Oproštaj od nježnog diva filozofije. Daniel Dennett o velikim je temama pisao nevjerojatnom lakoćom

Bavio se prirodom uma i svijesti, slobodom volje, evolucijskom teorijom i religijom, piše Pavel Gregorić o nedavno preminulom filozofu kojeg je imao priliku i upoznati. Daniel Dennett se u svojim radovima uvijek oslanjao na prirodne znanosti, koristeći pažljivo oblikovane argumente s puno primjera, duhovitih analogija i maštovitih misaonih eksperimenata, uz majstorsko korištenje engleskog jezika.

• Naslovna fotografija: Daniel Dennett prije predavanja na Sveučilištu Northwestern (Kevin Reed / CC BY-NC-SA 2.0)

• Dr. sc. Pavel Gregorić znanstveni je savjetnik u trajnom izboru na Institutu za filozofiju u Zagrebu

Nema nijedne rang-liste suvremenih filozofa na kojoj nećete naći ime Daniela Dennetta među prvih deset. Slagali se drugi filozofi i kognitivni znanstvenici s njegovim teorijama ili ne, većina će se složiti da je Dennett bio briljantan um i sjajan pisac. Bio je zaslužni profesor filozofije na Sveučilištu Tufts kraj Bostona, ravnatelj Centra za kognitivne znanosti, autor dvadesetak knjiga i mnoštva znanstvenih članaka. U slobodno vrijeme bio je kipar, stolar i jedriličar, a na svom imanju u Maineu proizvodio je domaću jabukovaču. Sa suprugom Susan bio je u braku više od 60 godina i s njom imao dvoje posvojene djece na koju je bio ponosan i koje su mu dale šestoro unučadi. Bio je impozantan lik, i stasom i glasom i reputacijom.

Daniel Dennett bavio se velikim temama – prirodom uma i svijesti, slobodom volje, evolucijskom teorijom i religijom – pri čemu se jedni radovi skladno nadovezuju na druge, uvijek s osloncem na prirodne znanosti, ponajprije na biologiju, psihologiju i informatiku. Pisao je s nevjerojatnom lakoćom, majstorski koristeći mogućnosti engleskoga jezika. Argumente je oblikovao pažljivo ali ležerno, s puno primjera, duhovitih analogija i maštovitih misaonih eksperimenata. U ovom osvrtu pokušao bih predstaviti neka Dennettova promišljanja, a na kraju ću iznijeti neke osobne dojmove.

• Svijest kao „korisničko sučelje“

Kao i njegov oksfordski mentor, Gilbert Ryle, Dennett je smatrao da je poimanje uma koje nam je Descartes ostavio u nasljeđe duboko pogrešno. Prema tom poimanju, um je poput nekakvog teatra s pozornicom na kojoj se izmjenjuju razni mentalni sadržaji koje motrimo svojim „unutrašnjim okom“. I sve što se pojavi na toj pozornici „vidimo“ više ili manje jasno, neke ideje čak možemo na tu pozornicu i dozvati te u skladu s tim i djelovati. Takvo poimanje uma i svijesti je možda intuitivno i općeprihvaćeno, ali je potpuno krivo, drži Dennett. Ono se odupire objašnjenju toga kako svijest nastaje u mozgu, kako nesvjesno prelazi u svjesno i obratno, tko je svjesni „čovječuljak“ koji u nama koji sjedi u gledalištu teatra i tako dalje. Umjesto toga, Dennett zagovara potpuno drukčije poimanje svijesti. Pojednostavljeno kazano, po Dennettu je svijest evolucijski razvijeno „korisničko sučelje“ (user-interface) tijela za snalaženje u okolini.

Od vrlo primitivnih organizama, koji se uz pomoć svojih jednostavnih receptora u okolini snalaze poput robota, kroz stotine milijuna godina evolucijom su se razvili organizmi sposobni za minimalnu plastičnost u odgovaranju na različite podražaje, u vidu pozitivnog ili negativnog potkrepljenja („ugoda i bol“). Riječ je o mehanizmu koji bihevioristi nazivaju „uvjetovanje“: nakon što odgovor na određenu vrstu situacije bude popraćen “ugodom”, sljedeći put kad se biće nađe u istoj vrsti situacije opet će odgovoriti na isti način; ako pak odgovor na istu vrstu situacije bude popraćen s “boli”, sljedeći put kad se biće nađe u toj vrsti situacije neće odgovoriti na isti način. Dakako, samo ona stvorenja kojima je takvo uvjetovanje bilo dobro podešeno – tako da ih je “ugoda” navodila na ono što im je bilo korisno, a “bol” odvlačila od onog što im je bilo štetno – mogla su preživjeti i prenijeti svoje gene na buduće naraštaje.

Od takvih organizama evolucijom su nastali složeniji organizmi koji su imali nekakvo minimalno pamćenje i na temelju njega mogli sebi predstaviti različite situacije i različite vrste odgovora na njih. Takvi organizmi mogli su se u okolini snalaziti na fleksibilan i inteligentan način, razvijati sustave znakova i živjeti u zajednicama. Od takvih pak organizama evolucijom su nastali organizmi koji su si različite situacije i različite vrste odgovora mogli predstavljati oslanjajući se na druge jedinke iste vrste, koristeći zajednički repertoar predstava i iskustava. Ovdje govorimo o kulturi kojom se prenose ti repertoari predstava i iskustava, što uključuje oruđa, običaje i složenije oblike komunikacije, a u najrazvijenijem obliku i jezik.

­
Dennett je smatrao da je qualia filozofska izmišljotina koja nas samo navodi na krivi trag.

Naša svijest je tako rezultat milijardi godina biološke i milijuna godina kulturne evolucije. Ona je samo vrh „ledene sante“ koju čine brojni polusvjesni i nesvjesni procesi koji se natječu za „pažnju“ i „posvješćivanje“, a svaki od tih procesa u konačnici počiva na razmjerno jednostavnim elektro-kemijskim mehanizmima aktivacije ili inhibicije pojedinačnih neurona u mozgu. I kao što možemo reći da postoji centar gravitacije nekoga tijela, kao korisna fizikalna fikcija koja nam omogućuje fizikalne izračune i predviđanja, tako postoji i „centar narativne gravitacije“ ljudskoga tijela, kao korisna fikcija koja nam omogućuje snalaženje u fizikalnoj i društvenoj okolini, a to je moja svijest, ono „ja“ koje sabire moje osjetilne doživljaje, iskustva, sjećanja, kompetencije, želje i strahove. Slično kao što je operativni sustav skup ikonica koje nam omogućuje snalaženje i rad na računalu. Sve te ikonice i ono što s njima radimo zapravo su složeni nizovi jedinica i nula koji određuju tijek elektrona u mikroprocesoru, ali mi nemamo uvid u te nizove kad punimo i praznimo smeće na računalu, niti nas oni zanimaju.

Naravno, postoje filozofi koji smatraju da svijest nikako ne može biti svedena na procese u mozgu, jer nema tog fizikalnog procesa koji može objasniti ključnu značajku svijesti, a to je onaj subjektivni, kvalitativni karakter svjesnih iskustava (filozofi to nazivaju latinskim izrazom qualia). Međutim, Dennett smatra da je riječ o filozofskoj izmišljotini koja nas samo navodi na krivi trag. Kako bi to pokazao, u članku „Quining qualia“ Dennett osmišljava niz misaonih eksperimenata koji pokazuju da je pojam kvalija neuhvatljiv i besmislen.[1]

Isto tako Dennett se obračunava s filozofskim pojmom zombija, nečega što ima isti organski sastav kao čovjek i što se ponaša kao čovjek, ali ništa ne osjeća, nije svjestan, nema nikoga „unutra“. Naime, ako je zombi teorijski moguć, ili samo zamisliv, očito se svijest ne može svesti na procese u tijelu. Dennett pak tvrdi da zombi nije teorijski moguć, jer ako nešto ima isti organski sastav kao čovjek i ponaša se kao čovjek, imat će i svijest kao čovjek. A inzistiranje na zamislivosti zombija Dennett otpisuje kao štetno filozofsko prenemaganje.[2]

• Sloboda volje kao „prostor za laktove“

Jedna od karakteristika descartesovski pojmljenog uma je sloboda volje. Naime, dok je tijelo u cijelosti određeno prirodnim zakonima i prethodnim uzrocima, um je slobodan, u smislu da na „pozornicu“ može prizvati koju god zamisao hoće te u skladu s tim pokrenuti tijelo. Descartes nije mogao objasniti kako bi to nefizikalni um mogao mehanički djelovati na fizikalno tijelo, ali je svima jasno da ako nema slobode volje, nema ni moralne odgovornosti, a onda ni prava ni organiziranoga društva ni smislenoga života. Naime, ako smo u cijelosti determinirani, onda nismo odgovorni za svoje postupke, već smo tek promatrači onoga što se događa s našim tijelima. Znanost počiva na kauzalnoj zatvorenosti svijeta, što znači da ne priznaje nefizikalne uzroke kao što su umovi, duhovi, demoni, anđeli, bogovi i tome slično. Neki filozofi skloni su stoga otpisati slobodu volje kao našu više ili manje korisnu fikciju, neki traže prostor za slobodnu volju u kvantnoj neodređenosti, a neki pak odbacuju kauzalni determinizam i sumnjaju u znanost.

David Hume, jedan od Dennettovih filozofskih uzora, tvrdio je da su sloboda volje i kauzalni determinizam kompatibilni – pod uvjetom da se sloboda volje shvati na pravi način, ne kao nekakav metafizički upliv u fizikalnu stvarnost, nego kao odsustvo prisile u sagledavanju više opcija i odabiru jedne od njih. Dennett nastavlja tu misao. Ljudi imaju umove koji im omogućuju da sebi i drugima predstavljaju različite ciljeve i razloge, da ih odvaguju i sagledavaju iz različitih perspektiva, te da u skladu s tim budu motivirani na djelovanje. Dennett daje primjere iz evolucijske biologije i pokazuje kako naše želje i procesi odlučivanja, koji u konačnici jesu fizikalni procesi u mozgu, ipak mogu biti slobodni u smislu da odgovaraju na razloge koje si predstavljamo zahvaljujući svojoj kulturom i jezikom razvijenoj svijesti. Taj „prostor za laktove“ (elbow room) nije velik, ali je sasvim dovoljan za ono što je u cijeloj priči o slobodi volje važno, a to je moralna odgovornost.

­

Dennett je svojom najboljom knjigom smatrao Elbow Room, nedavno na hrvatski prevedenu pod naslovom Prostor slobode.

Knjigu Elbow Room: The Varieties of Free Will Worth Wanting iz 1984. Dennett je smatrao svojom najboljom knjigom, kako mi je sâm jednom prilikom povjerio. Ta knjiga nedavno je prevedena na hrvatski pod naslovom Prostor slobode (Zagreb: In.Tri, 2023). Njegova druga knjiga o slobodi volje, Freedom Evolves, prevedena je kod nas prije petnaest godina pod naslovom Evolucija slobode (Zagreb: Algoritam, 2009), ali nju valja čitati nakon Prostora slobode, budući da uglavnom proširuje i razrađuje svoje teze iz ranije knjige, dodatno ih ilustrira i brani od kritika.

• Teorija evolucije kao „univerzalna kiselina“

Za Darwinovu teoriju evolucije prirodnom selekcijom Dennett kaže da je „najbolja pojedinačna ideja koju je ikad itko imao“.[3] Ta ideja objašnjava kako složene strukture živih bića mogu biti rezultat potpuno slijepih procesa pokušaja i pogrešaka, bez ikakva inteligentna stvoritelja ili zadanog plana. Umjesto „nebeskih kuka“ (skyhooks), koje tobože grade bez ikakva oslonca u prirodi, misteriozno viseći iz zraka, Darwinova ideja omogućila nam je da u prirodi vidimo samo „dizalice“ (cranes) koje stoje čvrsto na zemlji i postupno izgrađuju strukture i druge dizalice na njima i tako dalje. Prema Dennettu, Darwinova ideja ne objašnjava samo razvoj svekolikog života, nego i razvoj kulture. Naime, Dennett preuzima Dawkinsov pojam „mema“ kao jedinice kulturne selekcije. Riječi, pisma, oruđa, pravila, teorije, mode, recepti itd. – sve su to memi koji evoluiraju kroz imitaciju i suptilno preinačivanje u ljudskim zajednicama, pri čemu se uspješni memi šire i održavaju, a neuspješni postupno odumiru. Memi tako omogućuju stvaranje i razvoj složenih zajednica uz pomoć kojih ljudi nadilaze svoje genetske zadanosti i istodobno izgrađuju svoju tipično ljudsku svijest.

U monumentalnoj knjizi Darwin’s Dangerous Idea: Evolution and the Meanings of Life iz 1995.,[4] Dennett pokazuje kako je teorija evolucije transformirala biologiju, ali se nije zaustavila samo na tome, već je poput „univerzalne kiseline“ prodrla i u druge discipline, od psihologije i lingvistike do etike. U knjizi se Dennett obračunava s brojnim prigovorima teoriji evoluciji, kao unutar tako i izvan biologije, primjerice s Gouldovim argumentima protiv adaptacionizma i gradualizma, sa skepticizmom koji Chomsky pokazuje prema evolucijskoj teoriji nastanka i razvoja jezika, s pokušajima da se Gödelov teorem interpretira kao nešto što u temelju priječi mogućnost da bi um, bilo ljudski ili umjetni, mogao počivati na algoritamskim procesima, itd. Pouka Dennettove knjige je da evolucijsko poimanje svijeta i kulture ne ostavlja iza sebe pustoš, ne dokida smisao, dobrotu i ljepotu, nego naprotiv nudi čvršće i zdravije temelje za naše ključne vrijednosti.

• Religija kao prirodna pojava

Dennett definira religiju kao društveni sustav čiji pripadnici vjeruju u postojanje jednog ili više natprirodnih djelatnika čiju pomoć ili odobravanje na različite načine traže. U osnovi tog vjerovanja je evolucijski uvjetovani mehanizam za detekciju djelatnika koji dijelimo s mnogim životinjama. Naime, život većine životinja ovisi o uspješnoj detekciji i izbjegavanju grabežljivaca, pa životinje s boljim mehanizmima dulje žive i više se razmnožavaju. Ukratko i pojednostavljeno, čim nešto šušne, jež, pas, gorila i čovjek automatski se trznu i gledaju odakle dolazi potencijalna opasnost. Taj mehanizam detekcije djelatnika – svega što ima nekakve percepcije, vjerovanja i želje – u ranim ljudskim zajednicama bio je aktiviran i u vezi s prirodnim pojavama, pa su se zamišljali nevidljivi djelatnici koji uzrokuju kišu, grmljavinu ili bolest. Nevidljivim djelatnicima ljudi su se pokušavali obraćati izravno ili preko drugih ljudi koji su se smatrali posrednicima, nastale su predstave tih nevidljivih djelatnika u vidu slika i priča, izmišljeni su postupci obraćanja nevidljivim djelatnicima i njihovim posrednicama. Ukratko, Dennett pokušava rekonstruirati nastanak i evoluciju religija od onih prapovijesnih do onih današnjih te insistira na tome da religije nisu niti jedini niti privilegirani izvor moralnog ponašanja ljudi. Naime, kao i Hume, Dennett smatra da su prvotni izvori moralnog ponašanja empatija i kooperativno ponašanje, koje nalazimo i u primata.

Knjiga Breaking the Spell ubraja se u “kanon” Novog ateizma. (Raptis Rare Books)

Dennettova knjiga Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon, objavljena je 2005. i zacijelo je rezultat Dennettovih promišljanja potaknutih događajima od 11. rujna 2001. kad je utjecaj religije na svjetska događanja postao očigledan.[5] Ta knjiga ubraja se u “kanon” Novog ateizma, ali ne zbog toga što je neprijateljski nastrojena prema religijama, nego više zbog Dennettova dugogodišnjeg prijateljstva s Dawkinsom i njihovih nastupa zajedno s Harrisom i Hitchensom („četiri jahača“). Inače, Dennett je objavio svoju raspravu s vodećim analitičkim filozofom religije, Alvinom Plantingom, u knjižici Science and Religion, u kojoj zastupa tvrdnju da religija i znanost nisu spojivi te da teizam, kao teorija jedne velike „nebeske kuke“, proizlazi iz nesposobnosti da si čovjek predoči rad mnoštva „dizalica“.

Osim teorijskih rasprava, Dennett je podupirao razne ateističke i sekularističke udruge, a dao je značajan doprinos projektu pružanja potpore svećenicima koji su izgubili vjeru („The Clergy Project“). S psihologinjom Lindom LaScola proveo je studiju među svećenicima koji su iz različitih razloga izgubili vjeru u Boga, što je objavio najprije kao članak “Preachers Who Are Not Believers” u časopisu Evolutionary Psychology iz 2010. godine, a kasnije proširio nizom drugih slučajeva u knjizi Caught in the Pulpit: Leaving Belief Behind iz 2013. godine.

• Filozofija kao uporaba misaonih alata

Pod misaonim alatima Dennett podrazumijeva zgodne termine, primjere, analogije, metafore i misaone eksperimente („intuicijske pumpe“) pomoću kojih filozofi grade vlastita razmišljanja i ispituju tuđa. U knjizi Intuition Pumps and Other Tools for Thinking iz 2013. Dennett je na zabavan način opisao svojih sedamdesetak misaonih alata koje je sam razvio ili često koristio tijekom vlastite karijere. Razvrstao ih je u četiri ladice: „alati za mišljenje općenito“, „alati za razmišljanje o smislu i značenju“, „alati za razmišljanje o evoluciji“ i „alati za razmišljanje o slobodi volje“. Neke od tih alata već sam spomenuo: kartezijanski teatar, nebokuke i dizalice, zombiji, kvajniranje, prostor za laktove… Uz „Ockhamovu britvu“, na primjer, Dennet dodaje i „Ockhamovu metlu“ – kratki postupak metenja pod tepih svih detalja koji su nezgodni za vlastito stajalište. Meni je draga i „dubokost“ (deepity) – tvrdnja koja se čini važnom, istinitom i dubokom, ali se takvom čini zbog toga što je višeznačna, a kad se njezina višeznačnost raspakira, ili je trivijalno istinita ili je očigledno neistinita, npr. tvrdnja „ljubav je samo riječ“.

Za ostale alate čitateljima toplo preporučujem knjigu Intuition Pumps koja daje dobar presjek Dennettovih filozofskih preokupacija, ali i uvid u njegov način razmišljanja i pisanja iz kojeg se može mnogo naučiti. No iz te knjige moram izdvojiti nešto što bi svi obrazovani ljudi trebali usvojiti, a to su četiri pravila ljubaznog kritiziranja:

1. Pokušajte stajalište osobe koju kritizirate izraziti tako jasno, živopisno i pošteno da ta osoba može reći: „Hvala, da sam barem ja to tako formulirao!“
2. Pobrojite sve oko čega se slažete s tom osobom (naročito ako to nisu pitanja oko kojih se svi slažu).
3. Navedite sve što ste naučili od te osobe.
4. Tek tada smijete iznijeti svoje kritike i opovrgavanja.

• Dennett osobno

S Dennettovom filozofijom susreo sam se tijekom diplomskog studija na Sveučilištu u Oxfordu koncem 90-ih godina, a imao sam priliku osobno ga upoznati u prosincu 2009. godine kada smo organizirali njegovo predstavljanje knjige Kraj čarolije na sajmu knjige u Puli. Tri sata vožnje od Zagreba do Pule proletjela su u otvorenom i srdačnom razgovoru o filozofiji, religiji, umjetnoj inteligenciji, umjetnosti, ali i o sveučilišnim intrigama, obitelji i politici. Za razliku od nekih drugih akademskih „teškaša“ koje poznajem, Dennett nije govorio samo o sebi i onome što njega zanima, već je postavljao pitanja, slušao i komentirao. Rado je u Puli odradio sve medijske obveze i dao iscrpan intervju mojem studentu za studentski časopis Čemu.[6] Dennett je ostavljao dojam srdačne osobe koja je spremna nesebično dijeliti svoja razmišljanja i zdušno podupirati mlađe kolege.

Pavel Gregorić i Daniel Dennett. (Fotografija autora)

Kad je uprava Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine počela vršiti pritisak na Odjel za filozofiju Hrvatskih studija, Dennett je bio jedan od prvih koji su nam javno izrazili potporu i potpisali apel da se sačuva analitička filozofija na Sveučilištu u Zagrebu. Pozvao sam ga u Zagreb 2018. godine da nakon Roberta Triversa i Jerry Coynea gostuje kao predavač našega serijala „Power of Evolutionary Thinking“, što je ljubazno odbio s isprikom da ima ozbiljne srčane poteškoće i čeka operaciju. Sredinom 2022. pisao sam mu s molbom da održi jednu radionicu u sklopu ERC projekta koji planiram, na što je pristao uz zadršku da je sve slabijeg zdravlja i da ubrzano piše svoju posljednju knjigu – autobiografiju. Knjiga I’ve Been Thinking izašla je prije pola godine i sad se nalazi na vrhu poveće hrpe knjiga koje moram pročitati.

Kad sam 19. travnja na Twitteru pročitao da je Dennett preminuo, to me neobično kosnulo, iako nije bilo posve neočekivano. U potpisani primjerak knjige Breaking the Spell zapisao sam prvo što mi je palo na pamet: „Farewell, gentle giant!“

­

• Bilješke

[1] „Kvajniranje kvalija“, Treći program 55–56 (1999), str. 234–254. „Kvajnirati“ – po glasovitom američkom filozofu i Dennettovom mentora na diplomskom studiju na Harvardu, W. V. O. Quineu – znači „rezolutno poricati postojanje ili važnost nečega što se dotad smatralo zbiljskim i važnim.“

[2] Dennettove knjige iz filozofije uma: Content and Consciousness (1967.), Brainstorms: Philosophical Essays on Mind and Psychology (1981.), The Intentional Stance (1987.), Consciousness Explained (1992.), Kinds of Minds (1997.), Brainchildren: Essays on Designing Minds (1998.), Sweet Dreams: Philosophical Obstacles to a Science of Consciousness (2005.) i From Bacteria to Bach and Back: The Evolution of Minds (2018). Vjerojatno najvažnija i ujedno najzahtjevnija Dennettova knjiga je Consciousness Explained. Od navedenih, na hrvatski je prevedena samo knjiga Vrste umova (Zagreb: In.Tri, 2018.).

[3] Naravno, Dennett zna da je do iste ideje otprilike istodobno došao i Alfred Russell Wallace, ali tvrdi da su Darwin i Wallace različito shvaćali dosege i reperkusije te ideje.

[4] Darwinova opasna ideja: Evolucija i smisao života (Zagreb: In.Tri, 2020).

[5] Kraj čarolije: religija kao prirodna pojava (Zagreb: Jesenski&Turk, 2009).

[6] https://hrcak.srce.hr/file/92322