječ o svojevrsnoj razmjeni, ali mogu biti i nizašto, tek tako. Nagrade mogu biti obećane za ostvarenje cilja: Agamemnon je, ako Troja padne, sinu kralja Telamona obećao trozubac. Priznanja su osvojena u sportskim natjecanjima. Sve prepoznatljivo i u svijetu novca.

Tu su zatim darovi, koji su češće bili davani nego razmjenjivani, tvrdi Seaford, no tom obliku alokacije, koji je i inače predmet opsežne literature, posvećuje zamjetnu pažnju, zbog formativne uloge u zajednici (kreacija solidarnosti) i rječitih karakteristika: darovi su personalizirani, unikatni, imaju statusnu vrijednost, očekuje se nekakav uzvrat itd.

Slijede oblici „trgovine“, koja u homerskom svijetu, prema Seafordu, nije raširena. Prvi je primjer trgovina robljem, a koju valja razlikovati od otkupnine nekog zatočenog u ropstvu, te od prodaje djevojke u brak, jer se trgovinom robljem ne stvaraju osobne veze. U homerskim se epovima samo u tri slučaja, pedantan je autor, može govoriti o kupnji stvari (vina, hrane) koje su plaćene nekim oblicima robnog novca – broncom, ulaštenim željezom … i u sva tri slučaja riječ je o razmjeni s negrcima. Seaford te slučajeve razlikuje od trampe između Grka.

Napokon, glavni oblici alokacije vrijednosti u ahajskom dobu, prije polisa, demokracije i znanosti, su distribucija i redistribucija i to ponajprije ratnog plijena i žrtvenog mesa. To uključuje reciprocitet, budući da se pretpostavlja ispunjavanje obaveza prema zajednici. Radi se o centraliziranoj alokaciji vrijednosti tipičnoj za porodicu, a koja slijedi dva načela koja dominiraju i danas – jednakost, ili meritokratski princip, kad vođa ili netko drugi koji se istaknuo stekne poseban (viši) status.

Ilijada započinje sukobom Ahileja i Agamemnona oko robinje Briseide, koju je Agamemnon prisvojio a Ahilej smatra da pripada njemu kao nagrada za zasluge u borbi. Agamemnon nudi druge darove Ahileju, kao kompenzaciju, no ovaj ih odbija jer – čast nije na prodaju. Seaford inzistira da u homerskom dobu nije bilo novca a trgovina u bilo kojem obliku bila je marginalna. Detaljnim opisom pogonskog motiva homerskih epova Seaford u njima identificira razne oblike alokacije vrijednosti, njihove karakteristike i načela – reciprocitet, jednakost itd – na kojima su formirani. Očitava dosege i ograničenja pojedinih oblika kao što je spomenuto Ahilejevo odbijanje da trguje svojim ugledom. Primjereno je ipak istaknuti da nijedan od njih nije iščeznuo s nastupom i dominacijom doba novčane razmjene, nego se i nasilje i darovi i nagrade i kompenzacije i dalje pojavljuju, ponekad samostalno, čak kad se otimačina izvodi organizirano, drugi put u više ili manje skladnoj simbiozi s novcem.

Atena, krajnje desno, odvraća gnjevnog Ahileja od Agamemnona, lijevo. Mozaik u Pompejima, Nacionalni muzej u Napulju

V

Fokus je knjige pretpostavljeni utjecaj novca na formiranje filozofskih pojmova i mišljenja. Seaford tvrdi da je „apstrakna bit (substance) novca preduvjet za nastanak i kasnije oblikovanje presokratske metafizike u kojoj univerzalna moć pripada jednoj apstraktnoj tvari (substance) koja se, poput novca, transformira iz i u sve ostalo. Presokratska metafizika uključuje … nesvjesnu kozmološku projekciju univerzalne moći i univerzalne razmjenjivosti apstraktne biti novca.“ (str 11) (Kurzivi su moji.) Prema autoru grčka monistička filozofija projekcija je sveobuhvatnosti, homogenosti, jedinstvenosti mnoštva, impersonalnosti i drugih prikladnih karakteristika novca.

Većina je recenzenata dovela u pitanje Seafordov zaključak da su Anaksimanderov apeiron (beskonačno), Heraklitov logos, Parmenidovo Jedno… nesvjesne projekcije novca u metafizici. Uobičajeno za autore radikalnih hipoteza, Seaford se ograđuje da „niti reducira presokratsku filozofiju na novac, niti predlaže njezinu monokauzalnu interpretaciju“, nego novac promatra kao jedan među mnogim faktorima formiranja presokratske filozofije, dosad zanemaren (str 12). Svejedno, u svih daljnjih oko 350 stranica knjige fenomene koje analizira sve svodi na novac.

Protagorina tvrdnja da je čovjek mjera svih stvari (koje jesu da jesu a koje nisu da nisu), uglavnom je, pod utjecajem Platona tumačena da je čovjek kriterij svih stvari. Seaford riječ mjera u Protagorinoj rečenici lingvističkom analizom povezuje s novcem kao mjerom (čovjekovih mogućnosti) (str. 285). On prihvaća da se (ideja) „raznolikosti iz jedinstva (unity) u kozmologiji razvila prije pojave novca (u hesiodskoj mitskoj kozmogoniji), ali pojava novca transformira to jedinstvo u opće, sve apstraktnije, impersonalno (ne-mitsko) jedinstvo koje je kontinuirano u temelju očite raznolikosti“ (str. 12).  Seaford dakle inzistira da je tek novac ona „konkretna apstrakcija“ na koju se orijentirala antička metafizika.

Njegovi zaključci i ne moraju biti točni u uobičajenom smislu riječi, niti adekvatno objašnjavati nastanak i prirodu grčke filozofije, no teza da novac dijeli neke crte s pojmovima iz antičke metafizike – univerzalnost, apstraktnost, mističnost, inspirativna je za istraživanje zagonetne prirode novca.

VI

Grčke su se kovanice, prema Seafordu, razvile kroz praksu žrtvenih rituala. On je autor i knjige Reciprocity and Ritual (1994) koja je i sadržajna prethodnica knjige o novcu, a ritual je – vidljivo je već iz naslova – obilježen reciprocitetom. Metalni šiljci na koje je bilo naboden pripadajući, svima jednak, komad mesa, na starogrčkom se nazivaju obelos, a naziv sitne kovanice je obol – obolos. I drahma izvorno znači pregršt od šest (žrtvenih) šiljaka (str 102 i drugdje). Seaford detaljno objašnjava razliku između centralizirane podjele plijena koja uključuje i „lavovski dio“ te žrtvenog rituala prije bitke: iz očitih praktičkih razloga u njemu su svi jednaki, njegov je sastavni dio zakletva zajednici (i njezinim bogovima-zaštitnicima), odanost, no Seaford naglašava i da se u ritualnoj molitvi svi posvećuju i sami sebi. Žrtveni ritual dakle afirmira zajednicu, pojedinca, jednakost, solidarnost.

Druga linija razvoja novca ide od šiljka do kovanice s oznakom koja joj jamči vrijednost. Seaford poznaje rudarstvo antičkog doba, odnos zlata i srebra, prati kako su puki komadi metala, standardizirani oblikom ili težinom još neoznačeni kao novac ipak služili kao sredstvo razmjene. Zatim  detaljno opisuje pohranu medalja, vrčeva, ukrasa od plemenitih metala u hramovima, kojom su se „štednjom“, odnosno ulaganjem, stjecala i prava u žrtvenim ritualima.

Antički rudnik srebra na poluotoku Atika

VII

Kako se međutim neoznačeni komad metala, koji ukrašen ili neukrašen ima i upotrebnu vrijednost, pretvara u kovanicu čija je vrijednost u razmjeni zajamčena pukom oznakom i neovisna o upotrebnoj vrijednosti stvari, pitanje je čiji odgovor i danas predstavlja „kariku koja nedostaje“ u evoluciji novca: kako kriptovalute stječu status novca?

Seaford analizira pečat/žig (str. 115-125), čiji je razvoj predmet niza specijaliziranih studija. Grubim razlikovanjem izdvaja se pečat kao oznaka vladara, moći, institucije; također i pojedinac može imati na prstenu ili nekom drugom predmetu utisnut svoj znak prepoznatljivosti i osobitosti; u trećem slučaju žig se utiskuje i na imovini, stoci. Ipak, svi ti oblici, unatoč pojedinim zajedničkim karakteristikama imaju jasno drukčiju funkciju nego oznaka na kovanici. Karakter pečata višestruk je i složen. Pečat na prstenu jedinstven je i personaliziran; oznake na kovanicama nisu ni jedno ni drugo. Mogu predstavljati grad (zajednicu), zaštitnika grada u metaforičkom obliku (Minerva kao sova) ili biti sasvim apstraktne. Kovanice (s oznakom) među prvim su masovnim proizvodima u povijesti, ističe Seaford (str 123).

Oznaka na kovanici predstavlja napredak (u kompleksnosti i značenju) u odnosu na oznaku na prstenu ili na imovini. Oznaka na kovanici upućuje na ono nešto što nije tu (za razliku od žigosane stoke), ali je istodobno prepoznato kao da je tu, vezano je za kovanicu, s njom putuje: riječ je o apstrakciji koja je ipak konkretna. I egalitarna distribucija mesa u žrtvenom ritualu, među jednakopravnim građanima, bila je, piše Seaford, „preduvjet za razvoj povjerenja zajednice, u apstraktnu novčanu vrijednost“ (str. 11).

Šest žrtvenih metalnih šiljaka čini drahmu, Numizmatički muzej u Ateni

VIII

Niz se linija analize slijeva u jednu: sposobnost apstrakcije preduvjet je nastanka novca. A, ako je išta čisti, primjerni izraz apstraktnog mišljenja onda je to prije presokratska filozofija nego novac. Bez nje bi bilo teško u novcu ili u ičemu drugome uočiti da nešto kao apstrakcija uopće postoji. Već se dakle i Seafordov vlastiti tekst može tumačiti protivno njegovoj osnovnoj intenciji da novac pronađe ugrađen u temelje svijeta, u obliku ove ili one metafore, ili pak izravno. Pretjerivanje se, prema tome, sastoji u davanju prvenstva novcu. Ne čudi što je donekle olako prešao preko razvoja pisma.

No, bez obzira na upitne redukcije, odnosno interpretativna pretjerivanja, vrijednost je Seafordova napora da je novac prikazao kao apstrakciju još od njegova nastanka, i upravo kao takvu apstrakciju uspijeva ga pronaći kako u metafizici, tako u drami i drugdje. Apstraktno u konkretnom je dakle prva a možda i najvažnija karakteristika novca.

IX

Tek je upotreba kovanica, prema Seafordu, označila pojavu novca u punom smislu riječi. Mnoge povijesti novca[iv] početke datiraju ranije, najčešće u četvrti milenij prije Nove ere iz kojeg su razdoblja glinene pločice na kojima se u Mesopotamiji (grad Ur), u današnjem Iraku, bilježio dug. Točno je da predožba prema kojoj je novac ponajprije keš, gotovina u nekom materijalnom obliku već tisućama godina, sve do danas oblikuje koncept novca. Utoliko Seaford kad kaže ‘novac’ ima pravo misliti – kovanice, koje su grčki izum. Iako, sva se tajna novca sastoji u tome da on transcendira svoj materijalni izraz – kovanice, papir, školjke, magnetni zapis. Novčanost se dakle može zamisliti i pronaći i u drugim oblicima, pa zapisi u glinenim pločicama s pravom konkuriraju kovanicama.

Antičke su kovanice, prema Seafordu, prvi masovni/serijski proizvod u povijesti

Seaford ih isključuje razlozima vrijednima pažnje. Novac je impersonalan, a zapisi u glini predstavljali su dug konkretnog pojedinca, za koji je pitanje je li bio prenosiv na treću osobu. S istim argumentom Seaford oduzima novčanost razmjeni darova, koja je, uz podjelu plijena, glavni oblik razmjene vrijednosti kod Homera. Premda je razmjena darova služila kao „sredstvo plaćanja“, odnosno podmirenja duga, imala je personalni karakter. Depersonaliziranost je sljedeća karakteristika novca. (Doduše, metalni šiljci na koje se u ritualima nabadalo meso i koji su mogli služiti i kao novac, imali su i stanoviti statusni karakter. Vrijedno bi pažnje bilo istraživanje socijalne stratifikacije novčanih oblika i novčanih izvedenica, no ovdje nema mjesta za daljnju daljnju diskusiju o „impersonalnosti“ novca.)

I sljedeći je argument isključivanja glinenih zapisa i jak i dvojben. Distribucija je u Mesopotamiji bila centralno organizirana, što znači da ni (inicijalna) vrijednost artefakta koji konkurira da bude novac nije određivana decentralizirano kao u polisu, ili nekoj rudimentarnoj zajednici jednakopravnih. Proistječe da je potencijal decentralizirane distribucije i određivanja vrijednosti sljedeća pretpostavka novčanosti. No prve su kovanice i u Grčkoj kovali vladari vojskovođe radi plaćanja unajmljenih ratnika. Distribucija (a i vrijednost) im je inicijalno centralno posredovana. Prema današnjoj klasifikaciji zapisi duga u glini mogli bi se svrstati u novčane izvedenice, dakle jedno ograničeno sredstvo plaćanja. No to bi pretpostavljalo da je novac kao univerzalno sredstvo plaćanja već postojao.

Kojugod da se crtu izdvoji: depersonaliziranost, decentraliziranost, univerzalnost, mogu se naći oblici novca koji je ne sadrže. Novac kao sustav alokacije vrijednosti kao da izmiče jasnom određenju. Nije nužno (ili sasvim) decentraliziran, čak ni depersonaliziran, niti je nužno u materijalnom obliku.

X

Seaford ima nekoliko popisa karakteristika novca. U šestom poglavlju neka stvar može biti novac u modernom smislu ako je kvantifikabilna, ako može biti mjera vrijednosti, ako se njome ispunjavaju „socijalne obaveze“ (dug), ako je općeprihvaćena, ali i ekskluzivno prihvaćena kao sredstvo plaćanja, ako ima karakteristiku fiducijarnosti, te zaključuje da i država može biti uključena u kreiranje novca.

Posebno mu je stalo do fiducijarnosti, tj. kvalitete povjerenja u ispunjavanje obaveza koja se ne osniva na upotrebnoj ili materijalnoj vrijednosti: kovanice se ne važu nego se broje, objašnjava Seaford. Ali, ta karakteristika  nije ograničena na novac. Mesopotamski zapisi u glini izgledaju kao fiducijarnost u svojoj esenciji, a Seaford ih ne priznaje kao novac. Fiducijarnost novčanih izvedenica kao što su mjenice (blagajnički, odnosno komercijalni zapisi), izum iz Srednjeg odnosno ranog Novog vijeka nije svediva na apstraktnu novčanu jedinicu na kojoj se temelje. Povjerenje u novac nije dovoljno (iako je nužna pretpostavka) za uspostavu povjerenja među stranama koje se u razmjeni služe izvedenicama. A samo se povjerenje može uspostaviti i u razmjeni bez novca.

U osmom pogavlju Seaford navodi karakteristike grčkih kovanica koje one dijele s modernim novcem. To su – homogenost (može se opisati kao djeljivost na sve manje i manje dijelove – ½; 0,01; 0,001 – osobina koja je tek kod digitalnog novca vidljivo usavršena); zatim već spomenuta impersonalnost, univerzalnost, neograničenost (karakteristika novca kojom se Seaford vrlo nejasno koristi); istodobna konkretnost i apstraktnost, te različitost od svega ostalog.

Iako je od svega ostalog zaista na neki svoj način različit, novac možda predstavlja jedan od fenomena čija nijedna karakteristika nije dovoljna (presudna) da nešto bude novac, ili nije nužna. U skladu s time se ne može sastaviti ni popis svih karakteristika koje neku stvar čine novcem. Zato Seaford kad piše o pojedinim osobinama novca naglašava, ističe, „pretjeruje“. Među brojnim radikalnim hipotezama iznosi i onu prema kojoj je kompleksnost Pitagoreanske filozofije „reakcija na neusporedivu transformaciju i širenje razmjene uzrokovanu rapidnim rastom kovanica“ (str 266).

XI

Pitagora potkraj ovog prikaza posve zaslužuje nekoliko izdvojenih rečenica. S novcem je njegovu filozofiju lako povezati. U njezinom je središtu zaključak da je sve broj, da je „broj temelj svih stvari“! Pitagora je u povijesti uostalom najpoznatiji kao matematičar, po Pitagorinom poučku. No o Pitagori i njegovoj školi, malo se pouzdanog zna. Seaford se oslanja na informacije o Samosu, otoku uz obalu Male Azije, s kojeg je Pitagora pobjegao zbog tiranije, i Crotonu, gradu na dnu talijanske Čizme, u kojem se naselio. U oba su grada u Pitagorino doba kovanice već bile uzele maha. U Crotonu je Pitagora vodio mistični kult s izrazitom političkom moći, koji je promovirao tvrdnju da broj omogućava izbjegavanje konflikta i uspostavu suglasnosti, harmonije (str. 269). Ta intuicija, da tek adekvatni brojčani odnosi omogućavaju uspostavu kvalitetnih međuljudskih odnosa, živa je i danas. Kod Pitagore vrijedi još zapaziti mistično porijeklo broja, koji je po pretpostavci izraz racija.

Snaga broja je intrigantna. Visina tona proporcionalna je dužini glazbala, harmonija je omjer brojeva. Još je intrigantnije kad se broj otjelovi u kovanici. Neka vaza, navodi Seaford, košta pet drahmi. Ako je oštećena, cijena joj je niža. Za razliku od vaze, kovanica i cijela i oštećena je jednako vrijedna – pet (drahmi). Slijedi da je kovanica broj (str. 272), da je novac broj.

Novac i Pitagorina filozofija očito korespondiraju (kao i glazba i broj), s time što Seaford nastoji pokazati da je broj – novac, da je stvarni novac, da su kovanice koje su kružile gradom u kojem je živio, imale  presudni utjecaj na formuliranje Pitagorine filozofije, da je iz novčane kvalitete stvari izveo i matematiku i zaključak da se stvari sastoje od brojeva. Time se Seaford približava Fergusonovoj tezi prema kojoj je novac, ali u obliku duga zapisanog u glini, pokretač pismenosti.

Novac je broj. Pitagora, skulptura u Rimu na Forumu (Wikipedija)

XII

Uputno je, prije sinteze Seafordova istraživanja, podsjetiti na njegovu interpretativnu metodu. Završna poglavlja (pod naslovom Individualizam) Seaford posvećuje iznenađujućim otkrićima novca u grčkoj tragediji, koja i sama vuče porijeklo iz ritualnih svečanosti i mistike. U romantičarskoj interpretaciji sukob u Sofoklovoj Antigoni prije svega je oko shvaćanja i primjene moralnih normi. Seaford međutim ističe novac kao pokretača radnje: prema njemu, Kreontovo je ponašanje motivirano tipičnom tiranskom potrebom za zgrtanjem novca; suprotstavljanje podanika Kreont ne vidi kao moralno ili bilo koje drugo principijelno pitanje, nego kao njihovu želju za novcem i izmicanjem od njegove vlasti. Time implicite povezuje novac i autonomiju, tumači Seaford. Edipov incest s majkom (i ubojstvo oca) povezuje sa nastojanjem da bogatstvo ostane unutar porodice.

Novčani se aspekt drame ne može zanemariti, no pitanje je koliko je primjereno – kao i inače u životu, sve do danas – predstaviti ga kao težište, pronalaziti novac u motivima svih postupaka. Utoliko, Seafordova interpretacija izgleda kao projekcija danas dominantnog, iako također ne jedinog, svjetonazora na razdoblje u kojem novac i nije bio sveprisutan. Navodi tumačenje u kojem se Pitagoru i njegov kult zagovornika harmonije na temelju brojeva predstavlja kao novu komercijalnu klasu koja  je u opoziciji zemljoposjedničkoj aristokraciji i bezemljašima. To tumačenje, koje je analogno klasnoj shemi iz Francuske revolucije, Seaford odbacuje ne navodeći argumente zašto to čini, ali jednako bez argumenata inzistira da je razvoj trgovine utjecao na formuliranje Pitagorine filozofije. Po čemu? Na prvi pogled uočene sličnosti zahtijevaju potkrepu da steknu uvjerljivost.

XIII

Današnji svijet nije moguće zamisliti bez brojeva i pisma. Iz rasprave o tome je li ih stvorio novac lako se izvući pitanjem o definiciji novca – što je novac? Kao što bilo tko može u Antigoni slijediti novčanu prije nego moralnu dramu, tako iz zapisa u glinenim pločicama i Pitagorinih brojeva može izdvojiti tragove koji su identični onima u novcu. Inzistiranje na jednoj liniji argumentacije i objašnjenja karakteritično je za esencijalizam, no analiza uvijek otkriva da postoji i druga strana.

Nasuprot Pitagorinoj interpretaciji koja svijet svodi na broj, već kod Heraklita i Ksenofana brojevi  ne konstituiraju stvari, nisu njihova priroda, nego su im pridodani, kao ljudska konstrukcija, konvencija. To sugerira da ni novac, ako je njegova suština broj, nije suština svijeta, nego je pridodan stvarima. Aristotel slijedi to shvaćanje. U Nikomahovoj etici tumači da se novac zove nomisma zato što nije iz prirode nego iz iste obitelji kao nomos – oznaka, zakon, običaj, što implicira i da je arbitraran: smokve su ponekad skuplje nego zlato. U našoj je moći da ga promijenimo ili učinimo beskorisnim, tumači. Iz prethodnog proistječe da su kovanice kod Aristotela bezlično sredstvo, alat za alokaciju vrijednosti unutar ili između gradova-država, prema načelima pravednosti, jednakosti, proporcionalnosti, reciprociteta na kojima se, smatrao je, odnosi unutar zajednice prirodno utemeljuju. A ne na nasilju, koje – ako je novac ovako protumačen – može ići s novcem, ili se može koristiti novcem.

Novac shvaćen kao ljudska, društvena konstrukcija (za raspravu o prirodi brojeva ovdje nema mjesta) ipak u isti mah i oblikuje društvo. Ne samo da može (naglasak na može) izjednačiti strane u razmjeni (recipročna pravednost kod Aristotela), nego može olakšati prikupljanje sredstava (poreza) za zajedničke troškove, sudjeluje dakle u stvaranju države, može imati i ulogu u dijeljenju pravde – kazne ili kompenzacije za nepravdu mogu biti i novčane (a ne oko za oko kao u homerskom dobu). Iz ovoga pak proistječe mogućnost druge vrste esencijalizma, svođenjem svih društvenih odnosa na novčane.

Aristotel je kamate i trgovinu tek radi gomilanja novca smatrao protivnima principima jednakosti i pravednosti i pravoj prirodi novca, odnosno mogućnosti novca da se uskladi s principima pravednosti i jednakosti. Iako je tek sredstvo, stvarima samo pridodan, Aristotel implicite dopušta da i novac ima pravu prirodu.

No novac nema potpunu definiciju, dakle ni konačan karakter. Stvar se može i obrnuti – nije novac pridodan stvarima, nego se karakteristike dodaju novcu. Aristotelove kovanice, s kojima je identificirao novac, mogu imati ovaj ili onaj karakter, mogu biti besplodne, ili omogućavati stvaranje još novca. Kriptovalute funkcioniraju prema drukčijim načelima nego kovanice, papirni novac, zapisi u glini, bankovni novac itd. Neki oblici novca nasilje mogu pojačavati ili smanjivati, neutralizirati.

Bilo da je novac pridodan stvarima ili da je i sam način na koji alocira vrijednosti novcu nametnut, a što nisu izravno suprotstavljene teze, aktualna kriza novca isprepletena je s problemima s kojima se Zapad suočava. Golema je vrijednost Seafordove knjige u tome što je na vidjelo iznijela obilje pojedinosti o ahajskom društvu i kulturi koje pokazuju na koje je sve složene načine novac, zajedno s drugim sastavnicama, autonomno utkan u temelje Zapada.

Bilješke

[i] Prikazi i recenzije, neke otvorene za čitanje, druge samo uz pretplatu, mogu se pronaći ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje, a ovdje je intervju s autorom knjige u kojem iznosi glavne teze

[ii] Kad sam osobi koja se profesionalno bavi antičkom filozofijom spomenuo da pišem o knjizi koja istražuje novac kod Presokratika upitala me – zar toga ima kod njih? Ne radi se o neupućenosti. Pitanje dobro izražava koliko je Seaford bio detaljan u istraživanju presokratskih filozofa te inovativan u interpretaciji.

[iii] Iz današnje su perspektive stoljeća u to doba „kraća“ pa se suvremenicima čine i oni koji su međusobno udaljeni desetljećima i generacijama. Svejedno je zanimljivo uočiti da su se u otprilike u isto doba rodili Buda i budizam te Konfucije u Kini, a tek „malo poslije“, u vrijeme Platona pa Aristotela djeluje i njihov suvremenik Lao Tze, osnivač taoizma (daoizma). Prije otprilike 2500 godina rodile su se ideje koje i danas obilježavaju svijet

[iv] Glyn Davies, A History Of Money From Ancient Times To The Present Day, 1994; Nial Ferguson, The Ascent of Money: A Financial History of the World, 2008