Od alkemije i kredita do kriptovaluta. Kako zlato ili digitalni zapis postaju novac?

Andreas Rahmatian 'teško uočava' razliku između bankovnog novca i kriptovaluta zato što ne posvećuje dovoljno pažnje razlikama među oblicima novca i novčanim sustavima, tvrdi Željko Ivanković u osvrtu na njegovu knjigu o pravnoj teoriji novca. Bankarima je svejedno koja je teorija točna dok to ne počne utjecati na njihov posao. No, teorije novca su više normativne nego deskriptivne

Knjiga Credit and Creed. A Critical Legal Theory of Money (Andreas Rahmatian, Routledge 2020), još je jedna u sve brojnijem nizu knjiga koje istražuju pravnu teoriju novca. Riječ je o novom razumijevanju novca, koje je osnažilo tek posljednjih desetak godina[i], a razvilo se u sklopu institucionalizma kao šireg okvira, nedovoljno jasnih granica.[ii] Rahmatian je rođen u Beču gdje je i doktorirao, a nakon Leicestera i Stirlinga postao je profesor komercijalnog prava na Sveučilištu u Glasgowu.

U drugom poglavlju autor predstavlja tri teorije kreiranja, odnosno ponude novca: prva je teorija financijske intermedijacije, prema kojoj, u njegovoj interpretaciji, centralne banke proizvode keš, a banke odobravaju kredite na temelju depozita (keš može proizvesti i trezor, ministarstvo financija); druga je teorija djelomičnih rezervi (fractional reseve theory), koja je izvedenica iz prve, a prema kojoj za ponudu novca postoje djelomične rezerve u depozitima; napokon, treća je teorija kreditne kreacije novca. Rahmatian, protiv prve dvije zagovara ovu treću teoriju prema kojoj se novac kreira ‘ni iz čega’ (na tome opetovano inzistira), a zahvaljujući tome što je novac zapravo pravni proizvod, čemu je posvetio cijelo prethodno, prvo poglavlje.

Tu svoju glavnu tezu, da je novac pravni proizvod, da se kreira ni iz čega, kao dug odnosno kredit, (ovisno o tome s koje se strane gleda), autor međutim ne izvodi dovoljno jasno. Zbog toga mu izmiče i razumijevanje kako to da i dalje postoje tri teorije kreiranja novca i da njihovi zagovornici na njima ustraju unatoč supostojanju konkurentskih teorija. Poznatim objašnjenjem Bank of England iz 2014. godine o kreiranju novca u modernoj ekonomiji koristi se kao argumentom autoriteta, bez dublje analize, kao i nekolicinom poznatih povijesnih sudskih slučajeva (Moss v. Hancock;  Miller v. Race; Banco de Portugal v. Waterloo&Sons; Foley v. Hill …) koji se u literaturi nerijetko spominju kad se objašnjava pravna priroda novca (ili – pravni aspekt novca, ako je nekome draže).

Umjesto dakle da se udubi u spomenute ili druge primjere, da ih razjasni, Rahmatian svoju tezu nastoji potkrijepiti opisom odnosa alkemije i novca, zatim Hegel/Marxove teze o otuđenju, te komentiranjem kvantitativne teorije novca, teze o neutralnosti novca (monetarne iluzije), polemikom o merkantilizmu i raspravom s monetarizmom. U nastavku ću ukratko prikazati Rahmatianovo objašnjenje pravne prirode novca, zatim ću komentirati gdje mislim da je to objašnjenje u njegovoj verziji kratko, te pokušati objasniti kako to da tri teorije kreiranja novca i dalje supostoje. Prikaz Rahmatianove knjige završit ću nekim zanimljivostima koje se u njoj mogu naći.

I

Teza da je novac dug/kredit, nije nova, kao ni komplementarna teza da je riječ o pravnoj kreaciji. Rahmatian je, kao i nekolicina drugih autora, ističe ponajprije kao protutežu poznatoj tezi austrijskog ekonomista Carla Mengera da je novac nastao tako što je na tržištu najlikvidnija roba preuzela ulogu mjere vrijednosti (teza porijeklo vuče od Aristotela sve do Lockea). No Rahmatian svoje razumijevanje da je novac pravna kreacija ne distancira samo od Mengera nego i od teorije da je novac državna kreacija (chartalist theory of money) Georgea Friedricha Knappa, njemačkog ekonomista s početka 20. stoljeća. Prema Rahmatianu, država je tu samo da osigura poštovanje prava. Pitanjem odakle izvire pravo, što je njegov karakter, nije se bavio. Tu možda i počinju problemi.

Novac Rahmatian uklapa u pravo vlasništva, koje – po mojem sudu – neumjereno pojednostavljuje. Bitno mu je naglasiti da se u slučaju novca radi o apstraktnom dematerijaliziranom vlasništvu. To je njegov temeljni pravni opis novca (8-10). Pravo vlasništva je apstraktno jer se isto pravo može primijeniti kako na automobil, tako i na jabuku, a pravo vlasništva na novac uz to je i dematerijalizirano pravo poput copyrighta ili autorskog prava. No, Rahmatian slabo ulazi u pojedinosti. Za početak, paralelizam između autorskog prava i novca nije dovoljno dubok. Recimo, vlasnik Picassovu sliku može prodati ali nema pravo u njoj intervenirati. Rahmatian ne objašnjava od kojih se prava sastoji specifično novčano apstraktno dematerijalizirano vlasništvo, za razliku od autorskih prava, ni kako su ona alocirana i zašto. Manjka dakle jasno specificiranje novca u odnosu na druge primjere apstraktnog dematerijaliziranog vlasništva. Iako spominje primjere, Rahmatian ih ne opisuje detaljno i ne izvodi iz njih konkretne zaključke, nego se njima koristi ponajprije kao ilustracijom za svoje zaključke izvedene na pojmovnoj razini, u čemu međutim nije dovoljno elegantan.

II

Apstraktnost prava vlasništva implicira njegov normativni karakter. Nema ništa u jabuci ili automobilu (a ni u glazbenom djelu) što ih čini vlasništvom samima po sebi. Jabuka može biti nečija ili ničija. Pravo na nju joj je dodano. Iz normativnosti slijedi da pravo vlasništva kreira neko tijelo, a to onda upućuje na navođenje primjera, na analizu obrazaca koji se uspostavljaju u primjeni, ili poznate slučajeve. Prema Stephenu Munzeru (A Theory of Property, 1990) pojam vlasništva je nekompletan: primjeri vlasništva u pojedinim pravnim sustavima iskaču iz teorijskih kontrukcija. Novac može biti primjer specifičnog apstraktnog dematerijaliziranog vlasništva no kao takav se uspostavlja i razumije u praksi. To Rahmatianu komplicira konceptualnu analizu kojoj teži. Kritizira njemačku sudsku praksu i teoriju prema kojoj ‘apstraktni pojam’ (vlasništva ili novca) ‘mogu biti od pomoći’, ali kod odlučivanja pravo mora identificirati njihove konkretne materijalne oblike (46). Prednost daje engleskom pristupu prema kojem se pojmovi i u pravu svjesno opisuju ambivalentno (a konkretiziraju na slučajevima)[iii].

Hegel, za razliku od Rahmatiana, u Filozofiji prava tvrdi da je vlasništvo uvijek materijalno, inače ne bi moglo biti zaštićeno od nevlasnika niti bi vlasnik mogao intervenirati u vlasništvo. (Iako u vrijeme Hegela nije bilo vlasništva nad frekvencijama, one su dobar primjer da je vlasništvo u konačnici materijalno – bez materijalne identifikacije frekvencije na nekom uređaju ne bi se moglo ustanoviti da se nevlasnik njome koristi.) Vlasništvo se uobičajeno razdvaja na odnos među osobama (na primjer, jedna osoba ima pravo ograničiti pristup drugima) i odnos prema stvari, predmetu vlasništva (na primjer, vlasnik ima pravo koristiti se predmetom vlasništva ili ga modificirati ili transferirati). Prema Rahmatianu te temeljne karakteristike vlasništva vrijede i za novac. No u slučaju novca, tvrdi, pravi predmet vlasništva je dematerijalizirani res,  koji može biti opredmećen (reificiran) u obliku kovanice, novčanice, digitalnog zapisa … ‘Reifikaciju’ Rahmatian minorizira činjenicom da može imati razne oblike.

Iako je to Rahmatianu sekundarno, materijalnost je i kod novca vrlo važna. U trećem mileniju pr. n. e. u Mesopotamiji dug je zapisivan u glinene tablice. Antičke su kovanice same po sebi ‘zapis vlasništva’ koje se prenosi njihovom primopredajom. U nekim su društvima i okolnostima dovoljni i svjedoci o novčanom vlasništvu i transferu. U ranoj renesasni plaćanje knjižnim novcem i prijenos duga obavljao se uz svjedoke. Te razlike definiraju karakter novčanog sustava, jer je novac sustav, a ne samo ‘stvar’, bila ona materijalna ili dematerijalizirana, apstraktna ili konkretna.

III

Zbog toga što ne poklanja punu pažnju reifikaciji, odnosno novčanom sustavu, Rahmatian ne vidi u čemu je stvar s kriptovalutama i zaključuje da je razliku između njih i bankovnog novca „teško uočiti“ (24). Iako  na samom početku knjige najavljuje da će se baviti kriptovalutama to se pretvara u potpuno nebitan opis na kraju drugog poglavlja, u kojem bi se moglo naći i pogrešaka i pogrešnog razumijevanja o čemu se tu ustvari radi te završava u površnoj polemici s ‘libertarijanskim’ kripto promotorima.

Rahmatian je mogao, ali nije, radi boljeg razumijevanja povezati s kriptovalutama slučaj koji opisuje – Banco de Portugal v. Waterloo&Son, a u kojem je, u prvoj polovici 20. stoljeća, Portugalska centralna banka naručila od britanske tiskare 600.000 novčanica od po 500 escudosa. Poslije je od iste tiskare, naručeno i isporučeno još 580.000 novčanica, no otkrilo se da se naručitelj samo predstavio kao Portugalska banka ali narudžba nije došla od nje. Kad su novčanice završile na tržištu Portuglaska je banka povukla sve novčanice od 500 escudosa i tužila tiskaru ne za trošak tiska ili poništenja novčanica nego za vrijednost 580.000 x 500 escudosa. Dom lordova glasanjem 3:2 odlučio je u korist Portugalske banke, da joj se nadoknadi šteta vrijednosti novca.

Rahmatian upućuje na, za ovu priliku, ustvari manje bitnu distinkciju: radilo se, kaže, o neautoriziranoj narudžbi, a ne o o falsifikatu, čime želi istaknuti da novac u optjecaj pušta autorizirano tijelo. No, bitnije je da to tijelo preuzima odgovornost za vrijednost novca. Računovostveno rečeno, u njegovoj je bilanci taj novac u pasivi, liability. Kad je Portugalska banka povlačila novčanice od 500 escudosa u zamjenu je vlasnicima dala adekvatnu vrijednost u zlatu (ako je time jamčila za vrijednost novca) ili pet novčanica od 100 escudosa. Teorijski, tiskara im je mogla na svoj trošak otisnuti 580.000×5 novčanica od 100 escudosa. Zato su dva glasa bila protiv Portugalske banke.

IV

Jedna je moguća usporedba ovog slučaja s danas popularnim pitanjem energetskog troška kreiranja jedinice kriptovaluta (bitcoina). Važnije je ipak to što u slučaju kriptovaluta nije jednostavno identificirati tijelo koje je odgovorno za njihovu vrijednost, a zagovornici kriptovaluta ističu (sa zadovoljstvom) da takvo tijelo i ne postoji. No, ako je tome zaista tako (a ima autora koji tvrde da baš i nije[iv]), radi li se uopće o novcu? Zašto bi transfer digitalnog zapisa podataka uopće bio novčani transfer[v]? Svakodnevno milijarde ljudi jedni drugima šalju digitalne zapise. Blockchain tehnologija na kojoj se temelje kriptovalute također može služiti i za transfere drugih informacija a ne samo novca. Po čemu transfer digitalnog zapisa postaje transfer novca?

Kod transfera novca podrazumijeva se određena alokacija odgovornosti među stranama u transakciji. Portugalska banka preuzima odgovornost da se njezina novčanica može zamijeniti za neku stvar. Kad je riječ o kriptovalutama čini se da takve odgovornosti nema (odnosno da je nije lako povezati s fizičkom ili pravnom osobom) ali to ne znači da uopće nema alokacije odgovornosti.

Odgovornost možda nije, ali može biti, na strani koja kriptovalutama nešto kupuje (neki drugi novac ili stvar). Transakcija može biti tako ugovorena, formalno ili neformalno. Odgovornost može biti na strani koja preuzima kriptovalute čak ako i ne računa da će njima moći kupiti neku stvar (npr. električni automobil), nego ako računa na rast njihove vrijednosti u odnosu na službeni novac.

Stvar postaje novac u transakciji, bilo da se radi o zlatu ili o digitalnom zapisu. Fokus pravne definicije novca je transakcija. Zato i sustav kriptovaluta rješava problem registracije transakcija, kao što ga sustav renesansnog knjižnog novca rješava uz pomoću svjedoka, a bankovni novac na svoj način. Kad transakcije ne bi bile bitne, kad ne bi bilo bitno tko tu kome što, a sustav kriptovaluta se njima ne bi bavio.

Bankar i njegova supruga, Marinus van Reymerswaele oko 1540 (Wikimedia Commons)

Kripto-svijet se već dovoljno razvio da je u nekim slučajevima odgovornost na izdavatelju (stablecoins), u drugima na prodavatelju (ICO), u trećima na kreditoru, upravo zato što sustav caveat emptor transakcija, u kojima je sva odgovornost na kupcu, nije kao jedini dugoročno održiv.

Kriptovalute uopće nije ‘teško’ razlikovati od bankovnog novca, naprotiv. Rahmatian uvodi ‘očekivanja’ u razmatranje prirode novca, ali ih – sklon apstraktnom mišljenju – ne operacionalizira do razine da je u stanju objasniti razliku između pojedinih opredmećenja (reifikacija) novca. U različitim novčanim sustavima različita su očekivanja a s njima i alokacija odgovornosti.

V

Novac je konkretan. Ipak, kako se nešto toliko svakodnevno, nešto s čime se svi neprestano susreću, što vide ispred sebe, opisuje na različite načine, pa jedni inzistiraju na teoriji financijske intermedijacije, drugi na teoriji djelomičnih rezervi, a treći na kreiranju novca ‘iz ničega’, potezom pera? Stvar je u tome da ti opisi i nisu jako različiti, a još više je stvar u normativnoj prirodi novca. Točno, banke kreiraju novac kao dug potezom pera, ali istodobno kreiraju i depozit na računu dužnika, kojim ih depozitor kreditira pa za njih predstavlja dug (obaveza, liability). Teorija financijske intermedijacije ne opisuje taj splet odnosa, nego samo jedan grubi aspekt, odnos depozit – kredit. Zaključak da za svaki kredit mora postojati depozit čitan kao normativan (a ne deskriptivan) zahtijeva  svojevrsno bankarstvo punih rezervi (koje se i samo opisuje različito, ovisno o regulaciji)[vi]. Benjamin Geva, kanadski analitičar pravne prirode novca, objašnjava da se kod plaćanja bankovnim novcem u biti ne radi ni o kakvom transferu sredstava s jednog računa na drugi, nego se kredit (depozit) jednom klijentu smanji, a dugom poveća, no istovremeno podsjeća da kanadsko zakonodavstvo i dalje plaćanje bankovnim novcem opisuje kao transfer sredstava. I sve štima, iako su opisi različiti.

Potezom pera može se kreirati neograničeno mnogo novca, ističe i Rahmatian. Ali, može li? Bi li se održao sustav u kojem dužnik ne vraća dug nego mu, kad dospije, kreditor odobri novi dug. Kakva bi očekivanja takav novčani sustav kreirao? Strana koja u razmjeni prodaje stvar može od strane koja kupuje očekivati novca kolikogod poželi, a ni to joj ne bi bilo dovoljno kad tim novcem želi nešto kupiti. Zato izdavatelji (kreatori) novca i regulatori uvode limite, od kojih je jedan oblik bankarstvo s djelomičnim rezervama. Zato je i količina i dinamika kreiranja bitcoina je limitirana.

Gleda li se na teorije novca kao da su prije normativne nego deskriptivne njihova se proturječja ublažavaju. Dakako, nijedna normativna teorija nije univerzalna nego rješava ograničeni skup problema. Bankarima je u praksi svejedno koja je od prethodne tri teorije novca točna, dok opis ne počne predstavljati prepreku njihovom poslu.

VI

Treće poglavlje započinje usporedbom trampe (barter) i prodaje (sale), koja – još od Rimskog prava – omogućava razumijevanje pravne prirode novca. Rahmatian računa da ju je opisao u prethodna dva poglavlja, pa se usporedbom koristi ponajprije za kritiku ekonomista koji, prema njemu, trampu i prodaju ne razlikuju te se u njihovim osnovnim mikroekonomskim modelima novac i ne pojavljuje. Razlikovanje trampe i prodaje, a koje je moguće tek ako novac podrazumijeva neko pravo (u budućnosti), automatski otvara i pitanje pravedne cijene, koje dominantna ekonomska teorija zaista potiskuje. Tema i pristup su vrlo potentni, no Rahmatian im posvećuje samo četiri (106 – 110) od skoro 250 stranica knjige, a i na njima, kao i u cijelom poglavlju, polemizira, s kvantitativnom teorijom novca, monetarizmom itd.

Kad se Sveto Rimsko Carstvo suočilo s nestašicom novca Rudolf II pozvao je alkemičare.

Autoru knjige Credit and Creed važno je dokazati da je novac pravna kreacija. Kritizira pravnike da su novac prepustili ekonomistima koji su ga zanemarili ili ga ne razumiju. Pritom se zamorno ponavlja. U prvom poglavlju upućuje na peto, kao da će tezu u njemu detaljnije obraditi, a onda u petom upućuje na prvo, kao da je teza u njemu već detaljnije obrađena. Nakon što iznese osnovne tvrdnje i iskritizira sve koje je naciljao Rahmatian kreće u utemeljenje novca još dublje od pravnog, u filozofiju. Nepotrebno, budući da ni pravno utemeljenje nije dovoljno elaborirao, a i nejasno.

No ima zabavnih trenutaka. U dijelu u kojem opisuje odnos alkemije i novca i zapetljava se u pojam transmutacije, navodi povijesne primjere kad je nedostatak novca povećavao potražnju za alkemičarima. Iz tog su razloga na dvor cara Svetog Rimskog Carstva Rudolfa II u Pragu 1584 godine stigli britanski alkemičari John Dee i Edward Kelley. Zanimljiv je paralelizam da se uz alkemičare, kao i uz bankare, piše Rahmatian, često vezalo ‘nečasno postupanje’, prijevare, ali i da je cilj alkemije, kao i novčane transakcije, derivirati iz tvari njezinu ‘pravu vrijednost’. U odnosu na konkretnu pravnu analizu novca i posebno novčanih sustava razmatranje odnosa novčane i alkemijske prakse i Hegelova pojma otuđenja nisu dovoljno potentni. Možda upravo zbog toga što osnovna tema nije dovoljno detaljno razrađena, knjiga ima puno vrlo koncentriranog sadržaja i zaslužuje da je se uzme u ruke, premda veliko područje koje otvara zahtijeva da se na njemu još radi.

• Bilješke

[i] O različitim oblicima institucionalne analize novca Ideje.hr objavile su već nekolicinu članaka. Ovdje upućujemo samo na sljedeće: Što je novac, ne pitajte ekonomiste nego pravnike. Bankovni novac, istinska prekretnica. Bitcoin i Srednji vijek; Financijalizacija: svi kao znaju što je, ali zašto je jednom rješenje a drugi put problem? Konfuzija pojave i ideologije; Slučaj franak: Priča o izbjegavanju odgovornosti. Odluke su političari prepustili društvenim mrežama; Rasprava o euru: Zašto cijeli svijet ne prihvati jednu valutu, nego ih, neočekivano, ima sve više?;

[ii] Douglas North institucije je podijelio na formalne i neformalne, u koje je uvrstio običaje, moralne norme, svjetonazor, političko opredjeljenje, razumijevanje funkcioniranja svijeta itd. što institucionalizam kao pristup širi iz područja formalnih institucija, kao što su zakoni, u područja kojima se bave sociologija, politologija, etika, dakle i filozofija. Institucionalizam (stari i novi), najčešće se spominje u vezi s ekonomijom, a radi se o tome da se pokaže da nije riječ o autonomonom području s autonomnim zakonitostima, te o reakciji na ekonomizam koji pretpostavljene ekonomske zakonitosti nastoji pronaći i u drugim područjima, na primjer u politici i moralu.

[iii] Moguće je da iza Rahmatianove distinkcije stoji poznato razlikovanje anglosaksonskog i kontinentalnog pristupa pravu. Iz ovog opisa oni izgledaju slično, iako anglosaksonski traži konkretizaciju u slučaju a njemački u normi. No, kako se Rahmatian time eksplicitno ne bavi, nego samo izražava distancu prema njemačkom razumijevanju vlasništva (a također i novca), ovdje to onda bilježim a ne idem u daljnje raščlambe.

[iv] Katharina Pistor, The Code of Capital. Prikaz njezine knjige dostupan je na poveznici Pravnici su gospodari kapitalizma. Temelj je u feudalizmu

[v] Zagovornici kriptovaluta često ističu da one možda i nisu novac u tradicionalnom smislu riječi, nego nešto sasvim drugo.

[vi] Rahmatian ovdje ponovo kritizira njemačko zakonodavstvo za koje tvrdi da normom prema kojoj zajmodavac zajmoprimcu na raspolaganje mora staviti keš ostaje u okvirima metalističkog shvaćanja novca.