Pluralizam na sveučilištima, institucionalne pretpostavke. Farsa suprotstavljenih mišljenja. Učiti jedni od drugih.

U prvom dijelu članka Jeremy Shearmur opisuje svoje obrazovanje na London School of Economics šezdesetih godina 20. stoljeća i izloženost različitim tradicijama i pogledima. Zatim, tragom Poppera, diskutira o važnosti 'metafizičkih programa' za razvoj racionalnog pogleda na svijet. Napokon se, u povodu MacIntyrea, bavi socijalnom epistemologijom, naime institucionalnim pretpostavkama istinskog pluralizma koji ne ide bez vjerodostojnih standarda o tome što znači napredak pojedinog istraživačkog programa

• Naslovna fotografija: Studenti London School of Economics 1966.  s transparentom Slobodni LSE rerum cognoscere causas (spoznati uzroke stvari) (Foto iz Povijesti LSE)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Godine 1966. upisao sam studij na London School of Economics (LSE), kao dijelu Londonskog sveučilišta. Prijavio sam se na taj fakultet po savjetu stručnjaka za profesionalnu orijentaciju u mojoj školi. U toj sam se školi specijalizirao u povijesti, kemiji i matematici[i], a njegov razuman savjet bila je i ekonomija kao predmet koji bih mogao studirati. No kad sam počeo, ekonomija me nije zadovoljavala, u intelektualnom smislu. Nisu nas podučavali o ekonomskim problemima, o različitim konkurirajućim teorijama koje su se razvijale kako bi te probleme riješile, ni o tome koliko su se pokazale uspješnima kad ih se pokušavalo evaluirati. Umjesto toga, predmet je poučavan na način koji bi odgovarao onome što Thomas Kuhn u knjizi Struktura znanstvenih revolucija opisuje kao ‘normalnu znanost’.  Određeni pristup prezentira se studentima kroz primjere o rješavanju problema, a oni trebaju vježbati primjenjujući takav pristup sve dok nisu u stanju pronaći odgovor i ako ih probudite usred noći (to je smišljeno tako dobro da vas dosadne i intelektualno neizazovne vježbe na kraju i uspavaju!).

Imao sam sreću da je studij na koji sam primljen omogućavao da na prvoj godini izaberem pet predmeta koje ću dalje studirati. Izabrao sam ekonomiju, povijest i politiku (razmatrala su se pitanja vezana uz britansku vladu). Također sam upisao temelje matematike i logike. Ovaj posljednji predmet se pokazao neobično zanimljivim (kažem ‘neobično’ jer se logika obično predaje tako da je prema njoj uvod u ekonomiju pravi izazov). Na LSE-u, međutim, uvod u logiku bio je osmišljen pod utjecajem filozofije Karla Poppera. To je značilo da je umjesto dosadnih vježbi kroz koje su se mogle naučiti različite temeljne vještine o izvođenju dokaza i sl., poučavanje tehnika bilo ugrađeno u fascinantni povijesni pristup predmetu. Upoznali su nas s problemima u filozofiji matematike i logike i s idejama koje su znanstvenici imali kada su se s njima hvatali ukoštac, a  učili smo (doduše kroz suvremene termine[ii])  kako se te ideje mogu koristiti kao alati (u čemu smo dobili osnovnu obuku).

Sav taj rad bio je u intelektualnom smislu izazovan, a na drugoj i trećoj godini izabrao sam filozofiju kao glavni predmet unutar studija ekonomije. Što sam time dobio tek sam kasnije shvatio u potpunosti. Završio sam slušajući niz različitih predmeta iz filozofije koji su se poučavali iz posebne perspektive, pod utjecajem pristupa Karla Poppera. Osim toga, mogao sam se prijaviti na njegov istraživački seminar kao preddiplomski student. Tamo su različiti predavači prezentirali svoje radove o kojima su članovi Odsjeka za filozofiju slobodno kritički raspravljali bez ikakvih ograničenja.

To je značilo da su studenti poput mene slušali uvod u filozofiju[iii] koji je bio pod jakim utjecajem ‘popperijanskog’ pristupa. To se, međutim, nije poučavalo dogmatski. Nisu nas  upoznali samo s Popperovim pogledima na filozofiju i kako njegov pristup izgleda u različitim  poddisciplinama, nego i s kritikom tog stajališta i različitim idejama koje su se razvijale u prevladavanju problema.

Dosadna ‘normalna znanost’. Thomas Kuhn

U fokusu  bio osobiti način gledanja na stvari, a filozofija se shvaćala kao niz rasprava između dotičnog gledanja i drugačijih perspektiva. Glavni alternativni stavovi bili su oni logičkih empirista, a također i Thomasa Kuhna – te kasnije Paula Feyerabenda. Osim toga, budući da su to bile kasne šezdesete godine, marksizam je – često u člancima pisanima pod utjecajem Hegela, koji su tada bili popularni među britanskim studentima – također bio na dnevnom redu. Bavili smo se radovima koji su nastali u sklopu britanske filozofije ‘običnog jezika’  (pod utjecajem ‘kasnog’ Wittgensteina). Bilo je moguće da kao student LSE idete i na druga predavanja. Pohađao sam seminare koje je na Sveučilištu vodio filozof znanosti Larry Laudan, a poslao sam  i upit za pohađanje seminara o Freudu koji je držao Richard Wollheim.[iv]

Imao sam, među ostalim, mogućnost studirati političke znanosti. Osobito sam uživao u političkoj teoriji. U to doba, Michael Oakeshott bio je zapažena pojava na studiju povijesti političke misli, a bio je i profesor na Odsjeku političkih znanosti na LSE-u. Oakeshott je bio upečatljiva figura. Bio je poznat po eruditskim i dobro napisanim reflektivnim obranama konzervativnih ideja (što je bilo neobično jer je na LSE-u naslijedio Harolda Laskija, koji je bio izričito socijalistički orijentiran). No, najneobičnije u Oakeshottovim stavovima bilo je to što je bio posljednji predstavnik britanske struje hegelijanskog idealizma). Oakeshott je u toj tradiciji napisao knjigu  Experience and its Modes.[v] U njegovim se radovima pokazivao jaki hegelijanski utjecaj – primjerice, u idejama o odnosu između reflektivne političke teorije i političke prakse.  Oakeshott je stekao veliki ugled svojim predavanjima o povijesti političke teorije (i uvodom jednom izdanju Hobbesova Leviathana). Ali ono što me se najviše dojmilo bio je njegov seminar, koji sam srećom mogao pohađati, za diplomante koji su se željeli baviti poviješću političke misli.

Oakshottov seminar pohađali su diplomanti, bivši diplomanti i nekoliko njegovih kolega. (Kad bolje razmislim, u sjećanju su mi  kao slika svjetovnih verzija Isusa okruženog svecima i anđelima različitih sfera). Kad sam ga pohađao taj se seminar sastojao od gentlemanskog putovanja kroz niz shvaćanja historije ideja. Među ostalima, proučavali smo Great Chain of Being Lovejoya, Collinwoodovo djelo The Idea of History i Hempelove ideje o strukturi objašnjenja u povijesti. Da sam bio više načitan, model argumenata korištenih na seminaru bio bi me podsjetio na Hegelovu Fenomenologiju duha, u kojoj postoji put – kroz razmatranje različitih svjetonazora i njihovih ograničenja – koji  vodi prema svjetonazoru (navodno) veće primjerenosti: samoga Oakeshotta.

Stil rasprave bio je zanimljiv i u potpunoj suprotnosti s onim na Popperovom seminaru. Za Popperov seminar bila je karakteristična neumoljiva potraga za istinom – bilo je za svaku pohvalu ako bi gostujući predavač ikad stigao do kraja svojeg predavanja, jer često ne bi došao ni do kraja prve rečenice a da ih netko ne prekine[vi]. Nasuprot tome, stil Oakeshottovog seminara bio je uljuđen. I doista, nakon kratke diskusije o Hempelu, ja –  kao jedan od najmlađih sudionika na seminaru – sugerirao sam da bi se (kao što je Popper tvrdio) struktura objašnjenja o kojoj smo raspravljali mogla koristiti i kao znanstveno objašnjenje, uključujući znanstvene zakone, i za objašnjenja ‘racionalnog načela’ smislenog individualnog djelovanja u povijesti i drugim društvenim znanostima. Ne samo da su me sudionici seminara ljubazno saslušali nego mi je predloženo da kažem nešto više o toj temi sljedećeg tjedna.

No, postojala je još jedna razlika između ta dva seminara. Meni se činilo da Oakeshott, iako se pristup na kojem se temeljio seminar oslanjao na njegovo Experience and its Modes,  nijednom nije ponudio obrazloženje ni neki argument o sustavnom prikazu filozofije koju je tamo iznosio. Oakeshottove distinkcije između ‘politike’ i ‘ideologije’ bile su široko prihvaćene – otud odbojnost prema ideji da bi filozofija ili bilo koji drugi teorijski pristup mogao imati legitimnu vodeću ulogu u politici. No, shvaćanje da je politička filozofija ili politička ideologija, recimo, na neki način politički smog, bilo je poduprto, čini mi se, ne usvojenim koliko vatreno debatiranim Oakeshottovim argumentima [vii], nego više privlačnošću maglovitih hegelijanskih ideja, a djelomice je to bilo i pitanje temperamenta. Nisam baš dobar u zamjećivanju takvih stvari. No, činilo mi se da mu je bila namjera istisnuti, gotovo na neuljudan način[viii] ‘poperijansko’ propitivanje tih ideja, u koje sam se upustio i kojem sam bio sklon kao rezultat obuke na Odsjeku za filozofiju koji je bio pod utjecajem Poppera!

Britanski hegelijanizam. Michael Oakeshott

• Neki širi problemi

I Popper i Oakeshott imali su studente koji su se kasnije bavili poučavanjem negdje drugdje. Međutim, uz iznimku magistarskog studija koji je u Durhamu[ix] vodio David Manning (gdje je također Henry Tudor predavao marksizam), nije se nigdje drugdje otvrio prostor za uvod u Oakeshottov pristup historiografiji političke misli, osim na Odjelu za upravljanje i politiku (Department of Government) na LSE-u. Ne znam da postoji ‘poperijanska’ škola bilo gdje izvan LSE-a (s mogućom iznimkom studenata talentiranog iranskog filozofa, Alija Paya, na kojega je utjecao David Miller, a koji je pak sa svoje strane utjecao na nekoliko akademika u Iranu).[x] Svakako, postoje neki vrlo ugledni bivši Popperovi studenti  koji imaju dugu i uspješnu karijeru kao predavači na fakultetima i istraživači – nekoliko očitih imena su Alan Musgrave, Ian Jarve i David Miller. No, koliko znam nijedan od njihovih studenata nije se jasno opredijelio za kritički racionalizam niti se njime bavio. Takvo je i moje osobno iskustvo – podučavao sam preddiplomske studente i bio sam mentor na nekoliko doktorata. Ali nitko od njih nije pokazao interes za kritički racionalizam kao takav.

Kritičari bi mogli reći: ali u poperijanskom ‘kritičkom racionalizmu’ i u Oakeshottovom pristupu postoje ozbiljne pogreške. Recimo da se s time možemo složiti. Čini mi se da obojica imaju zanimljive poglede na svijet i mnogo toga što bi trebalo kritički razmotriti. No, oba spomenuta pristupa vrlo su osebujna i nisu nešto što se na prvi pogled može lako razumjeti. U svakom slučaju, mislim da je potreban obrazovni program u kojem bi se studenti upoznali s njihovim pristupima i argumentima. No, da bi se tako nešto izvelo na adekvatan način trebalo bi imati set uputa. Mislim da takvo nešto ne može uspjeti ako se na nekom fakultetskom odsjeku jednostavno nađe raznorodna skupina ljudi različitih pogleda. Svakako je moguće da neki pojedinac privuče sljedbenike svojim specifičnim pogledom na svijet. No, problem je u tome da će se to vjerojatno dogoditi samo zbog  karizme tog pojedinca – što znači da će okupljeni sljedbenici većinom biti nekritični. Uz to, ako je u nekoj disciplini potrebna posebna obuka, tada će pristup koji će cvjetati biti samo onaj koji je u skladu s takvom obukom. A što se tiče filozofije, rekao bih da se niti Popperov ‘kritički racionalizam’ niti Oakeshottov pogled ne uklapaju u ono što se obično naziva ‘standardnim’ modelom analitičke filozofije. Kako bismo se uhvatili u koštac s tim razlikama u pristupima, mislim da trebamo razmišljati u okvirima onoga što je Popper nazvao ‘metafizičkim istraživačkim programima’, a Alasdair MacIntyre u svojim kasnijim radovima ‘istraživačkim tradicijama’. Važno je pitanje strukturiranja intelektualne djelatnosti, a to je povezano s načinom na koji bi trebalo organizirati sveučilišta.

• O Popperu i MacIntyreu

U vrijeme kad je Popper u Beču pisao svoje prve radove, imao je mnogo zajedničkih interesa s ‘Bečkim krugom’ ali i dosta filozofskih neslaganja. Jedno od njih odnosilo se na metafiziku. Bečki krug – pod utjecajem Wittgensteina – povezuje se s idejom da je metafizika besmislena. Popper se tome snažno suprotstavio. U doba kad je u Beču sudjelovao u diskusijama o tim pitanjima, nije mogao izložiti teoriju koja bi podupirala njegove argumente zašto su neke od ideja racionalno prihvatljivije od drugih. No, bio je sasvim svjestan da je realist – u smislu vjerovanja u realnost i objektivnost svijeta neovisno o ljudskom iskustvu. Također je smatrao da bi znanost trebala imati za cilj razvijanje eksplanatornih teorija koje pokušavaju otkriti istinu o svijetu. (I on je, poput Einsteina, bio razočaran empirijski uspješnim verzijama kvantne mehanike, za koje nije bilo realističnih tumačenja). Popper je također bio impresioniran načinom na koji su neke metafizičke teorije odigrale važnu ulogu u historijskom razvoju znanstvenog znanja.

Kasnije je Popper razvio teoriju o tome kako bi se metafizičke teorije mogle procjenjivati u odnosu na plodnost u bavljenju problemima koje su pokušavale riješiti. Također je raspravljao o onome što je nazvao ‘metafizičkim istraživačkim programima’ – idejama o načinu na koji su konkurirajuće kozmološke teorije u metafizici služile kao nadahnuće za znanost, te također bile zaslužne da se s vremenom iz njih izrodi racionalna rasprava. Zapravo je sam je Popper i ponudio jedan takav primjer, iznijevši neke ideje o tome kako bi metafizička sklonost probabilizmu mogla odigrati ulogu u budućem razvoju znanosti i razumijevanju inače zagonetnih obilježja ljudskog života.[xi]

Epistemologija iz društvene perspektive. MacIntyre

Alasdair MacIntyre jedan je od najzanimljivijh britanskih filozofa. Obrazovao se u analitičkoj filozofiji, ali je imao veze s kršćanstvom i marksizmom te je s vremenom napisao interesantan kritički rad u kojem povezuje sve tri perspektive. Posljednjih godina počela ga je zanimati etika vrline. U svojoj knjizi After Virtue,  iznio je izuzetan pristup u kojem je aristotelovsko-tomistički pogled pokušao oživjeti tako da ne ovisi o biologijom uvjetovanoj Aristotelovoj metafizici. U sljedećim knjigama, posebice u Whose Justice, Which Rationality, Three Rival Versions of Moral Enquiry, i Dependent Rational Animals, MacIntyre je eksplicitnije tomist, ali priznaje i važnost različitih ‘istraživačkih tradicija’.

Čini mi se da su takve MacIntyreove ideje srodne Popperovim idejama o ‘metafizičkim istraživačkim programima’. No, MacIntyre također eksplicitno raspravlja o potrebi da te tradicije potvrde institucije (iako Popperovi pogledi, po mojem mišljenju, iziskuju tako nešto[xii], on nikad nije rado raspravljao o epistemologiji iz društvene perspektive). MacIntyre se u različitim prigodama pozivao na Popperov rad, ali obično je navodio samo njegovu kritiku Marksizma i pojam pogrešivosti[xiii].

Prvo, mislim da Popperov pristup podrazumijeva razmatranje različitih konkurirajućih istraživačkih programa koji djeluju unutar istih ideja, podložnih revizijama, o tome kako bi trebalo izgledati dobro objašnjenje. Osim toga, različiti posebni istraživački programi sadržavali bi vlastite ideje o onome što bi bilo poželjno učiniti, eventualno uključujući stavove o tome kako bi se ti zajednički standardi trebali revidirati. No, ako je riječ o istinski različitim tradicijama, o tome bi se trebale donositi odluke konsenzusom, s obzirom  na konkurirajuće tradicije[xiv]. Naravno, unutar različitih tradicijacmože doći do plodne kritičke razmjene. Oni koji su vezani za jednu tradiciju mogu otkriti da oni koji imaju različito stajalište od njihova mogu ukazati na probleme i praznine na koje valja obratiti kritičku pozornost. Uz to, kao što Imre Lakatos tvrdi, možemo otkriti da su posebni komadići znanosti – ili šire gledano, objašnjenja koja proistječu iz određene perspektive – nevjerojatno uspješni s obzirom na mnoge naše zajedničke kriterije za prosuđivanje znanstvenih dostignuća, dok istodobno druge kriterije ne zadovoljavaju [xv]. To nas navodi na pitanje trebamo li revidirati ciljeve kojima težimo.

Trebamo li revidirati ciljeve kojima težimo. Imre Lakatoš

Čini mi se da je Macintyreov pristup s time kompatibilan. No, naišao sam na problem u njegovoj prezentaciji. Mislim da nije napravio jasnu distinkciju, koliko je mogao, između pluralizma koji favorizira i svojeg revidiranog oblika tomizma koji podržava kao temeljni pristup. U odnosu na bazu prema kojoj se različiti konkurirajući pogledi prosuđuju, njegov se tomizam mora postaviti na jednaku razinu s drugim značajnim pristupima (kao što su npr. Popperove ideje o metafizičkom istraživačkom programu zasnovane na ‘tendencijama’ ili probabilističkim dispozicijama). Ali mislim da okvir (pogodan za reviziju)  unutar kojega se razvijaju različiti pristupi, mora postojati neovisno od toga – zapravo, o njemu se treba pregovarati u odnosu na različite istraživačke programe.

• Institucije

Kako bi se sve to moglo ostvariti potrebne su dvije vrste institucija [xvi]. (Neki su problemi lako prepoznatljivi, a neki su kompleksni pa se ne mogu rješavati u kratkom članku kao što je ovaj: samo ono što je prepoznatljivo; primjerice, da li za sve postoji vladina potpora –  ako da, na kojoj osnovi; što da se radi s tradicijama koje su se intelektualno iscrpile i sl.)

Prvo, treba prihvatiti da pravi supstacijalni pluralizam ide zajedno s idejom o vjerodostojnosti standarda (podložnih reviziji) o tome što znači uspješnost istraživačkog programa ili tradicije (a o čemu postoji široka usaglašenost među različitim tradicijama) [xvii]. To bi moglo dovesti do neke vrste vanjske vjerodostojnosti u odnosu na bilo koju tradiciju. Bilo bi dobro kad bi se mogle institucionalizirati ‘javne sfere’ unutar kojih bi došlo do razmjena mišljenja među različitim tradicijama o tim pitanjima – u kojima bi tradicije mogle pozivati jedna drugu na odgovornost u odnosu postignute rezultate. Naravno, ljudi koji pripadaju određenoj tradiciji mogli bi prigovoriti da, gledano iz njihova ugla, oblik vjerodostojnosti standarda koji se koristi nije fer. No, ključan bi bio zahtjev za takvim djelovanjem i za tim da se primjerni slučaj revizije uobičajenih standarda izvede u javnom forumu, makoliko manjkav bio.

Moram također otvoreno reći da naše sadašnje akademske institucije, po mojem mišljenju, vrlo loše stoje po tom pitanju. Često u vodećim stručnim časopisima postoji pretpostavka da je riječ o jednom zajedničkom pristupu – a ne o konkurentskim istraživačkim programima, čiji će se zagovornici prvenstveno baviti svojim vlastitim problemima. U filozofiji prevladava mišljenje da je ‘analitički pristup’ u kojem se bave fragmentarnim problemima na tehničkoj razini,  pravi način. Ali radi se zapravo o nametanju svima specifičnog pristupa  – koji je po meni sasvim krivi. (Štoviše, sam pristup, zbog svoje naravi i mana, nije moguće kritizirati jer kritička rasprava nije primjerena forma za tehničko rješavanje zagonetki kojima su analitički filozofski časopisi posvećeni).

Općenitije rečeno, bilo bi korisno da se u analitički rad uvede kratkim predgovorom koji bi objasnio prirodu pristupa na kojem se temelji i uputio čitatelja gdje može pronaći više  informacija o tom pristupu i njegovim prednostima. S druge strane, hitno su potrebni ne-analitički časopisi koji bi se bavili drugačijim pristupima i diskusijama o koristi i napretku ili nedostatku napretka različitih istraživačkih programa.

Drugo, mislim da se treba pozabaviti MacIntyreovim idejama o potrebi za različitim centrima u kojima bi se proučavali razni specifični pristupi i ta saznanja prenosila studentima. U pregledu koji sam predočio o LSE-u i s kojim sam započeo ovaj članak, opisao sam situaciju u kojoj se to dogodilo slučajno. Pretpostavljam da iz toga možemo nešto naučiti. To jasno ilustrira da se za preddiplomske studente studij treba fokusirati na prikladan predmet iz područja u kojem se obrazuju, kroz koji će također naučiti odgovarajuće osnovne vještine. No, zapravo o pristupu se, s obzirom na različite tradicije, može pregovarati. Metodologija predavanja pojedinih predmeta može se organizirati na različite načine, ovisno o istraživačkim tradicijama o kojima je riječ.

To bi najviše dolazilo do izražaja na razini diplomskog studija. Ako je za diplomski studij dostupna financijska potpora za konferencije i druge oblike razmjene mišljenja među različitim tradicijama – pretpostavljam da bi mogućnost učenja nekog specifičnog pristupa kao i kritičke razmjene s onima koji imaju drugačije poglede, bila pravi izvor poticaja akademskom životu. Na taj se način doista možemo nadati da bismo učili jedni od drugih. I pretpostavljam da bismo mogli nadići ono što se danas i prečesto događa – naime da različiti pristupi prikazuju svoje ideje na način da se to pretvara u farsu suprotstavljenih mišljenja, pri čemu stvarna kritička povijest razvoja različitih gledišta, što mi se čini bitnim za procjenu njihova napretka ili izostanka napretka nestaje iz vidokruga.

Ako bi se pristup koji ovdje zagovaram pokazao privlačnim, trebalo bi se izboriti s mnogim teškim problemima. Vjerojatno bi se u raznim zemljama našle različite tradicije. U katoličkim bi zemljama, sigurno bi bilo značajna prezentacija katoličke intelektualne tradicije. No, kompetitivna pluralistička scena koju predlažem mogla bi osigurati dobru mjeru kritičkog bavljenja pitanjima koja bi pokrenuli kritičari, dok bi drugi mogli procijeniti ima li nekog napretka ili napredak izostaje. A oni koji su se bavili problemima  sigurno bi to isto rado učinili  za druge. Može se pretpostaviti da bi bili zastupljeni marksistički pristupi i kritička razmjena mišljenja o njima. Oni koji podržavaju poststrukturalizam ili recimo, suvremene nazore o rodnom identitetu također bi našli svoje mjesto. Ali morali bi se izjasniti o kritičkim primjedbama zagovornika drugih shvaćanja. Dok bi u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom intelektualne ideje koje potiču iz njihove tradicije trebale također dobiti institucionalnu potvrdu – istodobno bi se trebale kritički suočiti s drugačijim stavovima. Sve bi to učinilo intelektualni život zanimljivijim – i pružilo bi mogućnost pojedincima da uče jedni od drugih.

Prevela Nada Vučinić. Engleski izvornik dostupan je ovdje: Diversity in the university

• Bilješke

[i] A razina – ispiti u srednjim školama koji se traže za upis na sveučilište – obično je to specijalizacija u tri predmeta posljednje dvije godine u školi.

[ii] Ako se osvrnem unazad, bilo bi mi draže da je bilo više povijesne autentičnosti, a da su se manje koristili povijesni materijali kao most prema modernim pogledima.

[iii] Ključna djela povijesti i filozofije znanosti.

[iv] U načelu, moglo se upisati na taj seminar ali uvijet je bio ga si prije slušao neki predmet kod Wollhema, a ja nisam.

[v] Tradicija se održala na Koledžu Magdalen, u Oxfordu. Vidi o tome, James Patrick The Magdalen Metaphysicals: Idealism and Orthodoxy at Oxford 1901-1945, Macon, GA: Mercer University Press, 1985.

[vi] Usporedi različite opise, koji, međutim, donose na neki način duh Poperovih seminara u ranim danima, W.W.Bartley III, ‘A Popperian Harvest’, kod P. Levinsona (ed.) In Pursuit of Truth, Atlantic Highlands, NJ: Humanities, 1982 and Joseph Agassi.

[vii] Kenneth Minogue, Novozelanđanin, bio je pod utjecajem škotskog/australskog filozofa Johna Andersona. Elie Kedouire, predivan znanstvenik s Bliskog Istoka, također se jako zanimao za Hegela. Dok je Robertu Orru, drugom Novozelanđaninu, vremenom postala bliža Oakeshottova perspektiva.

[viii] Sjećam se da sam u općoj diskusiji s ljudima sa seminara rekao da se na umjetničkim slikama postiže efekt galopirajućih konja po onome što se otkriva kao posljedica.

[ix] O tome vidi: Andrew Gamble, ‘Introduction: An Intellectual Journey’, u njegovoj The Western Ideology, Bristol: Bristol University Press, 2021.

[x]Joseph Agassi, Popperov student, snažno je utjecao na neke druge filozofe, kao što su William Berkson i John Wettersen.

[xi] Taj se razvoj najbolje može pratiti kroz Poperove radove Conjectures and Refutations, Unended Quest, i njegov Postscript.

[xii] Vidi, Rodopi, 2001. Vidi također moj rad ‘Poper, Social Epistemology and Dialogue’, https://social-epistemology.com/2017/08/04/popper-social-epistemology-and-dialogue-jeremy-shearmur/

[xiii] Reference na Popperovu pogrešivost mogu se naći u cijelokupnom MacIntyreovom radu. Najlakše je pronaći izvor njegove kritike marksizma u ‘Breaking the Chains of Reason’, kod E.P.Thompsona et al, Out of Apathy, London: New Left Books and Stephens & Sons, 1960, pp. 195-240.

[xiv] Ali Abedi Renani mi je ukazao na nešto za što mu se želim zahvaliti, a to je da kad razmatramo taj problem kod MacIntirea, moramo raditi razliku između usporedbi u otprilike istim tradicijama i usporedbi u svim tradicijama.

[xv] Vidi Lakatos ‘Newton’s Effect on Scientific Standards’, u njegovom The Methodology of Scientific Research Programmes, and također Popperove kratke primjedbe o toj temi u ‘The Bucket and the Searchlight’, u Objective Knowledge.

[xvi] Rekao bih da je neuspjeh u tome što nije identificirao problem i pokušao ga riješiti – i što nije shvatio da njegovo rješenje zatijeva institucionalni pristup, možda takav kakav se ovdje predlaže – ono što je na kraju dovelo do užasnog razočaranja Paula Feyerbenda idejama o društvenom i intelektualnom pluralizmu.

[xvii] Sklon sam ideji da ne možemo unaprijed znati što će s čim biti u nesuglasju i da  stoga ne bismo trebali prihvatiti shvaćanje kako je očito da određene ideje i istraživački programi ne mogu biti u sukobu jedni s drugima. Prema ideji da se neki pristup odnosi na neko samodostatno područje, treba biti sumnjičav samo zato što ona može poslužiti kao način da se isključe ideje iz važne kritike. Upečatljivi primjer toga je ono što mi se čini kao potpuna izmišljotina, a to je da se religijska shvaćanja bave samo etičkim stvarima i da su u načelu imuna na svaku vrstu kritike (npr. empirijske, metafizičke ili historijske).