Piketty i Sandel razgovaraju o jednakosti. Utopijski putokaz kroz Sjedinjene Svjetske Države.

Kako zaustaviti rast nejednakosti koji traje od početka 1980-ih? Francuski ekonomist Thomas Piketty i američki filozof Michael J. Sandel razgovarali su o redistribuciji bogatstva, participativnom socijalizmu i budućnosti ljevice, a njihov je razgovor objavljen u knjizi "Jednakost - što znači i zašto je važna?". Zdenko Duka preporuča izdanje Profila na hrvatskom jeziku.

• Naslovna fotografija: Michael J. Sandel i Thomas Piketty (Jared Leeds,Jérôme Pancon, Fair Use)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Poznati francuski ekonomist i profesor Thomas Piketty izjašnjava se kao optimist u pitanju (ne)jednakosti iako u Europi deset posto najbogatijih zarađuje više od trećine dohotka i posjeduje više od polovice imovine. Pokret za jednakost i što potpunije sudjelovanje u društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom životu najkonkretnije je počeo potkraj 18. stoljeća s Francuskom revolucijom, ukidanjem povlastica plemstvu i, donekle, s Američkom revolucijom. Nastavlja se u 19. stoljeću s ukidanjem ropstva, usponom radničkih pokreta, općim pravom glasa za muškarce i onda usponom općeg prava glasa za žene, pa se nastavlja u 20. stoljeću uvođenjem socijalnog osiguranja i progresivnim oporezivanjem i dalje do „neoliberalnog doba“ početka 80-ih godina prošlog stoljeća, otkad – rastu nejednakosti. Ali, nejednakosti u dohotku i imovini prije stotinu godina bile su veće, a prije dvjesto godina još izraženije. Dakle, dugoročno je ostvaren napredak, sumira Piketty sadašnju opću situaciju.

„Jednakost – što znači i zašto je važna?“, transkript javnog razgovora Thomasa Piketyja i Michaela J. Sandela na Pariškom ekonomskom fakultetu, izdanje Profila iz 2025. (Fair Use)

Thomas Piketty, autor prijelomne pa i kultne knjige „Kapital u 21. stoljeću“ i Michael J. Sandel, američki filozof politike i profesor na Harvardu, razgovarali su 20. svibnja 2024. na Pariškom ekonomskom fakultetu o jednakosti i o tome što bi vlade i građani trebali činiti da se nejednakosti u bogatstvu, prihodima, moći i statusu smanje. Razgovori su u hrvatskom prijevodu s engleskog tiskani u knjizi „Jednakost – što znači i zašto je važno?“ u izdanju Profila 2025. godine. Urednik knjige je Maroje Mihovilović, prevoditelj Saša Stančin.

I Sandel i Piketty se slažu da je jedan od oblika nejednakosti u pristupu temeljnim dobrima, drugi se tiče političke (ne)jednakosti – glasa, moći i participacije, a treće je dostojanstvo. Naravno, uz novčanu distancu pojavljuje se društvena distanca. Golema financijska nejednakost prijeti temeljima ideala o demokraciji i samoupravi. Piketty ističe da je to što smo na neki način odustali od ambicioznog cilja jednakosti u obrazovanju izvor mnogih problema – kako gospodarskih, tako još i više demokratskih. Sandel podržava izrazitije progresivno oporezivanje, potpuniju uspostavu socijalne države i porez na nasljedstvo za sve. Navodi dva rješenja vezana uz redistribuciju dohotka i imovine te dekomodifikaciju (smanjenje ovisnosti o tržištu u zadovoljavanju osnovnih potreba, npr. u zdravstvu, obrazovanju, stanovanju). Prvo je pokušaj da se dohodak i imovina preraspodijele tako da svatko ima ravnomjerniju kupovnu moć, ali da gospodarstvo ostane komodificirano. Drugo je rješenje ostaviti raspodjelu dohotka i imovine, ali da se gospodarstvo i društveni život dekomodificiraju tako da novac bude manje važan.

„Ako je dekomodifikacija dovoljno radikalna, jasno je da novčana nejednakost postaje gotovo nebitna. Pretpostavimo, dakle, da je gospodarstvo dekomodificirano na razini od 99 posto. To bi značilo da je 99 posto dobara i usluga, kao u slučaju obrazovanja i zdravstvene skrbi, besplatno.“, govori Piketty. U SAD-u, gdje sustav zdravstvene skrbi djeluje mnogo više unutar profitne logike, troši se gotovo 20 posto BDP-a samo na zdravstvenu skrb, „ali uz grozne rezultate, u usporedbi s europskim zemljama u kojima je zdravstveni sektor unutar javne logike“.

Piketty misli da bi bilo dobro redistribuciju dohotka i dekomodifikaciju provesti istovremeno. Tako se, kaže, radilo i kroz povijest. Osim toga, još će dugo komodificirani udjel biti mnogo veći od jedan posto. Navodi da su švedski socijaldemokrati prvi put došli na vlast 1930-ih pa opet nakon Drugog svjetskog rata. Do Prvog svjetskog rata tek najbogatijih 20 posto muškog stanovništva imalo je pravo glasa, a unutar tih 20 posto birači su imali jedan do sto glasova, ovisno o bogatstvu. Tvrdi da je između 1930. i 1980. najviša porezna stopa u SAD-u u prosjeku bila 82 posto i to nije uništilo američki kapitalizam. Štoviše, to je razdoblje kad je produktivnost američkog gospodarstva, kao odnos nacionalnog dohotka prema radnim satima, bila najviša na svijetu i s najvećom prednošću u odnosu na druge zemlje. Thomas Piketty kaže da svoj rad vidi negdje na raskrižju socioekonomske povijesti i političke ekonomije, „u onom smislu koji je priznavao punu moralnu i političku dimenziju političke ekonomije“. Jer, određivanje vrijednosti je samo po sebi politički proces i ne može se prepustiti tržištu, ponudi i potražnji.

Prestižna sveučilišta kao istovremeni uzrok i posljedica društvene nejednakosti. Sveučilište Yale, Morse College (Helpfullguy99, CC BY-SA 4.0)

Sandel i Piketty raspravljali su i o upisu na najprestižnija svjetska sveučilišta. Sandel je čak iznio ideju da se na ta sveučilišta, na koja se prijavljuje osjetno veći broj kandidata nego što ima mjesta, među onima koji visoko zadovoljavaju kriterije, konačni izbor obavi lutrijom. Piketty je za neku zabranu upisa za one čiji su roditelji ili najbliži rođaci već diplomirali na tom sveučilištu. Zalaže se za osjetno veći broj upisnika iz siromašnijih obitelji. Jer, prilike koje se pružaju zaista nisu jednake. Djeca siromašnih roditelja obično ostaju siromašna i kad odrastu. Sandel se slaže: „Mislim da bi se Harvard i ostala privatna, elitna sveučilišta trebala riješiti tih upisa na temelju nasljednog načela, prošlih studenata.“ Piketty dodaje i da bi ta sveučilišta trebala biti spremnaodreći se mogućnosti da upisuju djecu bogatih donatora. Navodi prijedlog profesora s Yalea Daniela Markovitsa da barem pola studenata bude iz donje dvije trećine, gledano po dohotku roditelja.

Michael Sandel napominje da većina građana u demokratskim državama svijeta nema fakultetsku diplomu. U SAD-u dvije trećine stanovnika nema diplomu, u Britaniji 70 posto. A postotak takvih ljudi u parlamentima je samo između pet i deset posto. Posljedica toga je jako slaba zastupljenost radnika u parlamentima zapadnih zemalja. Je li to onda zaista predstavnička demokracija?, pita se. Piketty prihvaća da je zastupljenost slabije obrazovanih niska i da bi to valjalo promijeniti. Političke stranke bi trebalo obavezati da u svom parlamentarnom klubu kandidiraju, recimo, 50 posto zastupnika iz takve ciljane skupine. Putem političkih kampanja i zajedničkih odlučivanja morali bi pokazati za što se zalažu. Iznimno je važan i proces donošenja odluka u korporacijama. Piketty, kad govori o participativnom socijalizmu, misli na ostvarenje najmanje 50 posto prava glasa u korporacijama za predstavnike radnika – čak i kad nemaju udjel u kapitalu, te da jedan dioničar ne bi smio imati više od deset posto udjela u velikim tvrtkama.

Sandel primjećuje da su obojica kritizirali „hiperinflaciju i zahtjev za slobodnim protokom kapitala preko granica te za trgovinskim sporazumom o slobodnoj trgovini, u sklopu neoliberalnog globalizacijskog projekta“. A, kaže, oni desno od centra kritiziraju pojačano useljavanje, čak i kad podržavaju i promiču slobodan protok kapitala i roba“. Ronald Reagan i Margaret Thatcher rješenje su nalazili u tržištu, ali političari i političke stranke lijevog centra Clinton, Blair, Schröder nisu u pitanje dovodili temeljnu postavku – „postavku tržišnog trijumfalizma“. Piketty hvali Sandelovu knjigu „Nezadovoljstvo demokracije“, osobito u dijelu gdje pokazuje da su Clintonove predsjedničke godine od 1992. do 2000. te Obamine od 2008. do 2016. dale legitimitet Reaganovom neoliberalnom preokretu 1980-ih – jer su oni nastavili razarati progresivno oporezivanje. No, Pikettyju se ne sviđa što Sandel spominje ne samo desne nego i lijeve populiste, misleći, na primjer, na američkog lijevog demokrata Bernie Sandersa. Piketty je protiv termina „populist“, njegovi su termini „nacionalistička ideologija“, „socijalistička ideologija“ te „liberalna ideologija“. Nazvati nekog „populistom“, po njemu, znači oduzeti legitimitet nekoj od tih ideoloških skupina. On smatra da su Sanders i, donekle, Elizabeth Warren 2020. ponudili platformu koju bi on nazvao demokratskim socijalizmom. Osim oštrog progresivnog oporezivanja, ona sadrži i značajnu komponentu radničkog odlučivanja u korporacijama i strategiju velike dekomodifikacije, kroz javna sveučilišta i sustav javne zdravstvene skrbi.

Klimatske promjene nesrazmjerno pogađaju globalni Jug, a samo su jedan od brojnih uzroka masovnih seoba. Spomenik utopljenim migrantima kod rta Capo Passero na Siciliji. (trolvag, CC BY-SA 3.0)

“Pogledamo li europske zemlje, do Prvog svjetskog rata porezni prihod im je bio manji od deset posto nacionalnog dohotka. Danas je to 50 posto. Hoće li to rasti na 60, 70 ili 80 posto? Ne znam. Ali rasti mora“, kaže Piketty. Također smatra da su danas iznimno veliki rasponi plaća. Misli da bi maksimalni omjer pet prema jedan trebao biti dovoljan. Kad je razlika od vrha do dna jedan prema 50, jedan prema 100, jedan prema 200, onda se tu ne radi samo o novcu – tu je posrijedi i dostojanstvo, tvrdi Piketty.

Sandel upozorava na transnacionalnu dimenziju nejednakosti, to je poseban izazov, ako se složimo kako društvo s većom jednakošću ovisi o jačoj povezanosti njegovih članova. „Ja se zauzimam za demokratski socijalizam, federalni internacionalistički socijalizam. Htio bih da nastanu nekakve Sjedinjene Svjetske Države, s progresivnim oporezivanjem…Ali, prije toga, mislim da moramo ponovo izgraditi nekakav novi oblik internacionalizma“, odgovara Thomas Piketty. No, kao veliki problem ističe da neki počnu zgrtati imovinu u, recimo, SAD-u ili u Francuskoj, koristeći za to javnu infrastrukturu poput obrazovnih ustanova i bolnica, a onda stekne pravo da pritiskom na tipku tu imovinu prebaci u neku drugu zakonsku jedinicu gdje ga nacionalna država ne može oporezovati. „Postoji stvarni rizik da se takozvane „progresivne snage“ ili oni koji se vole takvima opisivati, same stave u situaciju u kojoj će sve više morati braniti dobitnike globalizacije“, govori Piketty. Zato se, prema njegovom mišljenju, trebaju dovesti u pitanje sami temelji režima slobodne trgovine i protoka kapitala kakvi su osmišljeni prije 30 ili 40 godina. Uspon neregulirane slobodne trgovine obogaćuje Sjever a pogađa zemlje globalnog Juga. Stoga transformacija globalnog gospodarskog sustava i fiskalnog sustava mora biti nekakav oblik zajedničkog projekta, smatra on.

U vezi klimatskih promjena, Piketty konstatira da su SAD i zapadna Europa u posljednjih dvjesto godina proizvele 60 ili 70 posto nagomilanih emisija ugljika, s manje od 20 posto stanovnika. Ako tome dodamo Rusiju i Kinu, dobijemo 80 ili 90 posto nagomilanih emisija na manje od 40 posto ukupnog broja stanovnika. Zato se Piketty zalaže za uvođenje ciljanog dijela globalnog poreza na najbogatije milijardere i multinacionalne kompanije koji bi se plaćao izravno zemljama Juga, razmjerno njihovom broju stanovnika i izloženosti klimatskim promjenama.

Gdje griješi demokratska ljevica? Izgradnja alternativnog gospodarskog sustava preduvjet je stjecanja novog identita koji se neće temeljiti na nacionalnom porijeklu, vjeri i boji kože. (Tila Monto, CC BY-SA 3.0)

Dvojica poznatih profesora, znanstvenika i ljevičara razgovarali su na kraju rasprave i o budućnosti ljevice. Sandel misli da je jedna od točaka u kojoj su socijaldemokratske stranke najviše ranjive to što su dopustile desnici da prisvoji „neke od najpotentnijih političkih uvjerenja, konkretno, patriotizam, zajednicu i pripadnost.“ Piketty pokušava pokazati da je Trump u izborima 2016. dobivao najviše glasova u onim okruzima gdje su propadala radna mjesta u proizvodnji, a ne priljevom migranata iz islamskih zemalja ili nečim drugim. Ista evolucija može se vidjeti i u Francuskoj.

„Dokle god ljevica bude ponavljala: „U redu, čekamo da se postignu neki međunarodni sporazumi o zajedničkom oporezivanju, oporezivanju ugljika i svemu“ time u biti javnosti govori: „Ne možemo ništa ako se ne slože drugi…Postoji samo jedna gospodarska politika koju možemo slijediti, da kontroliramo svoje granice spram migranata i identiteta.“, govori Piketty. Po njemu, trebalo bi izgraditi „drugačiji, alternativni gospodarski sustav. To je jako teško, ali je bilo nevjerojatno uspješno, s usponom socijaldemokracije, dekomodifikacije i progresivnog oporezivanja.” I dalje: „Čisto ekonomske stvari ne postoje. Uvijek je to višedimenzionalno. Govorimo o skupu društvenih težnji…Tako da to na kraju postane identitet, ali se jako razlikuje od identiteta koji naglašava nacionalno porijeklo i vjeru, kao i boju kože… Ljevica se mora obraćati toj vrsti identiteta i na to odgovoriti.“, govori Piketty.

Izazovi ili, konkretnije, problemi političke ljevice su, po mom a vjerojatno i općem mišljenju, sada najveći u ovom stoljeću. Bezobzirnom snagom oružja i moći najjači u svijetu ruše gotovo stoljetni svjetski međunarodni poredak i svekoliki multilateralizam, nacionalistička ideologija je dominantna, prisutan je strah od velikog rata, naoružavanje postaje najpropulzivnija gospodarska aktivnost. Šanse za prezentirane skoro pa utopijske internacionalne ljevičarske programe trenutačno stoje izvjesno lošije nego što je to izgledalo u kolovozu 2013. godine, kada je Piketty objavio svoju knjigu „Kapital u 21. stoljeću“. On je dosljedan, glavne ideje iz te svoje knjige zadržao i u ovim okolnostima. Već i to daje ipak neki optimizam.